1.2. Prolegomena za selektivnu bibliografiju Milana Kangrge

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Prof. dr Milan Kangrga filozof  je po vokaciji. U tom kontekstu, on je onaj
što o njemu govore filozofski traktati. Prema tome, pisa[-]ti o njegovim
filozofskim djelima izlišno je, jer njega treba iščitava[-]njem studirati. On,
međutim, kao filozof, a k tome i kao etičar svo[-]ju filozofiju živi. To doista
nije lako, naročito kod nas. Običava cinič[-]no reći: »Nije lako zvati se Ernest«,
naime Kangrga, jer je on toli[-]ko stigmatiziran da se može reći: gotovo negiran!

Na primjer, u re[-]gistru Nacionalne i sveučilišne biblioteke
u Zagrebu nalaze se sa[-]mo tri njegova naslova (od 14 postojećih, do sada
objavljenih), što me gotovo prisililo da poradim na ovoj selektivnoj bibliogra[-]fiji.
Ona govori sama za sebe da je upravo više nego časno – moralno zvati se Kangrga.

Imanentnom kritikom staljinizma vraćao je povjerenje u autentične
paradigme socijalizma kao velike povijesne ideje. On je filozof humanist i
antifašist po djelovanju, a socijalist po spozna[-]ji i samosvjesnom uvjerenju. U
središtu je njegove filozofije čovjek kao stvaralačko biće. Kao prvoklasni
nastavljač klasične njemač[-]ke filozofije i uman interpretator »ljudskoga hoda
po mukama« uspio je Descartesovom metodom »jasno i razgovijetno« pred[-]staviti bit
svoje filozofije. On svagda u svojoj filozofiji traga za velikom istinom bez
ostatka, a to također nije Iako, jer u sebi pored vlastitih filozofskih i
intelektualnih napora sadrži i životni rizik u svijetu lažnih mitova,
ideologija, religijskih misticizama i društve[-]nih satrapija i tiranija.

Obrazovanijim ljudima, posebno filozofima poznato je da se
So[-]krat, tragajući za istinom, dokopao smrti. A imao je protiv sebe sa[-]mo 30
tirana. Kangrga je imao stotine, pa i tisuće povijesnih, a i vla[-]dajućih; prema
tome, nije mu bilo lako. Međutim, što su prepreke bi[-]vale veće, to je on bio neumorniji
i stvaralački uporniji.

Udružujući sa s istomišljenicima, inicirao je Korčulansku
ljetnu školu (1964-1974) i pokretanje časopisa Praxis. To je bio zov svim lijevo orijentiranim filozofima i
sociolozima, kao i intelektualcima svijeta da se okupljaju oko aktualnih
filozofijskih i društvenih tema i problema što muče suvremeno čovječanstvo.
Time je naš prostor postao centrom filozofiranja. Plejada učenih filozofa i
sociologa pri[-]hvatila je stvaranje tog centra. Naročito kritičkim analizama
»svega postojećega«. Oko ove filozofijske škole počeli su se »rojiti« i mno[-]gi
drugi filozofi i teoretičari, kao i praktičari različitih smjerova. Me[-]đutim,
nastupile su uskoro brojne ideologijske, društvene i političke prepreke. No,
Kangrga i Gajo Petrović, kao i drugi inicijatori te filo[-]zofijske škole i
članovi redakcije Praxisa ne
odustaju, nego, napro[-]tiv pojačavaju napore, čak i onda kada dolazi do raskola
u redakciji. Da nije ništa uradio u svom stvaralačkom radu, nego što je s
istomi[-]šljenicima osnovao filozofijsku školu i pokrenuo časopis, Kangrga je
zadužio našu filozofiju i našu kulturu.

Kangrga je u novonastalim društvenim uvjetima i promjenama
općeg falsificiranja historije na ovim prostorima, eruditivnim stu[-]dijama
obranio ulogu i značaj »Praxis-filozofije« u ulozi imanen[-]tnog kritičara
pošasti integralnog nacionalizma kao najveće nesre[-]će na ovim prostorima, čiji
su zločini konsternirali svijet. Zar nije osnovan za naše zločine – međunarodni
sud?

