HRVATSKA NA TEKOVINAMA NDH (1)

Datum objave: sreda, 5 marta, 2014
Veličina slova: A- A+

Da li su tekovine NDH konstitutivni deo današnje hrvatske nacionalne svesti ?

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/ustase-zastava-kontinuitet.jpg

 UVOD

Poslednjih meseci su u Republici Hrvatskoj eskalirali incidenti u kojima su na meti nasilnika bili manjinski narodi i njihova prava, a pre svega pripadnici srpske manjine. Zajednički imenitelj tih incidenata je javna i masovna demonstracija ustaških pozdrava i, uopšte, simbola režima Nezavisne države Hrvatske (NDH). Neki od tih događaja su u međunarodnoj javnosti ali i u Hrvatskoj podstakli rasprave o njihovim uzrocima i posledicama. Indikativno je da je pri tom veliki broj građana ali i istaknutih ličnosti u Hrvatskoj branio ustašku ikonografiju služeći se najrazličitijim argumentima, od pozivanja na pravo “većine” (u slučaju sakaćenja upotrebe jezika narodnih manjina) do tvrdnji da su pozdravi i simboli ustaškog režima samo deo “stare hrvatske tradicije”. Cilj analize je da upozori na neke od uzroka za nastalo stanje u današnjoj Hrvatskoj.

Analiza koju su na osnovu proteklih javnih događaja, ali i uz upotrebu primarnih istorijskih izvora pripremili Igor Mekina i Svetlana Vasović-Mekina otkriva da su neosnovani pokušaji odbrane i pravdanja napada na manjinska prava, a da je argumentacija koju “branioci” iznose u javnosti u suprotnosti sa istorijskim činjenicama i važećim normama međunarodnog prava. Poklič “Za dom spremni!” nije nikakav “stari hrvatski pozdrav”, kako tvrde zagovorniki njegove upotrebe, jer to je bio službeni pozdrav ustaškog pokreta i marionetske, pomoću nacističke Nemačke ustoličene Nezavisne države Hrvatske. Izvorna ustaška literatura ne ostavlja prostora za dilemu da li je “Za dom spremni!” ustaški pozdrav ili ne. Taj pozdrav se nalazio i na svim službenim dokumentima NDH.

I pokušaji sužavanja pa čak i ukidanja manjinske zaštite za Srbe u Hrvatskoj u suprotnosti su sa svim važećim normama zaštite manjina, jer zaštita neke manjine nikada ne može da se postigne samo pomoću “ravnopravnosti” sa većinom. Samo “pozitivna diskriminacija” manjine, dakle kada su manjini zagarantovana još i “posebna prava” (što podrazumeva i pravo na službenu upotrebu manjinskog jezika i pisma), mogu da obezbede potpunu ravnopravnost manjine sa većinskim narodom. Slučaj razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru zato predstavlja konkretan primer brutalnog kršenja prava manjine. Kršenje prava manjina i uspon ideologije neonacizma mogu, kao što pokazuju i najnoviji događaji u Ukrajini, da dovedu i do ozbiljnih međunarodnih posledica. Analiza potvrđuje i da je bio dalekovid zaključak drugog doma slovenačkog parlamenta, koji je još 2009. godine upozoravao da je “NDH i dan-danas konstitutivan deo hrvatske nacionalne svesti”.

Što se tiče uzroka za takvo stanje u Hrvatskoj, neki od najvažnijih razloga koji su doveli do kršenja prava srpske manjine u Hrvatskoj kao i do oživljavanja simbola iz perioda ustaškog režima jesu sledeće – “sistemske greške” počinjene od strane hrvatskih institucija i civilnog društva:

– blaga ili nikakva reakcija državnih organa na javno isticanje ustaških simbola i drugih ustaških obeležja koji podstiču međunacionalnu mržnju;

– nekritičko negovanje “tekovina NDH” uz preuzimanje i oživljavanje ustaške ideologije i veličanje ustaštva u publicističkim radovima, medijima, na domaćim internet stranicama, hrvatskim udruženjima, itd.;

– šteta koju su izazvali stavovi koje su prethodni predsednici Hrvatske Franjo Tuđman i Stipe Mesić širili u svom političkom i javnom delovanju, preuzevši ih od ustaške emigracije. Obojica su tvrdila, na primer, da „Nezavisna država Hrvatska nije bila samo puka ‘kvislinška tvorevina’ i ‘fašistički zločin’, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom” (Tuđman) odnosno da je Hrvatska “dvaputa pobedila” (Mesić), znači i kada je bila priznata “od strane sila Osovine”;

– održavanje atmosfere ksenofobije i široke spremnosti akademske i naučne zajednice, kao i većine medija (uz časne ali retke izuzetke) da gaze prava srpske manjine;

– u hrvatskoj javnosti svekolika prihvaćenost izmišljenih, “kreativnih” tumačenja zašto ustaški pozdrav “’Za dom spremni!’ to nije”, iako su sva takva “objašnjenja” zasnovana na pogrešnim analogijama i lažiranim zaključcima;

– brisanje granice između “ustaštva i fašizma” i “normalnog nacionalizma” prilikom upotrebe pojedinih ustaških simbola iz vremena NDH u savremenoj hrvatskoj državi;

– presude hrvatskih sudova, recimo suda u Kninu, koji je nedavno odlučio da nema osnova da procesuira lice koje je na proslavi Oluje 2011. godine nosilo majicu na kojoj je pisalo “Za dom spremni!”;

– činjenica da je odjek ustaških pozdrava postao “neizbežan dekor domaćih stadiona, oko kojeg se malo tko uzbuđuje” iako je država bila dužna da odlučno reaguje;

– sve kuražnije medijsko prikazivanje ustaških zločinaca kao humanista, istinskih boraca za slobodu, velikih rodoljuba i poštenjaka;

– finansiranje 1.205 organizacija hrvatskih “branitelja” od strane države Hrvatske, od kojih na desetine njih na svojim internet prezentacijama ili u svom javnom delovanju nekažnjeno upotrebljava ustaške simbole i širi ideologiju NDH.

