G O D I Š Nj I C A

Ovih junskih dana mi krajiški Srbi obilježavali
smo još jednu tužnu godišnjicu – dan na koji je prije dvadeset godina stradalo 40 pripadnika teritorijalne odbrane bivše Republike Srpske Krajine na Miljevačkom platou, području u sjevernoj Dalmaciji, omeđenom tokovima rijeka Čikole i Krke sa istočne, južne i zapadne, a prominskim krajem i gradićem
Drnišom sa sjeverne strane.

Kao što je uobičajeno i ovu godišnjicu
obilježili smo pomenom žrtvama zločina u crkvi sv. Marka u Beogradu, u organizaciji
Udruženja porodica nestalih i poginulih iz Krajine, i Veritasovim “saopštenjem za
javnost”. Kako godine odmiču, sve manje ljudi prisustvuje pomenima i sve manje
medija preuzima podatke iz saopštenja i kod ovog kao i kod drugih događaja.

Trebaju li nam uopšte sjećanja i pomeni na  tužne događaje iz prošlosti?

Jedni kažu da je toliko tužnih događaja u
istoriji srpskog naroda da bi zafalilo dana u godini da se svaki od njih
obilježi. A s druge strane život je jedan i jedini i ne treba ga proćerdati na
pomene i sjećanja, već ga treba proživjeti u veselju i radosti.

Drugi, opet, kažu da nam se često istorija,
ona tužnija i ružnija, upravo i ponavlja zbog toga što nedovoljno pažnje i
pijeteta poklanjamo našim precima koji su stradali braneći vrijednosti kao što
su sloboda, čojstvo i junaštvo i preko kojih znamo ko smo, šta smo i odakle smo
i koji određuju našu svijest o pripadnosti nacionu i vjeri.

Treći se zalažu za srednje rješenje između
predhodna dva. A šta to zapravo znači u praksi?

Kada je riječ o Miljevačkom platou, da li je
potrebno i dovoljno ako na dan sjećanja kažemo da su ih pobili pripadnici
hrvatske vojske i to baš u vrijeme kada su na to trusno područje došli
pripadnici mirovnih snaga od kojih se očekivalo, barem na srpskoj strani, da
donesu mir a ne nova i još veća stradanja. Treba li uopšte spomenuti da je toga
dana u Šibeniku trebao početi Međunarodni festival djeteta, zbog čega je
hrvatska strana zatražila od srpske suzdržavanje od bilo kakvih provokacija, a
da bi sama to isto jutro napala srpske položaje.

Možda bi trebalo izostaviti podatak da je
hrvatska strana angažovala strance da ovu akciju snimaju kamerom, od čega je
ispao odličan horor film, koji je tih ratnih, devedesetih, godina bio veoma
tražen i gledan širom “civilizovane” Evrope.

A možda bi trebalo izostaviti i podatak da su
mnogi srpski teritorijalci ubijani nakon predaje i zarobljavanja, nožem, vješanjem
ili metkom u potiljak, duž cijelog puta od mjesta zarobljavanja do zatvora
“Kuline” u Šibeniku i natrag, kada su zarobljenici vraćeni da sakupljaju mrtve
saborce i da ih baš oni bacaju u jamu. Možda nije lijepo spominjati ni jame
bezdanke, jer su baš one simbol zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu,
koje u srpskom narodu oživljavaju najbolnije uspomene iz nekih predhodnih
ratova.

Možda je pregrubo, nakon 20 godina, spominjati
kako su upravo Hrvati uz prisustvo predstavnika međunarodnih organizacija,
izvadili posmrtne ostatke srpskih teritorijalaca iz jame na Miljevcima i da su,
iako je proteklo samo dva mjeseca, bili toliko izmasakrirani da dvanaestorica ni
do danas nisu identifikovana.

Možda je preteška optužba da, uprkos mnoštvu
validnih dokaza, Haški tribunal nije nikoga procesuirao za zločin na Miljevačkom
platou, a da je hrvatsko pravosuđe, nakon svih ovih godina “intenzivne
istrage”, tek prošle godine optužilo dvojicu pripadnika vojne policije za
ubistvo samo jednog zarobljenog Srbina.

Zaista je teško naći mjeru kako obilježiti
jednu našu srpsku tužnu godišnjicu a da to bude prihvatljivo nama samima. Sa
drugima će mo lakše.

Beograd, 27.06.2012.

Savo Štrbac

Izvor: veritas