Grubišnopoljska kronika 1990. – 1991. ili o tome kako Ivica i Perica konstruišu hrvatsku istoriju

Datum objave: sreda, 25 oktobra, 2017
Objavljeno u Bilogora
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/bilogora-hronika.jpg

Šta su sve pojedini Hrvati spremni da učine kako bi opravdali svoje zločine nad Srbima, dokaz je između ostalog i pisanje hronike Grubišnog Polja dvojice mladih hrvatskih autora, Petra Bašića i Ivice Miškulina.

U časopisu „scrinia slavonica“ objavljena su 2007. i 2010. godine (Scrinia Slavonica, god.7, br.1, rujan 2007,str. 342–370; Scrinia Slavonica, god.10, br.1, rujan 2010, str. 454-494) sa naznakama „Izvorni znanstveni rad“dva tematski vezana teksta pod naslovom Grubišnopoljska kronika 1990.–1991.“ (I dio odnosno II dio, u daljem tekstu Kronika) mladih hrvatskih autora Petra Bašića i Ivice Miškulina, iza kojih stoje, odnosno čiji su saradnici sudeći po ispisu ispod imena autora – Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod.

Već prvo čitanje ovog „izvornog naučnog rada“ pokazuje šta je zapravo cilj i svrha svega ovoga – stvaranje nove hrvatske povijesti pomoću nepostojećih i falsifikovanih činjenica, kao i mnogo neistina (poučeni valjda manirom svojih prethodnika u ranijim istorijskim periodima), opravdavajući time prije svega protjerivanje nekoliko stotina hiljada Srba sa njihovih ognjišta 1991 – 1995. i druge zločine, ali implicite i zločine počinjene od 1941 – 1945.

Već od selektivnog izbora „dostupnog arhivskog i novinskog gradiva te relevantne literature“ autori definišu domen svog mogućeg istraživanja a time i moguće zaključke, što opet jasno ukazuje na svrhu i cilj rada. Autori se prvenstveno oslanjaju na novinske izvještaje lokalnog lista, izvještaje MUP-a Hrvatske, lokalne Policijske uprave (PU), poneki dokumenat državne arhive, kao i svjedočenja nekih„običnih“ građana. Oni tako pokušavaju opravdati secesiju Republike Hrvatske i zločine koje je napravila tokom „domovinskog rata 1991 – 1995.“

Ovdje se već nameće nekoliko pitanja. Da li naučni radnici treba da posluže i u političke svrhe? Da li je za naučni rad potrebno sagledati sve činjenice iz svih arhiva spomenutih državnih institucija koje su sudionici u zbivanjima? Koliko su novinski članci novinara lokalnog lista, dnevnici pojedinaca, mišljenje „običnog“ građanina o nekim političkim pitanjima i događajima, izvještaji lokalne Policijske uprave MUP-a Hrvatske koja je umiješana u sukob i bila jedan od organizatora provoćenja državne politike prema Srbima, validni i relevantni za ozbiljan naučni rad? Da li naučni radnici u svom radu mogu da komentarišu političke događaje na bazi skoro isključivo ovih izvora?

Da bi neko mogao da komentariše događaje nekog vremena sa političkog aspekta, a posebno u jednoj lokalnoj sredini, mora osim uvida u opšti kontekst i „radno“ živjeti u to vrijeme i u okruženju koje opisuje, poznavati političku, ekonomsku, kulturnu, nacionalnu i drugu situaciju, kao i ljude, ne samo eksponirane aktere događaja, već i „obične“ ljude.

Nijedan od tih uslova autori ne mogu zadovoljiti.

Petar Bašić – rođen je 1971. god.u Slavonskom Brodu. Dakle, u periodu o kome piše bio je srednjoškolac i student, o politici tog vremena u Hrvatskoj slušao je samo okruženje u kome je živio, potpuno jednostrane informacije i to netačne, prilagođene ostvarenju secesije Hrvatske kao cilja (danas je svakom razumnom čovjeku jasno šta se događalo tokom 1991 – 1995). Nije živio u Grubišnom Polju i nepoznaje sredinu o kojoj piše. Kao naučnik trebao bi poznavati elementarnu metodologiju, kako koristiti izvore, literaturu, kako izbjeći subjektivne ocjene i distancirati se od dnevne politike.

Ivica Miškulin – rođen 1979. god, također u Slavonskom Brodu. U vrijeme događaja o kojima piše bio je osmoškolac.

Mogu li tako mlade osobe, bez obzira na njihova naučna zvanja koja su stekli, govoriti i pisati o politici vremena u kome nisu „radno“ živjeli, već samo slušali priče iz okruženja, jednosmjerne,netačne, tendenciozne, te za naučni rad koristiti naprijed navedene izvore? Sam naziv projekta u kome sudjeluje Ivica Miškulin „Demografski pokret, velikosrpska agresija i domovinski rat“ govori o tome šta je bio cilj i ove Kronike.

Od samog uvoda u ovom „izvornom znanstvenom radu“ pa do kraja 1. i 2. dijela, gotovo u svakoj rečenici poneka laž ili falsifikovana činjenica. Zbog toga je potrebno da se citira dosta rečenica, kako bi se čitaocu jasno pokazala svrha i cilj ovog njihovog rada.

„Proces unutarnjeg raspadanja jugoslavenske državne zajednice početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ulazio je u svoju završnu fazu. Srbijansko republičko rukovodstvo, predvođeno Slobodanom Miloševićem, … zahtijevalo je preuređenje jugoslavenske zajednice. Taj zahtjev trebao je Jugoslaviju učiniti državom s izrazitom srpskom dominacijom…”

Na osnovu kojih dokumenata je ovakav zaključak izveden?

1.Netačno je da je to bio unutrašnji raspad, već je to bilo razbijanje Jugoslavije od strane velikih sila (Amerike, Njemačke), a naročito Vatikana, uz pomoć unutrašnjih secesionističkih snaga (Slovenci, Hrvati, pa i Muslimani). Danas o tome postoji mnogo dokumenata. Autor ovog teksta je još krajem 70-ih godina vidio kartu razbijene Jugoslavije na osam dijelova po avnojskim granicama – šest bivših republika i dvije AP, što još i danas nije dovršeno (Kosovo i Metohija). Autori Kronike, kao istoričari, ukoliko nisu učili samo modernu istoriju, morali bi znati i neke stvarne istorijske činjenice.

“Kasnije, nakon neuspješnog ovladavanja Savezom komunista Jugoslavije početkom 1990., zahtjev za okupljanjem svih Srba u jednoj državi biti će posve jasno artikuliran.”

1. Da su autori gledali TV prenos 14. Kongresa SKJ 1989. god, vidjeli bi da već tada SKJ nije bio jedinstven, već imao devet organizacija (šest republičkih, dvije pokrajinske i SK u JNA), te da nije bilo moguće ovladati SKJ, čak i da je neko to pokušao.

2. Da su pažljivije istražili učešće delegata iz svih republika, vidjeli bi da je svaka opštinska organizacija imala svog delegata da sudjeluje u radu Kongresa. No, SKH na čelu sa Ivicom Račanom i Stankom Stojčevićem je nastupio kao delegacija Republike Hrvatske, što nije bilo u skladu sa izbornom voljom članova opštinske organizacije, koja je bila baza. Naime, OK SKH Grubišno Polje je delegiralo istaknutog člana, Nedeljka Grabovicu, profesora po zanimanju, direktora, bivšeg sekretara OK SKH Grubišno Polje, ali je rukovodstvo SKH, vidjevši to, zatražilo od OKSKH GP da delegira još jednog člana, kako bi oni tada „izabrali“ jednog od njih dvojice. Rukovodstvo OK SKH GP je to prihvatilo i „izabran“ je taj drugi, omladinac Darko Novotni. Zašto?

3. Srbi, kao i Hrvati i ostali, živjeli su tada u jednoj državi, Jugoslaviji, te nije bilo potrebe da se zahtjeva okupljanje bilo kog naroda, pa tako i Srba, da žive u jednoj državi.

4. Na osnovu kojih dokumenata ovi mladi naučnici izvode svoje zaključke?

5. Nije li to dokaz o političkom, a ne naučnom radu?

“Agresivna politika srbijanskog republičkog vodstva (po čemu agresivna? – op.aut.), imala je čvrstupotporu većine tamošnjih znanstveno-kulturnih institucija (kojih?) te, u velikoj mjeri, Jugoslavenske narodne armije (JNA), naišla je na dobar prijem (uskoro i aktivnu podršku) i kod većine pripadnikasrpske etničke zajednice (zašto ne naroda – op.aut?) na području tada još Socijalističke Republike Hrvatske (SRH). Srpsko pobunjeničko djelovanje imalo je svoje uporišne točke u onim dijelovima Hrvatske gdje su pripadnici srpske etničke zajednice činili većinu stanovništva, ali s tendencijomširenja na, u etničkom smislu, miješana područja.”

1. Na osnovu čega je izveden zaključak o agresivnoj politici?

2. Podrška znanstvenih i kulturnih institucija (na osnovu čega je izveden zaključak), ako se stavovi tih institucija uopšte mogu tako tumačiti, temeljila se na naučnim istraživanjima, dokazima i činjenicama. Kao mladi naučni radnici, istoričari, trebali su tu opsežnu građu proučiti, jer da su je kao literaturu imali na uvid, vjerojatno se ne bi upuštali u ovakav „naučni“ rad ili bi to učinili sa krajnjom rezervom, primjerenijom ozbiljnim istraživačima i istoričarima.

3. Kakva je to bila podrška JNA i u čemu se sastojala?

4. Zašto su se Srbi u Hrvatskoj pobunili?

A) Da li autori znaju da su Srbi od 1943. Od odluka AVNOJ-a i kasnije ZAVNOH-a, u Hrvatskoj bili, uz Hrvate, nosioci suvereniteta?

B) Da li autori znaju istorijske činjenice o genocidu nad Srbima 1941 – 1945. god, ili se to možda, po njima, nije ni dogodilo?

V) Zašto su Srbi brisani na nezakonit način iz Ustava 1990. god. kao nosioci suvereniteta?

G) Zašto se u Hrvatsku od 1989. počela vraćati ekstremna emigracija?

D) Da li su autori pročitali program, ne samo HDZ-a već i ostalih hrvatskih stranaka, koji je u velikoj mjeri kontinuitet politike NDH od 1941– 1945. god?

Đ) Zašto su iz zatvora pušteni svi kriminalci?

E) Zašto su se ilegalno naoružavali članovi HDZ-a i stvarane paravojne formacije?

Ž) Srbi u Hrvatskoj imaju kolektivno pamćenje, od Turaka, preko Austrougarske, Vojne Krajine, Prvog, a posebno Drugog svjetskog rata 1941 – 1945. kada je izvršen zločin, odnosno genocid nad stotinama hiljada civila, pripadnika srpskog naroda – na koje sigurno nije imalo uticaj političko rukovodstvo Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kao ni kraljevska vlada u egzilu.

5. Kako i gdje se to širilo, na koja miješana područja?

„S vremenom je, kao izravna posljedica pobunjeničkog djelovanja, potpomognutog postrojbama JNA, došlo do otvorene agresije na Republiku Hrvatsku te oružanog sukoba, kao njezina najizrazitijeg oblika.“

Ovo je još jedna nevjerojatna laž, koja je 90-ih mogla proći kod hrvatskog naroda, ali je danas svakom iole razumnom čovjeku, a posebno naučniku i intelektualcu, jasno da su činjenice sasvim drugačije. Osim onima koji su, po onoj – „sto puta ponovi jednu laž i sam ćeš misliti da je to istina“ – postali ovisnici te laži, kao i šovinistima i pravim krivcima za razbijanje države.

1. Ko je bio agresor na Republiku Hrvatsku i kada se to dogodilo?

2. Kako je JNA, kao jedina vojna sila u SFRJ mogla da bude agresor, osim ako se 1945. i poraz NDH od JA ne shvata kao agresija na Hrvatsku i okupacija?

3. Kako je bilo koja republika u SFRJ, pa i Srbija, u to vrijeme mogla biti agresor, kada nije imala svoju vojsku?

4. Ko je bio tada na čelu SFRJ?

5. Da li autori znaju da je tada na čelu SFRJ bilo Predsjedništvo, na čijem čelu je bio Stipe Šuvar, a po izborima u Hrvatskoj Stjepan Mesić, poznat i po izjavi na Saboru – „ja sam svoj posao obavio, Jugoslavije više nema“, koji je kasnije bio i predsjednik RH i da li su ovi autori čuli šta je on govorio u Sidneju, maja 1992. godine? Oba dakle Hrvati, a po funkciji komandanti JNA?

6. Nije li na čelu Vlade SFRJ tada bio Ante Marković, po čijem je naređenju JNA intervenisala u Sloveniji, a ministar inostranih poslova SFRJ bio Budimir Lončar, također oba Hrvati?

Dakle, tri najvažnije funkcije u SFRJ drže Hrvati.

7. Nisu li i u vojnom vrhu članovi Generalštaba također bili i neki Hrvati (Antun Tus – komandant vazduhoplovstva, a kasnije načelnik Glavnog stožera hrvatske vojske)?

8. Ko je napadao vojnike JNA (Split) i blokirao kasarne JNA po gradovima?

9. Zašto su Srbi maltretirani, protjerivani pa i ubijani (porodica Zec – Zagreb) po gradovima (Zagreb, Split, Zadar, Bjelovar, Vinkovci, Osijek, Vukovar, kao i Slavonski Brod odakle su autori ovog „naučnog rada“ i druga mjesta gdje Srbi nisu bili većina)?

U zadnjem pasusu na str. 343/1(343 str. 1. dijela Kronike, paginacija koja će se koristiti u daljem tekst, op. aut) pišu o depopulaciji u razdoblju od 1948 – 1991. god. i padu broja stanovnika pozivajući se naradove Dražena Živića i saradnika, koji tretiraju demografska kretanja u Hrvatskoj u zadnjem desetljeću 20. vijeka.

Zašto autori nisu, usporedbe radi, uzeli podatak iz popisa 1931. god. gdje je bilo 24.179 stanovnika, od toga 11.200 Srba, oko 8.000 Hrvata, 3.500 Čeha, 1.200 Mađara i oko 300 ostalih, dakle 46% Srba (Milan Bastašić, Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991str.39. – knjiga koja im je bila dostupna jer je citiraju u 2. dijelu svoje Kronike– str. 459/2)?

Tačno je da je demografski proces bio negativan, ali kao naučnici trebali su utvrditi šta je uzrok pada broja stanovnika i koliki je indeks i apsolutni broju demografskim gubicima svake etničke grupe. Zašto je od 11.200 Srba iz 1931. broj pao na 4.540 iz 1991. (343/1), dakle razlika od 6.360, a Hrvata je manje u istom razdoblju za 2.000? Šta se dogodilo od 1941-1945. god. kada je pobijeno više od 3.500 Srba? Očito da ovi mladi naučnici („povijesničari“) ove činjenice ili ne znaju ili ne priznaju, jer se, sudeći po njihovom tekstu, to i nije dogodilo.

Na str. 344/1 autori spominju „gospodarske“ djelatnosti na grubišnopoljskom području, „Zdenku“ i poljoprivredu, od pogona samo drvni i tekstilni, ali ne i metalski koji je bio stariji od prethodnih, koji je iznikao iz školske radionice Srednjoškolskog centra i narastao do udruživanja u tadašnjigigant, SOUR „GOŠA“ iz Smederevske Palanke.

U podnaslovu „Na prijelazu iz komunizma u višestranačje“, autori Bašić i Miškulin govore o 1989. god. i „ukidanju konstitutivnih statusa autonomnih pokrajina u R. Srbiji i smjeni rukovodstava „administrativnim putem“ pozivajući se na izvore – Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije“ (1918 – 1991 – 2003), Zagreb, 2003.

Autori očito ili neznaju ili ih korišćeni izvori informacija također pogrešno, namjerno ili slučajnoupućuju na to kako je funkcionisala SFRJ, kakvi su uslovi bili u republikama, šta su bile nadležnosti AP, koji su članovi Ustava promijenjeni i šta su AP izgubile time, ko i kako je smijenio rukovodstva AP pa i Republike Crne Gore. Po onoj da „cilj opravdava sredstvo“, za razbijanje SFRJ (prije svega od velikih sila i njihovih satelita unutar i izvan Jugoslavije), za sve nečasne radnje neophodne u ostvarivanju planiranog geopolitičkog cilja trebalo je unaprijed pronaći krivca, sve „svaliti“ na njega i onda nesmetano sve to učiniti, jer je „krivac“ već tu (Srbija i Slobodan Milošević). Poslije toga, uz pomoć ovakvih naučnih radnika i drugih političkih struktura, legalnih i nelegalnih domaćih i stranih sudskih instanci i medijskih manipulacija, pisati „istine“ i opravdavati prave krivce za sve događaje. Obični građani „svih naroda i narodnosti“ bivše države SFRJ samo ispaštaju, ali to prave krivce nije briga, oni su riješili sve svoje probleme. Izbjegavajući u svom istraživačkom radu relevantne dokaze i činjenice, a sve u službi dnevne politike, naučnik dolazi u opasnost da ga ozbiljni sud istorije jednog dana tretira kao suodgovornog za prethodna događanja, odnosno, za perpetuiranje negativnih posljedica tih događanja.

Autori bi također trebali znati da nigdje u svijetu, pa ni u SFRJ nije nikada komunizam bio državno uređenje, već jedan od modela socijalizma.

Na str. 345/1 autori spominju dvojicu „običnih“ građana od Knina (da li su to relevantni izvori zapomenute tvrdnje?), a zatim i obilježavanje nedaleko od Knina 600 godina od Kosovske bitke. Da li autori znaju otkud mjesto Kosovo kod Knina? Iako nisu bili prisutni tvrde kako su se Srbi priklonili „Sve vidljivijim agresivnim namjerama srbijanskog rukovodstva“. Izvor im je Nikica Barić (Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995, Zagreb, 2005, 42-52), dakle autor rođen 1975. god, petnaestogodišnjak u vrijeme razbijanja SFRJ. Koje je on imao izvore starije od 2005. godine, u kojim arhivima i na osnovu kakvogselektivnog izbora dokumenata je ovo utvrdio?

Na istoj strani (345/1) u drugom pasusu spominju se izjave kojima autori daju tretman maltene naučnih dokaza za stanje u grubišnopoljskoj opštini. Šta je zaključio OK SKH Grubišno Polje na nekoj od sjednica i šta je izjavio sekretar (bez saznanja o njegovom integritetu, obrazovnom, a posebno političkomautoritetu) za ove mlade istoričare postaje naučni argument i za tvrdnje o događanjima na republičkom nivou. Kakvu težinu te 1989. god. ima izjava sekretara OKSKH GP i zaključci sa sjednice na opštinskom, a posebno na republičkom nivou, a da se pri tome kao izvor koristi neki novinar lokalnog lista, također bez saznanja o njegovom obrazovnom, političkom i drugom integritetu.

Na str. 346/1 autori spominju izbore studenog 1989. god. u OK SKH Grubišno Polje. „Za novog predsjednika OK SKH Grubišno Polje, koji se sastojao od 19 članova, izabran je Petar Fehir. No, ubrzo je postalo aktualno pitanje njegova etničkog sastava“Govoreći o Tribini na kojoj je bio Dušan Plećaš, član CK SKH, spominje se: „Tada je atmosferu uzburkao tamošnji srednjoškolski nastavnik Ante Delić tražeći od predsjedavajućih skupa objašnjenje činjenice da „prilikom nedavnih izbora za OK SKH Grubišno Polje nije izabran ni jedan Hrvat.“ Delićevo pitanje ostalo je bez odgovora … U drugoj polovici veljače 1990. vrlo čitani zagrebački tjednik Danas objavio je članak …“ (sa osvrtom na izbore u OK SKH Grubišno Polje, op. aut).

Ovdje se može postaviti nekoliko pitanja.

1. Kakve veze ima nacionalna struktura stanovništva sa izborom u nekoj društveno – političkoj organizaciji, a posebno u OK SKH koja je inače bila anacionalna i zašto je to pitanje postalo aktuelno?

2. Autor ovog teksta je također bio na toj tribini i ne sjeća se da je to pitanje i postavljeno od Ante Delića, koji je i sam bio član SK, ali nije postavljao nikad pitanja ni u osnovnoj organizaciji SK.

