6.1. Iskazi svjedoka

Mitropolit
zagrebački Dositej uveče 7. maja 1941. godine doveden je u zatvor zagrebačke
policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i
poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Tu istu noć pretresena je zgrada
zagrebačke mitropolije i potpuno opljačkana. Na slikanje i uzimanje otisaka
prstiju u zatvoru, mitropolita su vodili zajedno sa najgorim ološem i
kriminalcima. Jedan očevidac kaže: „Strašno je bilo gledati starog,
bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog mitropolita Dositeja, koji je, iako
isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima“. Po
pričanju stražara, među onima koji su se naročito isticali u zlostavljanju
mitropolita bila je studentkinja Stilinovićeva iz Gospića. Ona ga je tukla
revolverom po glavi i rukama, čupala mu bradu i kosu i pljuvala u lice. Strašno
su izgledale od udaraca natečene ruke sijedoga starca. Belgijski konzul G.
Arnold Robert, koji je promatarao mitropolita kroz rupu na vratima ćelije,
rekao je: „Nu, bogami ovo je divljaštvo što ovi ljudi rade“. Zatim su
mitropolita premjestili u ćeliju br. 8. Mladić koji ga je doveo pričao je da je
u pređašnjoj ćeliji mitropolit bio prosto premlaćen od jedne javne ženske kojoj
su bili obećali da će je pustiti na slobodu ako pendrecima istuče mitropolita.
Ona je to rado prihvatila i toliko ga je tukla da je padao u nesvijest. Kad su
ga doveli u ćeliju broj 8 on još nije bio pri svijesti i „povraćao je vrlo
često žuč“. Očevici su pričali da je mitropolit Dositej rekao onima koji
su ga bili mučili: „Deco, zašto to radite?“. I sami stražari su se
nad svim tim zgražali. Pošto je zbog batina i mučenja izgledao vrlo rđavo, a
kako ustaške vlasti nisu željele da im umre u zatvoru, to su odlučili da ga
pošalju u Beograd. Iz ćelije su ga izveli neki mladići uhapšeni zbog komunizma,
pošto ga ustaše nisu htjele voditi. Dok je stigao do zagrebačke željezničke
stanice, mitropolit je dva puta u hodniku zatvora i jedanput na samoj stanici
pao u nesvijest.

            Poslije ispraćaja mitropolita iz
Zagreba, tadašnji šef ustaške policije u Zagrebu Božidar Cerovski, 24. maja
1941. godine hvalio se u jednom društvu kako je u zagrebačkom policijskom
zatvoru bio mitropolit Dositej „koga su strašno tukli i čupali mu
bradu“. Po pričanju Cerovskog „mitropolit je bio tako strašno
izmrcvaren da je jedva živ utrpan u voz za Beograd“. U daljem razgovoru
Cerovski je kazao „da je glavno da je mitropolit Dositej otišao živ do
željezničke stanice, a što će dalje biti sa njime nije važno“. Tu svoju
priču završio je podrugljivo riječima: „Sada se mitropolit sigurno nalazi
na nebu, igra se sa anđelima i gleda u nas“.

            Mitropolit Dositej je 8. maja uveče
utrpan u voz i poslat za Srbiju. Kad je sutradan stigao u Beograd, odmah je prenijet
u sanatorijum Živković u Ulici kraljice Natalije br. 84. Uslijed zlostavljanja
bio je ne samo fizički oronuo već i duševno potišten. Detaljno su ga pregledali
liječnici, i to internist dr Radmilo Jovanović, sanitetski pukovnik, neurolog
dr Vladimir Vujić, profesor Univerziteta, kirurg urolog dr Ivo Jovanović, šef
odjeljenja Opšte državne bolnice i kirurg dr Vojislav Đorđević, operator za
opštu i moždanu kirurgiju i ustanovljeno je da se „Visokopreosvešteni
mitropolit nalazi u stanju teškoga stupnja (obamrlosti) i psihičke dezorijentacije,
govori teško, nevezano, nerazgovjetno i ne reagira ni na kakav fizički dodir,
kao vreo predmet, ubod, pritisak. Lice mu je modro, naduveno, pokriveno
prostranim krvnim sufuzijama. Iz brade i sa glave je čupana kosa i mjesta
podlivena krvlju. Grudni koš, leđa, ramena i ruke pokriveni modricama,
skimozama i otocima, zglobovi dolaktica i šaka naduvenih, modri, diformni.
Butine išarane modricama, koljena otečena i pokretna artikulacija nemogući.
Naročito pada u oči jezik koji je ispao iz usta, modar i krvav, zadebljao od
rana, visi kroz razbijene i izranjavane desni. Ranjenik febrilan, pokazuje
znake akutne srčane slabosti bronhitične pojave. Ispitivanje refleksa nemoguće,
i to patelarnih zbog otoka, a zjeničnih zbog krvlju podlivenih beonjača i
otečenih arkada, koje zatvara potpuno očne duplje. Donji dio abdomena naduven
uslijed retencije mokraće. Sve navedene spoljašnje povrede kao i unutrašnje
povrede teške su traumatične prirode nanijete udarcima tupog oruđa ili
čupanjem, kao što je slučaj sa jezikom i kosom“. Mitropolit Dositej ostao
je u sanatoriju osamdeset dana na liječenju, ali se njegovo zdravlje sporo
popravljalo. I kad je izašao iz sanatorija „ostale su još uvijek trajne
posljedice povređenog organizma“. Zbog teške duševne bolesti, koja je
postala neizlječiva, mitropolit Dositej nije bio više sposoban ni da upravlja
samim sobom, a kamoli svojom imovinom i da obavlja ma kakve dužnosti. Zbog toga
je 1942. godine Sv. arh. sinod morao da ga stavi pod starateljstvo. Poslije tog
mitropolit Dositej je živio još dvije i po godine kao težak duševni i fizički
bolesnik, dok nije 13. januara 1945. godine umro u Beogradu.

DOSITEJU VENAC POHVALE

Mučitelji tvoji, rukama svojim

venac pobedništva spletoše,

kojim Gospod milosrdni glavu tvoju

ukrasi.

On koji Ljubav, za ljubav i žrtvu

tvoju te nagradi,

Carstvo nebesko darujući ti,

gde se naslađuješ gledajući lice

Gospoda pred kim vojske nebeske

drhte, gde svi s Hristom večno žive,

pričešćujući se Njime.

Moli za nas Dositeje blaženi, da

dostojni života večnog budemo, da

se s tobom Hristu Bogu radujemo.

Spjevao Igor Davidović iz
Niša, student druge godine teologije, pomažući da se uredi život
Sveštenoispovednika Dositeja, 12. maja 2008. godine