Lošoj situaciji doprinosi i progon novinara koji upozoravaju na opasnost oživljavanja ustaške ideogije i njenih simbola. Tako su novinari koji su još početkom 90-tih godina prošlog veka upozoravali na opasnost od jačanja ekstremizma u Hrvatskoj, sistematski ućutkivani i čak sudski gonjeni još od zametaka uspostavljanja nezavisnosti Republike Hrvatske. Sistemski progon onih koji kritikuju ustaštvo dovodi do “učinka hlađenja” u Hrvatskoj odnosno unosi u hrvatsko novinarstvo pojavu samocenzure, koja paralizuje slobodnu i otvorenu raspravu.

Opisane pojave u hrvatskom društvu usuđuje se da otvoreno kritikuje tek skromna manjina medijskih poslenika, pa se tako čini da na tom osetljivom području većina hrvatskih medija i novinara, umesto da slede univerzalne principe Minhenske deklaracije i drugih kodeksa novinarske profesije, još uvek poštuje uputstva Poglavnika Ante Pavelića, koji je u Zagrebu 24. jula 1941. godine, prilikom susreta sa domaćim novinarima rekao da je siguran “u njihovu najodlučniju, najspremniju i najzdušniju suradnju na velikom djelu izgradnje Hrvatske Države”, na šta je većina prisutnih tada (a čini se da je tako i danas) kao jedan uzvratila da je “Za dom – spremna!”.

TEKOVINE NDH, KONSTITUTIVAN DEO HRVATSKE NACIONALNE SVESTI?

U Vukovaru su 2. septembra 2013. godine predstavnici “Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara” ispred zgrade Poreske uprave čekićem razbili i skinuli ploču sa ćirilićnim napisom Poreske uprave, a potom su isto učinili i sa tablom na kojoj je bio tekst na ćirilici a koja se nalazila na zgradi vukovarske policije. Tom prilikom su bila povređena četiri pripadnika (hrvatske) interventne policije. Predsednik Hrvatske Ivo Josipović osudio je oba incidenta. Prema njegovim rečima, trebalo je objasniti ljudima “zašto je dobro da se poštuju dvojezičnost i različitost”. Vlada Hrvatske je uklanjanje i razbijanje dvojezičnih tabli u Vukovaru okarakterisala kao “šovinističko nasilje”, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske je saopštilo da je u Vukovaru privedeno više lica osumnjičenih da su tokom nasilničkih protesta izvršila krivična dela.

Uprkos tome, predsednik Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić u sledećem koraku najavljuje da će se već narednog dana njihove pristalice ponovo okupiti ukoliko u Vukovaru ponovo osvanu nove dvojezične ploče. Hrvatski mediji su listom preneli Josićeve reči da su dvojezične ploče “poniženje za Vukovar” i da one u tom gradu “nisu prihvatljive”. Najavio je i da će se dvojezične table u Vukovaru skidati i ubuduće. Pozvao je sve hrvatske političare da “dobro razmisle” i naročito da “dobro paze šta rade”.

Ubrzo je novi, sličan događaj, koji se zbio u hrvatskoj prestonici, privukao pažnju domaće i međunarodne javnosti; 19. novembra 2013. godine, po završetku fudbalske utakmice između Republike Hrvatske i Islanda na kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu, hrvatski reprezentativac Josip Šimunić u 22.15 sati uzima mikrofon i tri puta, u pravcu navijača, viče: “Za dom!” Svaki put mu je oko 30.000 navijača sa tribina odgovorilo gromoglasnim: “Spremni!” Josip Šimunić i publika su na taj način u neposrednom prenosu HTV pred auditorijumom širom Hrvatske nesmetano uzvikivali i ponavljali ustaški pozdrav “Za dom spremni!”, pri čemu se komentator Hrvatske radio-televizije nije ogradio od dešavanja na stadionu ni jednom rečju. “Za dom spremni!” je pozdrav koji su ustaše odnosno pripadnici Hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i njihov vođa Ante Pavelić koristili još od 1932. godine. Pozdrav „Za dom spremni!” [1] je bio službeni pozdrav ustaškog pokreta, ali i marionetske, pomoću nacističke Nemačke uspostavljene Nezavisne države Hrvatske (NDH). Taj pozdrav nalazio se i na svim službenim dokumentima te tvorevine.

Reakcija publike, koja je u glas, iz grla nekoliko desetina hiljada (pretežno mladih) ljudi skandirala ustaške uzvike, kao i masa koja je bez zazora od kamera i naočigled pripadnika hrvatske policije uništavala table sa pismom jedne manjine, dokazuju da se radi o posebnom fenomenu koji se danas, uprkos porastu desnice u Evropi, u takvom obliku ne može videti u ostalim evropskim državama. Ukoliko veliki broj građana Hrvatske ne vidi ništa sporno u uzvikivanju ustaškog pozdrava, dok u isto vreme napadi na prava manjina postaju svakodnevna pojava, onda se nameće pitanje – kako je to moguće?

Da li je poslednja, 28. nova članica Evropske unije, preko noći postala zemlja u kojoj se nekritički veličaju obeležja i simboli iz najmračnijeg perioda ljudske istorije?