3. Zašto je to objavljeno u listu „Danas“ tek tri mjeseca poslije izbora?

4. Sam izvor, knjiga „OTKOS“ Ivice Debića i Ante Delića objavljena 1999. god. je puna laži i falsifikovanih istina i činjenica.

5. Na osnovu spomenutog izvora, „Grubišnopoljskilist“ od 27. 11. 1989, navedena su imena samo izabranih u OK SKH GP. Bilo bi dobro da su navedeni i ostali, kandidovani a neizabrani, svih 35, kako bi se mogla izvršiti analiza ko su kandidati i ko ih je kandidovao, kao i to zašto nisu izabrani?

6. Kako je, da je pitanje i bilo postavljeno, bilo ko mogao i dati odgovor na tom skupu?

7. Da sam izbor ni u kom slučaju nije baziran na nacionalnoj strukturi dokaz je i sam izbor Petra Fehira za predsjednika, koji je izabran na sjednici OK SKH GP, a koji za izbor u OK SKH GP nije dobio najveći broj glasova, već je to bio Branko Popović. Autorima ne govori ništa činjenica da Branko Popović kao Srbin, iako je dobio najviše glasova u izboru za člana OK SKH GP, nije izabran za predsjednika. Pitanje je – zašto? – I da li ovo ide u prilog tvrdnji autora ili ih demantuje?

8. Da su autori željeli napisati istinu baziranu na dokumentima od 1945. do 1991. god, vidjeli bi da su sve funkcije uvijek bile zastupljene u skladu sa nacionalnom strukturom. O tome se naročito vodilo računa u opštini Grubišno Polje, osim što na funkciji Načelnika SUP GP poslije 1950. godine nikadanije bio Srbin.

9. Pitanje nacionalne strukture u sredini gdje žive pripadnici 21 nacionalnosti, gdje 90 – ih godinaima 30% sklopljenih mješovitih brakova, nikad nije postavljano, sve do 1990. godine i pojave HDZ-a i ostalih hrvatskih stranaka i to ne od strane ljudi koji su tu živjeli godinama, već od nedavno doseljenih (Delić oko 10 godina ranije, Debić 5, Kraljević 2) i koji nisu ni upoznali sredinu koja ih je veoma lijepo primila i obezbjedila dobre uslove za život i njih i njihovih porodica. Kao mladi naučnici, bez nacionalne opterećenosti, na bazi relevantnih dokaza i činjenica i prave analize mogli bi zaključiti šta je uzrok stanja u Hrvatskoj tih godina. To ni slučajno nije srpski nacionalizam, a posebno ne velikosrpska agresija, a ponajmanje ne primjer naveden pri kraju 1. pasusa na str. 347/1. – grubišnopoljski primjer predstavlja jedan od najzvučnijih dokaza koji obaraju tadašnja stajališta srbijanskih medija o općoj obespravljenosti Srba u Hrvatskoj.“ Da li ovako nešto mogu zaključitiobjektivni naučni radnici?

10. Kako je to „Novi sastav OK SKH Grubišno Polje najviše … na ruku išao tamošnjim Srbima …“?

U drugom pasusu (347/1) autori govore o osnivanju političkih partija „Tako se već tijekom 1989. započelo sa slobodnim političkim organiziranjem građana, tj. stvaranjem političkih stranaka.“ Oni ovdje ne bez namjere prećutkuju činjenicu da se sve to događalo samo na području Hrvatske i propuštaju čak i da se upitaju nisu li možda ta događanja u uzročno-posljedičnoj vezi sa događanjima koja su uslijedila.

Na str. 348/1 autori se bave samo SDP – om Ivice Račana kao da je to jedini bitan faktor na opštini Grubišno Polje, pritom zaboravljaju ili ne znaju da to nije onaj SK do 1989. god.

Svoje nerazumijevanje tadašnje grubišnopoljske političke scene autori pokazuju i kroz površnost kojom prenaglašavaju značaj izjava pojedinih lokalnih funkcionera i stranačkih prvaka danih na marginama zbivanja, ili mišljenja koje izrazi „ … jedan od vodećih komunista poduzeća Zdenka…“, ne dovodeći to u vezu već samo konstatujući činjenicu da je taj „vodeći komunista“ na izborima bio kandidatna„ samostalnoj listi Saveza socijalističke omladine Hrvatske (SSOH)… “ili čak„ … jedan od kasnijih vođa srpske pobune u Grubišnom Polju …“. Tako im i na pojedinačnom i na opštem planu pravo značenje i događanja i njihovih uzroka izmiče.

Str. 349/1 „Organizacije i stranke, koje su bili nastavljači ili su proistekli iz nekad jedinstvenog SKH, nisu uspjele usaglasiti svoje stavove te na izborima 1990. nastupiti sa zajedničkom listom.“

Već sam početak ovog pasusa, pa sve do kraja kazuje da su autori, mladi naučnici, analfabete „glede“ poznavanja političke teorije i prakse države o čijem raspadu su ohrabreni dapišu. Prije svega, nisu niprelistali Ustav SFRJ; Ustav SRH; Statute DPO, kao i njihove organizacione strukture od SFRJ preko republika do opštinskog nivoa. Da su proučili ova dokumenta, što je condicio sine qua non da bi se bavili ovom temom, ustanovili bi:

1. Da je od SFRJ, preko republika, pokrajina, regiona, opština, pa sve do mjesnih zajednica bilo 5 (pet) Društveno-političkih organizacija (DPO) – SK, SSRN, SUBNOR, SSO i SS) koje su učestvovale i na izborima do 1990. godine.

2. Da su sve djelovale kroz Socijalistički Savez kao „front širokih narodnih masa“, a da je vodeću ulogu imao SK.

3. Da su na svim izborima ove DPO samostalno predlagale svoje kandidate u DPV od saveznog do lokalnog nivoa.

4. Da je iz SK proistekla samo preimenovana SDP – Ivice Račana (sami to konstatuju na str. 348/1) i da nijedna druga stranka nije niti proistekla, niti bila nastavljač nekadašnjeg SKH.

5. Da je iz SSRN nastao Savez Socijalista.

6. Kakve je to „…pojava SS-a, kao samostalnog političkog subjekta, prouzročila određene nedoumice kod birača.“?

7. Kakvo je to bilo dvojno članstvo i gdje ?

O svim njihovim tvrdnjama autorima je izvor i lokalni „Grubišnopoljski list“.

Da li se autori ovog „Izvornog naučnog rada“ mogu osloniti na ovakve izvore, ne poznavajući lokalnu sredinu niti ljude, ne proveravajući niti ljude koji daju izjave ili pišu o nečemu, niti tačnost navoda, kao i okolnosti u kojima se sve to odvija, u vrijeme kad su mnogi pojedinci od autoriteta, znanjai političkog iskustva u drugom ili trećem planu, a na površinu su izašli dotadašnji anonimusi.

Svaki dalji komentar bilo čega na str. 350/1 je suvišan, osim činjenice da je krajem marta 1990. god. osnovana u Grubišnom Polju i JSDS Mile Dakića.

Na str. 351/1, drugi pasus, mladi naučnici govore o osnivanju „…prve političke stranke s hrvatskim predznakom – Hrvatske demokratske stranke – HDS..“.   Glavni izvori i ovdje su lokalni listi knjiga „OTKOS“ I. Debića i A. Delića. „Inicijatori osnivanja prvog ogranka HDS- a na grubišnopoljskom području, koji je osnovan 28. ožujka u Velikim Zdencima, bili su aktivisti te stranke s garešničkog područja.“,a „ … za predsjednika ogranka izabran je Jerko Miličević“.

Za poznavaoce prilika na grubišnopoljskom području ova zadnja rečenica govori o svemu. Autori se ovdje nisu zapitali zašto su inicijatori osnivanja aktivisti sa garešničkog područja, gdje su domaći Hrvati starosjedioci i zašto oni nisu bili inicijatori, zašto se to nije dogodilo u Grubišnom Polju, ko je Jerko Miličević, odakle je i kada je došao na ovo područje, zašto predsjednik nije neko od starosjedilaca Hrvata i još mnogo toga bi pravi naučni radnici mogli saznati.

Na str. 352/1 govori se o osnivanju ogranka HDZ-a 19. aprila 1990. u Velikim Zdencima i u Velikom Grđevcu gdje je za predsjednika izabran Dinko Kraljević. Ovdje se mogu postaviti ista pitanja kao i kod osnivanja HDS-a, s tim što je za predsjednika izabran čovjek koji je na ovo područje došao prije nepune dvije godine i to iz Lištice (poznate iz 1941 – 1945. po ustaškim koljačima).

Na str. 353/1 autori Kronike pišu o rezultatima lokalnih izbora i ponovo o pobjedi komunista.

1. Iako i sami znaju do to nisu komunisti, već neki od bivših članova, izriču i dalje ovu tvrdnju. Zašto?

2. Zašto ovi mladi naučnici pridaju toliki značaj rezultatima lokalnih izbora ?

Prije svega, svima onima koji prate politička zbivanja, jasno je da se, od lokalnog do opšteg, pa i planetarnog plana, favoriti na izborima forsiraju zbog ličnog ili grupnog interesa nezavisno od zasluga tog favorita za lokalno ili opšte dobro. Tako su i interesi lokalnog biračkog tijela najčešće dijametralno suprotni interesima eksponenata u toj sredini nekog političkog, ideološkog pa i nacionalnog usmjerenja, pa i diktirani izvan te sredine. Sa stanovišta bilo kakve političke, ideološke, nacionalne ili neke druge opredijeljenosti irelevantna je ili krajnje marginalna sposobnost i volja pojedinca da rješava životna pitanja sugrađana u lokalu, osim ako sam već ne pripada toj političkoj i inoj opciji.

Da su autori bili na nivou naučnika, da su poznavali sredinu i ljude, kandidate samo za VUR (Vijeće udruženog rada) mogli bi zaključiti zašto je pobijedio SDP. Jedan od razloga je opredjeljenje srpskog naroda (zbog prevare SDP-a) da glasa za SDP misleći da je to onaj bivši SK. Drugi razlog je što su određeni ljudi iz SDP-a vodili prljavu propagandu iz ličnih interesa, protiv nekih kandidata za VUR-a, sve u cilju osiguranja budućih funkcija za svoje štićenike, a među njima je bilo i takvih koji su uprethodnom mandatu dobili negativnu ocjenu za svoj dotadašnji rad. Za to navodimo samo dio od brojnih primjera.

Kako se može objasniti činjenica da u radnoj organizaciji ne prođe (na izborima) ni direktor koji jebivši sekretar SKH GP (Nedeljko Grabovica), ni tehnički direktor (Dujanović Ranko), a prođe kandidat SDP, šofer (uz uvažavanje svakog i zvanja i zanimanja od strane autora ovog teksta). Isto tako, uugostiteljskoj radnoj organizaciji ne prođe direktor i bivši saborski zastupnik (Rade Vukić), a prođe njegov konobar. U „Zdenki“ ne prođu ni generalni direktor (Capan Nikola), ni jedan od direktora OOUR–a (Kobra Miroslav), a prođe njihov radnik. Možda je najupečatljiviji primjer autora ovog teksta, koji je u dva mandata bio biran za direktora u svojoj radnoj organizaciji, funkcioner, koji je od sugrađana na prethodnim izborima za DPV gdje se od 21 kandidata biralo 17, od svih birača na podučju opštine dobio oko 90% glasova, za oko 1000 glasova više od drugoplasiranog. Ni on nije prošao na posljednjim izborima zbog jednostavne činjenice da kao i u prethodnim primjerima, nije bio član SDP.

U tim primjerima su ljudi različitih nacionalnosti, bivši članovi SK, kritični i prema sebi i drugima, ali i zaslužni za napredak sredine. Oni vjerojatno ne bi svojim glasovima podržali izbor onog rukovodstva opštine, od predsjednika opštine i tajnika do predjednika Izvršnog vijeća, koje je svojim nesnalaženjem u promijenjenim političkim okolnostima dozvolilo nastanak parlamentarne krize i time do postavljanja Povjerenika za opštinu.

Ako se pogledaju rezultati izbora, kako mladi naučnici mogu izvesti zaključak (354/1, prvi pasus pri kraju): izbori 1990. su pokazali kako je hrvatsko stanovništvo grubišnopoljske općine, ovakvim iskazivanjem potpore HDS-u, većinom pokazalo afinitet prema, zapravo, na području općine, tek nastupajućim strankama s hrvatskim predznakom…“, ako je od 5 izabranih kandidata 3 Čeha, a mnogo veći broj je Hrvata izabrano kao kandidati SDP, SS i SOH?

Kako u prilog tome ide i izbor zastupnika za Sabor, kada je 52% dobio Rade Jovičić – Srbin, a Srba nije bilo toliko u opštini?

Govoreći o osnivanju opštinskog odbora HDZ-a (355/1), autori Kronike nisu se zapitali, kako su zapredsjednika i potpredsjednika izabrani Dinko Kraljević i Ante Delić, stanovnici grubišnopoljske opštine dvije,odnosnodeset godina, a nisu storosjedioci, ugledni Hrvati, neki od njih i bivši funkcioneri?

Zašto su, također (str. 355/1), aktivisti iz Bjelovara i Velikog Grđevca, a ne grubišnopoljci,postavljali plakate, a kada je „…došlo do kidanja promidžbenih plakata … iz redova HDZ-a su za uništavanjeplakata optuživali vladajuće komuniste tj. „aktiviste“ grubišnopoljskog SKH“ iako su bila poznata imena onih koji su to činili – nisu to bili aktivisti SDP, već prosto građani, ne srpske već hrvatske i češke nacionalnosti. Također je neistina iz izvora I. Debić – A. Delić, „OTKOS“, str. 31–33.o fizičkim incidentima i razlozima za održavanje sastanaka u Ivanovom Selu i Velikom Grđevcu, kadajepoznato da u Ivanovom Selu žive pretežno Česi, koji su se inače na popisu 1991. većina „izjasnili“ da su Hrvati, a u Velikom Grđevcu su već bili 1990. „… stacionirani pripadnici specijalnih policijskih snaga iz Bjelovara“. – Kronika, str. 476/2.

Na osnovu čega, kako i kojih činjenica mladi naučnici tvrde da su osnivački napori HDZ-a u samom Grubišnom Polju bili ugroženi očigledno planski određenim akcijama političkih protivnika…“? (356/1) Kojih? Da li SDP-a, jer SDS još nije bio niti osnovan?

Da li autorima ovog „izvornog naučnog rada“ govore nešto i primjedbe predsjednika SDS-a na rad novinara „Grubišnopoljskog lista“, a koji je u velikom dijelu izvor za pisanje ovog rada? – (str. 356/1)

U prvom pasusu, 357/1, kaže se: „…u ponedeljak, 28. svibnja, dogovor je postignut pa je za predsjednika SOGP-a izabran Čedomir Bubulj…“, a u drugom pasusu na istoj str.- „Ipak, njihova brojnost nije bila dovoljna da bi se spriječio Bubuljev izbor…“. Naime i ova tvrdnja je netačna, jer 28. maja SDS još nije bila osnovana (9. jun). U prilog ovome ide i tvrdnja; „Popović je namjeravao o novonastaloj situaciji u općinskoj skupštini opširnije informirati odbornike baš u vrijeme kada je trebalo izabrati novog predsjednika IVSOGP-a … 25. lipnja. Kada mu to nije dopušteno … zaprijetio je napuštanjem sjednice, ali je ipak, nakon Bubuljeve intervencije, ostao u skupštinskim prostorijama.“ Kako je poslušao Bubulja, a htio je spriječiti njegov izbor?

U drugom pasusu, str. 358/1, stoji slijedeće: „Naime, u drugoj polovici srpnja 1990., Sabor SRH donio je amandmane na važeći Ustav SRH kojima je, za službenu, proglašena hrvatska zastava sa povijesnim hrvatskim grbom te je za službeno pismo u Republici Hrvatskoj uvedena latinica s mogućnošću da to, pored latinice, bude i ćirilica, ali u onim općinama gdje Srbi čine većinski dio stanovništva“.

Ovdje je klasičan primjer zloupotrebe činjenica. Ovdje se ne kaže da su Srbi izbačeni iz Ustava SRH kao konstitutivan narod, ali se zato „uvodi“ latinica, kao da do sada nije bila službeno pismo, a briše se ćirilica kao službeno, odnosno ostavlja se samo nekim područjima, kao mogućnost. Zar ovo drugo i nesrazmjerno presudnije prvo, nisu bili dovoljni razlozi za protest?

Zašto je mladim naučnicima, poslije skoro pola vijeka zajedništva, čini nam se, više zasmetalo ta činjenica nego što im se činila pretjeranom u Babićevom pismusa preoptimističnom ocjenom o tome kako na području općine živi 21 (dvadesetjedan) narod i narodnost u dobrim međuljudskim odnosima? (359/1). Ovi mladi naučnici ne vjeruju predsjedništvu SO GP, već svojim izvorima, Debiću i Deliću, koji su zapravo i došli tu da poremete takve međuljudske odnose.

Na str. 360/1 ponovo se spominje srbijansko vođstvo i aktivnosti lidera hrvatskih Srba, „… koje su za konačni cilj imale nelegalno odcjepljenje velikih dijelova hrvatskog teritorija“. Da li ovako nešto mogu da tvrde naučni radnici? Na osnovu čega ova tvrdnja? Kako to da Srbi ranije kroz povijest (npr. 1971. god) nisu to željeli?

Srbi su kao posljedicu izbacivanja iz Ustava, naoružavanja HDZ-a i prijetnji, željeli samo kulturnu autonomiju. Samo izjašnjavanje bilo je posljedica prijetnji vlasti iz Zagreba. Na istoj strani oni prenose podatke iz „pouzdanih“ izvora, Debića – Delića, knjige (ako se to može nazvati knjigom – op. aut) „Otkos“ o glasanju na „2 i više … mjesta“, kao i onih koji nisu bili „među živima“. Kao što ni izvor ovih informacija ne navodi niti jedno ime, tako ni autori ne postavljaju to pitanje. I ovdje se može„…pretpostaviti kako je izjašnjavanje o autonomiji ipak doprinijelo srpskoj homogenosti te kako je ono definitivno pokazalo da većina srpskog stanovništva grubišnopoljske općine u SDSu vidi svoju nacionalnu stranku …– str. 362/1).

Da li naučni rad treba da se bazira na pretpostavkama ili na osnovu dokazanih činjenica? Ali, kako čitalac dalje odmiče u čitanju ovog spisa, tako stranicu po stranicu čuđenje nestaje, a i pitanja postaju samo retorička kada se shvati da autorima i nije stalo do činjenica koje se ne uklapaju u njihov konstrukt. Sa druge strane, dobrodošle su im i anonimne tiskovine u kojima, u „jednoj brošuri“ Djakovac postaje Dijakovac, glasalo se tobože i u Pavlovcu i Donjoj Kovačici, a da neki dokoni istraživač ne bi uzalud tražio Mali Grđevac koji je 1991. zbrisan sa lica zemlje, glasačko mjesto se lagodno smješta u Veliki Grđevac. (361/1)

O autorima Kronike govori i navod sa str. 362/1 – „Čelnik tamošnjeg SDS-a Popović, ponovno je pokušao inicirati raspravu o potrebi uvođenja dvojezičnih natpisa na sjednici SOGP-a od 26. studenog i to dva puta. Njegovu inicijativu podržala su još četvorica odbornika…“. Kako to da ostali Srbi (a bilo ih je oko 50%) u skupštini to nisu podržali? Kako to da takvih zahtjeva nije bilo do 1990. god, ne samo na području grubišnopoljske opštine, već i u opštinama gdje su Srbi bili u većini? Šta bi ovi mladi naučnici, istoričari, na osnovu ovih činjenica mogli zaključiti? Da li je to velikosrpski nacionalizam?

