Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Episkop Sergije: Čekajući Svetog Savu

Zima je okovala Krajinu. Ništa novo i ništa strašno, ništa što već bilo nije. Bilo je i većih minusa i daleko većih snjegova. Trpilo se ili kao što se ovdje kaže „duralo se“. Za bolje se nije znalo, a od vapaja niko nije imao koristi.
Sveti Sava
Sv. Sava

Postali smo previše meki za „tvrde zime“, previše tanki za „debele nevolje“. Drugačiji smo postali. Zapravo, ništa se, osim nas, nije promijenilo.  

Ljeti ne možemo bez klime, zimi bez grijanja. Nezamislivo je da pokisnemo. Ako nam je internet spor, gubimo strpljenje, a kad nam se pokvari telefon, kao da smo izgubili sebe. Opet kažem, postali smo drugačiji: tuđi sebi samima, stranci na zemlji kojom smo prohodali.  

I ne bi sve ovo bilo čudno da se i sami ne čudimo zašto nam ne ide, zašto nas je sve manje, zašto se međusobno gložimo oko nečega što, suštinski, i nije naše. Zemlju, oko koje se vjekovima otimamo, nismo stvorili, samo smo je ogradili i proglasili svojom. Ubijamo se zbog onoga što nije plod ruku naših, zaboravljajući da smo prolaznici samo, a putem kojim mi idemo sutra će ići neko drugi.

Episkop Sergije

Jedan od takvih prolaznika kroz ovaj svijet bio je i Sveti Sava, onaj kojeg slavimo i s razlogom pominjemo, a da često njegov put, praktično, ne prepoznajemo kao svoj. Veličamo ga usnama, ali smo se od njegovog djela predaleko odmakli zato što nas je omamilo sladostrašće ovog vremena i svijeta. Opila nas je udobnost, preuzeo komfor, a na svakom mjestu gledamo da ugodimo sebi. I nije to sve tako strašno, kao što, možda, izgleda. Strašno je to što ne vidimo da smo prolazni, iako to znamo, a još je strašnije samovati među ljudima, biti siroče kraj živog Oca.

Smisao Savindana i jeste da se okupljamo oko Očevog zavjeta, kojeg nam je ostavio u „Žičkoj besjedi o pravoj vjeri“, gdje između ostalog reče svojim učenicima, duhovnim srodnicima i potomcima: „Držite (stoga) riječ Božju i svetu vjeru Hristovu, i prizivajte čistim srcem presveto Ime Njegovo, i ne lijeneći se u svetim molitvama pripadajte k Njemu ispovjedajući grijehe svoje, plačući sa suzama pred Njim i Njemu pjevajući i pripjevajući u srcima vašim…“

Na vrata našeg srca i danas kuca Sava, sin Nemanjin, carski sin, da nas pohodi, da nas preobrazi vjerom u Hrista Raspetog i Vaskrslog, a na nama je da li ćemo ga čuti, primiti i pustiti da nam razmekša otvrdla srca, da nam otopi svijetom sleđene duše, pa da nas on, napokon, prepozna kao svoje i mi njega kao našeg – Oca, Arhipastira i Svetitelja.  

Zima je okovala Krajinu, ali i naša srca. Vreli smo na riječima, studeni u djelima, a vjera nam je potrebnija no ikad, da nas odvrati sa stranputice kojom smo odavno pošli, misleći da idemo pravim putem. Svetac je tu da nam pomogne, da se ogledamo u njegovim očima, u koje, plašim se, ne smijemo ni pogledati, od stida.
Vjerujem, znam i osjećam, da će Sveti Sava posjetiti i ledom okovanu Krajinu, u kojoj ćemo ga pozdraviti zvonima, dočekati pojanjem. Umjesto riječi koje odzvanjaju prazninom, obratićemo mu se molitvama, jer to je jezik koji Sveti Sava najbolje razumije.  

Iako nas je sve manje, iako sve brže nestajemo sa pozornice svjetske istorije, u nadi, ljubavi i vjeri da sve može biti bolje, smislenije i drugačije, vapijemo Svetom Ocu Savi da nas pohodi, osnaži i blagoslovi da tvorimo djela bolja.  

Dobro nam došao, Sveče!

Izvor: eparhija bihaćko-petrovačka

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: