Hrvatska kleptomansko-povesna hipertrofija

Piše: Vladislav B. Sotirović

U evropskoj savremenoj povesti, naročito nakon pada Berlinskog zida novembra 1989. g., ima ne mali broj slučajeva malih i pre svega „neistorijskih“ nacija koje pokušavaju da „dovedu u red“ svoje nacionalne povesnice tako što ih ulepšavaju, heroizuju, europeizuju ali pre svega nastoje da kako-tako dokažu nekakvu povesnu nezavisnost svojih naciona u odnosu na moćne susede kako bi razbili tradicionalnu sliku Evrope i evropske istorijske nauke o njima kao „bečkim konjušarima“ ili „peštanskim kočijašima“.

Po pitalju državnosti danas priznate evropske nacije se mogu grubo podeliti u sledeće glavne kategorijalne grupe, tj. na one:

1.      koje nikada u njenoj povesti nisu imale nikakvu državnu nezavisnost (Vlasi, Romi…)

2.      koje su takvu državnu nezavisnost kao međunarodno priznatu po prvi put stekle tek nakon 1989. g. (Slovenci, Slovaci, Ukrajinci, Belorusi)

3.      koje su je imale u srednjem veku i/ili kasnije pa obnovile u 19.-om ili početkom 20.-og veka (Srbi, Bugari, Grci, Poljaci, Litvanci)

4.      koje su je prvi put dobile početkom 20.-og veka (Letonci, Estonci, Finci, Šiptari)

5.      koje su je imale manje-više u kontinuitetu od početka srenjeg veka pa do danas (Francuzi, Nemci, Šveđani, Italijani…)

Posebnu grupu, međutim, čine one nacije koje su u srednjem veku imale međunarodno priznatu kakvu-takvu državno-političku nezavisnost a nakon njenog de facto gubitka se utopile u susedne višenacionalne državne tvorevine zadržavajući formalnu autonomiju regionalnog tipa da bi tek nakon mnogo stoleća kasnije bile ponovo priznate kao međunarodno nezavisne političke tvorevine, tj. države. To su slučajevi npr. sa Česima ili Mađarima. Međutim, u čitavom evropskom slučaju odnosa nacija-država-politička nezavisnost postoji jedan poseban par excellence slučaj – slučaj koji u de facto činjeničnom smislu drastično odskače od de iure „prepakovane“ nacionalne povesnice za „domaću uporabu“, a to je slučaj Hrvatske i Hrvata.

Verovatno ni jedna nacionalna istoriografija u Evropi nije uložila više napora da „prepakuje“ svoju sopstvenu povesnicu kao što je to u slučaju hrvatske povesti i historiografa. Cilj ovakvog pre-pisanja lokalne povesnice je imao pre svega praktično-nacionalno-političku konotaciju: trebalo je dokazati i pokazati znanstveno neupućenoj „Europi“ da Hrvati imaju neisprekidano-kontinuiranu „tisućljetnu“ povijest neovisne nacionalne državnosti u ovom ili onom obliku. Formalni atributi-dokazatelji ovakve političko-državne neovisnosti su trojaki:

1.      „hrvatski“ Sabor u Zagrebu (legislativna institucija)

2.      guvernator-ban na čelu „hrvatske“ vlade (egzekutivna vlast)

3.      nacionalna zastava sa državnim grbom (vizuelna simbolika neovisnosti).

Hrvatska kleptomansko-povesna hipertrofija je u 20.-om stoleću bila pre svega uperena i „znanstveno“ oblikovana protiv Srba, zatim protiv Italijana i konačno protiv Mađara i Slovenaca. Hrvatska historiografija je u ovom kontekstu kao prvi hipertrofski projekat zacrtala kao svoj cilj da pokaže i dokaže da je povest Hrvata od najranijeg srednjeg veka pa do godine 1102. bila evropskog karaktera i sa vladarima koji stoje u rangu evropskih suverena a koji stoje na braniku zapadnog (rimokatoličkog) hrišćanstva naspram bizantijsko-pravoslavne šizme na samim rubovima Centralne Europe (nikako Balkana). Međutim, o ovim hrvatskim vladarima, uključujući i kraljeve, u Europi se malo zna izvan Zagrebačkog sveučilišta a odvajanje povesnih činjenica od politikanstskih legendi je znanstveni posao za sledeće generacije historičara koji kao prvo moraju da razvrstaju kvazipovesne  falsifikate od realno-povesnih činjenica. Njima je jedan od zacrtanih zadataka da faktografski pokažu da je jedna mala srednjovekovna Hrvatska u veličini jedne županije u Srbiji za vreme Stefana Nemanje vladala nešto duže od par godina jednim delom Bosne a naročito Hercegovine. Njima spada u moralno-znanstvenu obavezu i potapanje mitova o „slavi kralja Tomislava“ i Hrvatske u njegovo doba na autentično srpskoj jadranskoj obali od drevnog Stona do Kotora.