„Nakon nelegalnog (po čemu nelegalnog?) izjašnjavanja o srpskoj autonomiji na području općine Grubišno Polje došlo je do evidentnog (na osnovu čega su ovi naučnici mogli to ustanoviti?) pogoršanja stanja međunacionalnih odnosa pa i opće sigurnosne situacije. Prvi incidenti s većim odjekom dogodio se u drugoj polovici rujna. Naime, za 16. rujna, općinska organizacija HDS-a, planirala je svečano otkrivanje/obnavljanje spomenika kralju Tomislavu, u Velikim Zdencima. Dvije noći prije tog događaja, točnije u noći s 13. na 14. rujna, nepoznati počinitelji „prelili (su) spomenik temeljnom crvenom bojom“. Za predstavnike hrvatskih stranaka nije bilo dvojbe o počinitelju ovog vandalskog čina – prema tim tvrdnjama cijela akcija bila je u organizaciji tamošnjeg SDS-a …“. (str. 363/1)

Dali se išta drugačije i moglo očekivati od strane hrvatskih stranaka? Srbi su krivi iako nema niti jednog dokaza za to. Ovo je jedno od brojnih podmetačina i provokacija upravo radi opravdanja reakcija. Danas je poznato mnogo takvih provokacija, akcija pod „lažnom zastavom“. U Hrvatskoj – Borovo Selo, Plitvice, Pakrac idr; u Bosni – Markale, ul. Vase Miskina, Srebrenica; u Srbiji – Račak na K i M idrugdje gdje su namjerno izazivani ekscesi, a optuživala se druga strana, kako bi se mogla izvesti već ranije planirana „reakcija“. Kako je u ovom slučaju bilo moguće da SDS to učini, kada je bilo mnogo hrvatskih policajaca, kada je HDZ organizovao (kako se navodi u „Otkos-u“) noćne pratnje i patroliranja, naoružane straže, samo raskršće se vidi iz „Zdenkine“ portirnice, a i stanovništvo Velikih Zdenaca je pretežno hrvatsko i češko. Ali, autori ne stavljaju pod sumnju izjave zapovjednika lokalne PU Tot Šandora. Može li se vjerovati u njegovu neutralnost i profesionalizam nakon što je bio jedan od ključnih ljudi u svim dogovorima, od Virovitice, Suhopolja i drugdje, kao i kod ilegalnog naoružavanja pripadnika HDZ-a. Među prvima je uzeo oružje doveženo iz Virovitice. (Debić, I, Delić, A, Otkos, str. 36).

O ovome i sami autori govore u drugom pasusu na str. 364/1„… početkom srpnja 1990. kada je hrvatski vrh odlučio organizirati tečaj za policajce sa što više kandidata i što kraćim rokom trajanja.(Zar nije bilo dovoljno policajaca do tada?) „Prvih deset kandidata s grubišnopoljskog područja, u ilegalnoj organizaciji tamošnjeg HDZ-a, (Zašto ilegalno i zašto u organizaciji HDZ-a?) upućeno je na tečaj 8. listopada. … Također, može se pretpostaviti, (Opet pretpostavka u naučnom radu), kako su se na ovaj korak u grubišnopoljskom HDZ-u te hrvatskom dijelu sastava policijske postaje, odlučili i zbog prvog primjećenog blokiranja prometnice (postavljanje barikada) Grubišno Polje – Virovitica početkom jeseni 1990.“

Ovdje je potpuno netačno da su barikade postavljane, pa i prepreke upozorenja, do perioda u kojem bi 1990.mogle biti osnov za pojačanje policijskog sastava, ni „početkom srpnja“ ni početkom oktobra. Prve barikade na ovom pravcu postavljene su avgusta 1991. Kako bi inače Šandor Tot i drugi išli na sastanke i dogovore u Viroviticu i Suhopolje? Ovdje su autori opet koristili izvore MUP PU GP i BarićevuSrpsku pobunu, također naučni rad čije bi izvore i literaturu bilo zanimljivo usporediti sa stvarnom hronologijom bilogorskih dešavanja tih godina.

Str. 365/1 također obiluje poluistinama i političkim konstatacijama. Naime, autori na romanesknoopširan način, koristeći podatke iz „G. lista“ opisuju sastanak (SDS-a i predstavnika bjelovarskog i grubišnopoljskog MUP-a) na kojem nisu bili prisutni, a pritom se ne pitaju šta će tu predstavnik bjelovarskog MUP-a. Kako to da u grubišnopoljskom MUP-u poslije 1950. na čelu nije bio niti jedan Srbin? Kako do sada nije trebala pomoć bjelovarskog MUP-a? Kako je to samo sada trebalo poštovati nacionalni sastav opštine i kako je sada trebalo i zašto, povećati broj policajaca? Zašto ranije Hrvati i ostali nesrbi nisu išli u policajce? Zašto je spomenuti policajac, Milovan Kodić (366/1) premješten u Đurđevac? Tačno je da je „slučaj Kodić“ stvar unutrašnjih poslova (Srnec), ali šta su razlozi? Ovo se događalo 2. novembra. Zašto mladi naučnici sami nisu provjerili informacije o broju policajaca u to vrijeme iz iste knjige (OtkosDebić, Delić) iz koje inače crpe podatke za ovaj svoj „izvorni naučni rad“? To im sigurno ne odgovara, jer na str.75. iste knjige, Debić kaže: „od 30. svibnja 1990. do 15. studenog 1991. u aktivnom sastavu grubišnopoljske policije djelovali su…“ i navodi 127 imena, „a u pričuvnom sastavu“ (str 76) 142 imena. Šta su pravi razlozi za ovim brojem policajaca? Drugo, i samprocentualni sastav policije po nacionalnostima (tvrdnja Šandora Tota, str. 365/1 nije tačan). Zašto bi inače Srbi tražili popunjenost policije po nacionalnoj strukturi stanovništva?

Na str. 366/1 također se pominje naoružavanje (listopad 1990.) članova HDZ-a u organizaciji virovitičkog HDZ-a. Zašto se HDZ naoružava i zašto to rade virovitičani? Da li je Hrvatska tad većmeđunarodno priznata država? Nije li još uvijek JNA jedina oružana sila u to vrijeme? Mnogo je tihzašto, ali autori, kao mladi naučni istraživači ne daju nikakve odgovore. Opet – Zašto? Ovome u prilog ide (str. 367/1) i tvrdnja Šandora Tota o ilegalnom naoružavanju (koje on negira). Opet – Zašto? Ali se ovdje opet bez ikakvih argumenata govori o … okviru šire kampanje, provođene od strane JNA, koje je trebala dodatno diskreditirati hrvatsko republičko vodstvo, slučaj nabave naoružanja u organizaciji HDZ-a…“. O kakvoj kampanji se ovdje radi? Nisu li činjenice (video zapis – Špegelj, priznanje čelnika HDZ i dr) odgovarale istini i bile javno poznate? Nije li emitovanjem dokumentarnog filma i par dodatnih priča idućih dana sve svedeno na obični skandal. O kampanji bi se moglo govoriti da je sve to rezultiralo serijom hapšenja i primjerenim kažnjavanjem, što je kompletna jugoslovenska javnost, pa i hrvatska, očekivala. To ne bi bila dodatna, već potpuna diskreditacija hrvatskog rukovodstva kojom bi bilo spašeno sto hiljada života. U tom jedinstvenom trenutku JNA je izgubila autoritet, a jugoslovenski narodi zadugo, a možda i zauvijek, budućnost.

Na istoj, 367/1 strani tvrdnja da je SDS organizovao „…izjašnjavanja o srpskoj autonomiji kao prvog koraka u zamišljenom izdvajanju prostora općine iz sastava Republike Hrvatske“ je nevjerojatna. Ko je to zamislio i na osnovu kojih dokumenata ovi mladi naučnici to tvrde? Zašto Srbi nisu tražili autonomiju do 1990? Ovdje isti autori govore i o tvrdnji Popovića o neravnopravnosti Srba u Hrvatskoj. Zar oni stvarno ne vide ili ne žele vidjeti stvarne razloge izjašnjavanja i neravnopravnosti i šta su uzroci svemu tome? Pretendujući da ovo bude „izvorni naučni rad“, autori Bašić i Miškulin su morali mnogo više i truda i znanja upotrijebiti i provjeriti mnoge druge izvore, a ne koristiti se jednostranim informacijama i opravdavati sve zločine i nedjela hrvatske države nad Srbima, ne samo 1991 – 1995. god, već i 1941 – 1945, pa i poslije 1995, sve do danas. Ovome kao dokaz ide u prilog i pisanje autora (str 368/1, prvi pasus) o javnim istupima „prvaka“ lokalnog HDZ-a da su stavovi lokalnog SDS-a„… s pravom… smatrani jednim od glavnih uzročnika sve veće zategnutosti u odnosima grubišnopoljskih Hrvata i Srba“ i kao dokaz citiraju izvod iz „Grubišnopoljskog lista“ od 9. studenog 1990. god, koji je prenio članak Lažne priče o ugroženosti iz Zagrebačkog „Vjesnika“. Evo tog citata:

„u strukturi vlasti ekonomske i političke [ … ] i to od rata do danas, udio Srba je toliki, da bi neupućeni promatrač morao zaključiti kako je riječ o nadmoćno većinskom stanovništvu. Taj neprirodni odnos nužno je korigirati, a svaki takav pokušaj izaziva reakcije onih, koji sve drže u svojim rukama. I to je cijela priča o ugroženosti, kojom se narod vara i vodi ka zavadi“.

Ko je ovdje neupućen? Očito svi oni koji ovako nešto i pišu poput autora članka i drugi, koji poputmladih naučnika ovo uzimaju kao validan dokaz za naučni rad. Gdje su imena tih koji „sve to drže u svojim rukama“, njihova zastupljenost u ekonomiji i politici, njihova stručnost, njihovo učešće u nacionalnoj strukturi. Ovako mogu pisati upravo neupućeni, odnosno nacionalno ostrašćeni(šovinisti), pravdajući svoje poteze, upravo varajući svoj narod i vodeći ga ka mržnji. Da li je ovo mogao tvrditi bilo koji autohtoni pripadnik bilo koje nesrpske nacionalnosti u tadašnjem Grubišnom Polju? Nije.

Sama činjenica da su, prema Debiću, u kritici na SKH – SDP „inzistirali na stavu prema kojem su nacionalne stranke, očigledno stavljajući znak jednakosti između njih „krive“ za takvo stanje, govori o čelnim ljudima lokalnog SKH-SDP i njihovom karakteru, ali je to nebitno za ponašanje republičke vlasti u odnosu na Srbe“. I ovdje je trebalo poznavati, ne samo trenutnu situaciju, već i razvoj događaja i provjeriti kod nekih ljudi, uglednih i autoritativnih, učesnika, ne samo događaja iz 90-ih, već i od ranije, učesnika u životu i radu opštine od 2. svj. rata pa naovamo.

I onda na str. 369/1 citat izjave Petra Fehira: „Uzroke vidimo s jedne strane u pojavi sve većeg broja pripadnika milicije na ovom području(što je apsolutno tačno – op. aut) što narušava do sada mirnu sliku života na ovom području, te s druge strane u organiziranju „protestnog zbora“ SDS-a u Grubišnom Polju, koji iako dobro organiziran, usmjerava pažnju građana prema dezinformacijama i insinuacijama.“, (što nije tačno). Da li bi Fehir ovako sada govorio? Zašto je i on sa porodicom otišao iz G. Polja i sada živi u Švedskoj iako nije Srbin? Da li se uklonio od dezinformacija i insinuacija ili spašavao nejač od zla na koje su te „dezinformacije i insunuacije“ upozoravale. Mladim naučnicima, naravno, druga strana priče nije bila interesantna za istraživanje.

Rečenica u „Zaključku“ (369/1) objavljenog „izvornog naučnog rada“ u časopisu Scrinia Slavonica (god.7,br.1,rujan 2007, str. 342 – 370) –„Hrvatski otpor narastajućim srpskim agresivnim težnjama stoga je bio prisiljen na akcije koje su većinom, nužno, morale biti ogrnute velom ilegalnosti …“ i rečenica na str. 342/1 prije uvoda: „Upravo će djelovanje ove posljednje (misli se na SDS- op. aut), posebice provođenje nelegalnog izjašnjavanja o srpskoj autonomiji te isticanje navodne neravnopravnosti, dovesti do općeg narušavanja hrvatsko-srpskih odnosa“, govore o namjerama autora i njihovih mentora.

Postupak je u osnovi jednostavan:

Prvo prećutiš ključnu degradaciju položaja srpske populacije u nelegalnoj promjeni Ustava, nakon toga opravdanom protestu zbog toga zamjeraš da je isticanje navodne neravnopravnosti, a iznuđenu reakciju proglasiš nelegalnom da bi time pravdao ilegalnu pripremu za rat koji je unaprijed planiran. Ne zaboravimo izjavu „oca nacije“ – „rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije htjela“. I to je cijela istina koja se može uklesati u kamene ploče. Sve ostalo je trabunjanje nedotupavnih, poluobrazovanih i zlonamjernih, bez obzira kako se zovu i koju akademsku titulu nose.

Osvrćući se na kompletan 1. dio Kronike,niuz najbolju volju se ne može izbjeći zaključak da ovako nešto ne mogu napisati ozbiljni naučnici, već ljudi bez elementarne etike, logike zdravog razuma, ljudi sužene svijesti, nacionalno ostrašćeni u svojoj kroz istoriju evidentnoj mržnji prema pravoslavlju, a time iSrbima od kojih većina od njih vuku svoje korijene. Zar im prezimena (Bašić, Babić, Delić, Galić, Jelić, Kovačević, Lončar, Lončarević, Lukić, Marjanivić, Marković, Mihajlović, Petrović, Stanković, Šakić, Cvetković, Ćosić, Vukušić, Vučemilović, Vučković i mnoga, mnoga druga) koja danas imaju i Hrvati i Srbi i Muslimani, odnosno „Bošnjaci“, ne govore ništa? Ako se zna ko je kroz istoriju vršio unijaćenje i pokatoličavanje, onda je sve jasno. O tome danas postoje nepobitni dokazi, genetska istraživanja koja je najjasnije interpretirao u svjetskoj naučnoj javnosti Anatolij Kljosov:*

„…potomci su svoje haplotipove kao štafetu prenosili sopstvenim potomcima po pokolenjima, razilazeći se iz jednog istog istorijskog mesta, prapostojbine Praslovena, prapostojbine „Indoevropljana“,prapostojbine Arijevaca – za koju se ispostavilo da je Balkan. I to ne prosto Balkan, već Srbija, Kosovo, Bosna, Makedonija. To je areal najstarijih haplotipova roda R1a1. I doba kada je živeo prapredak, na koje ukazuju najstariji, najviše mutirani haplotipovi – to je pre 12.000 godina“. (Kljosov A., Otkud su se pojavili Sloveni; „Uzdanica“, Jagodina, 2010, VII/2, str. 75).

*Anatolij Aleksejevič Kljosov je predsjednik naučne konsultativne uprave Međunarodnog genealoškog biroa, aktuelni profesor biologije na Harvardskom univerzitetu, doktor hemijskih nauka, u SSSR-u je bio profesor Moskovskog državnog univerziteta i osnivač Ruske akademije DNK-genealogije.

No, kao da nije bilo dovoljno (da li i samo njima) to što su napisali u 1. dijelu ovog rada, već u istom časopisu Scrinia slavonica 10 (2010) str. 454–494, mladi naučnici Petar Bašić i Ivica Miškulin (obojica saradnici Hrvatskog instituta za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, objavljuju tri godine kasnije nastavak – „izvorni naučni rad“ UDK 355,45(497,5 Grubišno Polje)„1990/1991“ pod istim nazivom„Grubišnopoljska kronika 1990–1991 (II dio).

Već u uvodnom dijelu (str. 454-455/2) isti citiraju sami sebe, odnosno ono što su napisali u 1. dijelu, tretirajući to pisanije kao aksiomatsku, neprikosnovenu činjenicu i bazu za dalji „izvorni naučmi rad“.Da li je to moguće? Moguće je, naravno, ali samo u tom slučaju ako ni temelj ni građevinski elementi te konstrukcije u oblacima nemaju težinu, pa je tada i svaka nadogradnja moguća!

Već samo čitanje od početka (str. 454/2) ovog „izvornog naučnog rada“ govori o mutnim namjerama ovih autora i stvaranju „nove hrvatske povijesti“, iznoseći pritom nevjerojatne činjenice i zaključke i svodeći svu krivicu na lokalni nivo umjesto republički, te posebno na Srbe i JNA. Povijest se ponavlja.Stvarni krivci se opravdavaju, a žrtve se okrivljuju i pritom se selektivno citiraju samo neki (hrvatski) izvori i neki autori (Primjer – Davor MARIJAN, Slom Titove armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., Zagreb, 2008., koji već u samom naslovu kroz pridjev „Titove“ implicite deklariše svoju profašističku orjentaciju, tako da je ostatak teksta tek puko štivo za dokone čitatelje).

O samim činjenicama i spominjanju skupova (456/2) ne treba komentarisati, ali izvođenje samih zaključaka, bez poznavanja karaktera učesnika i aktera zbivanja, kao i poznavanja sredine u kojoj se nešto događa, uključujući i šire okruženje, u najmanju je ruku nekorektno, a u ovom slučaju zlonamjerno i tendenciozno. Tome dokaz je tvrdnja na istoj strani… na temelju političke platforme obilježene nacionalnom isključivošćusve lošijem stanju hrvatsko – srpskih odnosa, davala je ponajviše općinska organizacija SDS-a.Da li autori uopšte poznaju program i SDS-a i HDZ-a? Ne radi li se ovdje upravo o suprotnom? Nije li nacionalna isključivost i eksklizivizam bila upravo karakteristika programa HDZ-a i drugih stranaka sa hrvatskim predznakom?

U daljem tekstu (456/2) spominje se i pismo regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju Predsjedništvu SfRJ (Predsjednik Predsjadništva SFRJ tada je bio Stjepan Mesić – op. aut) gdje je navedeno: „Srpski narod u Slavoniji i Baranji ne spava, goloruki starci i žene drže straže, dok se njihova djeca kriju van toplih svojih domova. Sutra je nastavak školske godine, a srpska djeca, koja nisu odvedena u Srbiju ili negdje drugdje, nezna se da li će i kako sjesti u školske klupe“. „Takav stav o položaju srpskog stanovništva bio je u potpunom suglasju s tvrdnjama srbijanskog tiska“ i navodi se „Politika ekspres“. Dakle za ove autore relevantne su činjenice koje objavljuje „Danas“, „Vjesnik“ i lokalni GL, ali Pismo i „Politika ekspres“ nisu, iako ima dokaza za tvrdnje iznijete u Pismu i „Politici“ (ZENGE su bile stacionirane u školama – osn. škola „ Lazo Tihomirović“ Grubišno Polje, a željeli su zauzeti i Srednjoškolski centar, što autor ovog teksta nije dozvolio).

Za ove mlade naučnike relevantna je i „ … izjava anonimne ženske osobe, koja je zatražila da ju se nazove „Srpkinja“, a u vezi s filmskim uratkom s ciljem diskreditacije tadašnjeg hrvatskog vodstva“. Da čovjek ne povjeruje! Iako je Branko Popović, predsjednik SDS GP negirao povezanost sa člankom u „Politici ekspres“, ipak su ovi naučnici pronašli „veze“. Ovdje je nebitno što kaže Popović, ali su izjave čelnika HDZ-a sve istinite i bitne za zaključke ovih naučnika.

Šta je u Popovićevoj izjavi (457/2) – „ … kako su neovisna i nezavisna država Hrvatska i konfederalna Jugoslavija koje se nude su vulgarna podvala prije svega srpskom narodu …“, i da „ …program SKH-SDP nije bio Nezavisna Država Hrvatska“, problematično? Ovdje se opet nameće nekoliko pitanja.

1. Da li su ove izjave korektno zabilježene i u kom kontekstu su izrečene?

2. Ko ih je napisao(novinar) i sa kojom namjerom?

3. Što u njima nije istina?

Danas je svakom dobronamjernom jasno, posebno pravim naučnicima, kao i analitičarima, da se navedene Popovićeve izjave, ako su ispravno citirane, ne mogu negirati.

U zadnjem pasusu iste strane opet nalazimo neprovjerene tvrdnje. Naime, ovdje se spominju barikade već u ožujku 1991. god. na pravcima Pavlovac – Veliki Bastaji (sic!), te Grubišno Polje – Veliki Bastaji, kao i pravci između opština Grubišno Polje – Daruvar i Grubišno Polje – Virovitica (u mjestu Lončarica) i to je objavio Saša Leković („Nove barikade“,Večernji list, Zagreb, 4. ožujka 1991). Ovdje se nameće nekoliko pitanja.

1. Da li Petar Bašić i Ivica Miškulin, kao i novinar Saša Leković, poznaju te pravce i dali su bar pogledali geografsku kartu RH?