Odgovor na ta pitanja, u nekim drugim okolnostima, mogao bi se dobiti pomoću detaljne “analize medijskih poruka”, u skladu sa principima koje je opredelio još Harold Lesvel. Na taj način bi u potrazi za odgovorima na rečena pitanja na prvom mestu bilo potrebno i kvantitativno prikazati “ko je rekao šta, kome, na kakav način i sa kakvim efektom?”. Takav postupak je u konkretnom slučaju, međutim, zbog veoma velikog broja izjava i drugih dokaza – nepotreban. Jer, kad 30.000 ljudi na stadionu skandira fašistički pozdrav, kada desetine i stotine hiljada ljudi u kratkom vremenskom intervalu javno podrži takvo ponašanje (i putem anketa objavljenih u informativnom programu HTV i drugim medijima, snimljenim u različitim gradovima), onda više nije pravo pitanje ko je, kome, na kakav način i sa kakvim efektom odapeo takvu poruku mržnje. Uistinu ostaje neodgovoreno samo ključno pitanje: Zašto?

Cilj ove analize je upozoriti na neke od uzroka za ovakvo stanje u današnjoj Hrvatskoj.

ATMOSFERA KSENOFOBIJE I NETRPELjIVOSTI

Incidenti navedeni na početku deo su sličnih događaja čija je suština netrpeljivost prema manjinama, a pre svega srpskoj. Svi događaji imaju zajednički imenilac – sledbeništvo “tekovina NDH” odnosno preuzimanje i oživljavanje ustaške ideologije.

Veličanja ustaštva počelo je u Hrvatskoj u vreme osamostaljenja nekadašnje jugoslovenske republike, a dobilo novi podsticaj od trenutka kada je širom Hrvatske počelo prikupljanje potpisa za “referendum protiv ćirilice”. Bilo je to 17. novembra 2013. godine [2]. Vrhunac tih dešavanja predstavljao je trenutak kada su predstavnici “Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara” tokom obeležavanja Dana sećanja na žrtve iz 1991. godine sprečili prolazak službene kolone hrvatskog predsednika i premijera, koji su se takođe uputili na memorijal u Vukovar. Blokirani u koloni, hrvatski premijer Zoran Milanović i predsednik Ivo Josipović su bili primorani da odustanu od posete Vukovaru. [3] Blokirala ih je masa koju je animirao vukovarski “štab”, na čelu čije kolone su se našli od strane Tribunala u Hagu nedavno oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak.

Skidanje ćiriličnih tabli nastavljeno je i posle Dana sjećanja. [4]

Retki intelektualci u Hrvatskoj upozorili su da je opisano dešavanje bilo na korak od državnog udara. [5] Slavko Goldštajn, autor knjige 1941. godina koja se vraća, tim povodom je za riječki Novi list prokomentarisao “vukovarsku kolonu” u kojoj su ostali blokirani najviši predstavnici hrvatske države, razbijanje ćiriličnih ploča i referendum “o ćirilici” sledećim rečima: “U vrijeme pregovora s EU, takvih je desničarskih izgreda bilo mnogo manje, pa se dojam o Hrvatskoj bitno popravio. Ali unatrag nekoliko mjeseci, dogodilo se toliko toga antieuropskog da to ne može ostati nezapaženo… Moderna demokratska država mora štititi pojedinca od države same. Mi sada imamo obrnutu tendenciju – unosimo u ustav nešto što je izravno protiv pojedinca. Potom dolazi incident s pločama, pa incident Džoa Šimunića s ustaškim pozdravom, za koji svi znaju što to znači. Po cijeloj je Europi mnogo desničarenja, i mi po tome nismo izuzetak: Marin Le Pen, Jobik, Gert Vilders u Nizozemskoj, u Litvi, u Grčkoj, sada i u Slovačkoj… Ali Hrvatska je izuzetak po nečemu drugome: otkad postoje EZ i EU, ni u jednoj članici nije se dogodilo nešto što bi mogla biti naznaka državnoga udara… Tek smo postali članica EU, i odmah smo bili prvi u Europi po tome što bih nazvao malim korakom prema državnom udaru. Nekoliko sati trajao je u Hrvatskoj državni udar protiv demokratski izabrane vlasti! Toga u EU nije bilo, u Francuskoj, Litvi, Madžarskoj, i drugim državama u kojima je desnica možda i jača od naše. A u nas? Neću reći da je to bio direktni pokušaj, ali jest direktna naznaka spremnosti na državni udar. Nekoliko sati je trajalo obespravljenje demokratski izabrane vlasti, kojoj se nije dozvolilo da vrši svoju dužnost i normalno stupa po hrvatskome tlu. To je strašan znak. Ako se to bude ponavljalo, mi ćemo biti isključeni iz Europe. Europa će naći načina da se takvog kancera riješi, toga moramo biti svjesni.”

U hrvatskom Saboru je pitanje dvojezičnih tabli (sa latiničnim i ćiriličnim tekstom) bilo uzrok sukoba između poslanika HDZ Josipa Đakića i nezavisnog poslanika iz Istre Damira Kajina. Kajin je demonstrirao spremnost dela hrvatske politike da se zauzme za odbranu ljudskih i manjinskih prava. “Ne poigravajte se položajem sunarodnjaka iz reda manjina, jer je Hrvatska njihova zemlja, kao što je i vaša”, poručio je desnom delu Sabora (parlamenta) Damir Kajin. On je izrazio nadu da hrvatska vlada neće dopustiti referendum o ćirilici, odnosno “da će Ustavni sud reagirati” u cilju zaštite prava manjine, konkretno – srpske manjine.