Ostaje, ipak, neosporni fakat, da se opseg državnih granica male srednjovekovne Hrvatske ne može dokazati na osnovu istorijskih izvora. Sam knez-kralj Tomislav (910.−928. g., čiji spomenik na konju kao rimskom caru Aureliju u Rimu stoji u Zagrebu na Tomislavovom trgu nasuprot gradske železničke stanice) je postao prvi kralj (925. g.) Hrvatske za učinjene zasluge orijentalnoj Vizantiji a ne „Europi“. Bio je počasni kralj, tj. „prokonzul“-guvernator Vizantijskog Carstva. Petar Krešimir IV (1058. g.−1074. g.) se sa svoje strane proglasio kraljem nakon dobijanja gradova Splita, Trogira i Zadra od Vizantije (a ne osvajanja), a sva tri su bila (i danas ostala) na „strelometu“ jedan od drugoga. Njegov naslednik na prestolu, Dmitar Zvonimir (1075. g.−1089. g.) je preuzimajući kraljevsku krunu ujedno preuzeo i obavezu slanja feudalno-podaničkog danka rimskom papi u sumi od 200 zlatnih dukata (dakle, kupljena kruna).

Za vreme obe Jugoslavije (Kraljevine i Titoslavije) najveći uspeh hrvatske historiografije se sastojao u tome što je Zagreb uspeo da nametne čitavoj zemlji (zarad očuvanja bratstvojedinstvenačke politike „troplemenskog“ srpsko-hrvatsko-slovenačkog naroda) svoju sopstvenu „znanstvenu“ interpretaciju hrvatskog dela povesti Južnih Slovena:

1.        da su srednjovekovni posavski Sloveni bili etnički Hrvati koji su formirali tzv. „posavsku Hrvatsku“ koju je kralj Tomislav ujedinio sa tzv. „dalmatinskom Hrvatskom“.[1] Nakon ovako formulisane premise, apsolutno nezasnovane na povesnim izvorima, sledio je i „logičan“ zaključak da je Posavina etno-hrvatska kao i čitava Dalmacija zajedno sa Dubrovnikom.

2.        da su Hrvati kao etnos preko svojih feudalnih predstavnika 1102. g. potpisali sa mađarskim kraljem Kolomanom sporazumni međudržavni akt Pacta conventa u formi “regna socia” (tj. “udružene kraljevine”), na osnovu koga je stvorena personalna unija dve nezavisne države – Mađarske i Hrvatske[2], a ne feudalno-podanički akt “partes subjectae” na osnovu koga je Hrvatska u stvarnosti postala obična mađarska provincija sa lokalnom samoupravom. Međutim, na osnovu samog autentičnog teksta Pacta conventa iz 1102. g. na latinskom jeziku a koji se čuva u Budimpešti, kao i na osnovu istorijskog razvoja događaja, jasno je svima sem hrvatskim povijesničarima da se tu radi o “partes subjectae”.[3] Ovakvo grubo falsifikovanje činjeničnog stanja je, međutim, tvorcima fatamorgane o “tisućljetnoj hrvatskoj državnosti“ poslužilo kao osnova za neistinite tvrdnje da su Hrvati još od 9.-og stoleća pa sve do “Prvodecembarskog akta” 1918. g. imali svoju nacionalnu državnost koju su tobože uneli i u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju sa najmanje sve Srema, Dubrovnika, zapadne Bosne (“Turske Hrvatske”) i Baranje. Naravno, tzv. “Nagodba“ iz 1868. g. između Zagreba i Pešte je po njima bila međudržavni akt kojim je samo potvrđena personalna unija iz 1102. g. između neovisne Hrvatske i neovisne Mađarske.[4] Dakle, hrvatska državna povest je čitavih 419 godina (razlika od 1459. g. do 1878. g.) duža i svetlija od srpske!