2. Kod kojih mjesta (osim spomenute Lončarice) su postavljene barikade?

3. Koja mjesta su to između opština Grubišno Polje i Daruvar, te Grubišnog Polja i Velikih Bastaja? Preuzimajući nekritički tekst neukog novinara koji im je po političkom tonu odgovarao, autori po ko zna koji put u svom radu upadaju u istu zamku – ako im se podaci iz nekog izvora ne uklapaju u unaprijed zamišljeni konstrukt, onda ga i ne spominju, međutim, kada su i fantastične teze „potkrijepa“ tog konstrukta, onda ih preuzimaju bez provjere. Tako im istina neprestano izmiče, ako im je i bilo do istine.

Autori i tobožnje barikade i događaje u Pakracu i izjave Popovića dovode u vezu, miješaju vrijeme i prostor ne bi li skrpili tezu o barikadama kao najavi … mogućeg odvajanja dijelova grubišnopoljske općine“. Čemu onda „barikada“ na „cestovnom pravcu“ Pavlovac-Veliki Bastaji? Istu funkciju imao bi i pravac Zaprešić-Žagubica. Ove, kao i mnoštvo drugih tvrdnji u ovom tekstu, imale su za cilj pravdanje hrvatskih vlasti za sve ono što se dogodilo 1991-1995. – protjerivanje vlastitog (srpskog) stanovništva sa njihovih vjekovnih ognjišta uz potpuno etničko čišćenje i zločine, koje su uz pomoć NATO snaga počinili. Sada sve to treba opravdati, gdje su u pomoć pozvani i ovi mladi naučnici kao izvršioci tognečasnog posla. Putujući tim pravcima 1991. autor ovih redaka nije primjećivao nikakve srpske barikade, sve do kolovoza 1991, ali je bilo pojava hrvatskih „kontrolnih“ punktova na mnogim mjestima, kao i u Grubišnom Polju.

Strana 458/2 ne zaslužuje poseban komentar, jer je tema očito potpuno promašena (za one koji su išta ozbiljno u životu radili i koji poznaju političku i svaku drugu situaciju u grubišnopoljskoj sredini tog vremena, uključujući i sve akterei čelnike lokalnih stranaka ).Interesantniji je stav autora (459/2) o istupu Slobodana Nikića koji se osvrnuo kritički na politiku vlasti HDZ-a na republučkom nivou, koji se odmah proglašava (459/2) u najmanju ruku nekorektnim i nekonstruktivnim pristupom rješavanju međunacionalne problematike. To, naravno, ne govori mnogo o Nikiću i njegovoj, iz današnje perspektive realnoj ocjeni stanja, ali govori dosta o političkom stavu autora „izvornog naučnog rada“ sa kojim se danas ni dobar dio hrvatskih mislećih ljudi ne bi složio. U daljem tekstu na istoj strani govori se isključivo o potezima i ponašanju lokalnog SDS-a, ali ne i HDZ-a i ostalih, pa se nevide razlozi postavljanja određenih zahtjeva lokalnog SDS-a na skupštini opštine Grubišno Polje i on tako izgleda, skoro po definiciji „remetilački čimbenik“.

Na str. 460/2 ponovo se spominju samo aktivnost SDS-a, osnivanje društva „Prosvjeta“, SUBNOR, pa i drMilan Bastašić, gdje se citiraju njegove izjave, bez da naglase da je isti kao dijete preživio Jasenovac i da je svjedok događaja 1941 – 1945. Stavljajući njegovo učešće na komemoraciji žrtvama ustaškog terora 27. aprila 1941.u kontekst drugih grubišnopoljskih događanja oni samo diskretnije izražavaju ono što je zasmetalo Anti Deliću, koji u svojoj knjizi „Otkos“ str. 40. reče: „Samo dva mjeseca pred početak rata dolijevati ulje na „zločinačkom“ ćudi Hrvata…“. Da li ova rečenica nešto govori ovim „povijesničarima“?

Spominjanjem zahtjeva Kluba srpskih odbornika (460-461/2) „ …da se prekine sa jednonacionalnim istragama i privođenjem samo srpskog življaLokalni SDS je smatrao kako se ti postupci odvijaju „bez razloga i povoda“, autori naprečac ovome daju razlog i povod dovodeći to u vezu sapolicijskom akcijom početkom veljače 1991. u kojoj su zaplijenili„jednu pušku koja je držana bez dozvole“, od Branka Rašete iz Sibenika,sela sa pretežno srpskim stanovništvom. Da nije bez razloga?

Ovdje se za naučnike nameće mnogo pitanja.

1. Zašto se nisu hapsili Hrvati naoružani već 21. listopada 1990.god. ili im zaplijenjivano oružje?

2. Kakav je tada nacionalni sastav MUP GP?

3. Šta su tražile policijske snage iz Bjelovara u srpskom selu?

4. Kakva je to puška?

5. Ko je privođen od Hrvata ?

6. Mogu li autori argumentovano dokazati da je „Djelovanje lokalnih ogranaka stranaka s hrvatskim nacionalnim predznakom bilo je u sjeni aktivnost SDS-a idrugih prosrpskih organizacija“ (461/2),ne navodeći čak ni imena tih „drugih prosrpskih organizacija“?

Kao i na mnogim drugim mjestima na stranicama ovog „izvornog naučnog rada“, svaki komentar je suvišan. Za svakog poznavaoca života i rada, te političke situacije i učesnika zbivanja tog vremena u opštini G. Polje, ovakvi izkazijedva da zaslužuju pažnju, a kamoli da budu respektabilan rezultat naučnog rada ipouzdan pregled segmenta istorije jedne države. Međutim, „epizoda“ sa zaplijenjenom puškom zaslužuje malo pažnje jer jasno ilustruje „metodologiju“ koju koriste autori – marginalnu pojavu naduvati do takve veličine i značaja da ona izgleda kao dokaz za prethodno skiciranu konstrukciju. Dovoljno je pogledatitekst Made in Bilogora objavljen u „G. listu“ 1990te tekst policijskog službenika Slavka Bubića Bilogorski puškar – zanat koji ne izumire u istom listu još 1987, pa da postane jasno da se praksa držanja oružja u Bilogori, mada kažnjiva, bilo kao dio tradicije još od vremena Vojne krajine bilo kao sredstva za krivolov, ne može dovesti u vezu sa političkim događajima iz 1991. U jednom uređenom svijetu i razradi ove pojave izvan teme ovog rada, moglo bi se čak postaviti pitanje kako pomiriti zabranu držanja oružja sa neupitnim pravom njegove upotrebe u bilogorskim narodnim običajima*, posebno u svadbenim, koji se bez njega tradicionalno nisu mogli ni zamisliti.

Grubišnopoljska kronika 1990. – 1991. ili o tome kako Ivica i Perica konstruišu hrvatsku istoriju

* Postoji jedan pravni presedan zabilježen u Švedskoj, gdje je advokat odbranio optuženog, tadašnjeg jugoslovenskog gastarbajtera koji je uhvaćen pri lovljenju ribe eksplozivom. Sud je našao da nije kriv jer je advokat tvrdio da je to narodni običaj u zemlji iz koje okrivljeni dolazi!

Na str. 462/2 autori spominju i parlamentarnu krizu u opštini, ali ne postavljaju sebi pitanje, zašto republička vlast nije dozvolila nove lokalne izbore, iako je bilo zahtjeva i sastanaka po tom pitanju, već je bez izbora postavila svog člana Volf Ivana za povjerenika i tako preuzela vlast bez provjere, tekako autori paušalno zaključuju na str. 354/1, da li je hrvatsko stanovništvo zaista „… većinom pokazalo afinitet prema … tek nastajućim strankama s hrvatskim predznakom…“. Za autore nije bitno što su Srbi bez izbora eliminisani iz lokalnih vlasti.

Na str. 463/2 govori se o unutrašnjoj problematici, kritici nekog člana na rad stranke, osnivanje SKPokreta za Jugoslaviju i uticaj JNA na političku situaciju opštine. U usporedbi sa značajem SDS-a, tosu nebitni činioci, čak i da su navodi autora istiniti, za opšte stanje ne samo na opštini već i urepublici. Dovoljno je pogledati izvore i literaturu kojom se služe ovi naučni radnici (Ministarstvo pravosuđa RH, MUP PU GP, Nikica Barić (Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995, Zagreb, 2005), te Davor Marijan (Slom, 285) i dr, pa onda str. 464/2 – „… neimenovani predsjednik općinskog odbora stranke zatražio je od JNA naoružanje …“, pa zapisnike sa javne tribine SDS-a u selu i sl. Da li su to sve relevantni dokazi i činjenice za bilo koji naučni rad, a posebno za povijest jedne države? A koliko je tek upitna relevantnost izvora nedostupnih javnosti, za čije postojanje osim neuvjerljive sintagme„preslika dokumenta u posjedu autora“ autori nisu predočili nikakav dokaz.

U daljem tekstu, gotovo na svim stranama, pa tako i na str.465/2 autori se trude da „dokažu“ tezu o djelovanju SDS-a na lokalnom nivou kao uzroku svih pogoršanih međunacionalnih odnosa između Hrvata i Srba. Osim političkih stavova i izjava pojedinaca (što je u demokratiji, ako je ima, poželjno i legitimno) nema niti jednog konkretnog poteza koji bi svjedočio o tome da je cilj SDS-a bio, kako se navodi, … priključenje dijelova grubišnopoljske općine daruvarskoj“. Dali je za to dokaz pominjana„ustaška šahovnica sa bijelim poljem“? Autori se nisu zapitali zašto je trebalo mijenjati polja u zastavi? Zašto se Srbi nisu ranije bunili, kada im je sve do 1991. god. u svim dokumentima, od školskih do ličnih,bio utisnut grb sa „šahovnicom“?

Evo još jednog „argumenta“ za autore ovog „izvornog naučnog rada“ (466/2 ) o provedenom referendumskom pitanju „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima svih drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovemije za rješenje državne krize u SFRJ)“.

1. Da li je ovo pravo pitanje za referendum?

2. Da li je sa drugačijom formulacijom pitanja bio drugačiji rezultat glasanja?

3. O čemu govori samo pitanje i kakav je to argument?

Za one neupućene, naivne, politički nepismene, a posebno šovinistički obojene, to je potpuno ispravno. Zašto nije postavljeno pitanje na pr. – „Da li ste za to da se Hrvatska otcijepi ili izdvoji iz SFRJ? Da li bi rezultat u Republici, a posebno na opštini Grubišno Polje bio isti?

Na početku str. 467/2 govori se o referendumskom izjašnjavanju srpskog stanovništva. Ovdje se spominju i neka mjesta održavanja, među kojima i Donji Brđani, čiji naziv jeili je pogrešno prepisan iz „G. Lista“ili su autori od D. Brđani, umjesto Dapčevački Brđani napisali Donji Brđani, što samo govori o „ozbiljnom“ naučnom radu ovih autora.U daljem tekstu „Rezultati referenduma srpskog stanovništva od 23. lipnja 1991. nisu javno obznanjeni, no može se pretpostaviti (opet pretpostavka – na osnovu čega?)kako je ono dalo podršku pripajanju daruvarskoj tj. pakračkoj općini tj. SAO Krajini“.

Ovdje se ne navodi referendumsko pitanje, a rezultat se pretpostavlja. Izvori su iz Policijske stanice GP, a krivična prijava (protiv koga?) tek „…od 3. ožujka 1992.“ godine. Međutim, iako polaze od tankih polaznih pretpostavki, zaključakautora Bašića i Miškulina je decidiran i gotovo nevjerojatan: odbijanje suživota u bilo kakvom hrvatskom državnom okviru – u drugoj polovici 1991., međutim, potpuno je nadišla dnevnopolitički okvir. Nastupilo je vrijeme kada se ona pokušala realizirati radikalnim sredstvima. Stoga se može složiti sa zaključkom prema kojem je lipanjsko izjašnjavanje srpskog stanovništva u biti stvorilo podlogu za dizanje oružane pobune protiv Republike Hrvatske na području općine Grubišno Polje“. (kurzivom je označen citat koji autori na str. 468/2 navode iz Krivične prijave od 3. ožujka 1992 – izvor MUPRH/PUBB/PSGP – čitaj Tot Šandor – „Šonji“). I iz ovog zaključka je vidljivo da je sve podređeno opravdanju cilja genocidne politike hrvatske vlasti pa su i ovi naučnici uključeni u to.

I tako laž po laž, „dokazima“ o krivici SDS-a i Srba stigli su autori i do poglavlja „Oružana pobunaSrba“ (str. 468/2)- „ U ovom trenutku uvelike predana ostvarenju velikosrpskog programa (Gdje je taj program?) nekadašnja nositeljica nadnacionalnog jugoslavenstva – Jugoslavenska narodna armija – sada je postala središnjom snagom napadne operacije protiv Republike Hrvatske“.

Koji su dokazi za to? Ko je na čelu SFRJ? Nije liHrvatska priznata kao nezavisna državatek 1992? Kako je to JNA napala Hrvatsku, gdje i kada? Da li je to naredio Stjepan Mesić, predsjednik predsjedništva SFRJ ili možda Ante Marković, predsjednik vlade SFRJ ili možda Antun Tus, načelnik Vazduhoplovstva ili neko drugi i ko je to mogao narediti?

„Tijekom rujna i listopada 1991. spomenuta (gdje?) napadna akcija – s ciljem ispresijecanja Hrvatske – trebala je biti realizirana“. Zašto nije? Ko je planirao ispresijecanje i gdje su dokazi?

„Prostor grubišnopoljske općine u tom smislu trebao je predstavljati svojevrsno tranzitno područje tj. područje preko kojeg je, iz smjera sjeverozapada (Varaždina, Bjelovara i Virovitice ), trebao biti realiziran prodor oklopnomehaniziranih postrojbi u pravcu juga tj. Pakraca“.

Na osnovu kojih i čijih planova i gdje su dokazni dokumenti?

„Dakako, prostor općine Grubišno Polje u potpunosti je ulazio u područje zamišljene velikosrpske države…“

Gdje su dokumenti i ko je to zamislio osim autora Kronike? Da li je prorijeđena i blokirana u garnizonima tadašnja JNA to mogla ostvariti i nije li i u ovom segmentu tekst autora Kronike samo bezočna laž koja ima za cilj sakriti ili opravdati ono što se zaista dešavalo – nije tijekom rujna i listopada 1991. bila napadna akcija JNA, već napad paravojnih hrvatskih i ustaških snaga Varaždina, Bjelovara i Virovitice na garnizone JNA u tim gradovima.

Na str. 469/2 spominju se ocjene i povjerljivi izvještaji o ugroženosti Srba i spremnosti naroda „… da se brani (a ne napada) od nasrtaja i maltretiranja specijalaca…“.

Zar ovo nije tačno? Gdje su ovdje izvještaji (ako postoje ) policijske stanice (Tot Šandor) o maltretiranju ljudi (Torbica Đuro, Tijeglić Rade, Raljić Milojko i dr), hapšenjima (Sukur Živko, Dr.Dušanka Daljug, Ilija Stojić i dr) i konačno likvidaciji nekon mučenja (Milošević Spasoje, Mačak Dragan, Dmitar Stanić, Tvrdorijeka Stevo i dr) od strane ZENGI iz Bjelovara i Virovitice, pa raznih miniranja srpskih kuća i lokala u Grubišnom Polju, Orlovcu, Velikim i Malim Zdencima?

„JNA je, u suradnji s pripadnicima SDS-a, pobunjenike naoružala sa lakim pješačkim naoružanjem raznih vrsta, a pretežno sa automatskim i poluautomatskim puškama, puškomitraljezima, ručnim bombama, te su snabdjeveni sa velikom količinom streljiva za nevedeno oružje“.

Kakva nevjerojatna, bezočna laž. Na osnovu kojih to materijalnih dokaza proizilazi ovakva njihova tvrdnja? Na osnovu citiranih tvrdnji i podataka iz Policijske stanice (Tot Šandora)? Tačno je da su ljudi, kada su se sklonili u Bilogoru – V. Peratovicu, do većine naoružanja došli iz vojnog magacina koji se nalazio u šumi izmeđuLončarice i Virovitice. Bilo je u to u noći pada kasarne u Virovitici u ruke hrvatskih paravojnih snaga i bilo je pitanje izbora vojnika čuvara magacina da li će oružje predati narodu koji je podržavao opstanak Jugoslavije ili već za dva-tri sata kasnije (bez garancije za svoje živote) onima koji su je rušili.

JNAje davala usluge i vojne obuke pobunjenicima, ponajviše obučavajući ih u sklopu vojnog poligona Gakovo, smještenom na samoj Bilogori“. (469/2)

Ponovo apsolutna laž iz istog izvora. Tačno je da je u Gakovu postojao vojni poligon Varaždinskog korpusa, četrdesetak vojnika i dvojica vojnih starješinakoji su održavali poligon i koji su početkom avgusta 1991. god. napustili to područje. Obzirom da je Davor Marijan, također naučnik, u svojoj knjizi(Slom Titove armije. JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., Zagreb, 2008) obrađivao ovo područje u vezi tobožnjih planova o presijecanju Hrvatske, morao je imati i zaplijenjeni dokumenat, postojeće naređenje više komande iz V korpusa JNA o povlačenju vojnika i njihovih starješina sa područja Gakova (izuzev čuvenog zastavnika Nedeljka), kad već spekuliše o daleko značajnijim temama i planovima za koje nema validnu potvrdu u dokumentima.Da su se Bašić i Miškulin bar malo potrudili da steknu uvid u postojeću i njima dostupnu dokumentaciju, veoma lako bi uočili izmišljotine i laži iz policijske stanice G. Polje. Ali, onda bi se suštinski ogriješili u njima svojstvenu metodologiju – bio bi to tada ozbiljan naučni rad, a ne selektivni izbor izvora za domaći zadatak.Slijedi još jedan od mnoštva takvih„bisera“:

„SDS je aktivno surađivao; primjerice, Zagorac je, negdje u razdoblju srpanj-kolovoz 1991.,obavijestio vojnogzapovjednika pobunjenika Radu Čakmaka kako bi među „našim ljudima trebalo bi oko 20 dobrovoljaca, koji bi išli na brzu obuku u kasarnu Našice i to od nedjelje. Obuka bi trajala oko 5 dana, s tim da bi ljudi po VESU [vojno-evidencijska sposobnost] trebali biti tenkisti odnosno barem artiljerci, no ne moraju baš svih RO [?] (dražesne li erudicije autora – kao da je saobraćajcu nepoznato značenje kratice ¢km¢).””

Opet policijski izvor – navodno nedatirano pismo Ž. Zagorca R. Čakmaku. Ovdje se nameće nekoliko pitanja za mlade naučnike (Bašića i Miškulina).

1. Kako je to Zagorac obavijestio Čakmaka? Pismeno!? – Bili su zajedno, u istom štabu. Usmeno? – Koje to čuo, Šandor Tot, neko drugi, gdje i kada, ko je napravio original falsifikata koji je stigao do naših vajnih naučnika?

2. Na osnovu čega se navodi srpanj-kolovoz 1991. kao vrijeme nastanka tobožnjeg nedatiranog pisma napisanog ko zna gdje, ko zna kada i ko zna čijom rukom?

3. Kako bi ti ljudi bili prebačeni do Našica, kad su već svuda „kontrolni“ punktovi od paravojske Republike Hrvatske?

4. Šta će im obuka za tenkove i artiljeriju kada toga nije bilo na Bilogori?

I u rečenici na str. 470/2 autori opet nešto pretpostavljaju –Nije teško pretpostaviti kako je JNA djelovala i na polju kadrovske popune vojnih i policijskih snaga pobunjenih Srba …

Obzirom da se u Hrvatskoj znaju imena i prezimena svih ljudi koji su se sklonili u Veliku Peratovicu i ostala bilogorska sela, njihove stručne spreme i zvanja, naučnici su mogli vidjeti da tu nema niti jednog vojnog stručnjaka, kao ni profesionalnog vojnika ili oficira, izuzev naravno zastavnika Nedeljka Čukarića (†2011), posljednjeg Mohikanca iz V korpusa JNA koji je ostao na dužnosti i koji je optužen kao „prebjeg“ kada je krajem 1991. došao u Beograd po svoje zaostale plate. Otkud autorima ovi podaci i ko im je izvor ovih izmišljotinja?

Na istoj strani slijedi: „Prema hrvatskim policijskim izvještajima (evo ko su izvori podataka) odred je konačno ustrojen potkraj srpnja i početkom kolovoza 1991. …“ (ako je „konačno“, kako se to može datirati potkraj srpnja i početkom kolovoza? Ili nemaju tačan datum?). „Odred se, prema hrvatskim izvještajima, (vjerojatno „sveznajuće“ Policijske stanice) sastojao od dva bataljuna; jedan je imao zapovjedništvo u Velikoj Peratovici tj. po četu na području Turčević Polja, Lončarice i same Velike Peratovice, a drugi u Malom Grđevcu tj. po četu u Zrinskoj, Malom Grđevcu i Velikoj Peratovici.

Znači, u Peratovici dvije čete – gdje su dokumenta i dokazi? Izvor je opet MUP PU GP.

Autor ovih redaka je na područje Bilogore u V. Peratovicu došao iz Beograda, gdje se bio sklonio, sa kamionom punim pomoći sakupljene preko Crvenog krsta, 15/16. oktobar 1991. i nije tamo zatekao niti vojnike niti starješine JNA. Zatekao je gotovo sve poznate ljude, koji su se sklonili da nebi doživjeli sudbinu Spasoja Miloševića, Dmitra Stanića, Dragana Mačka i drugih. Štab za odbranu je 31. oktobrau 8,00 sati donio odluku o formiranju jedinica i imenovanjima na komandna mjesta, ali je tog dana u 9,00započela artiljerijska pripremapo zlu čuvene operacije „Otkos 10“, pa do realizacije odluke štaba nijenikada došlo. Prilikom dolaska u V. Peratovicu, u razgovoru sa ljudima (Zagorac, Čakmak), na moje pitanje kada su došli tu i koliko ih je bilo, odgovorili su – početkom avgusta i „bilo nas je petnaestak“.Ništa, dakle, od onog što navode autori Kronike nije tačno, osim postojanja, naravno, organizovanih naoružanih ljudi po selima bez čvrste vojne formacije, a to je znala svaka baba i bez uvida u neke specijalne „hrvatske izvještaje“. Naši autori su izgleda opet „nasjeli“ na maštovite priče iz tih izvještaja pa sami sebi „skaču u stomak“koristeći selektivno nepouzdane i poslovično lažljive izvore. Iako sa respektom koriste i policijske izvještaje i fantazme Delića i Debića, nisu se potrudili da usporede njihov podatak (D[&]D, Otkos, str. 101-102)o 1750 srpskih boraca sa aproksimativnim brojem boraca koje bi dobili na osnovu navedene formacije. Čak i kod maksimalne popunjenosti ljudstvom po formaciji JNA, gdje četu čini 150, a bataljon 510 ljudi, TO Bilogore ne bi sa komandom imala više od 1100 ljudi. Po partizanskoj fomaciji JNA, četa lakog bataljona ima jedva 100 boraca, a dva bataljona sa komandom manje od 700. Međutim, autori barataju nekim statističkim podacima o opštini G. Polje, imali su bar sve te izvore u rukama. Ili ih krajnje zlonamjerno zanemaruju ili su nekim nepojamnim čudom zalutali u lavirintu visokoškolskih institucija i ne svojom krivicom formalno postali akademski građani sa titulom. Nešto je ozbiljno pošlo po zlu u tom obrazovnom procesu kada autori ne znaju iz postotka Srba u ukupnoj populaciji opštine G. Polje izračunati njihov broj, odbiti broj onih u naseljima izvan zone «pobune», ostatak podijeliti sa dva, odbiti djecu i starce, procijeniti i odbiti broj nesposobnih i aproksimativno izjednačiti broj izbjeglih «iz» i «u» zonu „pobune“. Ono što ostane, to je broj srpskih vojnika u Bilogori. Da su to učinili, a u vrijeme nastanka Kronike još su bili premladi da bi bili neizlječivo ostrašćeni, možda bi u njima dovoljno glasno zakucalo srce da postave, barem u sebi, ako ne glasno i jedan drugom, pitanje:

– Kakva je nevolja natjerala te ljude da se bore protiv desetostruko jačeg protivnika bez nade da tu bitku mogu i dobiti?

Da su to pitanje postavili, ono bi im promijenilo život. Bio bi to mali korak za njih, ali veliki i za hrvatsvo i slovenstvo, pa i zapadnu civilizaciju u cjelini. Izvjesno je ipak da će se to pitanje i takva pitanja, kako Zapad bude dalje od Evrope a zid bliže, sve češće postavljati, sve dok ne postanu ultimativna.

Međutim, magija tog trenutka je za naše autore prošla i oni nastavljaju rutinski sa svojim domaćim uratkom.

Na str. 470/2 nije potpuno jasno da li autori tvrde da je JNA intervenisala ili trebala intervenisatipošto srpska pobuna dosegne određeni stepen – „..stavljanje pod kontrolu gotovo svih srpskih seoskih naselja Bilogore, što je u manjoj ili većoj mjeri dovršeno do kraja rujna 1991. Mjesto Velika Peratovica, kako je navedeno, zapovjedno mjesto Bilogorskog odreda, još od ožujka 1991. bilo je gotovo nedostupno hrvatskim organima vlasti. Samoorganizirani mještani barikadama su okružili mjesto, a u travnju im je od strane JNA podijeljeno lako pješačko naoružanje“. – Izvor opet MUPRH PU GP. Dakle sve same laži i logičke nedosljednosti:

1.Kako je onda provedeno glasanje o referendumu 19. svibnja 1991. kada je na vlasti u G. Poljubio SDP, ko nije smio doći na to područje, valjda sam izvor (MUPRH PU GP)?

2. Kako to da policijske snage nisu pohapsile te ljude koji su svi u to vrijeme bili u svojim kućama i normalno obavljali redovne poslove, te samo od Rašeteoduzeli pušku do koje su na vrh Sibenika morali proći pola Bilogore?

3. Kako je onda „…ali dan poslije (23. juna 1991) policijska jedinica iz Bjelovara skinula  nekoliko stranačkih zastava SDS-a s prostorija seoskih mjesnih zajednica gdje se izjašnjavanje dogodilo“(467/2)? Šta je radila ova policijska jedinica iz Bjelovara u Velikoji Maloj Peratovici?

4. Kako je još u ožujku postojalo zapovjedno mjesto Bilogorskog odreda, kad su se ljudi, koji su kasnije bili u štabu, tek početkom avgusta sklonili na ovo područje, a do tada su živjeli kod svojih kuća i radili svoje poslove, pa čak i izbjegli izvan Hrvatske?

5. Kako ovi mladi naučnici bez imalo logičkog razmišljanja mogu ovo napisati?

6. Iako bi bilo sasvim legalno i legitimno da isto tako legalna i legitimna oružana sila suverene države podijeli svojim lojalnim građanima oružje u cilju zaštite suvereniteta i ustavnog poretka, ona to u travnju 1991, a ni prije ni poslije ipak nije učinila. Prva, skromna količina došla je Bilogorcima više od pola godine poslije ilegalnog naoružavanja HDZ-a, tek 7. jula 1991, oružje TO a ne JNA.

Zatim slijedi na 471/2: „Početkom kolovoza 1991. pripadnici Bilogorskog odreda već su bili obučeni u „klasično vojnu i šarene maskirne uniforme“, a kasnije tijekom istog mjeseca u mjesto je pristigaoveći broj, kako je navedeno, (Ko je izvorno naveo i gdje?) „dosta naoružanih ljudi“. I ovdje je izvorMUPRH/PUBB/Policijska postaja Grubišno Polje – Službena zabilješka od 16. prosinca 1991. kad Srba već mjesec i po dana
više nije bilo na tom području.

Može li u ovo neko povjerovati ?

Svi ljudi koji su se tu sklonili (iz Grubišnog Polja, Velikih i Malih Zdenaca, Orlovca, Velikog Grđevca i nekih drugih mjesta sa područja opština Grubišno Polje i Bjelovar došli su u svojoj odjeći i obući, nisu niti mogli proći obučeni u uniforme a da se to ne primjeti.Izuzetak su pojedinci koji su bili kod svojih kuća u bilogorskim selima, pa su imali SMB uniforme ranije zadužene u rezervnom sastavu JNA. O „šarenim“ uniformama nije bilo niti govora. Ko bi im to dao, kad su zatečeni vojnici (njih 40 sa dva oficira) imali klasične SMB uniforme, a već u slijedećoj rečenici na istoj straniautori sami kažu:  „… u mjestu se nalazilo oko četiri stotine pobunjenika … bili su odjeveni u odore JNA …. (Ko je izbrojao?)

Gotovo nema niti jedne rečenice na strani 471. da je tačna, pa ću navesti samo neke, ilustracije radi.

„U većini slučajeva, pobunjenici su se trajnije zadržali u mjestima u koje su upali, što je, dakako, značilo njihovu okupaciju“. Dakle, prema izvorima MUPRH PU GP, ljudi iz Grubišnog Polja, Orlovca, Velikih i Malih Zdenaca, Pavlovca, Velikog Grđevca i drugih naselja sklonili su se kod svojih rođaka, prijatelja i drugova u Malu i Veliku Peratovicu, Lončaricu i niz drugih bilogorskih sela i zajedno sa stanovništvom tih mjesta „okupirali“ sami sebe. Tako je bilo u svim krajevima Hrvatske gdje su većinski živjeli Srbi i tako su dijelovi Hrvatske bili „okupirani“ od starosjedelačkog stanovništva koje je tu stoljećima živjelo. Izmišljotine državnih službi lako je razumjeti kao dio političke i ratne propagande, ali je teško razlučiti da li fantazme nastale deceniju i po poslije ratnih događaja spadaju u domen pseudonauke ili kliničke psihologije. Spominjanje, i ovdje, kao i na drugim mjestima, JNA je već objašnjeno i potpuno demaskirano.

Grubišnopoljska kronika 1990. – 1991. ili o tome kako Ivica i Perica konstruišu hrvatsku istoriju

Srpska „okupacija“ istočne Bilogore bila je toliko kompletna da još prije 240 godina, a pogotovo ranije, uz 26 pravoslavnih nije bilo niti jednog rimokatoličkog hrama

Evo još jedne nevjerojatne tvrdnje (MUPRH PU GP – izvještaj od 2. rujna 1991) – str. 472/2:„U mjestu Mali Grđevac, dana 2. rujna 1991, naoružani mještani postavili su barikade, a nakon dolaska pojačanja iz Velike Peratovice i ono je bilo okupirano“. Dakle, i ovdje su Srbi iz Velike Peratovice sa Srbima iz Malog Grđevca (a bilo ih je 98%) okupirali sami sebe.

Evo još nekih tvrdnji i nevjerojatnih „istina“ na istom mjestu.

„Okupacija određenog mjesta bila je praćena protjerivanjem hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva te sustavnim pljačkanjem njihove imovine, kao, naprimjer, prilikom zauzimanja dijelova Gornje Rašenice. Slično se dogodilo, primjerice, i u Turčević Polju. Žiteljima tog mjesta hrvatske i češke nacionalnosti – pa citiraju- »dat je ultimatum da se u roku dva sata isele, inače će biti pobijeni, a njihove kuće spaljene«; ipak – prepušten volji pobunjenika – »manji broj je ostao«“. I ovdje je izvor MUPRH PU GP, izvještaj od 27. kolovoza i 1. rujna.

1. Ovo je također netačno, naime autor ovih redaka se i lično u to uvjerio prilikom boravka oko 10 dana na tom području sve do 31. 10/1.11. 1991. god. Na tom području u to vrijeme zajedno sa Srbima živjeli su i Hrvati i Česi i ostali (Černi, Vranić, Horak i dr) i zajedno radili i učestvovali u organizaciji poboljšanja uvjeta života, pripremajući sa za zimski period i nikom dlaka sa glave nije spala, izuzev onih koji su pobijeni poslije napada na to područje hrvatske paravojske 31. oktobra (tada je još postojalaSFRJ na čelu sa Stjepanom Mesićem i JNA kao jedina oružana sila), nakon što su Srbi otišli sa tog područja.

2. Kako je izvor mogao raspolagati takvim informacijama kada su to bila „okupirana“ mjesta u to vrijeme?

3. Ko je izvoru dao te podatke?

4. Zašto autori ovog rada nisu provjerili podatke, kod još uvijek živih ljudi na tom području?

Spominjanje alkoholizma (473/2) samo potvrđuje da tu nije bilo organizovane vojske već domaći ljudi većinom kod svojih kuća. U daljnjem tekstu mladi naučnici su „utvrdili“ da je bilo raznog maltretiranja nesrpskog stanovništva bez navedenog ijednog imena, ali kad se pogleda da je izvor MUPRH PU GP i to poslije protjerivanja srpskog stanovništva sa područja Bilogore, gdje su inače živjeli preko 400 godina, svakom iole razumnom, a posebno ako je naučnik, trebalo bi biti jasno o čemu se ovdje radi.

Spominjanje ubojstva od srpske strane (475/2) je u redu i niko to ne osporava, jer ih je i bilo od strane pojedinaca, ali niti jednom riječi nespominju se niti maltretiranja, niti ubojstva od hrvatske strane,iako ih je bilo mnogo više. Svaki zločin je za osudu, ali zločine sa hrvatske strane ne treba po njima ni spominjati, jer se vjerovatno nisu ni dogodili. Kao što su zločini 1941 – 1945. u NDH gotovo zaboravljeni, tako ovi autori ne spominju ni zločine nad Srbima 1991 – 1995. Ako nisu čuli za zločine nad Srbima 1941. – 1945. i 1991. – 1995. na ovom području,vjerojatno su čuli ili pročitali (kao povjesničarima im to nije moglo promaći) za zločine na području Slavonskog Broda, gdje su rođeni. Vjerojatno su pročitali šta je Mile Budak rekao u Slavonskom Brodu 15. juna 1941, pa izjavu Đure Medića, trgovca iz Slavonskog Broda od 11. aprila 1942, pa o ubojstvu Steve Božića,trgovca, Dušana Bjelančića i Laze Belića u Jasenovcu, svi iz Slavonskog Broda, pa o zločinima sveštenika Dragutina Marjanovića i Franje Gunčevića također iz Slavonskog Broda i mnogo drugih širom čitave NDH. Ne bi im bilo teško, da ih je to u interesu naučne objektivnosti uopšte interesovalo, ni da pronađu izvještaje o progonu i zločinima nad Srbima i za period od 1991-1995, kako na području Slavonskog Broda, tako i Grubišnog Polja. Bez analize međuzavisnosti obostranih zločina i njihove neizostavne povezanosti sa događajima iz 1941, bez uporedne hronologije, „naučna“ lakirovka preko njihovog rada ostaje vrlo tanka i prozirna, kao uostalom i zadatak Kronikeu cjelini.

Indikativno je da su izvještaji o ovim ubojstvima datirani (MUPRH PU GP od 4. i 6. studenog, a Ljerke Kovačević od 6. prosinca 1991. god). Autor ovih redaka nije mogao da se ogluši na ova ubojstva počinjenaod srpske, ali takođe i od druge, hrvatske strane. Može se imati izvjesnograzumijevanja za opštebalkansku pojavu da se pominju samo vlastite žrtve, ali pripisivanje vlastitih zločina protivniku je ispod nivoa svake časti, kao što se, primjera radi, ubojstvo Ibišaja u Malom Grđevcu ili bračnog para Orić i drugih u Topolovici pokušava pripisati Srbima. Ovdje autori takođe nekritički prihvatajuizvještaj MUPRH PU GP od 20. studenog 1991) koji govori o ukupno 29 žrtava …(ne uključujući žrtve klasičnog ratnog djelovanja“) bez navedenog ijednog imena, ni ne pokušavaju konsultovati međunarodno usvojene konvencije o tome ko je civil, ko naoružani vojnik, što te definicije kažu o naoružanom civilu bez vojnih oznaka, ali se zato ne ustručavaju od zaključka da je

„Nacionalna i političkaradikalizacija pobunjenih hrvatskih Srba poprimila je zaista neslućene razmjere; u ovom slučaju, kaoi ubrojnim drugima, zločinačke“.

Srećom, nacionalna i politička radikalizacija pobunjenih hrvatskih Srba je na vrijeme naslutila „opasne namjere“ povampirenog ustaštva tako da, iako tragične, 42 strogo civilne žrtve na srpskoj strani nisu ni približno usporedive sa onih preko 2500 grubišnopoljskih civila Srba ubijenih u 2. svjetskom ratu. Kažemo 42 civilne žrtve na srpskoj strani, jer je među njima bilo i ljudi hrvatskog, mađarskog, pa djelomično i albanskog porijekla, a da su hrvatske vlasti imale intelektualnog poštenja i objavile imena navodnih 29 žrtava, bilo bi jasno da među njima ima i stradalih od njihove ruke.

I tako laž po laž dolazimo i do opisa ustroja hrvatske obrane (od koga?). Dakle Hrvatska je mobilisala samo nesrbe, još 1990.- god, čak je … ustrojena je i posebna policijska ispostava u Velikom Grđevcu, u kojoj su bili stacionirani pripadnici specijalnih policijskih snaga iz Bjelovara“.– str. 476/2

1. Zašto i zbog čega iz Bjelovara?

2. Gdje su domaći policajci, redovni i „pričuvni“ sastav, kojih je bilo ukupno 127 aktivnih i 142 „pričuvna“ (Otkos – Debić, Delić, str. 75 – 76)?

Čak su proizveli u RO „Tehničar“ oklopno vozilo zvano „Pemac“ i sa njime se kretali po Grubišnom Polju. Istovremeno su, kako autori navode (str. 476/2) postavili punktove i kontrolisali sve koji su se kretali. Ljudi su doživljavali razne neugodnosti prilikom dolaska na posao i vraćanja kući. Zašto sutrebali punktovi u Velikim Zdencima, Grubišnom Polju, Velikom Grđevcu,sa grubim provokacijama priučenih policajaca?

Zanimljiv je zaključak autora ove Kronike (477/2) gdje na osnovu „neformalnog razgovora“ Bubulja i Bastašića na autobusnom kolodvoru i Bubuljevih riječi da „… kako mu kredu i nastavničko zvanje nitko neće oduzeti“ proizlazi da je „… Bubuljevo ponašanje… jasno upućivalo na opravdanost odluke o raspuštanju lokalnih organa vlasti, te uspostavi Povjereništva“. Samo oni znaju kako su došli do tog zaključka u upravo negdje kod tog pasusa strpljiv čitalac biva nagrađen. Onima najupornijima koji su u šumi nebuloza do tada tražili konsistentnije dijelove teksta, sada se otkriva nova ravan čitanja, psihološki profil autora kao supstrat već predvidljivog štiva. No, to već izlazi iz teme ovog osvrta.

U svojoj ostrašćenosti mladi naučni radnici idu i dalje, pa na osnovu utvrđenih činjenica Barića(Srpska pobuna,str.99) i Martinića (Neuspjeli pregovori, Večernji list, 18. kolovoza 1991) o odlasku srpskog stanovništva iz Grubišnog Polja i „sve većem broju radnika srpske nacionalnosti koji izostaju s posla“ – str. 477/2, tvrde kako je to bio „… jasan signal predstojećih događanja; naime, radilo se o očitoj pripremi za otvoreni napad na Grubišno Polje“. Dakle, po njima, nije bilo nesigurnosti, svakodnevnih telefonskih prijetnji, premlaćivanja, otpuštanja s posla, već su se zaposleni, te žene i djeca srpske nacionalnosti sklanjali iz GrubišnogPolja u strahu od toga da će „pobunjeni Srbi“ napasti i nedajbože „okupirati“ grad.

Na strani 477 – 478. govori se o napadu na G. Polje. Opet izvještaj MUPRH PU GP od 18. avgusta. Još sam tada bio u G. Poljui nikakvih napada nije bilo osim razmjene minobacačke vatre, gdje se na pitanje ko ju je započeo redovno odgovaralo sa „normalno Srbi“. Trebalo je plašiti vlastito stanovništvo s „ćetnicima“ i opravdati maltretiralja i zločine nad nedužnim srpskim civilima. Ovdje se također spominje kako je potpukovnik Mitić „zaprijetio“ PU GP (Tot Šandoru) kako će izaći iz kasarne. Kasarna u Virovitici, gdje je Mitić bio komandant, tada je već bila blokirana tako da je izvještaj potpuna laž, kao uostalom i tvrdnja u tom izvještaju o napadu na grad dan ranije ručnim bacačima, kojih u naoružanju TO opštine G. Polje ni tada ni kasnije nije bilo. Slijedina čitavoj str. 478/2 kao i u velikom dijelu ostatka teksta prepričavanje brojnih izvještaja MUPRH PU GP punih izmišljotina, pretjerivanja i glorifikacija silnih „podviga“ u obrani grada od napada kojih izuzevsporadične vatre nije ni bilo. Naši vajni autori svojom naknadnom pameću od tih lažnih izvještaja rade maltene epopeju, ne primjećujućida već u istom pasusu demantuju sami sebe:

No, kako u navedenom razdoblju nije dolazilo do pješačkih napada nagrad može se pretpostaviti kako pobunjeni Srbi zato jednostavno nisu imali dovoljno snage“.

