Evropske pljuske hrvatskom pravosuđu

Datum objave: ponedeljak, 9 januara, 2012
Veličina slova: A- A+
Strazbur
Strazbur

Iako je ovih dana i u Strazburu odlučeno da su banjolučkom trgovcu automobilima Neđi Ajdariću uvelike povrijeđena prava prilikom suđenja za trostruko ubojstvo u Kutini, još nitko nije odgovarao za tu sramotno površnu presudu, baš kao ni za onu po kojoj je nekadašnji milicajac Mirko Graorac proveo 15 godina za ratni zločin koji mu nikad nije dokazan

Građanski odbor za ljudska prava na čelu sa Zoranom Pusićem godinama pruža pravnu pomoć zatvorenicima koji smatraju da su njihova ljudska prava narušena. Dva slučaja posebno okupiraju Pusićevu pozornost: Neđe Ajdarića, koji je za suučesništvo u trostrukom ubojstvu 1998. u Kutini dobio maksimalnih 40 godina zatvora, te Mirka Graorca, osuđenog 1996. za ratni zločin na 20 godina zatvora, što je u ponovljenom postupku 2000. smanjena na 15. Ajdarićev je slučaj ovih je dana privukao pažnju medija pošto je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odlučio da je tu došlo do “ozbiljne povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima te naložio hrvatskom pravosuđu da u roku šest mjeseci mora provesti novo, pravično suđenje”! Službene reakcije ovdje još nema: nisu se oglasili ni suci, ni ministar pravosuđa, ni političari.

Taj banjalučki Srbin, vlasnik agencije za prijenos vozila i posredovanje u kupnji, zaustavljen je 2005. na povratku iz inozemstva na hrvatsko-bosanskoj granici zbog, navodno, neurednih papira. Priveden je u Karlovac gdje mu je pozlilo, pa je završio u bolnici za osobe lišene slobode, no ubrzo je pušten. Nedugo potom, kada je u Zagreb vozio kći i suprugu, ponovno ga zaustavljaju na granici. Pomislio je da je riječ o nekoj zabuni, no nakon privođenja je saznao da je pritvoren zbog trostrukog ubojstva 1998. i to na temelju iskaza Steve Štule, koji je s njim dijelio sobu u bolnici u Svetošimunskoj.

Iskaz nagluhog čovjeka

Priča počinje 9. listopada 1998., kada u Kutini provalnici na spavanju, s po dva metka u glavu, ubijaju Renata Serdarušića (32) iz Bjelovara, njegovu suprugu Ingrid Šipek (23) iz Velike Gorice i Gorana Cvrtka iz Zagreba, njihova radnika. Prilikom pljačke ukradeno je 892.000 kuna, koje je Serdarušić, vlasnik nekoliko mjenjačnica, držao kod kuće. Uskoro je priveden i za zločin optužen bivši specijalac i Serdarušićev susjed Marko Grgić, kojeg sud oslobađa 2000. Pet godina kasnije, Vrhovni sud ponovno pokreće slučaj. Tada se pojavljuje Štula, u to doba na dugogodišnjoj robiji zbog pokušaja ubojstva supruge, s pričom koja će se u pravosudnim krugovima prepričavati desetljećima: izjavio je da je u bolnici za osobe lišene slobode bio kad Ajdarić i Grgić, pa je ondje načuo njihove razgovore o tome kako su u Kutini ubili troje ljudi. Tako nekadašnji milicajac, nagluh i s utvrđenim poremećajem osobnosti, postaje krunskim svjedokom.
Unatoč tome što su u istoj bolničkoj sobi boravila još trojica zatvorenika, sutkinja Avedić nije ih ispitala, nego je – samo na temelju Štulina iskaza – osudila Ajdarića na 40 godina zatvora. K tome, prema presudi, Grgić je ubijao, a Ajdarić je samo čuvao stražu: “Dugo sam se premišljala, hoću li se uhvatiti ukoštac s tim. I odlučila! Očekivala sam ovakav spis, stoga se nisam iznenadila kad mi se našao u rukama. Bila sam uzbuđena i pod stresom kada sam izricala presudu.”, obrazložila je kasnije sutkinja. Zoran Pusića kaže da ga ne čudi što je bila pod stresom.

– To mi je logično, nije lako osuditi nekoga na najdužu moguću kaznu s toliko malo dokaza. Odnosno, s nikakvim dokazima: isključimo li ono što je navodno čuo Štula, sutkinja nije raspolagala drugim dokazom da je Neđo Ajdarić suučesnik trostrukog ubojstva – kaže.  