Tako su Hrvati nakon 1918. g. u Jugoslaviju uneli svoje „hrvatsko državno pravo“ zasnovano pre svega na isfrustriranoj nacionalnoj psihopatologiji jednog klasičnog evropskog naroda obolelog od kompleksa drugorazredne povesne vrednosti (biti uvek drugi) a sa megalomanskom željom biti prvi i to „svoj na svome“.[5] Nažalost, retki su bili samosvesni hrvatski povesničari koji su, kao npr. Franjo Rački, objektivno pisali, tj. priznavali, da su Hrvati od 1102. g. sve što su uradili, uradili pod firmom Mađara. Još ima manje onih hrvatskih povijesničara koji objektivno priznaju da od godine 1000.-te a naročito od 1420./1433. g. Dalmacija nema više nikakve veze sa Hrvatskom jer se našla pod upravom Mletačke Republike (do 1797. g. a nakon toga pod upravom Francuske i Austrije do 1918. g.) koja se u narednim stolećima borila sa Mađarskom (Zadarski mir 18. februara 1358. g.) o prevlasti nad ovom pokrajnom. Ubačeni falsifikati od strane rimske Kurije (tj. monaha rimokatoličkih opatija u Dalmaciji) o „Crvenoj Hrvatskoj“ južno od reke Cetine pa sve do reke Bojane u „Letopisu Popa Dukljanina“ („Barski rodoslov“) su danas poznati i priznati čak i od strane hrvatskih historiografa – npr. Ferda Šišića i Nade Klajić, ali ne i hrvatskoj pravaškoj historiografiji.

Pravljenje od magarca konja u procesu pre-pisanja hrvatske povesnice je opšti nacionalni zadatak hrvatskih povesničara još od vremena Pavla Ritera Vitezovića (1652.−1713. g.) koji je 1700. g. u svom sve sem ne znanstveno zasnovanog dela „Obnovljena Hrvatska“ („Croatia Rediviva”) nonšarlantno proglasio sve Slovene etnolingvističkim Hrvatima, tj. starim Ilirima, a hrvatske povesne zemlje obeležio belo-crvenom bojom od Triglava do Crnog mora. Tako su po njemu postojale dve velike balkanske Hrvatske: „Croatia Alba” (Bela Hrvatska) i “Croatia Rubea” (Crvena Hrvatska). Prva se prostirala od Julijskih Alpi pa do Drine a Druga od Drine do Crnog Mora. „Bela Hrvatska“ se sa svoje strane dodatno delila na četiri manje Hrvatske: “Croatia Aplestris” (Slovenija), “Croatia Maritima” (Dalmacija, Crna Gora, Hercegovina i južni deo Bosne), “Croatia Mediterranea” (severni i centralni delovi Bosne) i “Croatia Interamnia” (Slavonija i Srem).[6] Dakle, sve skupa čitavih pet „Hrvatski“. U svojoj „Stematografiji“ iz 1701. g. ilustrativno dopunjuje hrvatsko povesno pravo na skoro čitav Balkan ređajući grbove čitavih 56 ilirsko-hrvatskih zemalja. Nit većeg naroda nit većih povesnih pokrajina u čitavoj povesti Starog kontinenta. Francuzi, Nemci, Italijani, Englezi… jednostavno nemaju šta da traže pored ovako velikog i moćnog naroda i njegove povesnice kao što su to Hrvati.