Odgovorio mu je HDZ-ov poslanik Josip Đakić, problematizujući zabranu nastupa Marka Perkovića Tompsona u Istri. Kajin mu je uzvratio upozorenjem: “Ovi fašistoidni povici koje neki pjevači koriste ‘za dom’, pa im publika odgovara ‘spremni’, u Istri neće proći. Jedan ovakav referendum, koji ima za cilj dijeliti građane Hrvatske po nacionalnosti, je nešto što je monstruozno i što Ustavni sud mora preispitati. Ako se to ne dogodi, onda laku noć Hrvatska. Onda se nećemo začuditi ako Vukovar napusti još ljudi, koji ne da su drugačije nacionalnosti, nego koji i drugačije misle.” [6]

O atmosferi ksenofobije i opšte spremnosti da se pogaze prava srpske manjine najbolje svedoči i činjenica da je čak i predsednik Srpskog nacionalnog veća neprihvatljivost razbijanja ćiriličnih tabli u Hrvatskoj argumentovao tvrdnjom da je ćirilično pismo “jedno od istorijskih pisama hrvatskog naroda”. Na stranu napori nekih “akademskih” krugova u Hrvatskoj da domaću glagoljicu pretoče u preteču ćirilice, pravo je pitanje šta je Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća, želeo da postigne takvim manevrom? Apelujući na većinsko stanovništvo tvrdnjom da je “ćirilica jedno od istorijskih pisama hrvatskog naroda”, Pupovac je onima koji su u Hrvatskoj nenaklonjeni ćirilici, poručio da je razbijanje ćiriličnih tabli zapravo razbijanje “našeg”. [7]

Drugim rečima – razbijanje “hrvatske” nacionalne baštine. Pomenuta izjava potvrđuje da u sadašnjoj Hrvatskoj na “manjinsku” zaštitu može da računa samo ono što se može maskirati ili predstaviti kao izvorno “hrvatsko” kao hrvatsko kulturno i nacionalno blago.

Ni ranije Pupovčeve inicijative nisu u Hrvatskoj naletele na dobar odziv, kao ni novina o “hrvatskoj” ćirilici. Podsetimo da je Pupovčevu inicijativu uvođenja ćirilice kao izbornog predmeta u hrvatske škole, ljuto napao i književnik Hrvoje Hitrec (prema Vikipediji “posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež”, između ostalog, autor serijala o Petrici Kerempuhu) tekstom objavljenim 4. februara 2008. godine na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća pod naslovom Zimsko pupanje ćirilice [8]: “Bez obzira što se radi o probnom balonu, sa ciljem iritiranja hrvatske javnosti, nije naodmet ponoviti: ćirilica koju nudi Pupovac tuđa je hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi i njezino uvođenje u hrvatske škole potpuno je deplasirano. Naime, radi se o ćirilici istočnoga tipa, koja je bila simbol velikosrpskoga imperijalizma, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji.”

Već to jednačenje jednog pisma sa neuspelim političkim programima svedoči o narasloj netrpeljivosti koju dobar deo hrvatske javnosti ispoljava u odnosu prema etničkim i verskim manjinama, a pre svega prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. I ne samo to – time se smisao manjinske zaštite obesmišljava do apsurda, jer zaštita neke manjine nikada ne može da se postigne samo pomoću “ravnopravnosti” sa većinom, a još manje putem “nacionalizovanja” dotične manjine i njenih obeležja. Upravo obrnuto – samo “pozitivna diskriminacija” manjine, kojoj su zagarantovana još i “posebna prava” (što podrazumeva i pravo na službenu upotrebu manjinskog jezika i pisma), mogu da obezbede potpunu ravnopravnost manjine sa većinskim narodom.

Međunarodni sud pravde (International Court of Justice – ICJ) je u tom smislu već dao svoju poslednju reč kada je aprila 1935. godine odlučivao u primeru manjinskih škola u Albaniji. ICJ je presudio da formalna ravnopravnost manjina (dakle ravnopravnost na papiru, pri čemu su u praksi poništena njihova posebna prava) zapravo prikriva njenu neravnopravnost. Trideset godina kasnije je jedan od sudija ponovio sličnu argumentaciju pišući svoje odvojeno mišljenje u slučaju Južne Afrike, te je ocenio da “princip jednakosti pred pravom traži da se sa onim što je jednako, postupa jednako, a sa onim što je različito – različito” [9].

U slučaju razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru, to je bio konkretan primer brutalnog kršenja prava manjine. Uređenjem prema kome bi manjina dobila pravo na službenu upotrebu sopstvenog pisma na tablama samo tamo gde predstavlja “većinu” (što je zahtev inicijatora “referenduma o ćirilici” – da se ona sme koristiti samo u sredinama gde srpska manjina čini preko polovine lokalnog življa), bila bi ozakonjena upravo takva neravnopravnost. Uprkos tome su organizatori skupljanja potpisa za referendum koji su nazvali Vukovar – Ne ćirilici paradirali u povorci Zagrebom, pevajući pesme “Zovi, samo zovi” i “Od stoljeća sedmog” od Trga Bana Jelačića pa do Sabora, gde su predali 632.165 potpisa [10].

To znači da je svoj potpis, a posredno i glas za najgrublje gaženje elementarnih manjinskih i građanskih prava dao svaki šesti Hrvat, od 3.738.708 registrovanih birača sa stalnim prebivalištem u Hrvatskoj. [11]

Hrvatski zvaničnici su u opisanim primerima “zvanično” osudili incidente, ali nisu uradili ništa značajno u cilju njihovog sprečavanja, a svemu je orkestrirao mlak odziv hrvatskih medija koji su većinom iskazali razumevanje za bunt protivnika ćirilice. Hrvatski predsednik Ivo Josipović je, osuđujući incidente u Vukovaru, rekao da “je trebalo objasniti ljudima zašto je dobro da se poštuju dvojezičnost i različitost”, ali i da “treba imati razumevanja za bol ljudi kojima je rodbina stradala u Vukovaru”. Josipović je odgovornost za nastalo stanje prebacio na dušu i pojedinih partija, uveren da je odgovornost svih stranaka “da objasne zašto je za Hrvatsku dobro da se poštuje dvojezičnost i drugo pismo”. Tako poštovanje međunarodnih ugovora i sopstvenog ustavnog zakona nije bilo predstavljeno u hrvatskoj javnosti kao jasna međunarodna obaveza države Hrvatske, obaveza o kojoj u skladu sa principom “pacta sunt servanda” (ultimativno poštovanja ugovora) nema rasprave, već je sve to domaćim biračima servirano kao nešto što je podređeno utilitarističkom, ali i rastegljivom principu “dobrog”, odnosno “korisnog” ili “nekorisnog” za državu. I sve to uprkos činjenici da hrvatski Ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih zajednica i manjina nalaže da svaka nacionalna manjina, koja čini više od trećine stanovništva neke lokalne samouprave ima pravo da na njenom jeziku i pismu budu postavljeni javni natpisi i oznake.