Ovo je jedna od rijetkih ispravnih pretpostavki autora, jer Srbi zaista nisu bili ni dovoljno naoružani ni organizovani, niti imali planove za upad u Grubišno Polje. Ono što je bilo zaista važno i za što su autori bili kondicionirani da ne vide ni dvije decenije poslije događaja, da pravi motiv okupljanja Srba u bilogorskim selima nije bio pobuna, već sklanjanje od provokacija, hapšenja i maltretiranja kojasu se događala u Grubišnom Polju i drugim mjestima na grubišnopoljskom području.

Za razliku od prethodnih opisa o toku ratnih dejstava na području opštine G. Polje koji se u ovoj Kronicitemelje na uglanom friziranim policijskim izvještajima, autorima to izgleda nije bilo dovoljno, pa „dodaju gas“ i svoj pregled događaja dalje baziraju ina knjizi Otkos Delića i Debića, kojoj se ne može odreći maštovitost i talenat, iako je žanr, nažalost, promašen. Tako na str. 478/2 nalazimo skoro epski opis, kao da se radi o bici za Staljingrad –  pobunjenici su uspjeli iz pravca Ivanova Sela, nakratko prodrijeti u rubne dijelove grada, ali su, nakon velikih borbi, odbijeni“.

Ne postoji li ovdje protivurječnost između prethodne „pretpostavke“ o snazi srpske strane i „velike“ borbe? Ovdje se ne kaže ni koji su to dijelovi grada. Zašto? Da li autori znaju da se između Grubišnog Polja i Ivanovog Sela nalazi Donja i deo Gornje Rašenice? Svako ko poznaje ovaj prostorjasno mu je da napad iz pravca Ivanovog Sela nije bio moguć bez uklanjanja kontrolnih punktova i straža sa hrvatske strane. Baš kao što nije bilo nikakve „strateški važne uzvisine“i „snajperske vatre“ iz pojedinihkućvlasništvo Srba koji se nalaze Velikoj Peratovici.

U prvoj rečenici nastr. 480/2 autori prenose  odgođen je i početak školske godine“, pisanje Ljerke Kovačević, („Telex – Grubišno Polje“, VL, 12. rujna 1991.), ali se ne navode razlozi. Naime razlozi nisu u opasnosti od napada na G. Polje, već su u O.Š. „Lazo Tihomirović“ bili smješteni pripadnici paravojnih hrvatskih snaga (ZENGI), a tražili su u prisustvu povjerenika, Ivice Volfa, ukancelariji autora ovih redaka da uđu i u Srednjoškolski centar, što autor nije dozvolio. Takođe na istoj strani slijedi gotovo čitav izvještaj PU o atmosferi „napetosti, nervoze, straha i psihoze“posebno zbog„prijetnje“ Rade Čakmaka, jer je poručio da dolazi „…na ručak u hotel „Bilogora“u Grubišnom Polju“, uz obaveznu tvrdnju kako je „opće poznata stvar“ da su Srbi, ili odmetnici ili četnici, „potpomognuti armijom [JNA].“

Na str. 481/2nalaze se opisi mnogih „napada“ na koje nije vrijedno trošiti riječi, jer ih nije ni bilo sa srpske strane. Ovdje su indikativne dvije tvrdnje:

1. Spominjanje transportnog helikoptera i 2. Broj nastradalih u borbi.

„Transportni helikopter JNA u trenutku poraza (borba u Ivanovom Selu – op. aut. ) izvukao je pobunjenike te ih prebacio u V. Peratovicu“. To se navodno dogodilo20. avgusta, aponovljen jenapad 21. septembra gdjeautori citiraju: „Bilanca (crna) u Ivanovom Selu je: 5 mrtvih civila, jedan mrtvi gardist, 6 ranjenih civila, jedan ranjen gardist. Tridesetak ljudi otetoJoš se vode borbe.“, navodeći izvori datum – Informacija Centra za obavješćivanje općine Bjelovar od 21. rujna 1991, pa je iz svega jasno da je izvještaj rađen na osnovu procjene još u toku trajanja događaja. Autori se nisu potrudili da poslije dvije decenije provjere ni broj žrtava, što je bilo sa 30 navodno otetih ljudi i koji je to grubišnopoljski gardist kada je datum ustrojstva ZNG tek 26. rujna 1991. god. po tvrdnjisa str. 476/2 oveKronike. Cilj im i nije bio objektivni prikaz situacije, već stvaranje utiska o neprestanim srpskim pokušajima da pod svoju „okupaciju“ stave što veći prostor. Kako bi inače iz tog prikaza mogao izostati napad na srpsko stanovništvo Zrinske pri čemu je zarobljen komandir voda hrvatskih snaga, neslavna sudbina „Pemca“ u napadu na Srbe u Gornjoj Rašenici, stotine mina ispaljenih na to selo iz pravca G. Polja, itd, itd.

U prepričavanju minhauzenovskih izvještaja puškaranje na sjeveru Velikog Grđevca pretvara se u ozbiljan napad, ističe se brutalnost srpskih pobunjenika“,a prelazi preko sadističkih ubistava u Grubišnom Polju, maše se sa „represijomnadzarobljenimcivilima“ i zaboravi na polumrtve Srbe koji su u razmjeni dobijeni za čile i uhranjene hadezeovce. Da li je igdje doktorica, poput Duške Daljug u Grubišnom Polju, držana u zatvoru? Izmišljaju se pljačke, a autori se „prave grbavi“ ili su stvarno mladi, naivni i neuki ili im niko nije rekao da hrvatska država duguje Bilogorcima za opljačkanu imovinu u dva rata preko 3 milijarde dolara (odnosno 75 tona zlata, da se ne računa u zelenoj valuti koja će uskoro biti manje vrijedna nego papir na kome se štampa). Mladi kakvi jesu, autori nevino priznaju da

„Oslobađanje okupiranih dijelova općine Grubišno Polje nije bilo uvjetovano samo uskim vojnim imperativom“.

Pa naravno da nije. Etničko čišćenje, genocid, pokrštavanje, kakva god da se prilika sluči, plan je stariji od 20. vijeka. Na njemu se u opštini Grubišno Polje radilo i 1941. i razmišljalo 1971, a „oslobađanje“ od Srba nije izostalo ni 1991. Ali za razliku od tate Franje koji je jasno rekao naBrijunima 1995. da Srbi treba „praktično da nestanu“, Ivica i Pericabi da imaju čiste ruke pa za oslobađanje od Srba traže opravdanje „humanitarnog karaktera“. Ko da su, Bože mi prosti, Amerikanci, ili degenerici iz familije Artukovića i Luburića. Viđela žaba da potkivaju konje, pa i ona digla nogu.

Ovdje se autori Kronike nisu zapitali, kako to da 22. rujna 1991. za vrijeme „čišćenja“ terena udruženih hrvatskih vojnih i policijskih snaga „nije bilo sukoba s odmetnicima“, iako je „..znatan broj projektila upućen  na njihova uporišta, od Velike Peratovice, Turčević Polja, Munija, Djakovca pa do dijela Gornje Rašenice … i kako nije došlo ni do kakvog pobunjeničkog odgovora“. Šta je sa njihovim tvrdnjama o jačini, organizovanosti i pomoći JNA kod srpske strane? Zar se oni ovdje sami ne demantuju? Znakovito“je i to što autori ne primjećuju u policijskom „izvješću“ od 22. avgustada „udružene hrvatskevojne i policijske snage i nisu imale za cilj sukob sa „pobunjenicima“ već upućivanjem projektila na njihova uporišta držati ih na odstojanju kako bi nesmetano mogli terorisati i zastrašivati preostalo srpsko stanovništvo u selima pod svojom kontrolom.

Čitava 483/2 strana bazirana je na knjizi Otkos, proizvodu koji obiluje mnoštvom laži i neistina i u kojem su autori Debić i Delić nerijetko i sami međusobno kondradiktorni. Ali, autori Kronikeništa od toga ne primjećuju, rukovodeći se valjda principom da „cilj opravdava sredstvo“ i da je sve dozvoljeno u službi „obrane mlade hrvatske države“, pa bila ona i profašistička.

Na str. 484/2 mladi naučnici ponovo bez ograde postaju promoteri novih lažovčina (MORH/SVA/ZOZB, OGP-ZNG, Dnevno izvješće od 15. listopada 1991), ovaj put iz redova ZNG:„… djelovanje sukobljenih snaga dana 15. listopada 1991. upućuje na jasnu neravnotežu: pobunjenici su, kako je navedeno, izvršili helikoptersko nadlijetanje područja u noćnim satima…“napad minobacačima MB-120 mm (iz pravca Rastovca i brda Afrika kod Bastaja) na [punkt] u Ivanovom Selu pješadijski napad uz podršku BOV-a [borbeno-oklopno vozilo] na  punkt u Virovitici. Da čovjek ne poveruje kako ovi mladi naučnici mogu ovako nešto napisati, odnosno prepisati iz izvora kojim se služe. Naime, autor ovih redaka je upravo tada boravio na tom području i ne samo da nije bilo nadlijetanja helikoptera, već ni minobacačkih napada iz Rastovca, jer tu minobacača nije ni bilo, kao ni BOV-a, a kamoli pešadijskog napada na punkt u Virovitici. Dali naučnici iole poznaju geografiju i položaj Virovitice i Rastovca? Ali ovdje je indikativna rečenica, koja za naučnike izgleda ništa ne znači; „Istog dana izvršena je i opsežnija akcija čišćenja graničnog područja između grobišnopoljske i bjelovarske općine, tj. područja naselja Bačkovica, Čađavac, Ribnjačka, Polum i Bedenjička [sic!].

Grubišnopoljska kronika 1990. – 1991. ili o tome kako Ivica i Perica konstruišu hrvatsku istoriju

Od koga i šta su to hrvatske snage čistilekada na tom području nije biloni „pobunjenika“ ni barikada (najbliži obranbeni punkt Srba biojeu Zrinskoj prema tom dijelu Bilogore), ali su tu također živjeli Srbi, koje je trebalo „očistiti“ sa tog područja. Negdje u to vrijeme nestali su i ubijeni LAZIĆ Steve ZDRAVKO, Srbin iz Bačkovice, CAREVIĆ Ilije MILENKO, Srbin iz Čađavca, JOVETIĆ Stojana NEDELjKO, Srbin iz Čađavca, RADAKOVIĆ SLOBODAN, Srbin iz Bačkovice, LAZIĆ Save ZORAN, Srbin sa Poluma. Autori bi u duhu korišćene terminologije rekli da su ovi mirni civili „očišćeni“, da su oupšte imali malo obraza i to spomenuli u opisanom kontekstu.

A onda, pri kraju iste stranice slijedi pravi „biser“ uzet iz izvještaja (MORH/SVA/ZOZB, OGP-ZNG) od 28. oktobra 1991. – „Dakako pobunjenici su povremeno pokušavali učiniti određene pomake, ali oni su bili u pravilu bezuspješni: primjerice, dana 28. listopada 1991. izvršili su pješački napad na selo Veliku Jasenovaču, ali je on odbijen“. Ova rečenica je eklatantan primjer šta je bio cilj i onih koji su pisali izvještaje i mladih naučnika pri kreaciji novije hrvatske povijesti, a istovremeno jasno pokazuje manir sa kojim se to radilo. Dakle, ko god poznaje područje opštine Grubišno Polje, zna da se Velika Jasenovača nalazi između Pavlovca, Grbavca, Vel. Grđevca i Vel. Barne. Istina, ovdje se ne navodi iz kojeg pravca je napad izvršen. Obzirom da su Srbi bili na sasvim drugoj strani, napad je bio moguć samo iz pravca Velike Barne, a u svim drugim varijantama bi napad pretpostavljao prelaz preko zone pod kontrolom hrvatskih snaga. Istina je katastrofalna po dignitet naših mladih literara, njihovih sponzora i zengovskih bajkopisaca – nikada, ama baš nikada ni jedan metak u toku ratnih dejstava 1991. nije sa srpske strane ispaljen na Veliku Jasenovaču niti je bilo koji izviđač dobio zadatak ili samoinicijativno „bacio pogled“ na to naselje.

I tako riječ po riječ, laž po laž, stigoše ovi mladi naučnici i do 31. oktobra 1991. Kada ja započela po zlu čuvena Oslobodilačka akcija hrvatskih snaga – kodnog imena Otkos-10 (str. 485/2). Obzirom naglavni izvor (Otkos, Debić, Delić) kojim su se autori služili, čitalac Kronikese na ovom mjestu mora naoružati smirenim živcima i eventualno lupom, da mu ne promaknu izuzetno rijetka zrnca istine u ovim tiskovinama.

Na sjevernom pravcu prodora postrojbe 127. brigade Hrvatske vojske (HV) probile su se uzduž komunikacijskog pravca Virovitica – Lončarica što je, uz prodor hrvatskih snaga s južnog pravcanapredovanja, iz smjera Grubišno Polja, Gornje Rašenice i Ivanova Sela, već prvoga dana dovelo dopresijecanja okupiranog područja, tj. okruživanja pobunjeničkih postrojbi na području Velike Peratovice, Sibenika i Malog Grđevca. Prvog dana operacije, dakle, ostvareni su uspjesi koji su predodredili ukupan ishod. Konkretno, prvog dana operacije, prema policijskim izvorima („pravi izvori“ – Andersen i braća Grim nisu im ni do koljena), hrvatske snage dospjele su svega jedan kilometar do Velike Peratovice, ušle su u Veliku Barnu, Gornju Kovačicu, Zrinsku, stigle pred Malu Peratovicu i Lončaricu te pod svoju kontrolu stavile komunikacijski pravac Grubišno Polje – Veliki Grđevac“.

Grubišnopoljska kronika 1990. – 1991. ili o tome kako Ivica i Perica konstruišu hrvatsku istoriju

Stanje po prestanku ratnih dejstava 31. oktobra 1991. po autorima Kronike (gore) i stvarno stanje na karti dolje, na pravcima napada koji se pominju u Kronici

Grubišnopoljska kronika 1990. – 1991. ili o tome kako Ivica i Perica konstruišu hrvatsku istoriju

1. Kako su hrvatske snage bile jedan kilometar do Velike Peratovice, kada se u istoj rečenici kaže da su stigle pred Malu Peratovicu, koju čitavu trebaju proći da bi došli do Velike Peratovice ?

2. Može li se vojnim uspjehom hrvatskih snaga, osim prevladavanja višemjesečnog straha, smatrati ulazak u Veliku Barnu i stavljanje pod kontrolu pravca Grubišno Polje – Veliki Grđevac, kadaje čitavo vrijemeprethodnih ratnih dejstava taj dio Velike Barne i komunikacija (rijeka Barna-raskršće u V. Barni – Veliki Grđevac) bio nezaposjednut i potpuno otvoren za kretanje, jer su Srbi svoje straže imali ugornjem dijelu Velike Barne, na „Mrkšića brijegu“, odnosno u samo istočnoj trećini Velike Barne? Isto je i sa „probijanjem“ do Lončarice, Male Peratovice, Gornje Rašenice.

Sve dok se autori nekritički bavili friziranim izvještajima i u svom pamfletu zagovarali ekstremnu hrvatsku politiku, to je na neki način bilo razumljivo jer je laž u osnovi modus operandi te politike. Međutim, kada u istom maniru dodirnu bilo što konkretno i egzaktno mjerljivo, tada na površinu ispliva sva bijeda i te politike i njihove tobožnje nauke. Gornji citat je lijep primjer tog „naučnog“ metoda, gdje se već u uvodnom opisu Otkosa ističe citat sa ključnom laži („već prvoga dana dovelo do presijecanjaokupiranog područja), a istina zaturi na perceptivno neuočljivo mjesto (kurziv D.J. od … ušle su uVeliku Barnu). Iz prethodnog dijela ove Kronike je jasno da je znanje geografije njenih autora jedva na pučkoškolskom nivou, u svakom slučaju nedostatno za bavljenje ovako osjetljivim temama, što jasno pokazuju i priložene karte. Prva ilustruje policijski izvještaj (MORH/SVA/ZOZB, OGP-ZNG, Klasa: 881-01-91-01, Ur. broj: 2127-05-01-91-54, Dnevnoizvješćeod 1. studenog 1991.) koji promovišu autori, a druga predstavlja raspored sukobljenih strana 31. oktobra 1991. u 17,00 časova, kada su oružana dejstva već prestala. Položaj branilaca se u toku dana promijenio samo na pravcu napada Virovitica – Lončarica, gdje se lokalni vod TO povukao za oko 100 metara na rezervni položaj.

Prestanak ratnih dejstava tog dana bio je ustvari i kraj ratnih dejstava u Bilogori. U 17 sati tog dana Štab TO G. Polje konstatovao je da neprijatelj nije probio niti jedan položaj odbrane i da bi se položaji i dalje mogli držati, iako sa neprihvatljivim gubicima od nekoliko desetina boraca dnevno. Na pomoć bilo koje vrste se nije moglo računati, a obavještajni podaci govorili su o mogućnosti da hrvatske paravojne snage od oko 5.000 pripadnika dolinom Ilove iz pravca Virovitice i Daruvara potpuno odsijeku Bilogoru, što bi rezultiralo stotinama žrtava. Donijeta je odluka o povlačenju na liniju Djakovac – Turčević Polje, a ono što je slijedilo više i ne spada u ovu temu.

I to je cijela istina. Opis onoga što se dalje dešavalo u skoro ispražnjenoj istočnoj Bilogori, fantazme hrvatskih „ćasnika“ u cilju podizanja svog ugleda, samo je pozorišna predstava koja je imala za cilj sakriti krvavi ustaški pir nad preostalim srpskim civilima, paljevine i pljačke; tragikomedija u kojoj su Srbi izgubili zavičaj, a Hrvati čast i ljudsko lice.

„Drugog dana operacije – 1. studenog 1991. – napredovanje je nastavljeno: pravac Zrinska – GornjaKovačica – Velika Barna u potpunosti je stavljen pod hrvatsku kontrolu. Trećeg dana operacije 2.studenog 1991. – sve je, zapravo, bilo gotovo: nadležnima je javljeno kako su se hrvatske snage„pomakle na svim dijelovima i suzile područje na kojem se nalazi neprijatelj. Odmetničko –terorističke snage izvlače se sa ovog područja u pravcu Papuka”. Dana 3. studenog 1991. hrvatskesnage u potpunosti su ovladale komunikacijom Virovitica – Lončarica – Grubišno Polje. Idućeg dana – 4. studenog 1991. – vojni vrh u Zagrebu je obaviješten kako hrvatske vojne i policijske postrojbe„ kontroliraju cijeli teritorij općine“. Srpski otpor bio je najčvršći na pravcima napredovanja premamjestima Lončarica, Velika Peratovica te Dapčevački Brđani; ona su oslobođena četvrtog dana akcije”.

I ove, prethodno citirane rečenica su jošjedna potvrda da ovo nije ozbiljan naučni rad. Da su naučnici – autori Kronike uporedili podatke iz nekoliko izvora (što spada u elementarnu metodologiju) i upotrebili samo malo „zdrave logike“, a ne prepisivali potpuno nevjerojatne podatke iz „knjige“ Otkos Debića i Delića i izvještaje Policijske uprave G. Polje, našli bi ne samo laži već i kontradiktorne podatke.

1. Kako su u jednoj rečenici hrvatske snage bile jedan kilometar do Velike Peratovice već prvog dana (31. listopada), a u Veliku Peratovicu i Dapčevačke Brđane ušle tek 4. dana akcije ?

2. Tvrdnja da je u Velikoj Peratovici bio najčvršći otpor je ordinarna laž, jer u Velikoj Peratovici nije ni bilo borbi.

3. Jasno je da su I. Debić i A. Delić, u svom Otkosu kao i Tot Šandor kroz izvještaje PU GP pisali ove laži radi vlastitog veličanja i uloge u „Domovinskom ratu“, ali naučnici se time nisu smjeli služiti i prepisivati bez provjere istinitosti podataka ili bar doze rezerve spram njih, da se i ne pominje da su ti podaci i sami za sebe kontradiktorni.

