Hrvatski (Anti)fašizam ili (Anti)fašizam u Hrvata

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/jasenovac/zagreb-slike-17.04.2013--9.JPG

Mučenje u javnim istupima i uvjeravanje svjetske javnosti o antifašizmu u građanskom ratu nazvanom domovinskim, od strane najviših hrvatskih državnih dužnosnika naprosto je neshvatljivo

U Hrvatskoj, po završetku građanskog rata devedesetih, dotadašnji SUBNOR , Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata je prekršten. Dobio je ime Savez antifašističkih boraca i antifašista ili skraćeno SABA.

Nameće se zaključak, da su u samom nazivu, lijevo od veznika borci protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, a desno su antifašisti, samo antifašisti, bez borbenog atributa.

Nije mi bilo jasno to pokrštavanje, kao uostalom ni ono moje 1942. godine, u katoličanstvo. Ali, vremenom čitajući raznoliki “tisak” i slušajući razne emisije o minulom ratu, morao sam zaključiti da su to nekakvi antifašisti upravo tog minulog rata, domovinskog kako ga zovu. Onda razmišljam, čemu dva puta riječ antifašizam u toj četvoroslovnoj skraćenici?

Jasni su mi oni prvi, a čemu ovi nekakvi drugi, kada je po prihvatljivoj logici antifašizam na svim kontinentima, u svim državama jednoznačan i nigdje na svijetu ne nađoh podatak i nisam čuo da neka država ima dvije “fele” antifašista.

Antifašizam je uvijek bio suprotstavljanje fašizmu, a suprotstavljanje je vid, ako ne i sinonim borbe.

Onaj prefiks anti, sve govori.

Onda pokušavam naći nekakvu logičnu razliku između ova dva imenjaka u Hrvatskoj, jer nemam pravo na zanemarivanje ili oduzimanje krsnog imena, hrvatskim antifašistima proisteklim iz domovinskog rata.

U tumačenju tog domovinskog rata, hrvatski zvaničnici svih nivoa, u vlasti i politici, kao i sredstva “priopćavanja”, tumače nam da je taj rat bio nastavak antifašističke borbe hrvatskog naroda za slobodu i demokratiju, započete u ratu 1941. – 1945 godine. Da je današnja demokratska Hrvatska stvorena na tim antifašističkim temeljima, pa je u svemu tome na sceni zbivanja nastao, bio, dokazao se i danas jeste i novi antifašizam.

Usput, oni govore da ta današnja demokratska Hrvatska, stvorena u navedenim uslovima i na tradicionalnim osnovama, nije nikakva a kamoli pravno odgovorna nasljednica Nezavisne Države Hrvatske koja je postojala od 1941. –  1945 godine.

Apodiktički, bez trunke srama, predsjednik te države, premijer, ministri ali i svi drugi “čimbenici” koji imaju priliku medijski progovoriti, samouvjereno i glasno prodaju svijetu rog pod svijeću, kako je najmasovniji i najjači, prvi antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu u Evropi, bio upravo onaj u Hrvatskoj!

Pa pošto je to istina, onda više ili manje spretno, ali obavezno, uprtljaju i laž kako je nosilac toga otpora i antifašizma bio hrvatski narod!

Nema ni spomena o Srbima u Hrvatskoj!

Nema nigdje riječi da je to bio otpor Srba, da otpor nije imao nekakvog ili bilo kakvog imena, nego je bio u praksi antiustaški a globalno antihrvatski!

To je bio otpor nedoklanog srpskog naroda.

A što se tiče  srpskog masovnog ustanka i otpora  27. jula 1941. godine u Srbu, najviši hrvatski zvaničnici današnje Hrvatske, devedesetih godina nazivali su ga četničkim nasrtajem na hrvatski narod, a ne antifašističkim ustankom!

Kako istorija pamti, do toga datuma su oružane snage novouspostavljene hrvatske države već poklale i u razne kraške bezdane, bunare i ponornice strmoglavili nekoliko stotina hiljada Srba.

Šta je tu istina neka čitalac sam zaključi ili neka potraži pravi odgovor. Taj otpor, Srbi u hrvatskoj nosili su sami  sve do jeseni 1943.godine. Tačno je, možda je u to vrijeme bila i sreća, da se spontanom otporu Srba sa računicom  “pridružila” i komunistička partija Hrvatske, pomogla im
organizacijski, ali i nametnula im hrvatske kadrove, ubijedivši ih da će
privući na njihovu stranu Hrvate pa će zajedno biti jači!

Sigurno da je u tome bilo logike, biće jači!

Prije četrdesetak godina, na ovu temu sam čuo od Petra Vojnice, srpskog borca, oficira JA iz sela Kapinci, kod Podravske slatine:

“Nama je, dobro se sjećam, Partiju donio u tašni onaj ćelavi drug Pajo Gregorić, negdje poslije Španovice” (to je oktobar 1942.god.).

Koliko god su Hrvati sporo i u malom broju dolazili u ustaničke jedinice, toliko se brzo jedinicama davalo hrvatska imena. Najprije prva pa druga Dalmatinska brigada, pa Goranska (a u njoj sve sami Srbi), pa brigada Matije Gupca, braće Radića, ali ni jedna Srpska brigada!

Pa onda kasnije Hrvatski korpus, pa Mađarski bataljon Šandor Petefi, pa Njemački bataljon…, ali ni jedan Srpski bataljon ili korpus.

