Hercegovina i Dubrovnik– Knjiga Jadovno 1.

I s područja Hercegovine, u isto vrijeme kada i iz drugih krajeva NDH, Srbi su transportovani, preko Mostara, Sarajeva, Slavonskog Broda, Zagreba i Karlovca, u logore Gospić, Jadovno i Slana. Ovaj put je prešao veliki broj Srba i Jevreja iz Mostara, Ljubinja, Trebinja, Stoca, Ljubuškog, Konjica i drugih hercegovačkih naselja. U vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, 16. i 17. aprila, u Mostaru je uspostavljena ustaška vlast. Za ustaškog povjerenika je postavljen Ivan Hočevar, dotadašnji gardijski oficir. Istovremeno je formiran ustaški stožer, na čijem čelu se nalazio Stanko Šarac, a članovi su bili: Đuro Spužević, sudija, Stjepan Barbarić, sudija, postavljen za logornika, Petar Vrdoljak, profesor, Mato Buntić, direktor zanatske škole, Mirko Udiljak, geometar, Šimun Buntić, trgovac, Križan Ostojić Kalaba, šofer, Ante Žličević, činovnik, Jozo Babić, direktor učiteljske škole, Slavko Zovko, profesor gimnazije u Konjicu i Ahmed Badžak, trgovac. Savjetodavci i inspiratori ustaških zločina nad srpskim narodom u stožeru bili su dr Ivo Kordić, advokat iz Mostara, dr Drago Marušić, ljekar, i fra Radoslav Glavaš, profesor gimnazije u Širokom Brijegu, rodom iz Ljubuškog. Početkom juna, za župana Velike župe Hum u Mostaru postavljen je Josip Trojer, za kotarskog predstojnika Krešimir Krtalić, bivši policijski činovnik, a kazneni referent u kotarskoj oblasti je postao Petar Budak. Ustaški stožernik u Mostaru je bio Ivan Zovko. Ustaško rukovodstvo je prvi zločin u Mostaru organizovalo i izvršilo u noći između 31. maja i 1. juna. Uhapšeni su dr Teodor Lukač, upravnik banske bolnice, Mihajlo Blanić, Luka Kulaš, Milan Vujadinović i Ljubo Kulaš. Ovu petoricu Srba su ustaše odveli do sela Otriješa na obali Neretve, gdje su četvoricu ubili, dok je Teodor Lukač, za tren zavaravši ustaše, skočio u rijeku, zaronio i neozlijeđen isplivao na drugu obalu, iako su za njim pucali. Ustaški stožernik Ivan Zovko je 23. juna objavio naredbu o kretanju Srba i Jevreja, koju su građani sa zebnjom čitali, jer je nalagala da „više od 2 Srbina ili 2 Jevreja ne smiju se kretati gradom zajedno“, da „poslije 8 sati uveče Srbi i Jevreji moraju biti u svojim kućama“, da „Srbi i Jevreji pri kupovanju u radnjama moraju čekati dok Hrvati podmire svoje potrebe“,da „Srbi i Jevreji ne smiju ići na šetalište niti smiju sjediti na Trgu slobode“, da „Srbi i Jevreji ne smiju plesati u javnim lokalima“, a „svaki prekršaj kaznit će se najstrože na licu mjesta bez izuzetaka.“[1] Samo tri dana kasnije, 26. juna, objavljena je i na javnim mjestima istaknuta nova naredba ustaškog stožera: „Naređujem da se od momenta objelodanjenja ove naredbe ne smiju Srbi i Jevreji kretati po ulicama ili na iste izlaziti do daljnje naredbe. Prekršitelji ove naredbe bit će na licu mjesta kažnjeni. Za dom spremni! Ustaški stožernik Ivan Zovko.“[2] O onome šta se dalje događalo postoje brojna potresna svjedočanstva i dokumenti. Za srpski i jevrejski narod u Hercegovini nastali su tragični dani. Već 18. aprila, pred svojom kućom je ubijen Đuro Borozan, otac devetoro djece. Ubrzo je ubijen i njegov sin Drago, zatim i drugi sin, 16-godišnji Lazo. Pet Borozanovih kuća na Bijelom Brijegu ustaše su zapalile. Uslijedio je pogrom nad srpskim i jevrejskim porodicama. U utorak 24. juna, oko 4 sata izjutra, ustaše su pohvatali veći broj Srba, uglavnom intelektualaca. Odmah po hapšenju, 24, 25. i 26. juna, ubijali su ih u okolini Mostara, na mjestu zvanom Skakala, na mostovima Neretve, a najveći broj su odveli u Čitluk i bacili u jamu Golubara. Kasnije su ih hvatali u kućama, na spavanju, u kancelarijama, na ulicama, danju i noću, sve do Vidovdana. Ubijali su ih u selu Ilićima i u rudniku, upotrebljavajući noževe, tupe predmete ili vatreno oružje. Imovinu 150 tako usmrćenih ustaše su opljačkali i razdijelili među sobom.[3] Ustaško redarstvo iz Zagreba je 19. jula telefonom uputilo naređenje Velikoj župi Hum u Mostaru da počne sa upućivanjem Srba u logor Gospić, zahtijevajući da se hapse ljudi u selima i zaseocima u kojima živi pravoslavno stanovništvo, a da upućivanje u koncentracioni logor bude svakodnevno. Preporučuje se da se prilikom hapšenja postupa taktično i pristojno, kako preplašen narod ne bi počeo bježati u šume.[4] Polovinom jula, iz Zagreba je u Mostar došao ustaški satnik Ivo Herenčić, koji je savjesno i sa oduševljenjem provodio navedeno naređenje. Organizovao je ustašku bojnicu i nastavio s hapšenjem, ubijanjem i upućivanjem Srba u logor Jadovno. Masovna hapšenja u Mostaru i cijeloj Hercegovini trajala su od 17. jula do 13. avgusta. U tom vremenu je iz ovih krajeva u Jadovno upućeno nekoliko željezničkih kompozicija punih zatočenika. Iz postojeće dokumentacije je teško zaključiti koliko je kompozicija i u koje vrijeme iz Mostara upućeno u Gospić. Zapravo, nemoguće je razlučiti kompozicije koje su bile popunjene žrtvama iz Mostara i njegove bliže okoline od onih kojima su dopremani ljudi iz drugih gradova Hercegovine, pa preko Mostara upućivani dalje. No, na osnovu arhivskih izvora, sa sigurnošću mogu tvrditi da je nakon masovnog hapšenja u Mostaru 19. i 20. jula i noću između ova dva dana, odavde upućena kompozicija sa 186 Srba, koji su u Gospić stigli nakon puna četiri dana, nabijeni u tri teretna vagona, vezani, bez hrane i vode.[5] Sudbinu ovih zatočenika je dijelio i pravoslavni sveštenik u Mostaru, Dušan Krnjević, koji je, vezan žicom i cijelim putem nemilosrdno mučen, na sebi osjetio sve izopačenosti vremena i rasističkih naredbi NDH. U ovoj kompoziciji se nalazilo i 27 Srba dopremljenih u Mostar iz Žitomislića, među njima i učenik sedmog razreda gimnazije Aleksandar Galo. Svi su u kaznionici Okružnog suda u Gospiću mučeni, a onda maljevima ubijeni iznad Šaranove jame na Velebitu. Tih dana su ustaše pohvatali još 174 Srbina, koje su iz Osnovne škole „Kraljica Marija“ 22. jula u 6,30 sati ujutro uputili u Gospić. Ivo Čorić, stolar iz Mostara, uhapšen 19. jula, u svojoj izjavi od 5. juna 1946. godine svjedočio je o odvođenju ove grupe i boravku u kaznionici: „Dok sam se nalazio u zatvoru u školi ’Kraljica Marija’, ustaše su stalno dovodile nove uhapšenike koji su bili krvavi i isprebijani na putu. Mene je pretresao ustaša Ivo Serdanović, a nakon toga mi je naredio da ošamarim Oskara Mandlbauma. Pošto ja to nisam htio da učinim, naređeno je Mandlbaumu da on mene udari što je ovaj učinio, tako da sam se od njegovog udara skoro onesvijestio. Ustaše su u školi hapšenike strahovito tukli a i naređivali da se međusobno tuku. Isti Ivo Serdanović naredio mi je da pravoslavnom popu Kraljeviću poljubim palac noge pa da više neću biti katolik i da će me pop prekrižiti da postanem pravoslavac. Ja sam to naređenje izvršio, ali sam Serdanoviću ipak odgovorio da sam katolik i da ću kao takav umrijeti. Sudiju Muju Pašića ustaše su teško isprebijale tako da je sav bio obliven krvlju. Njega su tukli stoga jer se on prije rata deklarisao