Od vremena hrvatskog tzv. „Ilirskog pokreta“ iz prve polovine 19.-og veka počinje i proces „heroizacije“ sopstvene nacije u kome vidnu ulogu igra i hrvatski rimokatolički kler.[7] Izbacuje se parola da su upravo Hrvati bili najhrabriji branioci hrišćanske vere u čitavoj Evropi tako da bi islam verovatno dogurao sve do Laplandije da nije bilo hrvatskih Ramboa, Konana i Brus Lija da zaustave orijentalne horde zla već nešto iza Bihaća i Jajca. Da je Evropa i priznala ovoliko natprirodno herojstvo Hrvata kome bi pozavideli i jedan Odisej, Ahilej ili Eneja ističe se da je rimski papa početkom 16.-og stoleća (1510. g.) Hrvatima za vojničke zasluge u odbrani Hristove vere dodelio titulu „antemurale christianitatis“. Ispada tako da su srpske nacionalne pogibije na Marici 1371. g. i Kosovu polju 1389. g. protiv istih tih Turaka za istu tu Hristovu veru jednostavno bile vežbe civilne zaštite i opštenarodne odbrane u odnosu na gordo i neustrašivo stajanje Hrvata na Zidu Hrišćanstva u Lici, Baniji i Kordunu. Inače se nešto nesećamo da je ijedan turski sultan, pa čak ni veliki vezir ili paša, poginuo i u jednoj jedinoj bici protiv Hrvata kao što to bi slučaj sa Muratom na Kosovu niti da je i jedan jedini hrvatski nacionalni vožd (npr. ban) ikada zarobljen u bici sa bilo kojim Turcima (kao što to bejaše slučaj sa knezom Lazarom), a o odrubljivanju glave da i ne govorimo.

Naravno, za sve one koji su povest studirali van Zagrebačkog sveučilišta (koje je inače zvanično prema hrvatskom tumačenju kao takvo osnovano čak godine 1669! i to kao „najstarije i danas najveće sveučilište u Jugoistočnoj Evropi“ – ko ne veruje neka poseti naslovnicu znaničnog sajta ovog sveučilišta[8]) poznato je da je upravo u vreme velike papine zahvalnice neustrašivim Hrvatima ta zemlja Hrvatska koju su tako uspešno branili i odbranili bila svedena na samo „3000 odžaka“ tj. domaćinstava u okolini Zagreba (tzv. „Ostaci Ostataka nekad slavnog kraljevstva Hrvatskog“/”Reliquiae Reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae”) jer su sve ostalo zauzeli Turci a etnički Hrvati bežali glavom bez obzira ispred otomanskih bašibozuka, janičara i spahija. Ono što nisu osvojili Turci Hrvati su pravno preneli 1. januara 1527. g. na dinastiju austrijskih Habzburga da im brani jer su sami bili nesposobni da odbrane ni ostatke ostataka svoje sopstvene otadžbine. Etnički Hrvati su inače toliko bili ažurni i zainteresovani za odbranu i ovih „Ostataka Ostataka Hrvatske“ da su Habzburgovci morali da naseljavaju pravoslavne Srbe iz centralnih delova Balkana na prostore novoformirane Vojne Krajine sredinom 16.-og stoleća kako Turci ne bi ušli i u Karlovac, Zagreb ili Varaždin.

Hrvatska povijestografija je najponosnija na „veliku hrvatsku pobedu“ kod Siska od 22. juna 1593. g. nad strašnim Turcima pa je navodno i sama vojnička moć Otomanske imperije baš od tada počela da opada. Međutim, za one koji se nešto ozbiljnije bave povešću Jugoistočne Evrope poznato je da je ta poražena turska vojska bila lokalnog karaktera, tj. iz Bosanskog pašaluka, predvođena bosanskim pašom, dakle ne carska i pre svega mala i slaba. Nemački povesničar otomanske povesti Jozef fon Hamer u svojoj čuvenoj trotomnoj “Historiji Turskog/Otomanskog/ Carstva” (prevod i izdanje za jugoslovensko tržište, Zagreb, 1979. g.) u drugom tomu o ovoj bici piše samo na (donjoj) polovini jedne stranice (119.-te) navodeći da su Erdedi, Auersperg, Egenberg, Redern i Paradeiser (dakle ni jedan Hrvat) došli u pomoć i spasli grad od turske opsade, a turski velikodostojnici i vojni komandanti sa vojskom poginuli usled pucanja mostova koji su bili isuviše uski i slabi. Dakle ne u bici već usled tehničkih okolnosti. Na Kosovu 1389. g. nije bilo nikakvih mostova i nikakve vode već otvoreno bojno polje na suvom sa sistemom borbe prsa u prsa, mač na sablju i koplje na štit pa onda hvatanje za vratove. I upravo na ovom primeru se da jasno spoznati suština hrvatske falsifikatorske povesne kleptomanije: šlepovati se pored tuđih (austrijskih, mađarskih, srpskih) vojničkih pobeda i prikazivati ih kao hrvatske jer su se u geografskom smislu dogodile na teritoriji za koju Hrvati misle da je hrvatska po napuhanom i veštački infuziono održavanom „hrvatskom povijesno-državnom pravu“. Tako su, verovali ili ne, Hrvati prisvojili i hajduke i uskoke koji su se u Dalmaciji pod Mlecima borili protiv Turaka. Od hrvatske tuđmanološke historiografije nikada nećete čuti da je Liku i Krbavu oslobodio od Turaka srpski serdar Stojan Janković, čiju palatu sa patricijskim grbom u Zadru Hrvati pokazuju turistima kao palatu hrvatskog vojskovođe; oslobodio zajedno sa još jednim Srbinom – vojvodom Ilijom Smiljanićem, na čelu srpskih uskoka koji su u Ravnim Kotarima ratovali pod mletačkom zastavom.[9]