Ističem: Nitko se tako snažno, učeno i umno, ali nadasve
hrabro nije kao Milan Kangrga suprotstavio “fašističko-nacističko-ustaš[-]ko-četničkoj
praksi” (sve njegova terminologija)! Na primjer, pored ostaloga, dignuo je
svoj glas protiv kulturocida, knjigocida. Polemi[-]kom protiv D. Brozovića i
mnogih drugih dopao je četverogodišnjeg suđenja i presude za to svoje djelo!
Suprotstavio se i Tuđmanu, autokratu i tiraninu, javno, kad su svi puzali, u
času kad je ovaj imputirao Gaji Petroviću neistine: »Lažeš, predsjedniče’« i
udario mu javnu pljusku pred cijelom javnošću.

Gajo je tada bio u Americi, a ta je ‘Kangrgina smjelost
onda mno[-]ge iznenadila i ohrabrila.

Njegova tri posljednja »autobiografska« djela u obranu
Korču[-]lanske škole i časopisa Praxis ući
će u anale istine o nama i ana[-]le slobodnog filozofiranja i u pogubnim ratnim
vremenima. Bo[-]reći se protiv »pretpotopnih«, za »osuvremenjivanje« tokova ži[-]vota
na ovim prostorima imanentnom kritikom nacionalizma s imenom i prezimenom, nositelja
intelektualnog zločina, Kangrga umno pledira: »(D)a bismo se osvjestili i tako
živjeli kao ljudi, a ne primarno kao Hrvati«. Lapidarno ističe: »(N)a roditi se
kao Hrvat još ne znači biti čovjek«, pri čemu filozofijski produbljeno ukazu[-]je
na povijesnu praksu kojom se tek postaje čovjekom, pa mu to nije dostatno
rođenjem.

Pojašnjavajući samu bit “difuznoga kolektiviteta”
i mentalitet pojedinca koji ne priznaje »drugog« i »drugačijeg« osim onoga iz
»vlastitog čopora« – misleći pritom na tzv. »rodovsko-plemensku liniju« –
Kangrga to naziva pravim imenom povijesnog autizma – »anti-duh«. Dakle,
povijesnom analizom, etimološkim i semantič[-]kim raščlanjivanjem, on razara
integralni nacionalizam u njegovu temelju kao spontani i ujedno organizirani
etnocentrizam, uperen protiv čovjeka kao takvoga i svih antropogenih sadržaja
»drugog«. Tako je snažno filozofijski produbio i obrazložio tu retrogradnost,
da je svakom bilo jasno i razgovijetno kako je tu riječ o povijesnom zlo[-]činu.
Jer, negacija »drugog«, »tuđinca« danas nije samo puka kseno[-]fobija nego i
vraćanje na »doživljavanje Ijudskoga« na izrazito »ne[-]ljudski«, odnosno
»biologijski« način.

Na tim kritičkim osnovama i suptilnom analizom, Kangrga de[-]tektira
i deklasira populizam i nositelje intelektualnog zločina. Naše »kvazi-intelektualce«,
koje on naziva »pukim nedoučenim in[-]teligentima«, skorojeviće i malograđane
svih vrsta, s »pedigreom« tzv. »duhovnih obnovitelja« Hrvatske – naziva Kangrga
»šverceri[-]ma vlastitog života«. To čini tako uvjerljivo, da i najneupućeniji[-]ma
postaje jasno: tko je tko i što je što u tom usponu zločina. Time na svoj način
daje podlogu i istinsku poruku, da ovaj »svijet i svijest treba »podvrgnuti i
uputiti tokovima demokratizacije i osu[-]vremenjivanja«. Kangrga time ukazuje na
neophodno oblikovanje našeg citoyen-a
kao nositelja i samosvjesnim postaloga građanina, koji kao takav sâm upravlja
svojim društveno-političkim životom, a da ne bude i ne ostane pukim objektom
raznih politikantskih mešetara kao do sada. To on čini ujedno
filozofijsko-antropologij[-]skom analizom, polazeći od svoga koncepta re-evolucionih
tokova suvremene povijesti u pravcu formiranja istinske »građanske svije[-]sti«,
kao bitne pretpostavke za izlazak iz naše historijske zaostalo[-]sti na svim
područjima života.