kao Srbin. Zatim su mu naredili da svoju vlastitu krv liže i da ne smije ni jedna kap krvi na podu da ostane. Dok je Pašić ležao još onako krvav i isprebijan, naišao je Ivan Herenčić, ustaški satnik, pa je pitao Pašića odakle ta krv i je li zlostavljan. Pašić mu je odgovorio bojeći se posljedica da nije tučen. Herenčić je naredio prisutnim ustašama da ne smiju nikoga zlostavljati, ali ja sam opazio da je pri tome ustašama dao jedan primjetan znak okom. U utorak 22. jula iste godine sve nas hapšenike u osnovnoj školi, a bilo nas je ukupno 174, vezali su dva po dva žicom i to desnu ruku prvoga za lijevu ruku drugoga pa su nas sproveli na željezničku stanicu. Sprovodio nas je Franjo Sudar, docnije ustaški pukovnik, s još 20 naoružanih ustaša, te su nas ukrcali u tri osobna vagona jedne putničke kompozicije. Tako smo putovali od Mostara od 6.30 ujutro, a stigli smo u Bosanski Brod u 1.30 ujutro. Kroz to vrijeme ustaše nam nisu davale nikakve hrane niti pića već su pojedine hapšenike usput tukli. U Bosanskom Brodu izašli smo iz naših vagona te smo morali pješke preći preko jednog pontonskog mosta u Slavonski Brod. Usput su nas ustaše udaranjem kundacima tjerali da idemo brže, a neki civili, na koje smo usput naišli, dovikivali su: ‘Bacajte ih u Savu.’ U Slavonskom Brodu jedan njemački kapetan pitao je našeg sprovodnika Franju Sudara što je sa ovima, a Sudar mu je odgovorio da smo mi svi četnici i komunisti iz Hercegovine. U Slavonskom Brodu ponovo su nas ukrcali i to sada u marvinske vagone čija su vrata blombirali i rešetke na prozorima su također zatvorili sa kapcima tako da nam vazduh nije dolazio. Nikakvu hranu za put ni vodu nisu nam dali. Iz Slavonskog Broda krenuli smo u srijedu ujutro oko 3.30 sati, a u Gospić smo stigli u četvrtak u 4.30 sati popodne. Po dolasku u Gospić ustaše su nas transportovali u jedan ograđeni prostor (na željeznikoj stanici, prim. autora) i tu su nas čuvali nekoliko sati. Premda smo bili iznemogli od žeđi naša je grupa dobila jednu kantu od 15 litara vode. Prilikom iskrcavanja iz vagona ustaše su nas tukli kundacima, nogama, a pošto smo bili vezani, mi smo padali jedan preko drugoga, tako da su mnogi hapšenici bili isprebijani. Učitelj Leovac iz Mostara razbio je tom prilikom nogu, a Četko Vukosav slomio ruku. Stari fabrikant Vitković bio je tako premlaćen da više nije mogao hodati. Istog dana po dolasku ustaše su nas vezane žicom po dva sproveli u Gospić u sudski zatvor. Tu smo zatekli najmanje hiljadu ljudi koje su ustaše doveli iz raznih mjesta i to Srbe, Hrvate, Muslimane i Jevreje, ali je većinom bilo Srba. Dvorište zatvora kao sam zatvor, bio je pretrpan hapšenicima. Na prozorima zatvora kao i dvorištu bili su postavljeni mitraljezi i jake ustaške straže. Tu smo prenoćili u zatvorskom dvorištu, a sutradan vidjeli smo da su ustaše odvojili jedno 250 Srba koje su povezali jednim dugačkim lancem, tako da su svi bili rukama pričvršćeni za lanac. Ova grupa nije ponijela svoje stvari, već ih je ostavila u zatvoru, a ustaše su im rekli da će stvari za njima poslati. Međutim, čim su ovi ljudi odvedeni iz zatvora, ustaše su odmah prigrabili njihove stvari i međusobno su dijelili pa su čak i nama koji smo ostali, bacili neku slabiju ćebad. Ovi odvedeni ljudi se više nisu vratili u zatvor. Svi su oni ubijeni i bačeni u jame na Velebitu, što sam uskoro sigurno ustanovio. Kad su vezali grupu Mostaraca, i ja sam se htio njima priključiti misleći da ih vode u neki radni logor. U zadnji moment mene je upozorio zatvorski kuhar, neki Prpić, sa riječima: ‘Izmakni se, zemljače’, što sam ja i učinio, a poslije mi je Prpić rekao kad sam mu došao u kuhinju, da svi ovi vezani ljudi idu u jame. Svi odvedeni ljudi iz zatvora bili su vezani lancima, ali se lanci nikada nisu vraćali. Tako da su za svaku grupu uzimali nove lance i nove lokote, pa kada su isti nestali, hapšenici su vezani žicom i sprovođeni u Velebit, Jadovno i otok Pag. U zatvoru sam uspio da se približim ustaši sprovodniku Milici (Mile Vrkljan, prim. autora), inače mesaru iz Gospića, koji je sprovodio hapšenike iz zatvora. Radio sam za njega neke stolarske radove pa sam ga jednoga dana upitao gdje su oni moji Mostarci koji su odvedeni iz zatvora. On mi je na to odgovorio da to više nikada ne pitam, jer ako želim mogu i ja s njima otići, a da je za mene bolje da ostanem u radionici. Iz toga sam nedvojbeno zaključio da su svi ovi moji zemljaci pobijeni. Tako isto mi je dao do znanja neki Jure Rukavina, poslovođa stolarske radionice, da su svi odvedeni ljudi pobijeni, pa da je za mene bolje da ostanem u zatvoru. Ustaše su u zatvoru stalno vršili neko odvođenje hapšenika po vjerama, pa su Srbe svakodnevno odvajali po grupama iz pojedinih mjesta i na opisani način ih izvodili iz zatvora, koji se više nisu vraćali. Jevreje su odvojili i sproveli u logor Maksimovićeve štale (logor Ovčara, prim. autora), tri kilometra od Gospića, dok su katolici i Muslimani, kojih je bio manji broj, ostali u zatvoru. U Gospiću smo mi posljednje grupe ostali oko 26 dana. Kroz to vrijeme u Gospić je svakodnevno dolazilo po nekoliko stotina pa i hiljadu ljudi, velikom većinom Srbi i seljaci, koji se uopšte nisu zadržavali u zatvoru, već su ih odmah po dolasku sprovodili na Velebit, Pag i Jadovno, gdje su ih poubijali, kako sam to u zatvoru mogao sigurno da utvrdim. Kako je koji transport dolazio, ustaše su ih odmah dalje sproveli, jer su ustaše govorili da nema za njih hrane, pa neka idu dalje.“[6] Čorić navodi da je za 26 dana njegovog boravka u kaznionici Okružnog suda u Gospiću kroz ovaj grad prošlo oko 50.000 ljudi, možda i više, što potvrđuju Mate Svetić, njegov sin Mišo i Ivica Alar iz Gospića. Pohapšene Srbe, privremeno zatvorene u zatvoru ustaške bojnice i u Osnovnoj školi „Kraljica Marija“, ustaše su transportovali iz Mostara 23. jula noću, u željezničkoj teretnoj kompoziciji sastavljenoj od 10 vagona, u kojima je bilo nabijeno oko 700 zatočenika. U izjavi od 14. aprila 1945. godine Jovanka Janjić navodi: „Dana 20. jula 1941. godine meni nepoznate ustaše odveli su mog muža Stojana sa željezničke stanice u ustašku bojnicu, odakle je treći dan otpremljen s jednim velikim transportom zatočenika, njih oko 700, u Gospić.“[7] Hapšenja su nastavljena krajem jula i početkom avgusta, a većina pohvatanih je zatvarana u već pomenutoj školi „Kraljica Marija“, gdje su ljudi mučeni batinama, glađu i žeđi. Jedna veća skupina povezanih zatočenika je sprovedena noću 1. avgusta u Jablanicu. Danica Repović, sestra Jove, predradnika u željezničkoj ložionici Mostar, u svojoj izjavi od 14. aprila 1945. godine je navela: „Dana 1. avgusta 1941. godine odvele su ustaše moga brata Jovu s posla na željezničkoj stanici zajedno s Momom Kruljem u zatvor u ustašku bojnicu. Hapšenjem Srba na željezničkoj stanici rukovodio je Mirko Buhač, željezničar, a internacijama i otpremanjima u logor ustaški satnik Ivo Herenčić. Tu istu noć su sa jednim transportom pohapšenih Srba povezani dva i dva otpremljeni u Jablanicu. U Jablanici su bili oko šest dana zatim su otpremljeni prema koncentracionom logoru Gospić. Nismo nikad od nikoga dobili glasa.“[8] Sljedeća grupa zatočenih u školi „Kraljica Marija“ je transportovana u Jablanicu 2. avgusta, a narednog dana su ustaše u Jablanicu uputili i treću grupu, a jednu direktno u logor Jadovno. Staka Vulić iz Mostara u izjavi od 18. oktobra 1945. navodi da je u grupi koja je 3. avgusta upućena u Gospić bio njen suprug Dušan, sa ocem Gavrilom, starim 65 godina, i sinom Miodragom, starim 14 godina. Njih trojica su namjeravali da izbjegnu u Beograd upravo toga dana, u vrijeme masovnih progona, ubijanja i odvođenja Srba u logore, no već na prvoj stanici poslije Mostara, ustaše su ih uhapsili i otpremili u zatvor ustaške bojnice, a odatle su sva trojica navedenim transportom, noću, vezani žicom, u teretnim željezničkim vagonima upućeni u Zagreb. Staka pominje da joj se suprug javio iz Zagreba jednom ceduljom, koju joj je donio ustaša Badžak iz Bune, njihov sprovodnik do Zagreba i Capraga. Iz njene i izjave Ivana Čorića saznajemo da je ova grupa mostarskih Srba bila prebačena iz Zagreba u logor Caprag, gdje je popunjena novim zatočenicima i 7. avgusta upućena u logor Jadovno, u kojem su svi ubijeni.[9] Iz Mostara u Jablanicu su 5. i 8. avgusta sprovedene još dvije skupine zatočenih Srba.[10] Bilo je predviđeno da 8. avgusta i posljednja grupa zatočenih u Osnovnoj školi „Kraljica Marija“ u cijelosti bude upućena u Jablanicu. Međutim, ustaše su tog dana u 17 sati većinu transportovali sa željezničke stanice Mostar, preko Sarajeva, Broda i Zagreba, u Gospić, a tek manji broj u Jablanicu. Ustaše su suprugama, majkama i kćerima uhapšenih, koje su im toga dana donijele ručak, saopštile da im hrana više nije potrebna, jer će te noći svi oni krenuti na put u Srbiju. Kako bi se uvjerile u istinitost vijesti, žene su se obratile ustaškom satniku Ivanu Herenčiću. On im je vijest potvrdio i dodao da se i one s djecom spreme, pa će i one ići sa svojima. Pri tom ih je uputio da sa sobom mogu poneti novaca i po 50 kg robe po svakom članu, zaprijetivši im da će svi biti postrijeljani ukoliko tako opremljeni ne budu u 11 sati naveče na željezničkoj stanici. Žene su povjerovale i zamolile satnika da im muževe pusti kućama, kako bi mogli da se spakuju za put. Što je obećao, to je i izvršio. Oko 17 sati, većina muškaraca se vratila u svoje stanove i kuće, spakovali su ono što su mogli ponijeti sobom kako su znali i mogli, a sve drugo je moralo ostati, jer po Herenčićevom naređenju nisu smjeli nikome ništa ostaviti niti prodati. Zaključavši domove, ključeve su predali policiji. U određeno vrijeme, muškarci, žene i djeca su bili na željezničkoj stanici, s nadom u spas, jer odlaze u Srbiju. I ovog puta, iako su imali nekoliko sati na raspolaganju da od svojih kuća pobjegnu, vjerovali su u ono što su im ustaše govorili da im vlast neće učiniti ništa nažao, jer su joj bili poslušni. Međutim, umjesto za Beograd, odvezeni su u Gospić, zatim transportovani u logore Jadovno i Slana, gdje su pobijeni.[11] Iz Mostara je u Jablanicu, u pet navedenih kompozicija, odvezeno 750 Srba, među kojima su bili ljudi ne samo iz Mostara, nego i iz Ljubinja, Stoca, Trebinja, Dubrovnika, Konjica i nekih drugih mjesta. U Jablanici su ostajali samo nekoliko dana i za to vrijeme bili prisiljavani da sami sebi kopaju rake. Da bi ih lakše i brže umorili, ustaše su planirali i da ih pobiju strujom.[12] Ipak, to nisu ostvarili, zahvaljujući jednom Muslimanu, kafedžiji iz Jablanice, koji je, sa još nekoliko komšija, otišao u Sarajevo i intervenisao u njemačkoj komandi, tražeći od Nijemaca da spriječe masovni pogrom u njihovom kraju. Na njegovu intervenciju je 6. avgusta u Jablanicu došla komisija njemačke komande, koja je spriječila ubijanje Srba nad već iskopanim grobnicama. Ovoga puta Nijemci nisu dozvolili ustašama da ubijaju civilno stanovništvo, jer im ničim nisu mogli dokazati da su ti ljudi „četničko-komunistička banda“, kako su tvrdili, koja se suprotstavlja vlastima i ugrožava NDH. Tom prilikom su Nijemci fotografisali jame i izbezumljeni narod. Sprječeni ovom intervencijom da ih likvidiraju, ustaše su sve pohvatane Srbe od 8. do 13. avgusta transportovali iz Jablanice u logor Jadovno, gdje su ih pobili. Zorka Radovanović je bila u transportu koji je 8. avgusta iz Jablanice upućen u Gospić. Ona je detaljno opisala muke koje su zatočenici u ovom privremenom logoru trpjeli do dolaska njemačke komisije u Jablanicu: „Dana 2. avgusta 1941. godine poslije podne došao je ustaša Delić Niko s još dvojicom, trojicom ustaša i tražio da vodi mog muža i sinove jer su tih dana vodili sve Srbe iz Mostara. Međutim, ja sam bila sakrila mog muža u Hasandedića kuću a sinove Slavka kod Hafife Jakirovića, a Đorđa kod Muhameda Hadžiosmanovića u komšiluku. Pomenuti ustaša Niko Delić, koji je inače bio moja dućanska mušterija i kome sam mnogo dobra učinila, bio je kivan na me što sam ja sklonila muškarce pa je poveo mene u bojnicu. Kad me je poveo, istrčao je moj najmlađi sin Mladen od 11 godina, poletio k meni, ali ga je Niko udario kundakom u prsa, na što je mali zapomagao. U bojnici sam bila taj dan do naveče, a onda su me s još masom interniranih i uhapšenih Srba otpremili u Jablanicu, gdje smo ostali osam dana.“[13] Draginja Reljin je svjedočila o hapšenju svoga supruga i odvođenju mostarskih Srba u Jablanicu: „Ustaše su 2. avgusta 1941. godine uzele mog muža Jovu, željezničara, sa željezničke stanice i zajedno sa ostalim tad pohapšenim Srbima povezali u žicu, prikupili ih u ustaškoj bojnici i noću transportovali za Jablanicu. U Jablanici se skupilo oko 750 ljudi. Tu su im ustaše pripremili jedan zajednički grob a ustaša Ivan Gril, auto-mehaničar iz Mostara, kao stručnjak, pripremio je električne vodove da električnom strujom pobije sve.“[14] Olga Pokrajčić je 19. oktobra 1945. godine pred Gradskom komisijom za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača za grad Mostar opisala hapšenje svog supruga: „Moj muž Dragan star 42 godine bio je mašinovođa Državnih željeznica u Mostaru. 2. avgusta 1941. godine ustaše su ga sa ostalim Srbima odvele i strpale u zatvor ustaške bojnice. Taj dan su ga najprije tražili kod kuće i to došao je u kuću ustaša željezničar Mirko Bebek, dovezao je bio i auto kojim je šoferirao neki Omer, međutim ga kod kuće nisu našli nego su ga odveli u 6 sati iz željezničke radione. U zatvoru ustaške bojnice ostao je tri dana, dok se je prikupila jedna veća grupa Srba pa su ih zatim noću povezali i otpremili u logor za Jablanicu. Tu, u privremenom sabirnom logoru, ostao je sedam dana sa ostalim hapšenicima i to pretežno onima koji su pohapšeni u Mostaru, zatim je otpremljen u Gospić. Iz Gospića mi se javio po Savi Hrnjezu i tražio da mu pošaljem propusnicu. Iako sam mu ja poslala tri propusnice, ipak od toga svega nije bilo nikakve koristi jer se iz Gospića više nikad nije javio, niti povratio.“[15] Zagorka Lalić je u izjavi od 25. juna 1945. godine opisala kako su ustaše uhapsili njenog oca Simu, majku Milu i nju, otpremili ih u Jablanicu, pa u logor Jadovno: „Dana 8. avgusta 1941. godine nepoznate ustaše odvele su moga tatu Simu sa stanice, gdje se nalazio na svojoj redovnoj dužnosti. Ko ga je odveo, ne znam, samo znam da je odveden u školu ‘Kraljica Marija’ gdje se nalazio zatvor ustaške bojnice kojim je rukovodio i zapovijedao ustaški satnik Ivo Herenčić. Kad mu je mama odnela ručak, Herenčić joj je rekao da se i mi spakujemo da ćemo sa tatom zajedno u Srbiju. Tata je ostao u bojnici tri dana odakle je transportiran za Jablanicu, a u međuvremenu smo i mi stigli u Jablanicu i mjesto da krenemo u Srbiju, kako nam je to bilo kazano, otišli smo u koncentracioni logor ’Gospić’. Tu smo sa tatom bili četiri dana, a tada su nam rekli starješine logora da se muškarci izdvoje od ženskih, da idu u Srbiju a da ćemo mi kasnije. Kako su ga tada odveli, sa još mnogo interniraca, više ga nikada nismo vidjeli, niti se kada javio, sigurno je ubijen u Velebitu. Isti dan kad su mi tatu odveli, i nas su prebacili za Baške Oštarije.“[1] Transporti upućivani iz Jablanice su stizali u Gospić nakon dva ili tri dana. Po dolasku na željezničku stanicu, po već utvrđenom postupku, ustaše su odvajali muškarce od žena i djece, pa su i one koji su stizali iz Jablanice tako raspoređivali. Muškarce, uglavnom Srbe, sa željezničke stanice su direktno odvozili u logor Jadovno i tamo ubijali. Žene s djecom su u manjem broju zatvarali u kaznionicu Okružnog suda, a uglavnom ih smještali u logor Ovčara, odakle su ih odvozili u logor Slana na Pagu ili u logor Stupačinovo kod Baških Oštarija. Od 750 muškaraca, žena i djece dovedenih u Jablanicu da budu umoreni, Nijemci su 50 spasili na taj način što su im dali propusnice i uputili ih u Srbiju, tako da je u četiri navedena transporta u logor Gospić upućeno 700 ljudi, žena i djece. Ovo su bili posljednji transporti za Jadovno iz Mostara. No, hapšenja i odvođenja u logore nisu prestala. Ustaše su 13. i 15. avgusta pohvatali oko 2.500 Srba, uglavnom žena i djece, i ovog puta na prevaru. Predstojnik mostarskog redarstva Krešo Krtalić uputio je svim stanovnicima srpske nacionalnosti poziv, zaveden pod br. 1119/41, da se sakupe na željezničkoj stanici u Mostaru, odakle će biti sprovedeni u Srbiju, te da zbog toga trebaju ponijeti sa sobom do 50 kg prtljaga, novac i dragocjenosti, a stanove ili kuće zaključati i ključeve predati predstojništvu redarstva, u sobu br. 5. U pozivu je zaprijetio svima koji se ne odazovu da će biti „najstrože kažnjeni“. Proglasom je svim građanima bilo zabranjeno da pružaju pomoć Srbima, bilo da preuzmu i sačuvaju nešto od stvari, ili na neki drugi način. I u Sarajevu je, u „Novom listu“ od 16. jula, objavljeno upozorenje u kojem je zaprećeno građanstvu: „U povodu činjenice da se neki Srbi i Jevreji na redarstveno predstojništvo obraćaju zbog raznih razloga, upozoravaju se svi Srbi i Jevreji da se ubuduće ne smiju obraćati na vlast, jer osim toga što se neće udovoljavati njihovim traženjima, bit će još tome privedeni kazni.“[2] Srbi koji su 13. avgusta transportovani iz Mostara odvezeni su u logor Caprag, a tek jedan manji broj je, zahvaljujući opet Nijemcima, dospio u Zemun. Naredna, daleko veća kompozicija, upućena je iz Mostara 15. avgusta, preko Capraga, direktno u Glinu. Tu su dovezeni i oni koji su bili smješteni u Capragu. Raspoređeni su u Glini i Dvoru na Uni, kao i u selima Brđani, Orahovica i Divuša, gdje su, zajedno s tamošnjim seljanima, radili na poljima pod paskom ustaša, da bi nakon više od dva mjeseca, zahvaljujući tome što su Italijani 7. septembra preuzeli vlast u Mostaru, dobili njihove propusnice i preko Bosanskog Novog se vratili u Mostar i druga mjesta iz kojih su poticali.[3] Tokom trajanja italijanske vlasti u Mostaru, prekinuto je masovno hapšenje Srba i obustavljeno njihovo iseljavanje. Italijanska vojska je tada izvršila i reokupaciju Like i zabranila ubijanje Srba i Jevreja u kompleksu ustaškog logora Jadovno. Zbog toga su Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu i njegov državni tajnik Kvaternik poslali 16. avgusta u 21,40 sati svim „područnim vlastima“ telegram sa nalogom da se „odmah obustavi svako odašiljanje zatočenika u Gospić“. Za Srbe u Mostaru i njegovoj okolini bilo je kasno. Oni su u velikom broju već bili pobijeni, raseljeni ili su čekali smrt u ustaškim logorima. Ovo potvrđuje i Predstojništvo gradskog redarstva Mostar u svom izvještaju od 26. avgusta 1941. upućenom Velikoj župi Hum, u kojem je obavještava da je od 5.000 građana srpske nacionalnosti koji su živjeli u Mostaru, ostalo samo 852, u koje nisu uračunati oni iz mješanih brakova, kao i oni koji su do tog vremena silom prešli u katoličku vjeru.[4] Istovremeno s hapšenjem Srba i Jevreja u Mostaru i njegovoj okolini, ustaše su otpočeli da pljačkaju, hapse, odvode u logore i ubijaju Srbe u Foči i okolini. Pod nadzorom trgovca Uzeira Hakibobića, organizaciju zločina su provodili logornik Alija Gogalija, po zanimanju lađar, zatim tabornik Mile Kukavica, starješina sreskog suda Hajlović, te kafedžija Mujaga Lukarić. Muslimanske ustaše su provaljivali u srpske kuće i pljačkale vrednije predmete, živežne namirnice, stoku i drugo. Oni su u Foči i okolini pohvatali 56 Srba, odveli ih u Sarajevo i željeznicom transportovali u Gospić, odnosno Jadovno. Pored ovih 56, u samoj Foči su 12. juna uhapsili 60 Srba, koje su mučili i ubili u jednom podrumu, a ubijene odvezli i bacili u Drinu.[5] U Stocu i njegovoj okolini su hapšenja Srba počela 29. maja. Uhapšene su zatvarali u jednu štalu ustaškog logora, gdje su ih zlostavljali tukući ih pendrecima i kundacima. U njoj su mnogi podlegli batinama, među kojima i Veljko Mihić i Risto Miholjević. Jednu grupu ljudi su 20. juna izveli iz staje logora-prihvatilišta i negdje ih poubijali, dok su Slavka Mihića odveli u oružničku stanicu i tamo ga ubili. Srbe iz Stoca su ustaše 21. juna pozvali na prisilni rad. Muškarci su, kao u Ogulinu, Vinkovcima, Bijeljini i drugim gradovima, čistili ulice ili rušili stare kuće, dok su žene ribale podove i obavljale niz drugih teških poslova, trpeći uvrede i poniženja. Srbe koje su pohapsili 22. i 23. juna, ustaše su povezali žicom i u dva kamiona ih odvezli u Ljubinje, gdje su ih pobili i bacili u jednu jamu, kako navodi njihov sprovodnik Mujo Redžić koji ih je vozio kamionom. Sljedeću grupu Srba, koje su pohvatali u Stocu i selima Ošanjićima i Poprati, priveli su 25. juna u zatvor sreskog suda i načelstva, gdje su ih mučili i tako što su im davali da piju slanu vodu, kako bi umirali od žeđi. U zatvoru su podlegli Ilija Popović i Miho Ružić, dok su Branka Radana i Peru Biberčića izveli iz zatvora i ubili u šumi zvanoj Dubrave. Sve ostale, onako polumrtve, odvezli su kamionima i pobili na Vidovom polju kod Stoca. U prethodno već iskopane jame, ustaše su nakon klanja pobacali, što mrtvih što poluživih, 275 Srba iz Stoca i njegove okoline. Tri stotine ustaša iz Stoca i Ljubuškog, na čelu s logornikom Markom Čavićem, 27. juna je opkolilo srpsko selo Berkoviće i noževima usmrtilo sve koje su pohvatali. Tada su zauvijek iščezle cijele porodice: Milana Vukovića, sa šest članova, Dušana Hajlovića od pet, Tripe Biberčića od 17, Marka Vaskovića od pet članova… „Dušana Hajlovića, trgovca iz Berkovića, isjekli su na komade i kuvali meso u kotlu, te nagnali njegovu ženu i djecu da jedu meso a poslije i njih zaklali. Ustaše su Srbima vadili oči i te oči su donosili u Stolac i pokazivali drugima, te se hvalili koliko su srpskih očiju izvadili u selu Berkovići. Mještani čitavog sela su krvavi. Ustaše su češće tako odlazili u druga susjedna srpska sela i vršili pokolje i pljačke a kada bi se s pljačkom vraćali u Stolac, onda su se vraćali s pjesmom: ’Boj se bije za slobodu Hrvatske’ ili ’Marširala, Pavelića garda’. Tako su ustaše poklale i veći broj srpskog stanovništva u selu Općani, Ošanjići, Poprate, Vlahovići i Dubrave.“[6] Ustaše su 27. i 28. juna pohvatali i Srbe iz sela Prenj, pobili ih i bacili u Vučkovu jamu. I 31. jula je u Stocu i okolini pohapšen veliki broj Srba, koji su sljedećeg dana svirepo pobijeni u šumi kod sela Dubrave, kraj Stoca. Sve do Ilindana, ustaše nikoga iz ovog kraja nisu transportovale u logor Gospić. Međutim, Srbe pohvatane na sam Ilindan, 2. avgusta, oko stotinu muškaraca, žena i djece, pod izgovorom da ih vode na pokrštavanje, strpali su u zatvor sreskog suda, oduzeli im ključeve od kuća i stanova, novac, nakit i druge vrednije predmete i u noći između 2. i 3. avgusta odvezli ih u Mostar, gdje su pridruženi pohvatanim mostarskim Srbima, a zatim svi transportovani u Zagreb. Odavde su upućeni u Caprag i Novu Gradišku, gdje su zadržani od 6. do 8. avgusta, a zatim vraćeni u Zagreb, da bi u zatvorenim teretnim željezničkim vagonima bili transportovani u logor Gospić, gdje su stigli 9. avgusta. Na željezničkoj stanici su muškarci, po redovnom postupku, povezani žicom i lancima, te pješice odvedeni u kaznionicu Okružnog suda, a žene s djecom u sabirni logor Ovčara. Većina ovih žena i djece iz Stoca, Mostara, Ljubinja, Trebinja i Dubrovnika, kao i one koje su u Gospić dopremljene poslije 10. avgusta, odvezeni su iz logora Ovčara 16. avgusta oko 15 sati. Natrpani su u četiri kamiona i krenuli u pravcu Karlobaga, upućeni u logor Slana na Pagu, u koji nikad nisu stigli. Naime, u logoru je upravo boravila neka komisija sastavljena od njemačkih i ustaških oficira. Da Nijemci ne bi vidjeli masu novih zatočenika, dospjelih u logor sa ženama i djecom, ustaše su sve koji su se nalazili u dva od ova četiri kamiona odvezli iz Karlobaga, i kroz Paška vrata ih odveli do mjesta na kojem su bile iskopane jame rovovi, i tu ih poklali, a jedan broj su pobili još u toku prevoženja i bacili u more. I svi drugi Srbi koji su tih dana iz Gospića upućivani u Slanu, zbog prisustva ove komisije, ubijani su putem, a jednim dijelom, prikriveno od Nijemaca, prebacivani u Ćasku, selo do Barbata, i tamo nestajali zauvijek. Nakon masovnih ubistava žena i djece, koja su obavljali noću, ustaše su u svanuće dana dolazili na pristanište Slana pjevajući.[7] Treći kamion je takođe stigao u Karlobag, ali je iz navedenih razloga vraćen u Baške Oštarije, a četvrti se pokvario na putu, 4 km od Baških Oštarija, pa su se zatočenici iz njega vratili pješice. Ustaše su sve žene i djecu zatvorili u štale. Ovdje je od batina umrla starica Anđa Taminković iz Stoca, koja je bila u kamionu koji se iz Karlobaga vratio u Oštarije. Nju su ustaše okrivili da je uza se imala bombe, pa su je, onako staru i iznemoglu, udarali kundacima i štapovima dok je nisu usmrtili. U ovim štalama su žene s djecom provele dva mukotrpna dana i jednu noć. Mara Cerovina, Jovanka Grubješa, Anika Novokmet, Fimija Toholj, Anđa i Dušanka Biberčić u svojim izjavama opisuju svoj boravak u štalama: „Za vrijeme noći koju smo tu provele, došle su ustaše u štalu, prolazile kroz te prostorije, gazile nam noge i ruke nemilice. Govorili nam nevjerojatno bezobrazne riječi i pitali gdje su te lijepe žene i djevojke, gdje su lijepe Srpkinje, zvali ih da izađu napolje i govorili takve riječi da ih mi ne možemo ponavljati. Nama je zastao dah. Zbile smo se jedna do druge, a sve mlađe djevojke i žene posakrivale su starije, tako da su na njih legle i sakrile ih svojim tijelima. Kroz prvu prostoriju prošle su ustaše ne paleći svoje električne lampe. U drugoj prostoriji su osvijetlili i dalje na isti način bezobrazno pozivali žene i djevojke. Pretrnule smo od straha pomišljajući na najgore. Srećom spasila nas je na svoj način jedna od naših sapatnica.“[8] U vrijeme boravka žena i djece u ovim štalama, ustaše su iz kaznionice Okružnog suda Gospić u dva kamiona dovezli Srbe očeve, braću, djedove zatočenih žena i djece, i iskrcali ih na samo 30 metara od njih. Jedni drugima nisu smjeli prići, niti riječ progovoriti. Nijemo su se posmatrali, znajući da se posljednji put vide. Uz psovke i batine, ustaše su iskrcane odveli tek nešto dalje, u Stupačinovo, gdje su ih maljevima pobili i bacili u jamu Badanj. Svjedokinje navode da su među prispjelima prepoznale Simu Biberčića iz Ljubinja, sa sinom Ozrenom, Anika Novokmet je vidjela oca i brata, Dušanka Biberčić brata Dušana, Jovanka Grubješa svoga Gavrila i Vladu, Fimija Toholj supruga Ristu i tako redom. Prepoznale su i Jovana Tošovića, knjižara iz Dubrovnika, i njegova dva sina, Dušana i Bogdana, te Milana Milušića, trgovca iz Mostara, Milana Mesarovića, Mihu Nožića i druge.[9] Stana Marković, koja je iz Mostara upućena u Gospić 8. avgusta, bila je u grupi žena i djece u Baškim Oštarijama koju ustaše nisu dospjeli pobiti zbog dolaska italijanske vojske. Ona je u svojoj izjavi navela: „Nedaleko nas skinuli su ljude s kamiona, među njima i moga sina Žarka, odveli su ih između dvije kuće i više ih nikada niko nije vidio.“[10] Istim kamionima kojima su u Baške Oštarije dovezli muškarce, ustaše su žene i djecu koje zbog nailaska italijanske vojske nisu uspjeli pobiti vratili u logor Ovčara. A odatle su ih, zajedno sa ostalima iz Gospića, prebacili 21. avgusta, trećim po redu transportom, u logor Jastrebarsko i druge logore. Pored onih koje su transportovali u Jadovno, ustaše su jedan broj Srba koje su krajem jula i početkom avgusta pohvatali u Stocu i obližnjim srpskim naseljima bacili u jamu na Bivoljem brdu, udaljenom 3-4 km od sela Domanovića.[11] Iz ove jame, u koju je 4. avgusta bačeno 46 Srba iz sela Opličića, uspjeli su se izvući Jovo Pere Pelkić i Mirko Save Ljačić. Sljedećeg dana, ustaše su u istom selu uhvatili još 14 Srba, pobili ih i bacili u jamu Kakauša.[12] Po odlasku Italijana, krajem maja, u Ljubinje su došli ustaše iz Trebinja, koje je Meho Kozlić dočekao pozdravnim riječima punim prijetnji srpskom narodu. Za ustaškog povjerenika je postavljen gimnazijalac Jure Boroje, a za njegovog zamjenika Jure Grandić iz Ljubuškog. Trebinjske ustaške su pomogli ljubinjskim u organizaciji vlasti u Ljubinju i odmah otpočeli da hapse Srbe i pretresaju njihova domaćinstva. Međutim, u prvim danima nisu imali vidljivih uspjeha, jer su muškarci iz ovog kraja pobjegli u obližnje šume. Zbog toga su njihove supruge i djecu uvjeravali u dobre namjere vlasti, kako bi one svoje ljude nagovorile da se iz šuma povrate kućama. No, pošto to nije uspijevalo, težeći da na svaki način ostvare svoj cilj, ustaše su u selu Kapavica ubile ustašu Muslimana, inače sakatog prosjaka starog 18 godina, i oglasili da su to učinili Srbi — četnici. Ovaj gnusni zločin nad svojim čovjekom uzeli su kao povod za hapšenje i ubijanje Srba u selima oko Ljubinja. Pohvatane su odvodili do jame Golubinka, usmrćivali ih noževima i sunovraćivali u nju. Bijegom iz ovog pakla spasio se Vukan Kliment, koji je prvi obavijestio narod u ovom kraju o onom što se dešava pohvatanim Srbima. U pet dana mjeseca juna, ustaše su pohvatali veći broj ljudi iz sela Kapavica, Rankovac i Vlahović i pobili ih u „čast“ rođendana poglavnika Pavelića.[13] Tada je, zajedno sa 49 Srba iz Ljubinja, u jamu Golubinka bačen i sreski načelnik iz Stoca, Miko Zaković, po nacionalnosti Hrvat. Muslimanske ustaše ni njega nisu poštjedeli, jer je bio poštovan od svih ljudi, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Srpski narod je obuzela panika. Muškarci su izbjegli u šume ostavljajući sve svoje, spasavajući gole živote. U želji da povrate one koji su izbjegli u šume, ustaše su za neko vrijeme obustavili hapšenja, objašnjavajući da je to poglavnikova naredba. Išli su po selima i uvjeravali srpsko stanovništvo da se ničeg ne boji govoreći da se izbjegli domaćini mogu slobodno vratiti kućama, jer im ne prijeti nikakva opasnost ukoliko mirno obavljaju svoje poslove. Narod su ubjeđivali i pomoću brojnih plakata, na kojima je pisalo da će svaki podanik hrvatske države, ma koje vjere bio, uživati sva prava i niko ga neće dirati, samo ako je lojalan. Istovremeno, Srbe su pozivali da dobro otvore oči i paze šta rade, jer će u protivnom slučaju slijediti odmazda i za svakog ubijenog ustašu će biti pobijeno stotinu Srba muškaraca. „Dobronamjerne“ ustaše su vršljali po selima, nagovarajući žene da odu po svoje supruge i povrate ih domovima, gdje im niko neće nanositi zlo. Javno su oglašavali rokove do kojih se oni mogu slobodno vratiti kućama. Da bi što uvjerljivije iskazali svoju dobru volju i namjeru da nikome ništa nažao ne učine, skidali su uniforme i bez oružja prolazili srpskim selima. Nažalost, opet je velik dio srpskog stanovništva povjerovao da su sve patnje i strahote prošle, povratio se kućama i oplakujući svoje mrtve, nastavio redovne poslove na poljima, budući da su poljski radovi bili u najvećem jeku. No, oni oprezniji nisu vjerovali lažima, pa su iskoristili vrijeme „mira“, nabavili propusnice i prebjegli u Srbiju. Oni koji su se vratili kućama, u miru su poživjeli samo nekoliko dana. Iz telegrama Velike župe Dubrava Dubrovnik od 5. avgusta, upućenog Pavelićevom opunomoćeniku u Mostaru Vladimiru Laksi, saznajemo da je, po naređenju ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu Jure Francetića, tajni broj 378 od 31. jula 1941, upravo u vrijeme „mira“, na području Ljubinja uhapšeno 235 lica pravoslavne vjere, od kojih je 145 upućeno u logor Jadovno, među njima 80 % žena i djece, dok je 90 osoba, uglavnom žena i djece, iseljeno, pod izgovorom da se o njima nema ko starati, jer su muškarci uhapšeni. U dopisu kotarske oblasti Ljubinje od 18. avgusta navodi se da su ustaše, prema okružnici Državnog ravnateljstva za ponovu, popisali svu imovinu preostalu iza Srba transportovanih u logor Jadovno i da je veliki broj krupne i sitne stoke ustaški logor u Ljubinju samovoljno razdijelio Hrvatima civilima ili poklao za svoje potrebe.[14] Tih dana, posebno 1. avgusta i na Ilindan, 2. avgusta, Srbi su se ponovno uvjerili da su prevareni, da su sva usmena i pismena obećanja mirnog života bila samo mamac da se što više izbjeglih vrati kućama. Ustaše su ih iznenadili, masovno hapseći sve muško, žensko, djecu, zdrave i bolesne.[15] Kao i u drugim navedenim hercegovačkim mjestima, svima su prilikom hapšenja govorili da ih sele u Srbiju i da sobom mogu poneti novac, zlato, nakit i druge vrednije predmete. One koji pri sebi nisu imali ništa, a imali su imovinu kod kuće, odvodili su do njihovih stanova kako bi uzeli ono što su mogli ponijeti sa sobom. Na svoje zaprepašćenje, mnogi su u stanovima zaticali ustaše kako prekopavaju po njihovim stvarima i pljačkaju, pretvarajući se da prave popis inventara. Radi uvjerljivosti, ustaše su im govorili da ih je poglavnik pomilovao i da će biti odvezeni u Srbiju u zamjenu za neke Hrvate iz Srbije, čije će kuće i imanja dobiti, a ti Hrvati će ući u njihove. Međutim, umjesto u Srbiju, pohvatani Srbi su oko 16 sati izvedeni iz ljubinjskog zatvora i ukrcani u kamion, te odvezeni prema Mostaru. Tu se našlo devet porodica iz Ljubinja, ukupno 38 glava. Ustaše su ih samo na kratko zadržali u Mostaru, a zatim prevezli u logor u Jablanicu. Tu su zatekli oko 300 muškaraca, žena i djece iz Mostara i obližnjih mjesta. Fimija Toholj u izjavi kaže da su ih po dolasku „smjestili u kasarnu u kojoj su prozori bili zakovani daskama, tako da je u sobama i po danu bio mrak. Sutradan je bila nedelja. Nas nisu puštali iz soba. No, kad je iz Sarajeva stigla njemačka vojna komisija, izveli su nas u dvorište pred nju. Nijemci su nas fotografisali, pregledali prostorije u kojima smo bili smješteni i naredili ustašama da dignu daske s prozora, a nas da puštaju na čist vazduh na dvorište. Kada su Nijemci otišli, ustaše nisu dizali daske s prozora i mi smo dalje ostali u mraku i bez dovoljno zraka.“[16] Tog 2. avgusta je pred čitaonicom u Ljubinju ostalo oko 200 muškaraca, žena i djece iz 54 srpske porodice. Oni nisu upućeni u Gospić, već su pobijeni negdje u okolici Ljubinja. U Trebinje je došla i jedna četa domobrana, u čijem sastavu je bilo i osam ustaša iz Zagreba. Da bi našli povod za hapšenje i ubijanje Srba, oni su 31. maja oko 22 sata pucali po gradu, a stanovništvo obavjestili o tobožnjem napadu četnika na Trebinje. Poslije toga su krenuli da obilaze srpske kuće, pljačkaju i ubijaju. Tih dana su ubili Milana Brkovića, Vasu Babića, Vlatka Palikuću, Dušana Nogulića, Vladu Popovića, Iliju Kukurića, Šćepu Burića, Milovana Lečića i nekoliko drugih. Tada su tražili i Stevana Bretića, koji je imao trgovinu, ali je on dan ranije uspio pobjeći u Crnu Goru. Njegova supruga se sklonila u stan policijskog stražara Hakije Šarana, koji je stanovao u njihovoj kući. Međutim, bojeći se za sebe, on ju je prisilio da iziđe iz njegovoga stana na ulicu, gdje je naišla na leš Šćepe Burića Žutog, mesarskog pomoćnika u njenoj radnji. Kao poremećena pameću, zaređala je po selima, obavještavajući ljude da bježe, jer će ih ustaše pobiti. Zahvaljujući njoj, jedan broj ljudi, žena i djece uspio je pobjeći u Crnu Goru. Jovanka Tešanović u svojoj izjavi svjedoči o tim zbivanjima: „Bila sam u kući moje prijateljice Stoje Brković, majke petoro djece, kojoj su ubili muža Milana. Posjetila sam je zajedno s nekim drugim ženama dok je leš njezinog muža još bio u kući. Ona mi je pričala da su ustaše provalile pred zoru u njihov stan i izvršile pretres. Tražili su vojničke stvari, oružje i drugo. Nisu ništa našli jer ničega nije ni bilo. Međutim, ona je vidjela kako je jedan ustaša izvadio iz džepa nekoliko puščanih metaka i turio ih u fijoku noćnog ormarića. Na to su joj oštro podviknuli kako govori da nema ništa od oružja, kada su eto našli te patrone. Poslije toga su iz puške ubili joj muža i otišli.