Ove borbe srpskih uskoka je opevala i narodna pesma ali su čak i ove pesme uskočkog ciklusa u redakciji Hrvata dr. Nikole Andrića tiskane kao „hrvatske“ početkom 1941. g. od strane „Matice hrvatske“. Ista ova plagijatorska Matica je pod imenom „ilirska“ i 1844. g. (sa dopunom od strane Ivana Mažuranića) izdala Gundulićevog „Osmana“ kao „hrvatskog“ pesnika iz „hrvatskog“ Dubrovnika (na portalu „Matice hrvatske“ ćete pročitati da se radi o „klasičnom djelu starije hrvatske književnosti“[10]) čime je i zvanično počelo hrvatsko svojatanje srpskog Dubrovnika i njegove kulture i povesti. Standardni hrvatski povesni plagijat je svojatanje vojnika-krajišnika kao „hrvatskih“ pa tako valjda čitajući hrvatsku historiografiju i sam Gospod na nebesima zna da su „hrvatski“ graničari naterali Napoleona Bonapartu u begstvo za vreme bitke kod Arkole (koju je Napoleon na kraju dobio) 15.−17. novembra 1796. g. kao i da je Napoleon pohvalio baš eto etničke „Hrvate“ kao najbolje vojnike na svetu (povodom bitke kod Smolenska 1812. g.) i da mu je eto baš potrebno oko 100.000 takvih „hrvatskih“ soldata da osvoji čitav svet. A ti „hrvatski“ vojnici-krajišnici su te 1812. g. bili većinom Srbi mobilisani sa prostora Like i Krbave (jedna pukovnija) koje su tada bile u sastavu Napoleonovog „Ilirskog kraljevstva“. Vojna Krajina kao takva, tj. oblasti Like, Banije, Slavonske Posavine, Južnog Srema i Korduna, nije nikada bila u sastavnom delu ikakve Hrvatske već isključivo i samo pod direktnom upravom Beča, tj. vojne komande u Gracu. Ukinuta je godine 1881. i tek tada su je bečke vlasti uključile u Hrvatsku (da bi parirale mađarskom nacionalizmu) tako da tzv. “hrvatsko državno-povesno pravo” ne polaže nikakvo pravo na oblast Vojne Krajine od sredine 16.-og stoleća pa do 1881. g. a najmanje na tzv. Krajišnike i njihova vojevanja od Krajine do Rajne i od Lombardije do Smolenska. Međutim, hrvatska historiografija svesno vrši plagijatsko krivotvorenje povesnih fakata pa uporno podmeće floskule o navodno dve Hrvatske u ovom vremenskom periodu od sredine 16.-og stoleća do 1881. g.: “Civilne” i “Vojne” a postojala je samo jedna (civilna iliti banska) i jedina nad kojom su ban i Sabor imali autonomnu jurisdikciju u sasvim lokalnim i beznačajnim poslovima.[11]