A onda negde 1944 godine, u Slavoniji biva osnovan Protivčetnički bataljon sastavljen od Srba, na čelu sa Srbinom Čedom Grbićem! Zadatak mu je bio da se bori protiv nekih četnika koji su preko rijeke Save došli iz Bosne.

Nije bilo ni jednog Protivustaškog bataljona, sastavljenog samo od Hrvata.

Ovim nazivima jedinica, revizionisti hrvatske istorije spretno manipulišu i uglavnom uspješno obmanjuju i svoju i svjetsku janost. U isto vrijeme, na ovom području revizije svoje bliže istorije, bježe od imena i prezimena ratnika i nacionalnog sastava jedinica od ljeta 1941. pa do kraja 1943. godine, kao đavo od tamjana!

Međutim, za žrtve na masovnim stratištima Srba na Jadovnu, Pagu i u Jasenovcu, insistiraju na imenu i prezimenu svake žrtve, inače ne priznaju zločin!

Time proračunato i smišljeno enormno umanjuju stravično veliki broj ubijenih Srba. Iako su identifikovane žrtve opet u ogromnoj većini Srbi, cilj revizije i negacije je postignut. Nije 700.000, nego  “samo” 90.000. Kažu, svaka žrtva i dželat imaju ime i prezime i time se dokazuje individualna odgovornost. Tu je identitet najvećeg broja žrtava teško utvrditi jer su Srbi tako masovno i brzo na razne načine usmrćavani da ih hrvatska država uopšte nije ni prebrojila a kamoli popisala. A sada bezsramno traže te podatke od potomaka tih neevidentiranih žrtava. Međutim, dželat je bio namjenski određen službenik, plaćeni eksponent, državni djelatnik. Do njegovog prezimena i imena nije teško doći. Jer, koji to hrvatski ustaša, dželat, ili krvnik nije primao redovito platu hrvatske države? Kakav god je bio, on svoj posao dželata nije radio zabadava –  džabe!

Tako ispada da je dželatska strana svoju “plemenitu” obavezu o individualnoj odgovornosti ispunila, (ali ne i sankcionisala) za razliku od strane žrtve, kad je riječ o najmasovnijim stratištima.

Rasprava o broju žrtava je nametnuta podvala, da bi u sjenu i zaborav pala rasprava o osnovnoj, tvrdoj, neoborivoj i goloj istini da je jedan narod, hrvatski narod, zakonskim ustrojstvom svoje, plebiscitarno prihvaćene države izvršio Genocid nad druga dva odnosno tri naroda. Žrtve su bili građani i državljani te monstruozne države, Srbi, Jevreji i Romi.

Zašto se ne povede i rasprava na temu – “Zašto ste nam to učinili?”, umjesto o tome da li je mnogo desetina ili stotinu hiljada žrtava više ili manje, Genocid ili to nije.

Sada da se vratimo na ove nove (anti)fašiste. Ako oni imaju isto značenje u tom domovinskom ratu, kao oni u Drugom svjetskom, postavlja se pitanje tko su onda u domovinskom bili fašiti? Po djelima pripadnika domovinskog rata, a to znači i njegovih antifašista, to je bio  srpski narod.

Ti novi (anti)fašisti, uništili su gotovo sva spomen obilježja srpskom narodu, poklanom od strane hrvatskih ustaša, kao i spomenike antifašističkoj borbi onih antifašista u čijem se punom zvaničnom nazivu i oni nalaze.

Jer, kako je poznato, a to su izjavili i bivši i sadašnji predsjednik Hrvatske, preko 3000 spomenutih obilježja uništili su upravo hrvatski ratnici domovinskog rata, dakle ti (anti)fašisti.

Mučenje u javnim istupima i uvjeravanje svjetske javnosti o antifašizmu u građanskom ratu nazvanom domovinskim, od strane najviših hrvatskih državnih dužnosnika naprosto je neshvatljivo.

Najodioznije je kada to govore na kostima najvećeg srpskog grada pod zemljom koga je igradila NDH – Jasenovcu ili na besprimjernom masovnom stratištu Srba i Jevreja, Jadovnu.

Krajnje nekritično i za ova mjesta neprimjereno, oni tu govore o izmišljenom antifašizmu, besramno sakupljajući nekakve njima potrebne antifašističke poene.

Moramo im otvoreno reći da to ne priliči ni njihovom obrazovanju ni uvaženom društvenom ili političkom položaju.

A, ako je to iz kućnog odgoja, jest da je sramota, ali u svjetlu istorijske istine, pripadnicima toga naroda sram nije vrlina pa ih možemo i razumjeti.

Masovna stratišta Srba, Jevreja i Roma, imali su i red je da imaju Spomen obilježja kao oznaku mjesta istine.

Ne trebaju im nikakva lažna ideološka obilježja. Uz Spomenik, treba staviti krst, Davidovu zvijezdu i točak, jer oni su pobijeni zato što su ni krivi ni dužni po rođenju živjeli u svojim porodicama pod tim simbolima. Časnoj manjini treba dati njihove simbole.

 

Dr.sci.med. Milan Bastašić

Predsjednik Zavičajnog udruženja Bilogora

 

Vezane vijesti:

NAUČNA AGRESIJA NA ISTINU

Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima na hrvatski način: Jazovka pa Jadovno

Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991.

Milan Bastašić: U SUSRET GODIŠNjICI PROBOJA JASENOVAČKIH ZATOČENIKA APRILA, 1945. GODINE

Milan Bastašić: Nakon 20 godina progonstva, ponovo u Jasenovcu

Milan Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac

BASTAŠIĆ: ODUZELI SU MI 20 GODINA ŽIVOTA

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top