Hrvati otimaju ćirilicu

Pa sam se raspitao tko je to postavio i zašto, tko je klesao slova u hercegovačkom žestacu i s kojom nakanom. Svi mi u Kočerinu vele da o svemu tome najbolje zna Grgo Mikulić, ekonomist i direktor Turističkog ureda Široki Brijeg, pjesnik, knjižničar, klesar, kipar, etnolog, ljubitelj starina… Budući da je riječ o ćirilici, makar i “arvackoj“, ipak me prvo zagolicalo pitanje kako su Kočerinjani i Hercegovci, na glasu kao “žestoki” Hrvati, prihvatili ta monumentalna slova u središtu naselja.

− U početku je bilo nevjerice i čuđenja, ali kad smo objasnili da se radi o starom hrvatskom pismu kojim je 1404. godine pisana i Kočerinska ploča, nadgrobni spomenik Vignja Miloševića, koja se čuva u crkvenom prostoru crkve u Kočerinu kao spomenik nulte kategorije, onda je sve sjelo na svoje. Radi se o tome da je forsiranje ćirilice u vrijeme dvije Jugoslavije kao srpskog pisma kod naroda stvorilo animozitet prema svakoj ćirilici, makar je ona, uz latinicu i glagoljicu, srednjovjekovno hrvatsko pismo, “arvacka ćirilica“, kako se spominje u dodatku Poljičkog statuta iz 1665. godine. Tako se dogodilo da smo s prljavom političkom vodom izbacili i dijete, koje sada spašavamo − kaže Grgo.

Ne bez ponosa Grgo ističe kako su i prije HAZU-a, koji je organizirao znanstveni skup o temi “Hrvatska ćirilična baština“, Širokobriježani shvatili značenje tog pisma u kulturnoj povijesti Hrvata. Do sada je isklesano i postavljeno 12 slova na dvije postaje. Preostalih 15 slova bit će postavljeno na još tri postaje. Sve će to biti osvijetljeno i vidljivo za sve prolaznike koji idu cestama Mostar–Split i Mostar−Tomislavgrad−Livno.
− Slova pišemo u vrlo kvalitetnom hercegovačkom kamenu “rujan“, koji nam je poklonila tvrtka “Dubint − Kočerin”, rezali smo ga u firmi “AG Kamen”, a ja sam se uhvatio klesarskog posla − kaže Grgo.

Ali ne zaboravi spomenuti da je projekt napravila udruga “Stećak” i da su u dosadašnjem poslu najviše pomogli Vlada Republike Hrvatske, Vlada Federacije BiH i Zapadnohercegovačka županija. A neprocjenjivu stručnu pomoć imali smo od doktorice znanosti Marinke Šimić s Instituta za kroatistiku i slavistiku u Zagrebu.
− Naš je cilj da hrvatska ćirilica u UNESCO-u dobije status nematerijalne svjetske kulturne baštine − dodaje Grgo.

No, sve to naišlo je na žestoke reakcije srpskih lingvista. Možda je najžešći bio jedan od vodećih lingvista, profesor Miloš Kovačević, koji kaže kako “Hrvati Srbima otimaju ćirilicu”. Na znanstvenom skupu u HAZU-u, održanom krajem 2012., podsjeća prof. Kovačević, iznesena je teza kako je “od 11. do 18. stoljeća na velikim dijelovima hrvatskog teritorija stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom”, te da se na srednjovjekovnim spomenicima “miješaju i ćirilica i glagoljica”. Kovačević to naziva “hrvatsko šminkanje prošlosti” i primjećuje da su se Hrvati tek u 2012. godini sjetili “svojega” pisma ćirilice zbog njihova puta prema EU-u, jer u Bruxellesu, kako kaže, žele imati pravo prvenstva nad jezikom i pismom s Balkana.