Prema poslednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj ima oko 20 opština i gradova u kojima pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva. Ukoliko se relativizuje izvršavanje zakona koji tom stanovništvu garantuje njihova posebna prava, pa se to prikaže kao nešto što više i nije obaveza države, onda se stvara utisak da je izvršavanje tzv. manjinskog zakona (koji je rezultat pregovora sa međunarodnom zajednicom i pravnim prethodnicima Srbije) podređeno prostoj proceni šta je “dobro” ili “loše”. Što nameće pitanje kredibiliteta države koja na takav način tretira svoje manjine i u praksi izvrdava sopstvene zakone, usvojene baš u cilju zaštite manjine.

Svaka država koja je potpisala međunarodne ugovore i posledično usvojila zakone a koja nije sposobna da izvrši svoje obaveze – nužno se součava sa padom svog kredibiliteta u očima šire zajednice. Gubitak međunarodnog poverenja utiče i na sve sledeće dogovore i obaveze te iste države. Hrvatska se posle ulaska u EU u više navrata našla u takvom položaju, a na osnovu blagih reči hrvatskog predsednika i sporih reakcija državnih organa po pitanju nekažnjenog veličanja fašizma i sve žešćih napada na manjine – sve je verovatnije da će se takav trend nastaviti.

GLASNA VEĆINA BRANI FUDBALERA

Sve to je na dlanu i zahvaljujući reakcijama koje su u Hrvatskoj usledile posle Šimunićeve “fudbalsko-ustaške” egzibicije. Hrvatskoj nije teško palo zgražavanje javnosti u državama u okruženju, ali zato jeste odluka svetske fudbalske organizacije FIFA-e. FIFA je zbog skandiranja ustaškog pozdrava kaznila Josipa Šimunića globom od 30.000 švajcarskih franaka i pauziranjem deset utakmica. Šimuniću je zabranjeno ne samo da igra fudbal nego i da navija jer ne sme da uđe na stadione.

“Igrač i publika su koristili poklič koji je tokom Drugog svjetskog rata koristio fašistički ustaški pokret. Stoga je Disciplinska komisija zaključila kako je njihovo ponašanje bilo diskriminišuće. Uzevši u obzir sve okolnosti ovog slučaja, posebno ozbiljnost incidenta, komisija je odlučila da kazni igrača sa 10 utakmica neigranja”, odlučila je FIFA [12].

Josip Šimunić je netom posle događaja izjavio kako je usklik “Za dom spremni!” nešto što je “oduvijek želio učiniti”. Kasnije je tome dodao svoje uverenje da “nije učinio ništa loše” jer se radi o “starome hrvatskome pozdravu”. Ono što ne samo čudi nego i brine, jeste da čak ni Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske u takvom Šimunićevom postupku nije videlo ništa sporno, pa je izdalo saopštenje da u komunikaciji Josipa Šimunića sa publikom na tribinama “nije našlo elemenata prekršaja”. I to uprkos činjenici da je pozdravljanje pokličem “Za dom spremni!” u Republici Hrvatskoj sankcionisano kao delikt i kažnjava se po čak tri zakona: po Zakonu o javnom redu i miru, Zakonu o javnom okupljanju ili/i Zakonu o spriječavanju nereda na športskim natjecanjima. Do sada je zbog takvog izgreda u Hrvatskoj kažnjeno svega 13 osoba.

Nešto drugačija je bila reakcija općinskog tužilaštva u Zagrebu, koje je izjavilo da postupanje Josipa Šimunića predstavlja “manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti”. Josipu Šimuniću je izdat prekršajni nalog, te je kažnjen najviše dopuštenim iznosom od 3.270 evra (25.000 kuna). Najavio je žalbu. Džoovi (Šimunićev nadimak) fanovi su na društvenim mrežama pokrenuli niz sajtova podrške, pa je 10 dana od incidenta na zagrebačkom Maksimiru čin Josipa Šimunića podržalo više od 150.000 korisnika „Facebook-a”, dok je peticiju u odbranu fudbalera do kraja januara 2014. godine potpisalo 170.000 ljudi. [13]

Kad se sve sagleda, reakcija medija i hrvatske javnosti je bila skoro jednoglasna. Za retke medije i malobrojne novinare je ustaški pozdrav “Za dom spremni!” bio ravan skandalu [14], dok je većina u Hrvatskoj izrazila ne samo iznenađenje nego i neslaganje sa odlukom FIFA i solidarisala se sa kažnjenim fudbalerom. Kada je zagrebačkiVečernji list svojim čitaocima postavio pitanje “Što mislite o Šimunićevoj kazni?”, 7,37 odsto ili 1.081 čitalaca se složilo sa tvrdnjom da je “Fifa bila rigorozna, a kazna pretjerana”; 7,02 odsto ili 1.030 čitalaca smatra da je “Šimunić zaslužio kaznu, ali ne tako veliku”, dok se 35,20 odsto ili 5.164 ispitanika identifikovalo sa ocenom da je “kazna preblaga, trebalo ga je doživotno suspendirati”. Indikativno je da najveći broj anketiranih (50,41 odsto, odnosno 7.395 čitalaca) smatra da je odluka FIFA “velika sramota, pozdrav ‘Za dom’ nije ustaški” [15].