“[17] Tih dana su ustaše u Trebinju i okolnim selima pohvatali 120 Srba. Većinu su odveli do mjesta između sela Pridvorci i Todorići i pobacali ih u Pridvoričku jamu, prethodno ih usmrtivši maljevima. Organizator ovog zločina, koji se dogodio 23/24. juna, bio je Muhamed Šarić, ustaški tabornik u Trebinju, rodom iz Stoca. Stanovnici ovog kraja su za masakr saznali tek nekoliko dana kasnije, kada su im se iz Crne Gore javili Jefto Škoro i još trojica njihovih mještana, koji su, iako ranjeni, uspjeli pobjeći iz jame. Oni su opisali zločin nad jamom i napravili popis pobijenih ljudi. Prema njihovom svjedočenju, osim maljevima, ustaše su ih usmrćivali i udaranjem kamenom u glavu. U isto vrijeme, ustaše su pohvatali 161 Srbina iz sela Mrkonjići, Tulje, Drijenjani, Dračevo, Čvaljina, Popovo polje, Slivnica, Dubljani i Šćepanov Do. Zatvorili su ih u školu sela Veličani, gdje su ih strahovito mučili, potom odveli u Ržani Do, pobili ih i bacili u jamu Blatina, koja se nalazi uz put Stolac-Trebinje. S mjesta zločina su pobjegli Božo Pando, Đuro Kosović, Jovo Korać, Pero Nisita i Popović iz sela Drijenjana. Oni su ostavili svjedočanstvo o preživljenim strahotama.[18] Sve do Ilindana, kao i u drugim mjestima, ustaše nisu odvodili Srbe iz Trebinja u logor Gospić. A na praznični dan su pohvatali nekoliko muškaraca i četiri žene, među kojima Jovanku Tešanović i Milevu Perković, odvezli ih u Mostar i zatvorili u školu „Kraljica Marija“. U ovoj grupi je posebno mučen Dušan Rajković, koji je molio da ga ne tuku „jer je prešao na katoličku vjeru i da je Hrvat“.[19] Istog dana pred noć, ustaše su ih iz Mostara, zajedno s drugim uhapšenim Srbima, otpremili u jablanički logor, a odatle u Gospić. Tih dana su ustaše hapsili Srbe i u Konjicu i Drnišu. Iz ovih mjesta su u Mostar, Jablanicu i Gospić otpremili oko 56 muškaraca.[20] U Dubrovniku ustaše hapse Srbe pojedinačno od 17. aprila, a tokom juna, jula i avgusta masovno, kao i u drugim krajevima NDH – muškarce, žene i djecu. Hapšenja, mučenja i pljačkanja se provode u organizaciji Đ. Ivkovića, šefa ustaškog redarstva, Ive Rojnice, stožernika, Mladena Kaštelana, ustaškog logornika, Mirka Živkovića, šefa policije, i njihovih najvjernijih pomagača Ante Rojnice, Pere Kristanića, Antuna Glavana, Vlahe Matičevića, Antuna Duževića, Viktora Podgorskog, Mate Burazina, Nike Đuraša, Ante Tasovca, Marcela Brkana, Ive Brkana, Tripe Mještaneka, Mate Đuraša, Karla Šifera, Tome i Ive Modromija i drugih.[21] Srbe pohvatane u Dubrovniku sprovode 26. juna u Sarajevo, u pratnji ustaških agenata Viktora Podgorskog i Mije Balaća, privremeno ih zatvaraju u Hasan-kulu, odakle ih nakon 12 dana, zajedno sa Srbima iz Sarajeva, transportuju u logor Danica. Tu su bili zatočeni oko osam dana, a onda, u jednoj od pet željezničkih kompozicija, upućeni u logor Jadovno.[22] U Dubrovniku je veći broj Srba pohapšen u vremenu od 27. jula do 5. avgusta. Grupa Srba pohvatanih 1. avgusta, u kojoj su bili Jovo Tošović, njegovi sinovi Dušan i Bogdan, supruga Milka, Korčulanin, privatni činovnik, sa suprugom i kćerkom, jedan pomorski kapetan iz Cavtata i nekoliko Srba katolika, seljaka iz okoline Dubrovnika, otpremljena je, povezanih ruku, udarana kundacima, jednim kamionom za Mostar. Ovdje su ih zadržali dva dana, a potom, zajedno s jednom većom skupinom zatočenika, transportovali u logor Jablanica, da bi ih u jednoj od pet željezničkih kompozicija, preko Slavonskog Broda i Zagreba, uputili u logor Jadovno.[23] Milka Tošović je prošla mučenički put uhapšenih Srba iz Dubrovnika i Hercegovine i u Baškim Oštarijama vidjela kako isprebijane i osakaćene ljude iskrcavaju iz kamiona, da bi ih pješice odveli u Stupačinovo, gdje su pobijeni i bačeni u jamu Badanj. Među njima su bili i njen muž Jovo i sinovi Dušan i Bogdan. U svojoj izjavi od 25. februara 1942. ona je navela: „Poslije sloma Jugoslavije Dubrovnik je zaposjela italijanska vojska i dok je god ona tamo bila, bio je mir i red. Ustaše su i tada bili u Dubrovniku, ali su bili mirni, jer nisu smjeli od italijanske vojske činiti nikakva zlodjela. Dana 28. juna 1941. ušla je u Dubrovnik hrvatska vojska i preuzela vlast, a kratko vrijeme poslije toga ustaše su počeli progoniti Srbe, kako pravoslavne tako i katolike. Svi mi uhapšeni 1. avgusta strpani smo u jedan kamion sa vezanim rukama na leđima i sprovedeni u Mostar. Prigodom vezanja u Dubrovniku moj muž se je žalio da su mu jako stegnuli ruke, a jedan ustaša ga je zato rukom udario po ustima tako snažno da mu je curila krv iz usta. I mene je tada jedan ustaša udario po licu…“[24] U Dubrovniku su ustaše sljedeću grupu Srba pohvatali 3. avgusta. Iznenađeni, noću su uhapšeni Milka, Milan, Gojko, Bosiljka i Petar Ivanković, Zagorka Tošović, porodica Sparavalo, porodica Čorlija i nekoliko drugih. Tada su ustaše uhapsili Spasu Ivankovića, njegovu suprugu Mariju, majku Eufiniju, i djecu Borisa i Ljiljanu i sve ih zatvorili u garažu kuće Banac na Pločama. Oko 4 sata izjutra, odvezli su ih autobusom u Mostar i predali ustaškom satniku Ivanu Herenčiću. U Mostaru su Spasu Ivankovića i njegovu porodicu pustili na slobodu po molbi njegove supruge, koja je po nacionalnosti bila Hrvatica. Ona je uspjela da oslobodi svoju porodicu preko rodbine i poznanika, pod uslovom da svi pređu u katoličku vjeru. Svi ostali su odvezeni iz Mostara već 4. avgusta uveče. Zajedno s drugim uhapšenim Srbima, u jednom željezničkom transportu, u stočnim vagonima, preko Bosanskog Broda i Zagreba, upućeni su u Gospić, odnosno logor Jadovno. Božica Tošović je od svoje majke Zagorke 11. avgusta primila posljednju dopisnicu iz Gospića. „Iza toga nikakvog glasa od majke nisam dobila.“ To potvrđuje da je ovaj transport Srba stigao u Gospić i da su ljudi pobijeni u logoru Jadovno ili u nekom od pomoćnih logora na Velebitu.[25] Prema raspoloživim izvorima, ustaše su u noći između 4. i 5. avgusta u Dubrovniku i okolini pohvatali još jednu grupu Srba. I njih su prevezli u Mostar, a zatim ustaljenim putem, uz zlostavljanja, žeđ i glad, u teretnim vagonima, zajedno s drugim zatočenicima, preko Sarajeva, Bosanskog i Slavonskog Broda i Zagreba, otpremili u logor Jadovno. U ovom transportu je bio i Blagoje Vukićević, čija je sestra Zorka primila njegovu dopisnicu iz Gospića, datiranu 12. avgusta. Ni on se poslije toga nije više javio. Ubijen je na Velebitu.