U zadnjoj rečenici str. 485/2 i prvoj rečenici str. 486/2 tvrdnja da je otpor  u smislu stupnja organiziranosti, bio prisutan samo prvog dana operacije …“ je potpuno tačna i samo potvrđuje neistine i laži o napadima hrvatskih snaga od 31. listopada do 4. studenog. Potpuno je tačno da je otpor bio najčvršći prvog dana i trajao je od jutra do večernjih sati tog 31. listopada, i da hrvatske snage nisu nigdje napredovale, čak su se i povukle na nekim mjestima (kao kod G. Rašenice kad im je pogođen jedan od dva tenka koje su imali, pa je Ljuban Kovačević iskoristio to povlačenje da odedo svoje kuće i uzmeautomobil kojim se kasnije odvezao do Srbije). U večernjim satima 31. oktobra čitavu noć su kolone traktora, kamiona i automobila zajedno sa narodom Bilogore napustile to područje, gdje su Srbi četiri vijeka bili ne samo većinsko, već i autohtono, starosjedilačko stanovništvo. Već 1. novembra 1991. u popodnevnim satima nije bilo stanovništva srpske nacionalnosti na tom području (o čemu autor ovih redaka može da lično svjedoči), već na području daruvarske općine (Koreničani), a dio bilogorskih žitelja već je bio u BiH i na putu za Srbiju. Uz Srbe, u ovoj dugoj izbjegličkoj koloni našlo se i oko 250 njihovih suseljana Hrvata, Mađara, Čeha, Roma, te njihovih potomaka iz mješovitih brakova.

Ovim se kao jadna, prizemna laž pobija i prethodna teza autora Kronike o iseljavanju (u organizaciji Ćuje Bogdana) žena i djece kao pripremi za napad na Grubišno Polje.

Sa kime su se „herojski borili hrvatski vitezovi“, 1. 2. i 3. studenog 1991? I na samoj strani 486/2 iz izvora „Dnevnika jednog člana štaba“, koga naučnici citiraju i crpe podatke, demantuju i opovrgavaju ove akcije hrvatskih vojnih i policijskih snaga.

Takođe tvrdnja:SampakZagorac je odmah otišao Beograd „da iznese situaciju generalštabu ida od njih traže pomoć u artiljeriji i drugoj tehnici“ je apsurdna.

Za koga bi Zagoractražio pomoć, kada je sa Bilogore istovremeno krenuo čitav narod, zajedno sa njim? Kome bi ta pomoć u naoružanju trebala? Otkud autorima takva informacija? Zar I. Debić i A. Delić ne tvrde (Otkos, str. 102) da je „neprijatelj“ bio dobro naoružan.

Za autore ove Kronike je: „… Jednako važno, s područja općine Grubišno Polje uklonjeni su nositelji terorističkog djelovanja“ (uklonjeno je preko 3 500 ljudi, žena i djece čiji su korijeni tu još prije 400 godina). Dakle za ove naučnike čitav jedan narod je terorista, samo zato što se branio i nije dozvolio dapotomci ustaša ponovemonstrouzni zločin iz 1941. godine. Između predaka i potomaka ipak ima značajnih razlika. Za prve su Srbi predstavljali „remetilački faktor“, a za potonje samo „nositelje teroristočkog djelovanja“.

„Na temelju ovih događanja iz Beograda (a šta je tada još bilo u Beogradu – SFRJ – predsjedništvo ivlada) je Hrvatska optužena za provedbu planskog etničkog čišćenja (zar to nije istina? Gdje su Srbi u tim selima danas?) i druga kršenja građanskih prava srpskog civilnog stanovništva grubišnopoljske općine.

Evo kako autori (str. 487/2) konstruišu „ naučni“ zaključak, kako je u organizaciji Ćuje Bogdana „… srpsko civilno stanovništvo područje općine u većem broju počelo  napuštati i prije pokretanja hrvatske akcije.,kao i da su  same pobunjeničke vlasti imale … ključnu ulogu u odlasku srpskih civila“.

Kao argument za potvrdu svog stava autori koriste i izvor – Dokumenti, knjiga 1, Dokument br. 230, Dnevnik jednog od članova Štaba TO SAO Zapadna Slavonija, Zapis od 2. studenog 1991, 415, iako se (ako se) radi o irelevantnom post festum metanisanju člana štaba koji nije imao moći, a možda ni motivacije da utiče na tok događaja.

Dakle, s jedne strane Srbi (pobunjenici i teroristi ) su planirali i vršili razne pješačke i minobacačke napade, a sa druge strane su sklanjali svoje žene i djecu. Tačno je da su se žene i djeca polako sklanjali u Bosnu i Srbiju, ali iz razloga što dolazi zima, bilogorska sela su u okruženju, djeca neidu u školu, nema snabdijevanja, strah od napada hrvatskih snaga, nema nikakve pomoći od bilo koga itd. Dakle, autori Kronike normalne ljudske aktivnosti upotrebljavaju kao opravdanje za etničko čišćenje i to još u vrijeme postojanja SFRJ (Hrvatska je priznata tek 1992. god). Obzirom da je stanovništvo bilo ugroženo sa svih strana, šta je trebalo čekati? Da dođu „oslobodioci“ i da se ponovi 1941. god?

Evo još jednog „pravog“ izvora za „naučni“ rad: „Možda nismo morali da krenemo otud. Izabrali smo pogrešne vođe i krenuli onako, stihijski ….(488/2) – (Branka Draškić, Jasna Šarčević, „Ognjište za dom“,Vreme, Beograd, 18. novembra1991). Za razliku od neidentifikovanih osoba vjerodostojnost čijih izjava je danas teško provjeriti, autori nepogrešivo biraju svoje selektivne i „vjerodostojne“ izvore. Da ne pominjemo skoro anonimnu Branku Draškić, trebalo je proći skoro dvadeset godina da u javnost dopru činjenice o prljavoj raboti stranog agenta, kako bi to rekli Mađari ili Rusi, ovlašćenog lica JasneJanković – Šarčević u nevladinoj organizaciji Centar za tranzicione procese, o njenom progonu novinara, sada sa pozicijekoordinatorke za medije Tužilaštva za ratne zločine, o njenim riječima i nedjelima u zataškanim kriminalnim radnjama koje je počinila kroz sukob interesa. Istu, bestjelesnu težinu ima i tvrdnja po kojoj će„… i sami Srbi  prst optužbe uperiti na svoje političko i vojno vodstvo;“ Takođe je irelevantna (488/2) i storija o „osobi srpske nacionalnosti, u mjestu Sibeniku, dana 31. listopada 1991., kako je sama navela, pristupio je je netko (ako je tačno sigurno ga poznaje) iz strukture pobunjeničke vlasti, te rekao da se spakira, da idu u zbjeg, jer nailaze ¢ustaše¢, koje sve pale i ubijaju srpsko stanovništvo“.

Ovarečenica potiče iz policijskog dokumenta(MUPRH/PUBB, ND, br. 511-02-04/V-KU-46/95, Službena zabilješka od 21. studenog1995). Radi se dakle o 1995. godini i to je vjerojatno (ako navod odgovara istini) rekla osoba, koja se vratila. Šta bi bilo koji povratnik mogao i smio drugačije reći?

Slijedeći „naučni dokaz“ (str. 488/2) o krivici „vlasti pobunjenika“za iseljavanje Srba je izjava Anke Popović iz Lončarice: „Govorili su nam da će doći ustaše, poklati nas, silovati, sve zapaliti. Došla je i vojska (koja i odakle?), tražili su da svi napuste mjesto i ljudi su u strahu bježali. Ja nisam željela ići, a nisam mogla ni ostaviti samu nepokretnu majku pokojnog muža. … Ja ne želim ići u Srbiju“. –Izvor:(Srđan Španović, „Ćao Krajina“, Danas, Zagreb, 10/1991., br. 508, 27)

Dakle i ovdje mladi naučnici koriste izjavu ne pitajući se ko je osoba koja ju je dala i u kojim okolnostima, da li bi neko drugi, ko je ostao i dočekao hrvatske snage, rekao ili smio nešto drugačije. Činjenica da ona ne govori ko joj je to rekao, iako poznaje sve ljude i u Velikoj Dapčevici i u Lončarici, a drugih osim mještana ovdje nije ni bilo. I ovdje se postavlja ono isto pitanje – Da li je ova izjava validan dokaz za naučni rad, osim što je dokaz za neviđen medijski pritisak na preostale Srbe da daju izjave u prilog nevinosti hrvatskih vlasti?

Zatim na istoj strani slijedi još jedan „pravi“ argument za dokaz o krivici Srba. „Roditelji jedne osobe (koje ?) srpske nacionalnosti, koja se tada već nalazila u Beogradu, sredinom prosinca 1991. još su se nalazili na grubišnopoljskom području; poručeno im je „da se što hitnije pakujete i dolazite ovamo i to recite i drugima da idu jer to područje neće nikada biti naše kao i grubišnopoljska regija.“ – Izvor –(MUPRH/PUBB, ND, Nepotpisano pismo iz Beograda od 11. prosinca 1991).

Ovdje se nameće nekoliko pitanja koje su autori propustili da postave i time svoj rad sveli na nivo neobaveznog razgovora uz jutarnju kafu:

1. Ko su roditelji te osobe, odakle je iko je osoba koja se sredinom prosinca 1991. nalazila u Beogradu?

2. Zašto je pismo nepotpisano i kako je stiglo do roditelja? Poštanske veze su već bile prekinute .

3. Čak i pod pretpostavkom da pismo nije falsifikat i jedno od mnoštva policijskih laži u koje smo se u dosadašnjoj analizi uvjerilili, kakve dokaze za bilo šta i bilo gdje može predstavljati nepotpisano pismo anonimne osobe, osim naravno za naučni rad Bašića i Miškulina?

Strana 489/2 prikazuje šta jeobjavljivao „Srbijanskitisak“, što također ulazi u fond „argumenata“ za naučni rad, ali isto tako nije vrijedno komentara. Ali ono što je nevjerojatno, tvrdnja je autora: „Istina je, dakako, bila sasvim drugačija: niti su nad zatečenim srpskimstanovništvom počinjeni ikakvi, a pogotovo masovni, zločini, niti su hrvatske vlasti poduzimale ikakve mjere kojima bi ono bilo natjerano na odlazak.“ Nedostaje na krajusamo quod erat demonstrandum da bi domaći zadatak bio potpun.

Međutim, izgleda da je taj zadatak uključivao i dokazivanje da nije bilo ustaša na Bilogori, ako ne i 1941, a ono bar 1991, iako svjedočenje Delića i Debića u Otkosu (Lili MarlenEvo zore evo danastr. 46-47)govori sasvim suprotno. U nastavku citata sa 489/2 str.

“Nije bilo niti ustaša: dan prije početka izvođenja operacije Otkos-10 – 28. listopada 1991. –zapovjedništvo hrvatskih vojnih snaga u Bjelovaru obavješteno je kako na području grubišnopoljskeopćine „ne djeluju stranačke formacije koje se bore na hrvatskoj strani“. U stvarnosti, dakle, ustašenisu postojali osim u promidžbenom svijetu srpskog nacionalizma”.

Autori izgleda nešto nisu shvatili, a možda zbog mladosti do njih nije doprla ona čuvena anegdota iz američkih izvora, o kravi, a koju ćemo parafrazirati da sve pojasnimo – Ako neko pali kuće Srba kao ustaše 1941, ako devastira i uništava pravoslavne svetinje kao ustaše, ako ubija srpske civile kao što si činile ustaše 1941, ako zabranjuje ćirilicu i pali ćirilične knjige kao ustaše, ako pljačka srpsku imovinu kao ustaše, ako kao ustaše protjeruje srpsko stanovništvo u ime nelegalne države i falsifikovanih istorijskih prava kao ustaše, a istovremeno ukida Srbima ustavna prava stečena upravo zbog ustaškog terora i genocida 1941, tada ti postupci ne samo da su „kao ustaški“. Oni jesu nepočinstvo urađeno ustaškom rukom. Naši mladi autori kao istoričari još nisu stigli u svom razvoju do spoznaje da je ustaštvo genocidna ideologija, pa zvala se ona HDZ, mlada hrvatska demokracija ili kako god i bilo kad, sve dok joj se postupci ne razlikuju od onog što je imanentno ustaštvu iz 2. svjetskog rata.

Ako nije bilo ustaša 1991, ko je onda ubio, poslije protjerivanja srpskog stanovništva, Kravić Radu iz Dapčevačkih Brđana, Vudrag Danicu iz Velike Dapčevice, bračni par Orić iz Topolovice, Otković Ljubu iz Rastovca, Gležnić Stevana iz Velike Dapčevice, Miščević Živka iz Lončarice, Popović Milana iz Lončarice, Sokol Franju, Hrvata iz Velike Dapčevice koji je čitavo vrijeme bio sa Srbima, Ibišaj Miroslava iz Malog Grđevca, Mačak Stevu iz Male Jasenovače, Milić Vojislava iz Zrinske, Slijepčević Petra iz Rastovca, Poznić Radu iz Turčević Polja i sve one druge civile prije i poslije 31. oktobra 1991?

Nije bilo masovnog ubijanja, ali zar nije masovni zločin protjerivanje i etničko čišćenje srpskog stanovništva sa „oslobođenih“ 370 km2 bilogorskog prostora?

Šta bi se dogodilo sa srpskim stanovništvom da je ostalo, da je bilo prilike za „masovno“ ubijanje?

Sami autori (489/2) potvrđuju da je još uvijek postojala SFRJ; „Dana 3. studenog 1991. savezno predsjedništvo u Beogradu uputilo je u javnost posebno priopćenje, u kojem je izrijekom istaknuto kako je hrvatska akcija dovela do potpunog uništenja osamnaest srpskih sela na Bilogori“.

Zar to nije tačno? Autori danas to mogu provjeriti i ustanoviti tačnost ovih riječi, ali to za njih nije argument i relevantan dokaz.

Karakteristična je također tvrdnja autora (490/2) o događanjima poslije usvajanja deklaracije Narodne skupštine Srbije – Promatrački izvještaj od 6. studenog 1991. nedvojbeno je pokazao kako su optužbe o zločinima nad Srbima bile lažne:

„Šestog studenog [1991.] promatrački tim EZ-a posjetio je općinu GrubišnoPolje, kako bi ispitao izvješće Predsjedništva SFR Jugoslavije … Zaključak: Dok postoje očevidni dokazi četničkih zlostavljanjaza vrijeme razdoblja od 2 do 3 mjeseca za vrijeme kojeg su nadziralitaj kraj tim nije mogao naći tragove naknadnih hrvatskih ubojstava niti tragovesustavne politike uništavanja srpske imovine od strane ZNG-a ili mjesnih Hrvata ili drugih manjinskih skupina. [istaknuo – I. M.].“

1. Ko je bio u promatračkom timu, koja institucija EZ ih je poslala, gdje su vođeni i ko im je pokazivao teren?

2. Da li su same hrvatske vlasti prikazale istinu, kada se svim silama, uključujući i naučne (kao što su i ova dvojica) radnike, trude da krivotvore istinu u cilju prikrivanja i opravdanja svojih zločina?

3. Ko je onda pobio prethodno navedene srpske civile, i ko je minirao, porušio i zapalio, ne samo kuće i lokale u bilogorskim selima, Grubišnom Polju, Malom i Velikom Grđevcu, Orlovcu, Velikim i Malim Zdencima i drugdje, već i crkve, spomenike „nulte“ kategorije (Uspenije Presvete Bogorodice u Gornjoj Rašenici, iz 1709. godine i Sveti Dimitrije u Rastovcu iz 1700. godine), devastirao većinu sakralnih pravoslavnih objekata, te porušio i devastirao skoro sve spomenike antifašističkoj borbi?

4. Čak i pod pretpostavkom da je neki njemačko-austrijsko-vatikanski tim samostalno „previdio“ ono što bi bilo smetnja priznavanju Hrvatske po hitnom postupku, dovoljna je jedna jedina riječ –četničkih– da pokaže da se radi ili o falsifikatu ili tekstu napisanom ili diktiranom u hrvatskoj kuhinji. Jedna službena EZ komisija ne bi koristila tu terminologiju, navela bi bar jedan „očevidni dokaz“ i upitala se gdje su ljudi, jer – „Samo je jedan par bio pronađen tijekom posjeta…“ – u 18 sela!

Zaklanjajući se iza Mile Mesića(OsjetljiviiljutiljudiHrvatskeizbjegliceiprognanici, Zagreb, 1992) autori na strani 491/2iznose svoju sramnu i prljavu tvrdnju – „Srpsko civilno stanovništvo, koje je u prvim danima listopada 1991., napustilo ( protjerano – op. aut. ) grubišnopoljsku općinu sastavni je dio ukupnog kompleksa hrvatskog progonstva i izbjeglištva devedesetih godina prošlog stoljeća. No, razlozi njegova odlaska čine ključnu razliku u odnosu na hrvatske prognanike s istog područja: naime radi se o pseudo-izbjeglicama – tj. onima, „koji su svoje domove napustili bilo dobrovoljno, bilo pod pritiskom i prijetnjama svojih militantnih sunarodnjaka“.

Može li razuman ljudski um, čovjek koji ima imalo dostojanstva, časti, ličnog integriteta, ovako nešto napisati?

Već sama distinkcija ljudi u istoj nevolji, gdje su Hrvati – prognanici,a Srbi „pseudo-izbjeglice“, govori sve o ovim autorima, ne kao naučnicima, već kao o rasistima. Da li bi ijedan normalan čovjek napustio dobrovoljno svoj dom i ognjište svoje djedovine, svu imovinu, sve što je stjecao i čemu se nadao čitavog života, a da nije imao jak razlog? I gdje je oko 3500 srpskih civila danas?

A gdje su Hrvati iz grubišnopoljske opštinei ko ih je protjerivao? Postoji li ijedan primjer? Ali ima i Hrvata, Mađara, Čeha idrugih, njih oko 250, koji su protjerani zajedno sa Srbima sa tog područja. Prema ovim naučnim radnicima „oslobodilačke“ operacije „Otkos – 10“, „Bljesak“ i „ Oluja“ nije ni bilo, već su Srbi sami bez razloga napustili svoja imanja i sveukupnu imovinu, koja im do danas još nije vraćena. Da li ovi naučnici znaju šta je sa stečenim pravima Srba, mirovinama 1991 – 1997, stanarskim pravima, odnosno sa namještenim stanovima, kućama, useljenim Hrvatima i sl? Ako je igdje bilo „dobrovoljnog“ i pod pritiskom napuštanja svojih domova, to je bilo u jednom dijelu Baranje u organizaciji katoličke crkve, gdje su u njihove kuće privremeno bili smješteni ljudi, jedan dio i iz grubišnopoljske opštine ali i iz drugih krajeva RH (i autor ovih redaka je jedan od tih). Autori, naravno, o tome ni riječi. Vjerujem da o ovome i nisu nastojali da se informišu. Pominju, naravno Baranju, ali lekciju o korišćenju izvora ni do kraja rada nisu savladali – MUPRH/PUBB, ND, Nepotpisano pismo iz Beograda od 11. prosinca 1991.

Kao povjesničarima, autorima preporučujem da se barem raspitaju, akoim je dosadno čitati ozbiljne knjige, kako i kada i iz čijeg posjeda je Baranja oteta i dospjela u sastav RH poslije 1945. Kako je bez odluke ijednog državnog organa tadašnje FNRJ Baranja naprosto kao prćija uručena Hrvatskoj, valjda za ratne zasluge. I da ne propuste jedan rad prote Mihaldžića, knjigu malog opsega, ali bez koje će, kada se radi o Baranji, ostati analfabeti.

„Bilogorski Srbi osjećali su se izdanima“. Zar nisu bili izdani? Živjeli su u jednoj državi, na svojim ognjištima još pre 400 god. i onda je u RH došla jedna vlast, koja ih je sa tih ognjišta protjerala. Normalno je da su očekivali da će ih neko zaštititi, jer još uvijek je postojala SFRJ i JNA kao jedina vojna sila. To što je neuki, u političkom smislu, narod očekivao pomoć i od Srbije, sasvim je normalno,iako je pitanje šta je Srbija u vojničkom pogledu mogla učiniti čak i da je imala takve ambicije – ništa, obzirom da je tada postojala SFRJ i JNA, nad kojom Srbija, kao i ostale republike, nije imala ingerencije. Autori i ovdje, po ko zna koji put, kao naučni argument koriste izjave novinara, nekompetentnih pojedinaca, paušalne izjave koje su im zalutale „pod ruku“, ali nikako da uzmu u ruke tadašnji ustav, važeće zakone i propise, službena dokumenta, sve ono što bi ozbiljan istraživač trebao imati u vidu ako želi izvesti zaključak o funkcionisanju neke države. Ali, to je dugotrajan i zamoran posao. Lakše je izmišljati istoriju i pisati o državi kako je zamišljaju Ivica i Perica.