ŠIMUNIĆEVA NEUVERLjIVA ODBRANA

Ubrzo su hrvatski mediji, kao jedan, počeli da lansiraju priloge u kojima su pripremili teren za medijsku “odbranu” Josipa Šimunića. Iz tih priloga se moglo saznati, na primer, da je “Za dom” zapravo “stari hrvatski izraz koji se koristi u govoru, književnosti, pjesništvu, glazbi, filmu i športu”, te da je iz njega “nastalo nekoliko pozdrava, bojnih poklika i krilatica, npr. domoljubni pozdrav ‘Za dom!’ kojega je navodno koristio ban Josip Jelačić, a vojska bi mu odgovorila sa ‘Spremni umrijeti!’“.

Na portalu Dnevno.hr objavljen je članak pod naslovom Dvostruka mjerila Fife: NDH im nije smetala kad je igrala za njih. Autor A. R. radi pravdanja Šimunićevog postupka navodi “da sporni uzvik zapravo dolazi iz vremena kada nije postojala NDH, a bogme ni FIFA”. Kao dokaz “dvostrukih aršina”, autor podseća “da je ta ista NDH u vrijeme postojanja, dakle od 1941. do 1945. godine, bila punopravna članica krovne nogometne organizacije te u tom razdoblju odigrala 15 službenih utakmica”, stoga je “zanimljivo da im NDH nije smetala davne 1945”, a sada “bez problema istražuju nogometaša koji je iskreno priznao da mu nije bio cilj promicati mržnju već istaknuti ljubav i ponos koji osjeća za svoju domovinu”.

U članku Nogomet se igrao i u NDH – treba ga zabraniti komentator Tvrtko Dolić piše: “Po čemu je to NDH bila gora država od današnje RH? Rasni zakoni u NDH nametnuti su od strane tadašnje najsnažnije svjetske sile, koja se direktno umiješala u raspad prve Jugoslavije, koja je bila u paktu s prvom Jugoslavijom. Obrambeni nogometaš Džo Šimunić, presudan za naš plasman na Mundial 2014. u Brazilu, koji nam donosi dvije milijarde kuna, pripadnik je jednog naroda koji ne ratuje izvan granica hrvatskih zemalja, naroda koji milenijima brani svoj dom. Prirodno svemu tome, Šimunić je sa starim hrvatskim pozdravom ‘Za dom!’ izrekao kome je namijenio svoj skupocjeni poklon. Publika je odgovorila ‘Spremni!’. U čemu je problem? Pa primitivni samozvani društveni arbitri nalaze da je taj pozdrav korišten i u NDH! Kao i ‘Dobro dan’, kao i ‘Hvaljen Isus i Marija’, kao i brojni drugi ‘ustaški’ pozdravi”. [16]

Ovakva argumentacija (puna grubih materijalnih grešaka), koja u današnje vreme kao normu ponašanja preporučuje neko navodno “uobičajeno ponašanje” iz vremena NDH – predstavlja najčešći vid odbrane ustaštva u Hrvatskoj. Šimunićev gest se tako brani i abolira naknadnim “kreativnim” tumačenjima ustaškog pozdrava iako su sva takva tumačenja zasnovana na pogrešnim analogijama i neosnovanim zaključcima. Ono što je bilo “normalno” u vreme NDH ne može biti osnova za “normalno” ponašanje danas, kao što ni genocid, etničko čišćenje i druga masovna kršenja ljudskih prava počinjena u vreme NDH nikada, pa ni danas, ne mogu biti prihvatljiva norma ponašanja.

Brisanju granica između ustaštva i fašizma i “normalnog nacionalizma” koji dan-danas buja u Hrvatskoj, doprinela i upotreba pojedinih simbola iz vremena NDH u savremenoj hrvatskoj državi. Tu pojavu je detektovao i međunarodni posrednik Dejvid Oven, koji je upozorio da je “za Srbe u Hrvatskoj bilo veoma provokativno” što je Tuđmanova “vlada za zastavu nezavisne Hrvatske usvojila isti simbol koji je koristio Pavelić, crveno-belu šahovnicu” [17]. A pošto su šahovnica, moneta (kuna), kao i mnoga druga obeležja ustaštva implantirana u novu hrvatsku državu bez većih lomova i, što je najvažnije – uz izostanak osude ne samo unutar nego i van Hrvatske, javnost u aktuelnoj Hrvatskoj stoga još teže razume zašto bi sada bili sporni neki “stari ustaški” odnosno “starohrvatski” pozdravi. U tom duhu se jedan od čitalaca Večernjeg lista našao u nedoumici: “Ja ništa ne kužim. Novac za vrijeme NDH je bila kuna. Kako to nije ustaška valuta, a pozdrav jeste?”

Odgovor nije težak – ustaški pozdrav, za razliku od valute, ima posebno značenje i usko je povezan sa ustaškim pokretom i ideologijom. Istina, teško je odvojiti od iste ideologije i kunu i šahovnicu. Do kakve zbrke dolazi u pojmovima i vrednosnim sudovima u Hrvatskoj zbog olakog preuzimanja ikonografije i rečnika marionetske Nezavisne države Hrvatske, koja je odgovorna za najteže povrede ljudskih prava u svoje vreme, svedoči podatak da se Hrvatska u svom ustavu poziva na tekovine antifašizma, dok je u svakodnevici preuzela rečnik i ikonografiju nekadašnje NDH.

Ilustracije radi, treba podsetiti i da je podršku Šimuniću dala i vanparlamentarna partija Akcija za Bolju Hrvatsku. Stranka je kivna zbog napada na Šimunića i “500 godina stari pozdrav” koji su fudbaler i publika praktikovali na stadionu, posle utakmice sa reprezentacijom Islanda.

