GLINA – O ustaškom logoru Jadovno u Hrvatskom domu na temeljima Glinske crkve

English

U organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i Vijeća srpske nacionalne manjine grada Gline, promovisana je 19. juna 2010. knjiga istoričara Đure Zatezala „Jadovno, kompleks ustaških logora 1941.“ i „Jadovno, zbornik dokumenata“, čiji je izdavač Muzej žrtava genocida iz Kragujevca.
O knjizi, su govorili predsjednica  Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Vesna Čulinović – Konstantinović, sociolog Svetozar Livada i sam autor.
Zatezalo, koji je 30 godina bio direktor istorijskog arhiva u Karlovcu, godine 1965. dobio je zadatak od Instituta za istoriju radničkog pokreta, kome je tada na čelu bio Franjo Tuđman, da istraži koliko je bilo žrtava u ustaškom logoru Jadovno. On je na tome radio do početka 1992. godine, ali hrvatske vlasti, pa ni Tuđman, otada nisu pokazale nikakav interes da se podaci objave, pa se s objavljivanjem knjige, i to ne u Hrvatskoj, čekala do lani. Zatezalo je istakao da je u 132 dana, koliko je postojao logor Jadovno, u njega dovezeno 42.225 ljudi, od kojih je ubijeno 40.123, od čega je poimenično prikupio podatke za 10.865 lica. Od ubijenih, 38.000 su bili Srbi, 1.999 Jevreja, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, devet Muslimana, dva Čeha i po jedan Rus, Rom i Crnogorac.
Predsjednica Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABAH) Vesna Čulinović – Konstantinović je naglasila da u logoru ljudi nisu ubijani iz osvete, nego zato što su vjerom, nacijom i političkim uvjerenjima bili drugačiji od svojih dželata.
Livada je govorio o Zatezalovom 30-godišnjem radu u kome je napisao 17 knjiga koje se tiču rata u NDH i ustaških zločina.
Promociji je prisustvovalo šezdesetak gostiju.”

Novinare na promociji knjige nisam primjetio, foto aparati se nisu čuli, pa iako nisam novinar, smatrao sam da ima smisla prenijeti ovu kratku informaciju.

Neka praštaju profesionalni novinari što ću nastaviti.

Na promociju sam došao iz poštovanja prema dragom čovjeku i autoru Đuri (Zatezalu), jer da nije bilo njegovog dugogodišnjeg rada vezanog za Jadovno i njegove duboke posvećenosti ovoj temi, gotovo da ne bi imalo smisla organizovati udruženje “Jadovno 1941.”  Faktografija i istina sadržana u njegovom dvotomnom djelu predstavlja osnovu za dalji rad na prikupljanju dokumentacije,dopuni popisa žrtava,  objelodanjivanju istine i gradnji dostojnog  odnosa prema žrtvama i njihovim potomcima.

Promocija je održana u Hrvatskom domu. Pomislih da je nedolično u Hrvatskom domu, promovisati knjigu o žrtvama čiji su dželati pozdravljali sa : “Za dom (hrvatski) spremni!”

Ali možda u malom gradu i nema druge sale do ove, do koje se stiže prolazeći pored kancelarija raznih udruga (udruženja) proizašlih iz kako kažu “domovinskog “ rata.

Tokom promocije, autor je vidno potresen pomenuo da je ovo zdanje do 1995 nosilo naziv  “Spomen dom”, koji je sagrađen 1968. na mjestu gdje je do 1941. stajala pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice.

Tada shvatih da se nalazimo na mjestu prebolne Glinske crkve, u koju su početkom augusta 1941, dovabljeni (obmanuti obećanjem o prijelazu na katoličanstvo) te potom poklani  Srbi, muškarci s područja kotara Vrginmost. Prema jednom istraživanju, broj žrtava obuhvaća 1.291 osobu pri čemu se obično pridodaje i 45 žrtava iz glinskog kotara. Jedini koji je preživio zločin bio je sada već pokojni Ljuban Jednak. Nedugo nakon zločina crkva je srušena.