Navođenja izjava Veljka Džakule (str. 492/2) iz teksta Slavka Krejčija (Slavko Krejči, Lažni bljesak Veljka Džakule, Obzor, Zagreb, 14. veljače 1998) koje autori citiraju kao potvrdu svojih teza potpuno je deplasirano. Ne samo zbog laži u kojima ga i sami autori djelomično raskrinkavaju, već zbog njegove evolucije od „lidera zapadnoslavonskogSDS-a“ 1991. do prilježnog zanositelja rasplodnih organa u krivini vrhuškama ekstremnih hrvatskih stranaka u kasnijem periodu. Pokazalo se da konvertitima ni oni ne vjeruju, pa kako onda njegove izjave da budu argument za bilo šta izvan domena kliničkih istraživanja.

„Odluka hrvatskih Srba tijekom oružanog sukoba nikad nije bila u rukama hrvatskog vrha u Zagrebu“.

Da čovjek ne povjeruje. A ko je bio na vlasti u RH? Čija je to odluka bila, Srba iz Hrvatske, „srbijanskog“ rukovodstva ili možda nalogodavaca projekta Novog svjetskog poretka i razbijanja SFRJ ? Zar izjava Franje Tuđmana „da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije htjela“ ništa ne govori o uzrocima sukoba srpskog naroda i hrvatskih vlasti? Da li normalan čovjek želi rat? Ili je možda Hrvatska zaista bilaprisiljena na to, kako bi NATO snage imale razloga da dođu na ovo područje i zadovolje svoje geopolitičke, ekonomske i druge apetite?

Na kraju ovog „štiva“ za noviju hrvatsku povijest, mladi naučnici, Bašić i Miškulin, citiraju riječi Rade Maleševića (493/2) „Dakle, Bilogora, kakvu smo poznavali više ne postoji.“ i dodaju „Zaista, bilogorsko područje, nakon događanja 1990 – 1991., više nikada neće biti kao prije njih; nasilan pokušaj trajnog izdvajanja dijela tadašnje općine Grubišno Polje iz hrvatskog ustavnog i teritorijalnog poretka doveo je do trajne promjene“.

Da li bi nakon objektivne analize i vjerodostojnih dokumenata bio moguć ovakav zaključak, kao što je ove dvojice naučnih radnika, Bašića i Miškulina, u zadnjoj citiranoj rečenici?

Tačna je konstatacija da „Bilogora kakvu smo poznavali više ne postoji“, kao i da „više nikada neće biti kao prije“, ali nije tačan navedeni razlog „trajne“ promjene koji iznose Bašić i Miškulin, već je to genocidna politika hrvatske vlasti i etničko čišćenje Hrvatske od srpskog stanovništva, ne samo u Bilogori, već u čitavoj Hrvatskoj gdje su većinski živjeli Srbi, kao i u nekim drugim područjima i gradovima širom Hrvatske. A sam Bog zna koliko ta promjena može biti trajna u svijetu u kojem i Stepinac može biti blaženi.

Umjesto zaključka

Poznato je da istoriju pišu pobjednici u ratu i da tu obično pišu svoju istinu. No, da li je u Hrvatskojzaista bilo ratakoji bi sa pravom, noseći naziv Domovinski, sugerisao da se radi o oružanom sukobu čiji je cilj bio postizanje ili odbrana najviših vrijednostii dobara njenih građana? Može li jedna nacionalna skupina, mada većinska kao Hrvati u ovom slučaju, biti pobjednička ako protjeruje drugu nacionalnu skupinu koja jedino želi imati ista prava kao većinska, odnosno, zadržati prava koja je do tada imala? Mogu li Hrvati biti pobjednici u ratu u kojem nacionalna vrhuška prvo liši svih prava Srbe, zatim protjerivanjem i uzurpacijom njihove imovine liši državu dijela njene ekonomske moći, a na kraju razvlasti i opljačka većinsko stanovništvo. Na kraju, jedini dobitnici čine nekoliko postotaka populacije, a većinsko hrvatsko stanovništvo u toj Pirovoj pobjedi ima satisfakciju ne veću od one koju ima navijač kada mu pobijedi omiljeni tim. Jedino je kriminogena vrhuška imala koristi od ratne bijede i patnji ukupnog stanovništva, a krajnje je diskutabilno možemo li tu vrhušku uopšte ubrajati u Hrvate znajući da je milom ili silom započela rat u korist mračnih sila Novog svjetskog poretka i nadajući se da će jednog dana zbog zasluga biti pripuštena u društvo te nadnacionalne elite.

Nisu dakle Hrvati, ako se ne računa koji dan neobuzdane euforije, „profitirali“, već izgubili u tom ratu, možda i više od Srba, jer su bili duže u zabludi. Pokazalo se da je „tisućljetni san“ bio najbliži ostvarenju u SFRJ, a da hvatanje u kolo sa đavolom poslije Brisela nije ostavilo ni „s“ od suverenosti, dok se san o slobodi, blagostanju i „hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu“ izgubio u nebeskom plavetnilu. Srbi su bili izdani, a Hrvati prevareni, ali ne samo oni, već je čitav Balkan i jugoistok Evrope resetovan na kolonijalni status sa početka 19. vijeka. I kao da ima neke poetske pravde, ta sudbina se početkom 2014. smiješi čitavoj Evropi, sve sa novim, jezuitskim Vatikanom i Njemačkom koja je, bojim se prekasno, shvatila da je već treći puta u jednom vijeku iste sile guraju u sukob sa onima koje se bez božje volje ne može pobijediti.

A kakva će povijest nove hrvatske države biti napisana vidi se iz raznih djela mladih hrvatskih naučnika, „povijesničara“, koji su angažovani da je napišu, pa čak i da je prenose mladim naraštajima u školama (Petar Bašić – Osn. šk. u Sl. Brodu) predajući im ovakovu „istinu“ i dijeleći im svoje naučne radove i knjige za odličan uspjeh (Debić, Delić, Otkos). Koliko je u tim djelima istine da se naslutiti već i po pretencioznim naslovimaradova koje autoriKronike koriste da bi potkrijepili svoje teze i unaprijed zadane zaključke -(Živić, Dražen, Demografski okvir i gubici tijekom Domovinskog rata i poraća 1991 – 2001, Grupa autora, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Barić, Nikica, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995, Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945 – 1991. od zajedništva do razlaza, Ćurak, Mato, Mi smo htjeli, Runtić, Prvi Hrvatski redarstvenik, Debić, Delić, Otkos, itd, kao i po drugim izvorima (Izvještaji MUP-a od republike do lokalne PU koji su penetrirani u sukobu kao organizatori i učesnici, razni novinski članci, priče uglavnom anonimnih pojedinaca). Da li je u krajnjem slučaju pristojno da se na takav način, „ofrlje“, tretira istorija jedne države? Nije za državu i narod koji ima svoju bogatu istoriju, tradiciju, kulturu i jezik, nije ni za one koji to nemaju u istoj mjeri, ali posuđeno, pa bio to i jezik, ne nazivaju svojim. Međutim, za one koji su i teritorij na kojem žive i jezik i najveći dio etničkog naslijeđa posudili, ukrali ili naprosto prisvojili od nekog drugog, vjerojatno neće biti problem da i izmišljenu istoriju, ako im godi uvu, prihvate kao „pravu“ i istinitu.

Sva „povijest“ Hrvatske ili tačnije, da ne griješimo dušu zbog one bolje, izvorne strane hrvatskog naroda, jezuitska, još uvijek aktuelna povijest Hrvatske u toj sredini, od samog nastajanja, od Tomislava za čije postojanje nema pouzdane istorijske potvrde,preko Pacta conventado hrvatskog identiteta Slavonije i Bosne, puna ja falsifikata, laži i prisvajanja tuđih, bogatih i časnijih istorija, anaročito srpske. Ne samo što su prisvajali teritorije ili ih dobijali za usluge u „miraz“, od Paganije u vizantijsko vrijeme, Vojne Krajine, Dubrovnika, Slavonije, do Baranje u Brozovo, već su prisvojili i srpski jezik zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću i Đuri Daničiću i nazvali ga svojim imenom.

Besprizorni se nisu libili ni da prisvoje neke austrougarske, a posebno srpske vladare – Tvrtka I, Stefana Kotromanovića, Hrvoja Vukčića, nazvavši ga Hrvatinić, pa Stevana Dabišu injegovu udovicu Jelenu, pa Ostoju Kotromanovića, pa mnoga druga značajna srpska imena, od Mehmed – paše Sokolovića, čiji je rođeni brat Makarije bio prvi patrijarh Srpske pravoslavne crkve kada je ona obnovljena kao Pećka patrijaršija 1557, preko Ruđera Boškovića, Đive Gundulića i Petra Preradovića, rođenog u graničarskoj porodici u Grabrovnici, do Matije Reljkovića, gdje u njegovom „Satiru“ riječi „naši“ zamijeniše „vaši“, te Nikole Tesle. Gusareći tako, naročito po srpskoj bogatoj istoriji, mnoge uspjehe i učešća u ratnim sukobima, iako u njima nisu učestvovali, pripisuju sebi: Tomislavu sukob Zarije Pribisavljevića protiv bugarskog kralja Simeona 924, pa Viševićevo osvajanje italijanskog grada Sinopada 926, pa bitku kod Siska 1591, pa bitku generala Izolanija kod Nirnberga, pa bitku kod Lucerna 1632, pa ugušenje Rakocijeve bune 1703, pa pohod Napoleona na Rusiju 1712. sa jednom regimentom iz Like i Krbave, pa bitka kod Sentomaša (Srbobrana) itd.

Izbjegavaće, naravno, pominjanje Magdeburga 1631, stravična svjedočanstva u Mecklenburg im dreißigjährigen Kriege od 1637-1640, londonsku knjižicu Žalovanje nadNjemačkom iz 1638, rad FrancKaima (1873), Georga Vintera (1893), studije Buvijea, Hajlmana, Aladara Baloga, Julije fon Vikeda, švedskog pisca Topelijusa, Grimelohauzena, Uspomene konjanika Danijela Defoa, pa čak i Karla Marksa. Čudno je kako nijedan hrvatski istoričar nije čuo za pomeranski grad Pazevalku, a u tom gradu svi pamte Hrvate, kao i Prag 1632. ili Milano 1848. Treba pročitati „Trogodišnji arhiv italijanskih prilika“ (Kapilag, 1851), izvještaje iz Mačve 1914, Jasenovca i bezbrojnih stratišta 1941, „Bilogore“ 1991, jer ne postoji rječnik kojim bi se to u pristojnom društvu moglo ispričati. Kolika tek hrabrost treba za suočavanje sa Velišom Raičevićem (Psunjskim), Viktorom Novakom, Bogdanom Krizmanom ili vapajem Dr Prvoslava Grizogona u pismu Alojziju Stepincu 8. februara 1942. –

„Šta će biti od nas Hrvata ako se dobije utisak da smo bašdo kraja u ovim zločinstvim austrajali?“.

A došla je i 1991. i njena apologija u Kronici iz 2010!

Mnogo je neistina i falsifikata u hrvatskoj istoriji, pa ne čudi da su mladi „povjesničari“ učili pogrešnu povijest, ali ipak pišući ovu Kroniku trebali su se potruditi i naučno pristupiti ovoj temi, odnosno nisu ni trebali pisati o nečemu gdje nemaju potpunije podatke i dozvoliti da budu iskorišćeni u dnevno-političke svrhe. Nisu se trebali osloniti niti na Tužbu za genocid nad Hrvatima 1991. god upućene 1999. god. Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv Republike Srbije (čiji je jedan od autora i današnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović) jer je ona potpuno besmislena -država koja je učinila genocid 1941. – 1945. te 1991. – 1995. godine nad srpskim narodom, tuži državu koja nije ni učestvovala u sukobima i nad čijim je sunarodnicima upravo i počinjen zločin i genocid. Da li je ovo moguće??? Da li istorija beščašća ima neke granice?

Gospodo, ovo nije 1941. kada su se mogle satirati matične knjige ili pola vijeka kasnije kada ste spalili skoro 3.000.000 (tri miliona!!!)  ćiriličnih i drugih knjiga u uvjerenju da ćete ih moći supstituirati sa dvije-tri istoriografske bajke poput vaše Kronike. Nemojte da vam se desi da se pojavi (a kad-tad će se pojaviti) generacija mladih Hrvata koja će smjelo gledati istinu otvorenim očima, pa da se sramite i djece i unuka što ste branili ono što se ni pred Bogom ni pred ljudima braniti ne može. Danas ni bezmjerno moćna propagandna mašinerija nije mogla spriječiti da istina o rušenju kula u Njujorku prodre u svijet. Danas i dječica znaju strogo čuvanu tajnu da je „direktan prenos“ spuštanja Amerikanaca na Mjesec 1969. izmontirao Stenli Kjubrik negdje u Engleskoj. Upamet se gospodo! Šta mislite, koliko će „držati vodu“ vaša laž da su Srbi držali pod „okupacijom“ svoja sela brat-bratu već četiri vijeka i da je JNA izvršila agresiju na Bilogoru poslavši Ramba u liku zastavnika Nedeljka, jedinog vojnika koji je preostao u Gakovu po nestanku Petog korpusa? Moderna mudrost kaže – „kad majstori odu“. A otići će, budite sigurni u to.

Za sticanje opšteg uvida u problematiku „novije“ istorije srpsko-hrvatskih odnosa, samo od vremena formiranja Vojne granice pa naovamo, nezaobilazno je nekoliko desetina probranih istorijskih radova, a vjerojatno i nekoliko stotina da bi se postalo u nekoj mjeri ekspert za razumijevanje „srpskog pitanja“ u Hrvatskoj.

Sve je to našim autorima strano. Za skoro šest i po vijekova, za period od 1371. do 2010. u kojem bi ozbiljan naučnik tražio uzroke ili reminscencije u događajima 1991. u Bilogori, u Kronici ne postoji niti jedna relevantna referenca.Samo anonimni izvori, novinski članci, šta je Jovo rekao Ivi, šta Jula Mandi, idimidođimi argumenti tipa šta cucak misli o čovjeku koga je ujeo. Malo je reći da se radi o subjektivnom pristupu. Ako zanemarimo njegovu političku pozadinu, namjere i željene reperkusije, onda nam ostaje osrednji literarni rad na bilogorske teme na razini visprenijeg osmoškolca.

Međutim, tema Slovena, Srba, pa i Hrvata na Balkanu šira je od pučkoškolske, ali nažalost i od službene akademske istorijske priče i sadrži tomove i tomove literature i kod interdisciplinarnog pristupa poštenom istraživaču bi bio nedostatan čitav život da bi postao neupitan autoritet na tom planu. Na početku čitanja tog nepreglednog materijala, istaživač će teško razlučivati romantičarsku priču od udžbeničke istorije, religijsku povijest od svjetovne, kritički naučni pristup od ostrašćenog nacionalizma i napose, autentičnu istoriju od geopolitički uslovljenih falsifata naturanih od osvajača ovog prostora.

Ne može se prenaglasiti potreba da se u avanturu istraživanja te autentične istorije Balkana, a zarad budućnosti svojih naroda, upuste barem istoričari u Srba i Hrvata. Posljednji rat, vođen zbog tuđih interesa, a na osnovu pogrešnih premisa zasnovanih ne toliko na falsifikovanoj koliko na izmišljenoj istoriji, neće biti i posljednji ako u međuvremenu ne posegnemo za ostavštinom naših, i ne samo naših, najumnijih, a ne najkrvoločnijih hroničara.

Zbog toga toplo preporučujem autorima Kronike, kada su već izabrali tu profesiju,da bez predrasudapođu od onoga što su ostavili Herodot, Tacit, Plinije Mlađi, Klaudije Ptolemej, Plutarh,Jordanes, Prokopije iz Cezareje, Jovan Efeški, Marcijan iz HeraklejeMavrikije, Strabon, Teofilakt Simokata, Fredegar, Mojsije od KorenePavle Đakon, Prisk, Teofan, Ajnhard, Vindukind, Bavarski Geograf, Geograf iz Ravene, Alfred Ι, brojni Peripli, Lav VΙ, Ibn Foslan, Ibn Dusteh, Al Masudi, Al Istahavi, Al Bekri, Ibn Hankal, Konstantin Porfirogenit, Titmar od Marzeburga, Adam Bremenski, Ebo, Herbard, Helmold, Saks Gramatik, Nestor, Laonik Halkokondilo, pop Dukljanin, Kromper, Mavro Orbini…

Ne zaobilazite ni Fredegarovu i Dalimilovu Hroniku, Knjigu Velesovu i Povijest minulih ljet, Šafarika, Šlecera, Rajića, Jiričeka, Bjelovskog, Veljtmana, Dobrovskog, Giljferdinga,Končara, Venelina, Lazića, Niderlea, Milenhofa, Piktea, Stanojevića, Lomanskog, Grima, Greka, Leveka, Klerka, Falmerajera, Anshajma, Minsa, Jagrode, Ekermana, Šulca, Roberta, Fresla, Antona, Lomonosova, Kariona, Solovjeva, Vadijanusa, Bergmana, Rašanina, Morija, Kalaja …ali ni novovjeke istoričare i savremenike poput Davorina Žunkovića, Karla Kadleca, Jaroslava Babiča, Grigorija Bazlova, Karla fon Zedea, Galine Sergejevne Lozkove, Nejca Petriča, V. G. Rudaljeva, Jordana Tabova, Pavela Tulajeva, Đore Ceneva, Anatolija Fomenka, Valentine Hombah

Ne zaboravite ni na hrvatske pisce i istoričare – Smičiklasa, Švera, Vitezovića, Račkog, Jagića,Katančića, Maretića, Kukuljevića, Šišića, biskupa Brajkovića, Nodila, Klaiće, kao i novije srpske istraživače, od Olge Luković Pjanović, poslije koje je, uprkos nekim nedostacima, neprimjerenim eskapadama i ishitrenim zaključcima u njenim radovima, bačen otvoren izazov prepisivačima tuđih izmišljotina i slijedili zanimljivi istraživački poduhvati Relje Novakovića, Aleksandra Petrovića, Radoja Petrovića, Momira Nikića, Homera II (Dragana Gakovića), Ive Vučkovića, Đorđa Jankovića, Momira Jankovića, Živojina Andrejića, Dragana Jacanovića, Momira Jovića, Dragoljuba Antića, Vojislava Trbuhovića, Deretića, Todorovića, Milanovića, Stevančevića … i aktelizirana djela M. Milojevića, N. Županića, V. Čajkanovića, M. Budimira, R. Pešića, J. Erdeljanovića, D. Srejovića, M. Vasića……

Da i ne pominjemo autore basnoslovne biblioteke radova iz paleolingvistike, arheogenetike, DNK genealogije, nove hronoligije …, nauka koje do pred neku godinu ni po imenu nisu postojale.

Neminovno je, dakle, da bi se izdiglo iznad dnevnopolitičkih i postratovskih balkanskih razmirica i izbjegla nekritička glorifikacija vlastitog nacionalnog korpusa čiji rezultat je nerijetko falsifikat, misliti, uspoređivati i prije svega čitati. Jer, što neko reče, nevolja sa činjenicama je u tome što ih je tako mnogo.

Kada na taj način doprete do zabranjene istorije Slovena i srpske, dakle i vaše istorije, kada vam umine strah od toga šta će o vašoj spoznaji reći u Beču, Vatikanu, Minhenu i Briselu, različitim očima ćete gledati na svoju Kronikuod pogleda na onu Kronikukakvu ste mogli, i budućnosti radi, trebali napisati.

I čitajte povremeno poeziju kad se zamorite od silne nauke. Poslije panegirika otrežnjujuće djeluje lirika, recimo, od svima nam dragog Cesarića pjesma o maloj voćki poslije kiše.

Piše: Dušan Jelić

Izvor: Bilogora

Vezane vijesti:

SAOPŠTENjE POVODOM GODIŠNjICE STRADANjA SRBA IZ ISTOČNE BILOGORE

VELIKA GOSPA NESTALA U PLAMENU

POMEN STRADALIMA U ISTOČNOJ BILOGORI




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top