Film o bestijalnim zločinima

Datum objave: petak, 20 oktobra, 2017
Objavljeno u Ostala stratišta
Veličina slova: A- A+
Mlinčić-Tuk, jedno od stratišta u Velikom Palančištu
Mlinčić-Tuk, jedno od stratišta u
Velikom Palančištu

Srna u pet nastavaka, uz do sada nepoznate detalje, donosi feljton o strašnom ustaškom pokolju u Velikom Palančištu kod Prijedora u oktobru 1942. godine, kada su u jednoj noći, bez ispaljenog metka, ubijena 342 žitelja sela, među kojima 226 djece.

Dokumentarni film “Da se njima nikad ne desi”, autora Zorana Radonjića, donosi priče četvero svjedoka ustaškog pokolja u Velikom Palančištu u oktobru 1942. godine.

“Na premijeru filma, koja je održana 22. decembra u Muzeju Kozare u okviru izložbe `Godina stradanja – 1942`, od četvero mojih sagovornika došlo je troje. Četvrti, Dušan Babić, toga istog dana je umro”, kaže Radonjić Srni.

“Odem u podrum i ležem pred volove, u jasle. Došla je mati i kaže: Vukašine ajmo, evo došle ustaše da nas gone u logor… Rekoh, ja neću ići, ajte vi”, sjeća se starac Vukašin Banović.

Osim ovih riječi Vukašinove majke, o teško shvatljivom povjerenju naroda prema ustašama svjedoči i Dušan Babić.

On se sjeća da je jedne noći oko 22.00 časa, dok su mještani Velikog Palančišta bili zatvoreni na jednom mjestu, počelo probijanje partizana sa Kozare ka Grmeču.

“Niko nije čuvao stražu, svi su otišli na položaj, sve ustaše, i onda su se pred zoru vratili. Ko je znao i ko je mogao prebjeći u Crnu Dolinu – taj je ostao živ”, govori starac koji je tada imao 13 godina.

Mještani su mogli pobjeći sa mjesta na koje su ih dovele ustaše, ali je tu priliku iskoristila samo nekolicina, dok će svi ostali stradati narednih noći.

Dušan se sjeća kako su ustaše razdvajale žene i djecu od muškaraca i vodili ih na sabirna mjesta na više lokacija po selu, što u kuće, što u ograđene prostore na otvorenom.

U kući u kojoj je bio sa majkom i četvero braće i sestara na prozorima su bile kante o koje su ustaše na straži lupale kada bi se u blizini odigravao krvavi pir.

“Na svaki prozor stavljali su praznu kantu, neki lim, i lupali su u njega da ne bismo čuli jauke”, svjedoči Dušan.

U kuću onda ulaze ustaše i ženama traže po njedrima novac i nakit, skidaju prstenje, a potom odvode porodicu po porodicu da ih, navodno, ispita njihov komandant, da dobiju potvrde, pa će “potom biti pušteni svojim kućama”.

“Moja mati je pošla tamo i nosila je dijete, najmlađu sestru Anku. Oni su tu Anku uzeli iz njezinih ruku – bacili je uvisi dočekali na nož…Mati je zajaukala, ja sam zajaukao…

Dva brata su tu ubijena, zaklana, i sestra je tu zaklana…Za kose su je uhvatili, imala je pletenice, pa je zaklali “, govori Dušan.

On je uskočio u obližnju živicu i pobjegao – naišao je na ustaše koji su pijančili pored buradi rakije, skrenuo prema obali, uskočio u rupu gdje su bačeni ubijeni – i primirio se.

“Razmišljam – hoće li se neko na meni koprcati, vrtiti, a oni će pucati, pa mogu ubiti mene. Pa sam razmišljao da će me zatrpati živoga. Pa sam razmišljao – posuće neku masu po nama pa zapaliti. Onda sam iskočio bježao dalje”, sjeća se Dušan koji je u obližnjoj šumi našao spas.

Njegova majke je takođe pokušala pobjeći, ali nije uspjela. Nađena je među poklanim mještanima, izvađenih zlatnih zuba i izranjavanih nogu zamotanih dječijim pelenama.

“Imaš šta da vidiš… Prizor u selu, tamo kod Mlinčića gdje su tukli- ovdje dječija ručica, ondje nožica, ondje se krmak zavukao u grudi, gore leš…”, nabraja Babić.

Ploča na spomen krstu

Ploča na spomen krstu

Rosa Banović sjeća se majčine kuknjave kad je u kući Rosinog strica Stojana vidjela 19 obješenih seljana. Rosa je u blizini te kuće vidjela veliku rupu između dvije šljive u kojoj su bili zakopani.

U danima nakon pokolja preživjeli su išli tražiti svoje mrtve.

“Mama je išla da traži kćeri od tetke i kad smo došli i našli ih – one su sve zajedno, jedna kraj druge, ležale držeći se za ruke, tako su i poklane jedna za drugom.

Ja sam vidjela najstariju tetkinu kćerku…Njoj su prorezali dojke i provukli obje ruke kroz jednu pa kroz drugu dojku…To sam vidjela svojim očima i to nikad zaboraviti niti sam mogla niti ću moći”, sjeća se Rosa.

Film “Da se njima nikad ne desi” nosi podnaslov “Sjećanje na oktobar 1942. godine” i nosi posvetu “nedužnim civilnim žrtvama svih vremena i ratova”.

Završava se kadrovima djece u igri, čime autor pojašnjava sam naslov filma.

Rađen je u produkciji Udruženja multimedijalnih umjetnika Republike Srpske “ATMA”.

Namjera autora je da s ovim filmom konkurišu na odgovarajućim filmskim festivalima prije prikazivanja na tv stanicama.

(nastaviće se)

Izvor: tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/srna.png

 Vezane vijesti:

OBRAČUN USTAŠA I NIJEMACA PREKO SRPSKIH LEŠEVA

NOVI DOKUMENTI O STRAŠNOM ZLOČINU U VELIKOM PALANČIŠTU

izložba i film o stradanju civila na kozari … – Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top