Episkop Sergije: Tišina Velikog Petka

Ulice su zatvorene, na drumovima pustoš, u dušama praznina, u umovima sumnja… Nada tone na horizontu. Čovječanstvo se uplašilo sebe, a čovjek je čovjeku (p)ostao vuk.         

Da li otkucava posljednji čas svijeta kakvog smo poznavali?  
Egoizam zapadnog čovjeka konačno je stigao na kasu istorije, da plati dug koji duguje svemu svijetu. Ostarjela Evropa još uvijek daje znakove života, oslanjajući se na ekonomske štake, bez kojih bi se stropoštala u sopstveni ponor pohlepe.

Zaboravljeni Bog (izdan, popljuvan i raspet), potisnut u krajnost postojanja, čeka da mu se vrate oni koji su Ga ostavili samog na Krstu. Ali, kako reče veliki Berđajev: „Evropa je besramno bogata i zato ne osjeća potrebu za Bogom“.  

 Naši hramovi danas su gotovo pusti, ali u njima obitava Bog sa Svetima Svojim, čekajući da evharistijski prigrli Čeda Svoja, koja će u tišini doma svoga, zajedno s Njim, poći na Golgotu.           
Srbina nije milovala istorija. On zna šta je stradanje, muka, nevolja. Srbin zna da pati, da pateći pjeva, da stradajući revnuje, da umirući živi. Zato je Srbin Hristov, pa čak i onda kada misli da nije. Svaki naš predak je Simon iz Kirine, koji Krst Gospodnji nosi hiljadu godina.  

Naša ognjišta imaju sudbu Golgote, a naša prošlost nalikuje Velikom Petku. Zato nam je poznata svaka suza Gospodnja. Isus plače, a nama suze niz obraze teku. Hrista šibaju a mi jaučemo, Njega raspinju a mi umiremo.  

Plačući sa Hristom živimo svoje dane, sa vjerom da će nas Gospod poznati po vjeri našoj, koju je imao i pjesmom opjevani neznani monah.

„Ispred dveri carskih, u odeždi crnoj, 

Stari monah ćuti. I on bi da plače,        

Al` u njemu vjera, kao vatra planu,

Pa usrdno poče moliti se jače.

Okrenu se pastvi pa joj tiho reče:

Ne bojte se čeda, doći će spasenje. 

Ova smrt će nama novi život dati:          

U nedjelju rano – biće Vaskrsenje!“