Sve ove žrtve prenijete su 1947. na glinsko pravoslavno groblje gdje je na desetu godišnjicu uređena zajednička Spomen-kosturnica koja je 27. 7. 1951. obilježena spomen-pločom. Svake godine 13. maja, na pravoslavnom groblju u Glini, održava se i parastos svim žrtvama ustaških zločina u Glini 1941.

Boraveći u Glini, na hodočašću od “Kosova do Jadovna” 1983. Vladika Atanasije je zapisao:

“Na mestu pak gde je bila stara crkva, u samom centru Gline, danas stoji „spomen-dom“ kulture i razonode, sa jednim bazenom ispred i spomen-pločom /prema ulici/, na kojoj piše ovo svedočanstvo za pamćenje: „Istina je naša krvlju zapisana. Bila je nekad na ovom mjestu pravoslavna crkva, a 30. jula godine 1941. oko 1200 nevinih ljudi našlo je u njoj smrt pod oštricom ustaškog noža. Protiv zla i zločina ustao je narod Banije i pošao teškim ali svijetlim stazama NOB. Danas na ovom mjestu stoji spomen-dom žrtvama fašizma, a podignut je godine 1969. jedinstvenom akcijom i bratskom solidarnošću naroda Banije i ljudi širom naše socijalističke domovine. 4. jula 1969.“

Stara crkva bila je iz 18. veka, sagrađena u stilu austrougarskog baroka, jer ultrakatolička monarhija nije trpela ni dozvoljavala pravoslavni srpsko-vizantijski stil. /Da spomenemo ovde, ako je to od značaja, da je u toj staroj pravoslavnoj crkvi u Glini, leta Gospodnjeg 1846., po prvi put izvedena „Lijepa naša domovino“ Antuna Mihanovića, koju je te godine „uglazbio“ Srbin iz Gline Josif Runjanin a otpevao je srpski pravoslavni hor iz Gline. No, vremena i običaji su se zatim promenili/.”

Pogledom sam u auditoriju potražio sveštena lica. Paroh glinski i Paroh kostajničko-dubički, jereji Slobodan i Nikola, dostojanstveno i smireno, pratili su izlaganja u tom đavoljem zdanju podignutom na tako svetom mjestu.
Znaju oni da je na tom svetom mjestu, mučen, zaklan pa bačen u jamu u Prekopama i jerej Bogdan Opačić, paroh i arhijerejski namesnik u Glini.
Pored Svetog sveštenomučenika Save, tada episkopa, još 64 pravoslavna sveštenika Mučeničke gornjokarlovačke  eparhije  pobijeno je za vrijeme NDH.

Neki su od izlagača opet u istu ravan stavljali ono što se ne može izjednačiti. Uz duboko uvažavanje svake žrtve, mora se istaći da su od 40.123 likvidirane žrtve, njih 38.010 bili pravoslavni Srbi.

Neki su izlagači opet poredili što se porediti ne može. Prvi borci protiv okupatora i ustaša 1941. , ne mogu se izjednačavati sa ustaškim zlikovcima!
Oni koji su porodicama Srba pobijenih na Jadovnu, na one dvije-tri Spomen ploče nametnuli zvijezdu umjesto krsta, danas za počasne predsjednike biraju one koji se javno izjašnjavaju da su pobijedili 1941. i 1945.  Ti i takovi, deklarativni  “antifašisti” nemaju moralno pravo da govore o Jadovinskim mučenicima a nama potomcima tih mučenika dostojanstvo i svetosavski zavjet ne dozvoljavaju da ih uvažavamo.

Čulo se i to, da su ustaški monstrumi velika greška prirode.
Bog je priroda i Bog ne griješi, ali nam je dao na slobodu da odaberemo hoćemo li živjeti kao zvjerad i prema bližnjima svojima se kao prema zvjerima odnositi ili ćemo odabrati hrišćanski put.

Oni, koji su članove naših porodica masovno ubijali na najmonstruoznije načine, nisu greška prirode, no su sljedbenici sekte (jer tu hrišćanske vjere nema) i ubice sa mandatom države koja je zločine planirala i ozakonila.