Hrvatskoj povesnoj nauci je najbitnije od svega bilo i još uvek ostalo da nekako s konca i konopca dokaže da je državnost u Hrvata „tisućljetna“, tj. da se nije nikada prekidala sve od prvog vladara Hrvatske bana Borne 819. g. pa do današnjih dana. U tom kontekstu su spiskovi raznorazno titulisanih vladara obe Hrvatske, tj. „dalmatinske“ i „posavske“ kao i navodno jedinstvene „Kraljevine Trojednice“ (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija),[12] („banus“, “rex”, “interex croatorum”, itd.) od početka 9.-og veka pa nadalje jednostavno rečeno fascinirajuće impozantni tako da liste engleskih ili francuskih kraljeva nisu ni za fusnote jednoj općoj povijesti Hrvatske i hrvatske političke neovisnosti. Tako je npr. između dva svetska rata kasniji (1944. g.) zagrebački redovni sveučilišni profesor (na Filozofskom fakultetu) dr. Rudolf Horvat (1873.−1947. g.) uspeo da sklepa spisak od čitavih 245 (dobro ste pročitali: dve stotine i četrdeset pet!) vladara raznoraznih „Hrvatski“ kako pre 1102 .g. tako i nakon toga.[13] Od toga je samo kraljeva od Tomislava 925. g. do Kolomana 1102. g. bilo 16 (šesnaest). Međutim, na veliku žalost hrvatskog pučanstva, jedan prosečan hrvatski domoljub nije u mogućnosti da položi venac na grob ni jednog jedinog od tih svih 16 hrvatskih kraljeva jer se ni jednom jedinom od njih grobno mesto jednostavno nezna![14] Da ne spominjemo mumificirana tela vladara kao što je to slučaj u Srba, njihovih sarkofaga i vladarskih insignija srpske državnosti. Sve sačuvano i sve javno vidljivo. I za domaće patriote i za inostrane turiste.

Na kraju je naravno neophodno da se osvrnemo i na vizuelnu prezentaciju „hrvatske tisućljetne državno-povijesne neovisnosti“ i povesnog prava koje proističe iz takvog navodno činjeničnog stanja. Do sada najmarkantnija vizuelna predstava ovog prava do koje smo mogli da dođemo je edicija Hrvatska povijest u dvadeset pet karata. Prošireno i dopunjeno izdanje iz 1996. g. sa „Predgovorom proširenom i dopunjenom izdanju“ od, ni manje ni više, nego predsednika Republike Hrvatske, istaknutog hrvatskog historiografa i Brozovog generala – dr. Franje Tuđmana (prvih meseci rata 1941. g. nakon proglašenja NDH bio u ustaškim postrojbama pa se zatim prešaltovao u partizane).[15] Naime, ovde se radi o proširenom i dopunjenom izdanju iz 1937. g. sa „šest novih zemljovida s pregledom Hrvatske u njezinim najpresudnijim i povijesnim trenucima ovoga stoljeća u zadnjih pedeset godina“ a koje pokrivaju period od 1939. g. do 1991. g. Poslednja i zaključna rečenica Brozovog generala Tuđmana u Predgovoru ove kartografske edicije razotkriva svu suštinu hrvatske povesne kleptomanije i plagijatizma: „Ovo će izdanje pružiti čitatelju obilje informacija o povijesnim zbivanjima i hrvatskim povijesnim prostorima, ali i buditi ponos na onu Hrvatsku koja je, kako napisa prof. Srkulj, ‘znala kroz stoljeća sposobnošću i odlućnošću svojih sinova očuvati svoj poseban državnopravni položaj’“. Dakle, nakon pregleda ove kartografsko-povesne zbirke hrvatske historije svakome će biti jasno da je hrvatska državno-povesna neovisnost kontinuirano stara čitavih deset stoleća![16] Da samo uzgred spomenemo, bez posebnih komentara, da dr. Tuđman u drugoj rečenici svog Predgovora konstatuje činjenično stanje da je „autor dr. Stjepan Srkulj, poznati srednjoškolski profesor i pisac povijesnih udžbenika“. Kakve li tek zbirke povesnih karata hrvatske povesnice prave sveučilišni profesori!

Srbi jesu od povesnih događaja pravili mitove i legende, a najpoznatiji slučaj je sa Kosovskim bojem i kosovskim junacima. Međutim, Hrvati su verovatno jedini narod u Evropi koji je od samostalno iskonstruisanih mitova i legendi napravio povesne događaje koji se kao zvanični tematski predmeti izučavaju na sveučilištima duljem Lipe Njine. Ova hrvatsko povesno-kleptomanska hipertrofija je, na žalost, ozvaničena i na novopečenom grbu Tuđmanove Republike Hrvatske: kao mali grbovi okolo velike šahovnice se nalaze i dva grba koja predstavljaju navodno dve državno-pravno povesne hrvatske zemlje – Istru i Dubrovnik, a koje nikada nisu bile sastavni deo nikakve Hrvatske ni pre ni nakon 1102. g.