“Stari su to hrvatski pozdravi koji se u raznim prigodama koriste još od 16. stoljeća, od vremena Nikole Šubića Zrinskog. Nakon Domovinskog rata pozdrav ‘Za dom spremni!’ je stekao veliku popularnost među hrvatskim nogometnim navijačima, te ga se često može čuti na nogometnim utakmicama. Istina je da se inačica ‘Za poglavnika i dom spremni!’ koristila kratko vrijeme prije sedamdesetak godina među pripadnicima ustaškog pokreta, ali i danas mrzitelji Hrvatske i Hrvata usklik ‘Za dom spremni!’ poistovjećuju s njim, zanemarujući druge povijesne činjenice koje govore u prilog da se radi o više vjekovnom hrvatskom pozdravu… S toga dajemo potpunu potporu hrvatskom reprezentativcu Josipu Šimuniću u obrani od ne argumentiranih napada onih koji u bilo kojem hrvatskom simbolu vide povampireno ustaštvo,” piše u javnom obraćanju Akcije za Bolju Hrvatsku, koja ujedno izražava i žaljenje jer su “gotovo svi europski mediji prenijeli vijest o obraćanju Josipa Šimunića hrvatskim navijačima, osudili ga i praktički zasjenili onu da je Hrvatska otišla na Svjetsko prvenstvo.” [18]

Impresivnu odbranu Šimunića ponudio je nekadašnji komunista i potonji socijaldemokrata Zdravko Tomac (potpredsednik Sabora u periodu 2000-2003) u Hrvatskom fokusu. Tomac se (uz sliku predsednika Hrvatske u uniformi gardiste JNA preko koje piše “Josipović, Titov gardist na Pantovčaku”) obrušio na “fašizaciju” koja zbog kritike ustaške ikonografije navodno preti Hrvatskoj od strane državnog vrha. Kao šlagvort za svoj gnev protiv stigmatizacije Hrvatske na račun ustaštva, Tomac se prisetio izjave predsednika Hrvatske Ive Josipovića prilikom posete Izraelu 2012. godine, kada je Josipović u Knesetu, obraćajući se izraelskim poslanicima, kazao da je “u srcu naše nacije zmija istrebljenja drugih naroda oslabljena, ali je još uvijek tu”. [19]

“Je li u srcima tisuća mladih Hrvata zato što na športskim stadionima skandiraju ‘Za dom spremni’ živi ustaška zmija? Ili u njihovim srcima živi ljubav za dom i domovinu te za njih skandiranje za ‘dom spremni’ nije nikako slavljenje ustašluka nego izražavanje ljubavi i odanosti svojem domu i domovini. Jesu li u pravu oni koji tvrde da je za ‘dom spremni’ stari hrvatski pozdrav još od vremena Zrinskih i Frankopana i da ga se neopravdano poistovjećuje sa ustaškim pozdravom ‘Za poglavnika i dom spremni’?” zapitao se Tomac. Za njega je Šimunićev “istup” bio samo “povod da se sukobe dvije Hrvatske, jedna koja cijelo vrijeme krivotvorinama pokušava dokazati da je Franjo Tuđman bio na čelu ustaške Hrvatske, da je ova Hrvatska nastavak Pavelićeve Hrvatske te da je u Hrvatskoj potrebno provesti deustašizaciju i obračunati se s ustaškim zmijama koje žive u srcima znatnog dijela hrvatskog naroda; to je ona Hrvatska koja je cijelo vreme tvrdila da je Oluja bila zločinački pothvat i da je Hrvatska utemeljena na zločinu”. Osuđujući takvu, za Tomca nepodobnu Hrvatsku, on ističe vrline one druge Hrvatske, u kojoj ističe “domoljubnu većinu koja je uvijek branila istinu o Domovinskom ratu, koja se suprotstavljala detuđmanizaciji Hrvatske” i koja je uvek tvrdila da je “izmišljanje ustaštva i proizvodnja ustaštva protuhrvatska politika koja pomaže velikosrpskoj imperijalnoj politici” [20].

Ni predsednik hrvatskog fudbalskog saveza Davor Šuker nije oćutao Šimunićev prestup. Odlučio je da Šimunićev potez kritikuje na način da to neobaveštenima zvuči kao podrška, čak pohvala Šimunićeve hrabrosti. Šuker je Šimunićev postupak na maksimirskom stadionu označio kao “potpuno neprimeran”, a onda je u istom dahu dodao da je “ljudski grešiti” i da “zabrinjava bujica koja se sručila na Šimunića, koji je častan čovek”. Šuker je okupljenim novinarima objasnio da je Šimunić tim povodom već bio “u Savezu, sve prati veoma emotivno, i sam kaže da je šokiran jer su njegov gest povezali sa ustaštvom i mračnim delom hrvatske istorije.” [21]

U kraćem razgovoru za Večernji list se na istu temu oglasio i najpoznatiji i u Hrvatskoj najomiljeniji fudbalski trener Miroslav Ćiro Blažević. “Ogorčen sam jer je Fifa tako rigorozno reagirala. To uopće nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je ‘za dom i poglavnika’. Jadnom Šimuniću to su na leđa natovarili domaći špijuni koji kompromitiraju povijest. On je to izgovorio u jednom zanosu nakon velike pobjede, a to je napravio zajedno s publikom. Pa kaznite onda i sve navijače ako možete!” prozvao je FIFA rezignirani Blažević. [22]

Takvi stavovi (koji su u hrvatskoj javnosti prošli bez kritičkog osvrta) brinu i zato jer se ne radi o usamljenom događaju. Samo mesec dana ranije je protiv fudbalskog kluba Hajduk u okviru Prve hrvatske nogometne lige (HNL) pokrenut disciplinski postupak zbog uzvikivanja pokliča “Za dom spremni!” i “Ajmo, ustaše!” na utakmici 17. prvenstvenog kola Hajduk – Osijek, na splitskom stadionu Poljud. Skandiranje je inicirala navijačka grupa Torcida, ali niko od navijača nije odgovarao zbog ustaških pokliča. Policijska uprava splitsko-dalmatinska je izdala saopštenje kojim je obavestila javnost da ne istražuje jesu li korišćeni neprimereni nacionalistički ili fašistički slogani, već je li bilo nereda na tribinama: “Možemo vas obavijestiti kako je u tijeku provođenje kriminalističkog istraživanja u odnosu na navedeni događaj, radi utvrđivanja prekršaja iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.”

