arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ej, ljudi, sve je izmišljeno!

Nemanja Dević
Nemanja Dević

Komunističkih manipulacija i falsifikata ima toliko da se bukvalno svemu što su u vremenu socijalizma pisali mora prilaziti sa skepsom i nevericom…

Ne znamo, tako, šta je za nas istraživače bolje: da su činjenice skrili od nas, ili da čitamo ono kako su ih oni tumačili. I to smo znali preispitujući glavne istorijske tokove – ali to je slučaj i sa bukvalno svakim detaljem mikroistorije naših gradova, sela, ulica, sa imenima “narodnih heroja“ koja su i danas utisnuta na naše škole i obrazovne institucije u kojima smo stekli prva znanja, sa fabrikama u kojima su naši roditelji započeli karijere i čijeg se poslovanja sa setom sećaju…

Radeći na spiskovima žrtava Drugog svetskog rata u smederevskom kraju, podsećam se slučaja Velimira Gajića iz Krnjeva kod Velike Plane. Sećam se priče iz partizanske hronike “Moravska svitanja“ Borivoja Perića (koliko-toliko objektivne i prilično pouzdane za razliku od drugih) o tom sirotom dečaku koji je 1941. otišao u partizane sa 15 godina.

U partizanima se prvi put osetio čovekom – više ga niko nije odbacivao, niti primoravao da radi po čitav dan. Sa njima je zato i odstupio pred “prvom neprijateljskom ofanzivom“, branio “Užičku republiku“, bio ranjen i naposletku napušten od saboraca… Nekako se probio do sela i do rodne kuće, gde je saznao da su mu brata i oca uhapsili Nemci i držali ih kao taoce dok se on ne pojavi.

Njegova porodica našla se pred strašnim izborom: koga odabrati da ide u logor i čiji život rizikovati. Pomišljajući na Velimirovu mladost kao olakšavajuću okolnost, majka i stric su njega prijavili Sreskom načelstvu. Brat i otac su mu pušteni, a Velimir je sa nepunih 16 godina streljan na Banjici… “Majka do smrti tu ranu nije prebolela“, ostale su mi zauvek urezane u pamćenje reči prosvetnog radnika i partizanskog hroničara Perića. Stravična priča i svedočanstvo o vremenu “kad su živi zavideli mrtvima“.

Računajući da su bar po ovakvim pitanjima bili tačni i odgovorni, uz kratku proveru na terenu, ovu priču sam preuzeo i objavio i u svojoj knjizi.

Večeras, listajući neke kopije dokumenata iz Banjičkog logora, ponovo nailazim na ime Velimira Gajića. Naravno, znao sam o kome se radi. Kad, proverom podataka – ima šta i da se vidi! Precizni švapski beležnik zapisao je: Velimir Gajić je doveden u Banjički logor 3. 3. 1942. Nakon nepunih mesec dana boravka u logoru, isleđivanja i lekarskog pregleda, ustanovljeno je da je lud! I to piše u njegovom kartonu.

Prebačen je u logorsku bolnicu, gde je kasnije preminuo od bolesti – nenasilnom smrću! Dakle, bez streljanja i zločina vlasti nad dečakom…

Ej, ljudi, sve je izmišljeno!

I to su znali i oni što su izmišljali streljanje dečaka, i oni što su ga zapisivali i istorizovali, a na tim lažima su odgajane generacije i generacije nekih novih Velimira, kojima je ovaj trebalo da posluži kao uzor.

I, bez aboliranja ma kojeg zločina, i bez negiranja da su se slične stvari uistinu i dešavale (na sve tri strane u srpsko-srpskom sudaru), strašno je danas i pojmiti kako je propagandna mašinerija decenijama radila i, još gore, kakve je dugoročne posledice po naše društvo i građane ostavila…

Kako dokazati generacijama stasalim i vaspitanim u epohi socijalizma da Drugi svetski rat u Srbiji nije izgledao onako kako im prikazuje “Užička republika“, da ravnogorci i njihovi komandanti nisu izgledali i ponašali se kao u “Poslednjem činu“, a da se pobednici u građanskom ratu ne mogu sagledavati tek kroz likove Boška Buhe ili izmaštanog “Valtera“ i “Devojke sa Kosmaja“… Da u tom složenom mozaiku nema podele na nevine i odgovorne, izdajnike i heroje, zločince i žrtve…

Teško. Zbilja teško.

I sad će još neko ko ovakve stvari i zaključke prihvata zdravo za gotovo sutra da se zove slobodarom i istinoljubivim, a onaj ko traga za dokumentima o svom ruhu i kruhu – biće revizionista?!

Sve u svemu, mi smo toliko slagani i otrovani, da bi nam cela Istina teško pala da je prihvatimo. I moraće još mnogo vode Moravom da proteče… da bismo shvatili šta nam se dogodilo. A istinu ćemo morati da doziramo, kao i kakvu drugu terapiju… da je uzimamo pravilno, redovno, i u vremenskim razmacima… da bi naš organizam mogao da je podnese.

Autor: Nemanja Dević

POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.
POKOLj – Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.

NAJNOVIJE VIJESTI

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je produžio

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi je

Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali

Matura

Čak i najboljim đacima škola je uvijek pomalo “teret”, pogotovo ambicioznijima u koje

Mladost

Sve u svemu, imale smo sretno djetinjstvo, okružene ljubavlju i brigom, a standard

Predgovor

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku koja

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​