Napomene:

[1] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske-Školska knjiga, Zagreb, 1992, ISBN 86-401-0058-6, str. 28−31.

[2] Ivo Perić, Povijest Hrvata, Centar za transfer tehnologije, Zagreb, 1997, str. 52−60.

[3] Npr. u najboljem svetskom povesnom atlasu za istoriju srednjeg veka: Großer Historischer Weltatlas. Zweiter Teil. Mittelalter, Herausgegeben vom Bayerischen Schulbuch-Verlag, Redaktion: Josef Engel, Bayerischer Schulbuch-Verlag, München, 1979: ISBN 3-7627-6112-4 na karti na stranicama 34−35.-oj koja prikazuje političko stanje čitavog Starog kontinenta u vremenskom razdoblju od 1138. g. do 1254. g. jasno stoji da je Hrvatska još godine 1091. postala deo Kraljevine Mađarske (Kgr. Ungarn). Ovakvo povesno-činjenično stanje potvrđuje i američki Hemundov atlas svetske istorije: Historical Atlas of the World, Printed by Hammond incorporated, Maplewood, New Jersey, 1984. Naime, na stranici 15.-oj ovog atlasa je štampana povesna mapa Evrope oko godine 1200.-te na kojoj na prostorima kasnije velike Brozove Hrvatske jednostavno i samo piše: Hungary, dok je južni deo Dalmacije, bez teritorije Dubrovačke Republike, prisajedinjen Srbiji čiji je za glavni grad označen Ras.

[4] Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Drugo, izmijenjeno i znatno prošireno izdanje sa 16 povijesnih karata u boji, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2000, str. 271−273.

[5] Dr. Franjo Tuđman je i kao povijesničar i kao prvi predsednik „demokracijske“ Hrvatske tvrdio 1990. g. i 1991. g. da je Zagreb u Kraljevinu SHS 1918. g. uneo sve bivše južnoslovenske zemlje iz Austro-Ugarske i to naravno na osnovu „hrvatskog državno-povijesnog prava“ pa bi stoga po njemu povijesno gledano bilo pravedno da se SFRJ i razdruži na liniji tog prava.

[6] Pavao Ritter Vitezović, Croatia rediviva: Regnante Leopoldo Magno Caesare, Zagreb, 1700.

[7] Da se iza floskule o nekakvom „jugoslavenstvu“ hrvatskih iliraca Ljudevita Gaja, Janka Draškovića i ostalih u stvari krila velikohrvatska ideja o stvaranju ujedinjene velike Hrvatske na osnovu navodnog „hrvatskog državno-povijesnog prava“ i Vitezovićeve „Obnovljene Hrvatske“ iz 1700. g. indirektno potvrđuje i hrvatski povijesničar Josip Horvat u svojoj knjizi Politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1990, u odeljku pod naslovom „Polet i pad ilirstva, 1835−1843“.

[8] http://www.unizg.hr/homepage/

[9] Hrvati su sa svoje strane plagijatski prisvojili hajduke kao nešto što pripada i njihovom povesnom nasleđu i preko nogometnok kluba „Hajduk“ iz Splita koji je osnovan 1911. g. od strane srpskog studenta koji se vratio sa studija iz Švajcarske donevši „balun“ u Split i osnovavši lokalni nogometni klub „Hajduk“ kao srpski kojemu su originalni igrački dresovi bili u bojama srpske nacionalne zastave. Pogodite zašto splitski „Hajduk“ nikada ne igra u svojim originalnim dresovima.