Iako je izvikivanje ustaškog pokliča kažnjivo po nekoliko prekršajnih zakona, a u ređim slučajevima i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, izgred navijača Hajduka je ubrzo pao u zaborav.

U to doba je, međutim, zbog istog delikta suspendovan Dalibor Ravić, predstavnik za odnose sa javnošću Zavoda za zdravstveno osiguranje Hercegovačko-neretvanskog kantona sa sedištem u Mostaru. On je preko društvene mreže širio isti ustaški pozdrav i podržao “glasnogovornicu” Ministarstva turizma i okoline Federacije BiH Miju Martinu Barbarić, koja se takođe nije ustezala da u svom statusu na Facebook-u napiše “pozdrav” – Za dom spremni. [23] Izveštači Al-džazire su posle “slučaja Šimunić” notirali da je “Hrvatska podeljena” u oceni tog incidenta i upozorili da je u Nemačkoj postupanje sa licima koji izražavaju slične stavove mnogo oštrije, jer se neonacističke provokacije (npr. pozdravljanje sa “Heil Hitler!”) kažnjavaju zatvorom u trajanju do godinu dana. [24]

Šimunićeva provokacija je doprla i do SAD, koje su osudile izvikivanje ustaškog pozdrava. Džonatan Mur (Jonathan Moore), direktor Ureda američkog Državnog sekretarijata za region jugoistočne Evrope, odgovarajući na pitanja na skupu u vašingtonskoj zadužbini Karnegi za međunarodni mir, posvećenom situaciji na evropskom jugoistoku, osudio je nedavne incidente u kojima su učestvovali hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić i navijači: “Šokirani smo i razočarani provokativnom retorikom. Svi znamo da navijači, možda je bolje reći – huligani sa Balkana znaju reći grozne stvari… Posebno je zapanjujuće to što nakon utakmice u Zagrebu provokativno nije govorio neki huligan, nego nogometaš na terenu, koji izgleda ne zna povijest vlastite zemlje kada je mogao sve to izjaviti” [25].

Negativne reakcije povodom incidenata na maksimirskom stadionu iskusio je i Slavko Goldštajn tokom boravka u SAD prilikom promocije prevoda svoje knjige 1941. Godina koja se vraća”. [26]

U tekstu pod naslovom Šimunić je platio ceh za sve naše nepodopštine autor Marin Šarec navodi reči predsednika UEFA Mišela Platinija (Michel Platini), izrečene godinu dana uoči incidenta kojeg je izazvao Šimunić: „Nedavno sam razgovarao s hrvatskim čelnicima o problemima huliganstva i nasilja u nogometu. Razumijemo da je vaša nedavna povijest sastavljena od ratova, nereda i predrasuda, da su ostale traume… No, budući da je oružje odavno utihnulo, hrvatski nogomet mora opet biti izvor ponosa. UEFA je pružila i pružit će pomoć, ali razočarani smo rezultatima koje ste postigli, baš poput jednog vašeg susjeda…” Šarec upozorava da Platinijevi sagovornici u Zagrebu očito nisu shvatili njegovu poruku, izgovorenu u povodu proslave 100. rođendana Hrvatskog nogometnog saveza (HNS). “Kada bismo uistinu razumjeli ono što nam svakodnevno savjetuju i predlažu svi ti dobronamjernici i nedobronamjernici u zemlji i inozemstvu, tada bismo shvatili da Fifa s 10 utakmica zabrane igranja i dolaska na stadion nije, zapravo, kaznila Šimunića. Kazna je to za sve one naše nestašluke, ustašluke i ostale nepodopštine u kojima kod kuće uživamo, a koje su svijetu koji nas okružuje i zajednici kojoj bismo željeli pripadati – sasvim neprihvatljive,” upozorava Marin Šarec u tekstu objavljenom na političkom portalu Objektiv. [27]

Portal dalje kritikuje Šukera i HNS kao “suodgovornog jer nije htio prljati ruke” kažnjavanjem Šimunića, stoga se sad neosnovano čude zbog drastične kazne za koju su sami krivi zbog sopstvenog nečinjenja.

“Budući da u Hrvatskoj velikoj većini građana očito nije baš najjasnije što je dopušteno, a što ne kada izađu iz svoja četiri zida, trebao bi to pod hitno (ma, trebalo je to učiniti već odavno!) zakonski propisati. Treba, konačno, bez uvijanja reći, napisati i propisati da bilo kakav oblik veličanja fašizma nije dozvoljen i da je ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni!’ baš to i takvo veličanje kvislinškog fašističkog režima, a ne nešto čime bismo se trebali dičiti i to isticati.” Šarec zaključuje da “treba napisati i propisati i koji to postupci, simboli i poruke ‘vrijeđaju dostojanstvo grupa ljudi vezano uz njihovu rasu, religiju, porijeklo’, kako to stoji u obrazloženju Fifine kazne Šimuniću; trebalo bi sve to učiti i u školama; da je to, a ne baš upravo suprotno, rađeno u posljednjih 20 godina, ne bi na Šimunićev pozdrav ‘Za dom!’ spremno odgovorilo 20-ak tisuća gledatelja na maksimirskom stadionu 2013. godine”.

(Nastaviće se)

SVETLANA VASOVIĆ MEKINA / IGOR MEKINA

Izvor: NOVI STANDRAD / UNS

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top