Nelogičnosti i bizarnosti

Na dugom popisu nelogičnosti i bizarnosti ovog slučaja je i sutkinjina odluka da se ne ispitaju Grgićeva supruga i brat, iako je krunski svjedok u bolničkim razgovorima čuo da su i oni sudjelovali u ubojstvima; pitanje zašto nisu optuženi, treba svakako postaviti i DORH-u. Nadalje, u Serdarušićevom su stanu pronađena tri sefa: dva, u kojima je navodno bio ukradeni novac, su bila otvorena, a treći je predan Serdarušićevom bratu, koji ga je otvorio i izjavio kako je bio prazan. Sutkinja je odbila i zahtjev da se utvrdi točan stupanj oštećenja Štulina sluha. Potom, policija je navodno, prilikom Ajdarićeva uhićenja osam godina nakon ubojstva, kod njega našla pola ukradene svote, što bi značilo da je svo to vrijeme čuvao 446.000 kuna, ne potrošivši ni kune. Tu su i mobiteli – petnaest minuta prije ponoći, s Grgićeva je telefona upućen poziv prijatelju Serdarušiću, pa je sutkinja, kako nije bilo tragova nasilne provale u kuću, zaključila da su supružnici očekivali Grgića; zašto su onda otišli spavati (a u krevetu je bio i trećeubijeni), nije je zanimalo.

Ajdaric

Grgiću nije išlo u prilog ni to što je policija, u noći ubojstva, uočila njegov automobil, a najbolji dokaz njegove umiješanosti bila je polovica ukradene svote, pronađena u njegovoj garaži odmah nakon ubojstva.

Dok Ajdarić danas guli kaznu u Republici Srpskoj, u obrazloženju presude Evropskog suda za ljudska prava navodi se nevjerojatna površnost hrvatskih sudova koji su mu na temelju iskaza emotivno nestabilnog čovjeka oštećenog sluha izrekli maksimalnu kaznu. Presudu je potvrdio i Vrhovni sud, a sutkinja Avedić i dalje radi na sudu u Sisku. Ajdarić će uskoro od Republike Hrvatske dobiti 18.000 eura odštete, no slaba je to satisfakcija.  

Istraga nakon mučenja

Iako je slučaj Mirka Graorca, koji je osuđen za ratni zločin, teško na prvu povezati s Ajdarićevim, Zoran Pusić kaže da sličnosti ipak ima; ponajprije, Graorac je Srbin, a mnogim su sucima mnogi Srbi krivi i prije ulaska u sudnicu.

Graorac se kao 22-godišnji prometni milicajac zaposlio u Splitu 1964., a ondje je, nakon otkaza i umirovljenja početkom devedesetih, odlučio i ostati živjeti, što će nešto kasnije skupo platiti. Iako je njegov sin otišao na ratište s Četvrtom brigadom HV-a, Graorac 1991. nije mogao dobiti domovnicu. Početkom 1992., obaviješten je da su mu roditelji, koji su živjeli u Bosni, u Bajincima pored Srpca, oboljeli od raka. Od vlasti je dobio dozvolu da im može u posjet, pa je u ožujku otišao k njima, no majka mu umire već u svibnju te, a otac u ožujku naredne godine. Iako se Graorac odmah potom pokušavao vratiti u Split, nije uspijevao, premda je pomoć tražio i od lokalnoga HDZ-a i od biskupa Komarice; to mu polazi za rukom tek u ožujku 1994., kada se u Split vraća preko Beograda i Mađarske.

Dan nakon povratka pozvan je na informativni razgovor, jer ga je neki poštar prijavio kao sumnjivca: “Ja njemu ‘Dobar dan’, a on meni ‘Zdravo’! Zna san ja odakle je doša. Iša san ga odma prijavit u MZ i ništa, još je godinu dana slobodno šeta po Splitu…”, izjavio je domoljubni raznosilac pošiljaka.

Mirka SZUP-ovci ispituju o boravku u BIH-u, provociraju i pomalo prijete, ali se nikakve optužbe ne spominju; pravi problemi počinju 29. travnja 1995., kada ga odvode na Katalinića brig, u prostorije koje je nekoć koristila UDBA. Tamo ga čeka pakao.

Graorac

– Tukli su me cijeli dan, bio sam sav modar i u krvi. Maleš me tjerao da pjevam “Juru i Bobana”. Sljedećeg dana, odveden sam kod istražnog suca B. Jurišića, ali on me vratio na Katalinića brig. Tukli su me ponovno cijeli dan i ja nisam znao kako se neke od tih osoba zovu. Tek kasnije, kada me prepoznao Vlado Ugrin, tadašnji šef SIS-a u Splitu, ja sam njega prepoznao kao jednu od osoba, koja me premlaćivala. Iako sam uglavnom morao biti okrenut prema zidu, vidio sam da je Maleš doveo nekog s videokamerom. Uperili su mi pištolj u usta i tjerali da ližem krv, vješali za ruke i tukli me gologa i tražili da priznam da sam u ratu u BIH-u bio na srpskoj strani. Ja sam ponavljao da nisam bio ni u kakvom ratu. Jedan policajac, kojeg nisam znao, govorio mi je da će mi tu noć ubiti ženu i sina i silovati kćer. Te noći Maleš dovodi u moju ćeliju nekoliko ljudi i kaže: ‘Pogledaj dobro! Pogledaj dobro!’ Među njima je bila osoba za koju sam kasnije saznao da se zove Žarko Tole…”, izjavio je na suđenju 17. travnja 1996. Tek nakon mučenja, Graorac dolazi pred istražnog suca, gdje saznaje da je u ljeto i jesen 1992. zapovijedao vanjskom stražom logora Manjača!  