* * *

Iz ovog kratkog pregleda načina na koje su hapšeni ljudi s područja NDH i potom transportovani u ustaški logor Jadovno, izrađenog na osnovu arhivskih i brojnih drugih izvora, koje sam uspio sakupiti istražujući zločine u ovom kompleksu logora, može se sa sigurnošću zaključiti: ustaška, kvislinška i klero-fašistička tvorevina NDH je od prvog dana uspostavljanja, 10. aprila 1941. godine, svakodnevno, dosljedno i svestrano, provodila znatno ranije osmišljeni plan genocida nad srpskim i jevrejskim narodom, u cilju njihovog potpunog istrebljenja u Hrvatskoj. Logor Jadovno na Velebitu, sa svojim pomoćnim logorima i bezdanim velebitskim jamama, bio je prvi logor masovne smrti u NDH. U njemu su ustaške vlasti organizovano i sistematski zlostavljale nevine ljude, mučeći ih na neopisive načine. Hvatali ih i zatvarali u svim krajevima NDH, sadistički se iživljavajući za vrijeme hapšenja, u zatvorima, prilikom transportovanja, a posebno prije no što bi ih usmrtili nad iskopanim ili prirodnim bezdanim jamama. Nažalost, na osnovu raspoložive dokumentacije nisam mogao da sa sigurnošću utvrdim zašto su ustaše transportovali hiljade i hiljade Srba i Jevreja u Gospić, na Velebit i na otok Pag. To pitanje se postavlja tim prije što su ih gotovo svakodnevno hapsili i ubijali u mjestima u kojima su živjeli, u njihovim domovima, ili u okolini, a leševe bacali u obližnje rijeke, jame ili iskopane masovne grobnice. Naveo sam primjer da su i građani u Šidu pitali: „Kud ih vozite kad ih možete i ovdje pobiti?“ Takođe u Gospiću, kad su na željezničkoj stanici dobacivali: „Kud ste ih dovezli kad ste ih i tamo mogli pobiti?“ Kakav se zaključak može izvući iz činjenica u raspoloživoj arhivskoj građi, svjedočenja preživjelih i izjava zločinaca? Ustaške vlasti su se koristile mnogim lažima, prevarama, obmanama, licemjerstvom i podvalama kako bi što brže i na što efikasniji način pohvatale što više srpskog stanovništva i zatrle mu tragove u NDH. Zbog toga su jedne ubijali u njihovim i obližnjim mjestima, a druge transportovali što dalje, na Velebit i otok Pag, objašnjavajući da ih preseljavaju u Srbiju, odvode na rad u Njemačku ili na pokrštavanje, kako bi nakon prelaska u katoličku vjeru mirno živjeli i radili. Mnoge su time zavarali, pa su i cijele porodice dolazile na označena mjesta radi pokrštavanja, odlaska na rad u Njemačku ili preseljenja u Srbiju. Sve je teklo brzo i po planu, a najmasovnije u junu, julu i avgustu 1941, kada su se svakodnevno mnoge teretne željezničke kompozicije, nakrcane Srbima i Jevrejima, slijevale u Gospić. Ustaške vlasti su ostvarivale više svojih ciljeva. Ljudi su vjerovali obećanjima da im se ništa zlo neće dogoditi, jer ni za šta i nisu krivi, pa su se najčešće odazivali i ustaše bi ih lako hapsili. Oni koji su ostajali kod kuća takođe su vjerovali da su se njihovi najmiliji „preseljenjem u Srbiju“ i „odlaskom na rad u Njemačku“ spasili sigurne smrti. Veoma je značajno i to što su ustaške vlasti u kompleksa logora Jadovno imale najjeftinije gubilište na svijetu. Tu nije bilo ni zgrada, kuhinja, sanitarnih čvorova… Gladne, žedne i iznemogle ljude su ubijali jednostavno, bez prevelike upotrebe vatrenog oružja i utroška municije, udarajući ih macolama, noževima, sjekirama, batovima. Survavali su ih u prirodne bezdane jame, koje su mogle progutati neograničen broj žrtava. Najveći izdatak koji je država morala izdvojiti za usmrćivanje hiljada Srba i Jevreja u logoru Jadovno i njegovim gubilištima predstavljao je prevoz željezničkim kompozicijama, uz nekoliko buntova bodljikave žice i manju količinu živog kreča, kojim su posipali leševe da otklone zadah raspadanja. Iz svih svjedočanstava o hapšenju, zatvaranju, pljačkanju, ubijanju i transportovanju žrtava u logor Jadovno vidljivo je da su Srbi proganjani svakodnevno. Ipak, najmasovnija stradanja su uslijedila u vrijeme pravoslavnih praznika: na Đurđevdan, 6. maja, na Vidovdan, 28. juna, i na Ilindan, 2. avgusta. Ilindan 1941. je za srpski narod u NDH bio jedan od najtragičnijih dana. Tada je hrvatska vojska bila posebno aktivna, masovno hvatajući, zatvarajući, mučeći, odvodeći i ubijajući nevine ljude. Zvjerstva počinjena u ovom logoru su bila toliko stravična da ih je gotovo nemoguće opisati. Uspomena na mrtve zavrijeđuje da budu bar zabilježena. [1] Zapisnik ZKRZ od 31. jula 1945, inv. br. 55802, Istorijski arhiv Mostar. [2] Mensur Seferović, Trg slobode bez Srba i Jevreja, „Borba“ br. 39, 7. februar 1990. [3] Isto. [4] AVII, a. NDH, k. 189, reg. br. 21/1. [5] Zapisnik ZKRZ, br. 359, od 27. juna 1945, Istorijski arhiv, Mostar. [6] Izjava Ive Čorića od 5. avgusta 1946, ABiH, k. Mostar, br. 55807. [7] Izjava Jovanke Janjić od 14. aprila 1945, AViH, k. Mostar, [8] HAK, kut. Mostar. [9] Izjava Stake Vulić od 18. oktobra 1945, AViH, k. Mostar. [10] Zapisnik od 19. oktobra 1945, HAK, k. Mostar. [11] Zapisnik od 18. aprila 1942, HAK, k. Mostar. [12] Isto. [13] Izjava Zorke Radovanović od 18. juna 1945, ABiH, k. Mostar. [14] Izjava Draginje Reljin od 18. oktobra 1945, ABiH, k. Mostar. [15] Izjava Olge Pokrajčić data Gradskoj komisiji za ratne zločine za grad Mostar 19. oktobra 1945, ABiH, k. Mostar. [1]   ABiH, k. Mostar. [2]   HAK, k. Jadovno. [3]   Zapisnik ZKRZ br. 186 od 12. maja 1945, HAK, k. Mostar. [4]   Mensur Seferović, n. d. [5]   AJ, fasc. 918, ABiH, Sarajevo, ZKRZ, kut. 98, Foča. [6]   Zapisnik od 16. aprila 1942, AJ, fasc. 919. [7]   Historijski arhiv Rijeka, Pag, kut. 2207. Izjava zločinaca Jose Dokozića, Ante Kustića, Šime Datkovića i drugih. Oni spominju imena većeg broja izvršilaca zločina, među kojima Ivicu Tomljenovića i Ivicu Došena iz Lukovog Šugarja, Ivana i Nikolu Matijevića iz Prizne, Grgu Vrbana i Milu Smojvera iz Cesarice (Grga Vrban je 1945. dospio u partizane, prim. autora); HAK, f. Okružni sud Gospić, Izjava Ane Fajdić iz Gospića od 13. septembra 1947. Ana i njena sestra su bile optužene da pomažu komunistu Jakova Blaževića. Njih dvije je, kao Hrvatice, još na Pagu izbavio ustaša Zubović i vratio ih u zatvor u Gospić. Ana u izjavi navodi: „Srpkinje su odvedene na jedno brdašce. Čule smo na brodu jauk. Ustaše su se povratile na brod ujutro oko 3 sata uz veselje, kako su sve one Srbe poklale.“ [8]   AJ, fasc. 919. [9]   Isto. [10]   Izjava Stane Marković od 16. maja 1945, ABiH, kut. Mostar. [11]   Zapisnik ZKRZ Stolac od 11. jula 1946, ABiH, Sarajevo. Na Bivoljem brdu, u mahali Kevčići, ustaše su 25/26. juna, te jula i avgusta 1941, u jamu zvanu Golubinje bacili više stotina Srba, a zatim su jamu zatrpali. [12]   Isto. [13]   „Javnost“, Sarajevo, br. 8, 8. decembar 1990. U jamu Golubinku je bačeno i 500 Srba iz sela Prebilovaca, ukupno oko 860 Srba, od kojih su 300 bili djeca. „Polomljene žrtve su se survavale do dubine od 50 metara. Sretnije među njima, one koji su bili bačeni prvi, smrt je zadesila istog momenta kada su se rasprsnuli na kamenom dnu jame. Nesretniji među njima umirali su polako zaronjeni među udove svojih prethodnika.“ [14]   AVII, a. NDH, kut. 308, reg. br. 211. [15]   Izjava Fimije Toholj i drugih. Zapisnik od 16. aprila 1942, AJ, fasc. 919. [16]   Isto. [17]   Izjava Jovanke Tešanović i Mileve Perković od 17. aprila 1942, AJ, fasc. 919. [18]   ABiH, KRZ, trebinje, kut. 20. [19]   Izjava Jovanke Tešanović i Mileve Perković od 17. aprila 1942, AJ, fasc. 919. [20]   Arhiv OS, a. NDH, k. 189, reg. br. 6/2. [21]   Zapisnik Gradske komisije za ratne zločine Dubrovnik od 9. decembra 1944. i od 14. maja 1945, HAK, kut. Jadovno. [22]   Zapisnik Gradske komisije za ratne zločine Dubrovnik od 16. decembra 1944, HAK, kut. Jadovno. [23]   AH, ZKRZ, GUZ 1764/47, kut. 144. [24]   AH, ZKRZ 1764/47, 149. [25]   HAK, kut. Jadovno, Zapisnik Gradske komisije za utvrđivanje zločina, Dubrovnik, 14. maja 1945.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

---

---

Nazad na sadržaj knjige