Ta Kangrgina suptilna analiza mogla bi se nazvati i »primijenje[-]nom
filozofijom«, odnosno »naputkom« što treba raditi sada i ov[-]dje i odmah. On to
čini kao »još-neporaženi građanin«. To osvje[-]žuje poput »Arhimedove poluge« ili
»Diogenove svjetiljke« u tra[-]ganju za čovjekom, a za izlazak iz velike
povijesne zaostalosti, ko[-]ja uvijek iznova postaje »prava osnova« za neprekidno
lutanje u hi[-]storijskome mraku.

Svojom Etikom
profesor Kangrga »okrunjuje« svoje filozofsko djelo. Jer, svojim je dosadašnjim
spoznajama, a poučen našom vla[-]stitom društvenom praksom, naročito onom 20.
stoljeća, došao do najdubljeg uvjerenja kako nam je u strateškom području obra[-]zovanja
falsificiranje historije i društvenih znanosti dovedeno do apsurda. Prema tome,
pored »općeg naputka« filozofije življenja, on nastoji oko konstituiranja
moralne paradigme kao obrasca gra[-]đanskog života. Time ne samo da postaje
mogući »moralni pu[-]tokaz«, za što ima – jer je to i dokazao! – sve ljudske i
filozofijske pretpostavke, nego ujedno svojim kritičkim stavom prokazu[-]je hod
masovnog posrnuća naše inteligencije i goleme bestidno[-]sti tzv. intelektualaca
na ovom našem, još vrlo rudimentarnom tlu. On to čini kao istinski
intelektualac, pa nije ni potrebno dodati ono – angažirani!

Zato svakome koji to želi preporučam da studira cjelokupno
fi[-]lozofsko djelo Milana Kangrge, orijentirajući se ovom navedenom selektivnom
bibliografijom, ako prije svega – ali ne i jedino – želi upoznati što je
istinska profesionalnost: što znači intelektualni angažman i što znači živjeti
svoju profesiju i onda kad izgleda da je to go[-]tovo nemoguće!

Sasvim na kraju, pred samu smrt pozove me Kangrga da dođem
na „divan“. Nakon što smo porazgovarali o njegova dva dovršena a neobjavljena
rukopisa kako treba s njima postupiti zastane pa zbog čega sam te pozvao kaže:
„Ono glavno zbog čega sam te pozvao je sljedeće: Ti si moj dugogodišnji drug i
prijatelj, dobroti je poznato kako su me kinjili u Hrvatskoj, nisam iz hira i
hohštapleraja „govorio i pisao“ nije se lako zvati Kangrga.“  Sam si zaključio u „prolegomeni
bibliografije“ da su me ignorirali do negacije. Sada te molim „da objaviš kada
umrem da ne dozvoljavam da me smatraju hrvatskim nego njemačkim filozofom. Tamo
sam studirao, predavao i nastavio njemačku filozofiju itd. Pa ja predajem na
postdiplomskom studiju, a nema me u spisku literature. Da ti nisi napisao
selektivnu bibliografiju ne bi se znalo da sam ovdje živio. Pa zar ne vidiš
kako je s Gajom Petrovićem, Rudijem Supekom i drugima pokojnicima kao da nisu
postojali na ovom diluvijalnom tlu.“ Iako osupnut ovakom rezignacijom,
pristanem. I to ovom prilikom činim. Kangrga mi doista životno nedostaje!




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top