Na Manjači nije ni bio

Suđenje, koje je počelo u ožujku 1996., trajalo je mjesec i pol dana, a bilo je popraćeno i žestokom kampanjom na HTV-u i u Slobodnoj Dalmaciji, koja donosi naslove kao što su “Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu”, “U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed”… Graorac na suđenju tvrdi kako nikada nije bio u Manjači, koja je od njegova sela udaljena sedamdesetak kilometara zračne linije, te da bi i njegovi susjedi, koji su bili spremni svjedočiti, uočili da ga nema u Bajincima; međutim, u uzavreloj medijskoj atmosferi, a i s nedovoljnom potrebom da pošteno sudi jednom bosanskom Srbinu, suci ne dopuštaju dolazak svjedoka obrane iz BIH. Odbijen je i iskaz člana banjolučkog HDZ-a, koji je trebao potvrditi da je Graorac tražio njegovu pomoć da se vrati u Split, nakon smrti roditelja. Sud nije imao nijedan materijalni dokaz da je Graorac bio u logoru.

Na kraju, Vrhovni sud vraća suđenje na početak, a Graorčeva supruga uoči ponavljanja postupka 2000. traži pomoć od GOLjP-a. Zoran Pusić dobro se sjeća tog susreta.

– Kad nam se Graorčeva supruga obratila za pomoć, tvrdeći da je nevin u zatvoru, osuđen na dugih 20 godina, bio sam malo suzdržan, i sam pod dojmom činjenice da je protiv Mirka na prvom suđenju svjedočilo jedanaest bivših logoraša, koji su posredno ili neposredno potvrdili da je on bio na Manjači – kaže. Radeći na slučaju, Pusić je nalazio sve više dokaza za Graorčevu nevinost.

– Ubrzo smo shvatili da je Mirkovo selo 70 kilometara zračne linije od logora Manjača i da postoje brojni svjedoci koji su spremni potvrditi da je on cijelo vrijeme za koje ga se tereti boravio u selu. Kako je moguće da se netko istovremeno bude i u Manjači i u selu udaljenom 70 km zračne linije? Osim toga, krajnje je nevjerojatno da čovjek koji je radni vijek proveo u Splitu i kojem je sin u HV odlazi u Bosnu raditi zločine i to kad mu umire majka i dok mu je nepokretni otac na samrti, a potom još poduzima sve da se vrati u Split – objašnjava Pusić.  

Nevin na robiji

Na drugom suđenju ponovno se ne dopušta dolazak svjedoka iz Bosne i ignorira izvještaj Komisije za ratne zločine BIH, koja je izdala rješenje da protiv Mirka Graorca ne postoji nikakva prijava; umjesto toga, sud prihvaća da je Mirko Graorac zapovijedao stražom koja je ubila sedmoricu Bošnjaka odmah nakon njihova dolaska u logor.

– Naprosto je nemoguće da Komisija za ratne zločine BIH nema nikakvu prijavu vezanu za tako ozbiljan zločin, za što je hrvatski sud osudio Graorca. Takvo što je naprosto nemoguće – kaže Pusić, koji i novu presudu, na 15 godina zatvora, smatra skandaloznom.

Zoran Pusic

– Prema izjavama svjedoka, ispada kako je Mirko Graorac bio drugi ili treći u zapovjednoj hijerarhiji Manjače, a u BIH-u o tome nitko ništa ne zna. Nevjerojatno – misli čelnik GOLjP-a.

Istražujući sudbinu čovjeka, za kojega smatra da je nevin završio na robiji, Zoran Pusić obratio se i drugim relevantnim institucijama u BIH.

– U veljači 2003. GOLjP je od Predsjedništva BIH dobio potvrdu Državne komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u koncentracionom logoru Manjača, a istu smo potvrdu dobili i od tamošnjeg Udruženja logoraša. Ni jedna, ni druga institucija nisu čule za Mirka Graorca – kaže Pusić.

Usprkos svemu, Mirko Graorac odslužio je 15 godina robije. I dalje tvrdi da je nevin i traži da se to službeno potvrdi. Nedavno je hrvatsko pravosuđe dopustilo obnovu njegova procesa – besplatno će ga zastupati odvjetnik Čedo Prodanović, a Pusić ne sumnja da će Graorac dobiti satisfakciju i da će njegova nevinost biti potvrđena. Međutim, Mirko Graorcu nitko ne može nadoknaditi poniženja koje je pretrpio, kao ni 15 godina provedenih u zatvoru, baš kao ni i drugim njegovim sunarodnjacima osuđenima na temelju klimavih dokaza na neprimjereno duge kazne koje i danas gule u Lepoglavi i ostalim hrvatskim kaznionicama.

Saša Kosanović

Izvor: SNV

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top