[10] http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/knjigeMHosmanskupninaslov

[11] Npr., u najkvalitetnijem atlasu za svetsku povesnicu Großer Atlas zur Weltgeschichte, Westernmann Schulbuchverlag GmbH, Braunschweig, 1985, Buch-Nr. 047126 na karti o Evropi godine 1580.-te na stranicama 102−103.-oj ne postoji nikakva Hrvatska već podeljena Kraljevina Mađarska između Austrijskog i Otomanskog Carstva. Na ovoj karti Hrvatska pod tim imenom ne postoji čak ni kao najobičniji srez Austrije ili Mađarske dok naziv Srbija (Serbien) stoji ispisan kao oznaka za nekakav deo (Beogradski pašaluk) Otomanskog Carstva. U istom ovom atlasu na karti o nemačkim zemljama nakon (sremsko) Karlovačkog mira 1699. g. (Pruska i Habzburška Monarhija) na stranici 115.-oj teritorija proširene Vojne Krajine je jasno odvojena i od Hrvatske i od Slavonije. Dakle, kao prvo, Slavonija ne pripada Hrvatskoj i kao drugo Vojna Krajina ne pripada ni Hrvatskoj ni Slavoniji dok je Dalmacija pod upravom Venecije, tj. ni ona ne pripada Hrvatskoj.

[12] Postojanje ove Trojedne Kraljevine bilo nakon 1102. g. ili 1867. g. je čista hrvatsko-pravaška fikcija i samoproglašeni povesni plagijat. Na osnovu Austro-Ugarske nagodbe iz 1867. g. provincije Hrvatska i Slavonija su pripale Mađarskoj a provincija Dalmacija sa Dubrovnikom i Bokom Kotorskom Austriji. Između Hrvatske i Slavonije na jednoj strani i Dalmacije na drugoj nije postojala nikakva ni saobraćajna a kamoli politička veza ali je hrvatska historiografija samovoljno proglasila fiktivno postojanje ujedinjene Trojednice pa shodno tome po hrvatskim povijesnim znanstvenicima „logično“ ispada da su 1918. g. Hrvati, tj. Hrvatska, uneli u Kraljevinu SHS, tj. od 1929. g. Jugoslaviju, i Dubrovnik i Boku Kotorsku. Međutim, da ove tri geografske provincije (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija) Habsburške Monarhije nakon Bečkog Kongresa 1815. g. nemaju nikakvih političkih veza jedna s drugom može se jasno videti na stranici 73.-oj italijanskog atlasa povesnih karata svetske povesnice Atlante Storico, Instituto geografico de Agostini S.p.A., Novara, 1987.

[13] Dr. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924.

[14] Hrvatska sveučilišna profesorica dr. Nada Klaić jasno piše u svojoj sveobuhvatnoj hrvatskoj povesti u srednjem veku o navodnom kralju Tomislavu sledeće: „Izvorni materijal na osnovi kojega još i danas stvaramo zaključke o Tomislavu vrlo je oskudan i velikim dijelom nepouzdan. O njemu nema nijednoga kamenog natpisa, a izvorni je materijal drugorazredan: svega jedna rečenica u Kronici arkiđakona Tome, dakle pisca XIII stoljeća, i još nepouzdaniji Ljetopis Popa Dukljanina. Od spomenutih izvora iskače svojom vrijednošću pismo pape Ivana X koje je stvarno najdragocenije svjedočanstvo o tom hrvatskom vladaru“, Nada Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, ISBN 86-343-0472-8, str. 72. Dakle, o najvećem i najmarkantnijem hrvatskom kralju (pandan srpskom caru Dušanu) postoji samo jedan jedini relevantan povesni dokument o njegovoj fizičkoj egzistenciji i delima. O grobnom mestu i da ne govorimo. Međutim, povijesničar Trpimir Macan, bez ikakvog pozivanja na ikakve povesne izvore, kralja Tomislava proglašava osnivačem velike Hrvatske koja je imala i do 1.500.000 stanovnika, Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske-Školska knjiga, Zagreb, 1992, ISBN 86-401-0058-6, str. 31.

[15] Dr. Stjepan Srkulj, Dr. Josip Lučić, Hrvatska povijest u dvadeset pet karata, Prošireno i dopunjeno izdanje, Hrvatski informativni centar, TRSAT, Zagreb, 1996, ISBN 983-174-030-5, str. 115.

[16] Sadržaj ove edicije i u tekstualnom i u kartografskom smislu reči je nemoguće autentično predstaviti čitaocima putem prepričavanja, tj. opisivanja „činjeničnog“ stanja, pa stoga savetujemo svima koji su zainteresovani da se upoznaju sa klasičnim primerom hrvatske historiografske biserologije to urade iščitavanjem originala.

serbianpatrioticfront@gmail.com

Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli Izvor: VIDOVDAN