Na promociji smo opet mogli čuti da se istina o Jadovnu nije iskrivljavala i sakrivala . Pa nisu li naše majke i bake, nakon inzistiranja da vide gdje su im najbliži pobijeni, vođene  samo do Šaranove jame za koju se govorilo da je to ta jama Jadovno?
Nije li prof. Zemljar nakon što je ’47  i ’48 odveo mještane Paga na područje logora Slana da polože vijence, završio na Golom otoku?
Branko Cetina, jedan od rijetkih koji je pobjegao iz logora Jadovno, tada pukovnik,  nakon održanog časa istorije jadovinskim porodicama, smjesta je penzionisan.
Prikrivanje istine o Jadovnu, omalovažanje žrtava i  ponižavanje njihovih potomaka  traje u  kontinuitetu do današnjih dana.

Da tome nije tako, ne bi potomci žrtava nedavno lutali  Velebitskim “parkom prirode”  tragajući za mjestom  samog logora Jadovno, tumarali po kamenoj pustinji uvale Slana tražeći mjesto razbijene Spomen ploče i “svijećom” u Metajni tražili nekoga ko je voljan pokazati  mjesto bivšeg logora za žene i djecu.
Da se uvažavaju žrtve, ne bi se između Jadovinskih  jama jurilo biciklima i kupalo, sunčalo i ronilo na području Spomen područja Slana.

Doktor Đuro Zatezalo je na kraju promocije pozvao prisutne da prisustvuju  prvom obilježavanju “Dana sjećanja na Jadovno” , 26. juna ove godine. Udruženje Jadovno 1941., Srpsko narodno vijeće i Židovska općina Zagreb po dogovoru činili su isto.

Na internet stranicama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABAH), kao ni u junskom broju Glasa antifašista, niti riječi nije bilo o predstojećem sabranju na Jadovnu.
Očito da se i dalje drže stava da komemoracije treba održavati na “okrugle” godišnjice, ’70, ’75, ’80….. Na ’85-oj ni većina unuka Jadovinskih žrtava neće više biti među živima.
Odluka ne čudi, to je stvar već pominjanog kontinuiteta.

Na Jadovno ćemo, ako Bog da svake godine po nekoliko puta. Sve dok jame pune moštiju naših članova porodica ne zamijenimo grobovima.

Našoj djeci i unucima prenosićemo istinu o Jadovnu i  pominjati naše mučenike u molitvama.
To činimo zbog duga prema našim precima, zbog našeg dostojanstva, ali i brige za bezbjednost naših potomaka.

Nakon promocije, nas troje Banjalučkih gostiju, otišli se Bogu pomoliti u hram  Rođenja Presvete Bogorodice podignut 1963. godine.

Ljepotu hrama i veličinu stradanja Vladika Atanasije je ovako opisao:

“….pobijeni su pod oltarom za Krst Jagnjetov i pravo Svedočanstvo. Zato im je u novoj Glinskoj crkvi podignut i posebni oltar, a od Srpske Crkve ubrojani su u opšti Sabor Svetih Mučenika i Novomučenika, od Kosova do današnjeg dana. 12 Ovaj oltar je u apsidi severne pevnice novoga hrama, a u istoj apsidi iznad tog žrtvenika freskopisani su likovi: Sveštenomučenika Save Gornjokarlovačkog, prote Steve Ogulinskog, mučenice Majke Pravoslavne i još nekoliko mučenika Dečice i seljaka ovoga kraja, u svojim narodnim nošnjama. Svim ovim Glinskim Novomučenicima služi se služba na ovom malom oltaru nekoliko puta godišnje. U kovčegu na ovom žrtveniku čuva se kamen temeljac stare crkve, pregršt zemlje natopljene krvlju Glinskih Mučenika i čestica moštiju Sv. velikomučenika Lazara Kosovskog, što je dokaz zajedničke sudbine ovih Novomučenika sa Kosovskim Mučenicima. I u životu i u smrti sve im je bilo zajedničko: stradanje za veru i rod, isto bogoljublje i rodoljublje.”

Ovome se nema šta dodati.

Dušan Bastašić

Predsjednik udruženja Jadovno 1941.