Hvala Milanoviću

Hrvatska levica i hrvatska desnica razlikuju se samo u tome što su levičari znali da hrvatsku državu nije moguće stvoriti istrebljenjem, već upotrebom Srba

Nije Zoran Milanović lud, nije ni budala. Oslobođen obaveze da pazi šta priča, jer nije stajao pred kamerama, na javnom mestu, on je samo bio iskren. Njegova odvratna retorika o Srbima, Srbiji, Bosni, ustaštvu, geopolitici… nije njegova. Ništa u skandaloznom iskazu ovog čoveka nije autentično; Milanović je savršen predstavnik nečega što se zove hrvatska levica. E, tu hrvatsku levicu mnogi Srbi, posebno u Beogradu, ne poznaju, još uvek je vide kao nadu, most na kojem će se ponovo dodirnuti bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba. Ništa od toga, gospodo i drugovi. Hrvatska levica (kao i svaka druga) deli se na socijalnu i političku komponentu, socijalna je opšte mesto, ali je u političkom identična sa hrvatskom desnicom, sa ustaštvom.

Osnovni politički cilj hrvatske levice, organizovane u komunističku a kasnije u socijaldemokratsku partiju, je samostalna hrvatska država. Isti cilj imale su ustaše Ante Pavelića. Delilo ih je samo to što su i jedni i drugi želeli da vladaju u toj državi. Osnovna razlika hrvatskih levičara i desničara je u tome što su levičari znali da hrvatsku državu nije moguće stvoriti istrebljujući Srbe, već upotrebljavajući Srbe.

Hod do ovoga što danas imaju započeli su 1928. godine, na Četvrtom kongresu KPJ, održanom u Drezdenu. Tada su jugo-komunisti doneli Program za razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisnih država: Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, velike države Albanaca. Četiri godine kasnije, 1932. ustaše podižu Lički ustanak (neslavno završio), pod vođstvom Ante Pavelića, a podršku im daje Komunistička partija Jugoslavije, objavljujući na naslovnoj strani lista „Proleter“ poziv svojim članovima i narodu da se priključi ustašama u borbi „protiv srpskog hegemonizma“.

Hrvatski komunisti, levičari, ušli su u Drugi svetski rat sa ciljem da iz njega izađu sa svojom, hrvatskom državom. Razvoj događaja nije im išao naruku i morali su da koriguju strategiju, pa smo tako dobili ZAVNOH i AVNOJ, na kojem stvaraju Jugoslaviju sa šest republika. Ustavom iz 1974. godine te republike postaju države, osim Srbije u kojoj su stvorene dve pokrajine, sa snagom veta. Cilj je dostignut 1991. godine a u istim redovima borbe za tu novu nezavisnu Hrvatsku bili su hrvatski levičari i hrvatski desničari.

Sve što su posle rata dali Srbima iz Hrvatske, kao zahvalnost za antifašizam (u međuvremenu su ga ukrali i pripisali samo sebi) hrvatski levičari su oduzeli do 1955. godine, hapseći i zatvarajući u toj raboti najuglednije Srbe: Brkića, Žigića i Opačića, na primer.

Milanović nije iznenađenje, on je samo potvrda, još jedan dokaz. U tom smislu zaslužuje veliko hvala.

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti: Ratko Dmitrović