Dva lica Oluje u Rakitićima

Datum objave: sreda, 10 juna, 2015
Objavljeno u Oluja
Veličina slova: A- A+

Mile i Evica Petrović iz banijskog Brezovog Polja doživjeli su posve različita iskustva s dvije jedinice Hrvatske vojske. Drugo je bilo umalo kobno

Evica i Mile Petrović

Evica i Mile Petrović, vremešni supružnici iz zaseoka Rakitići u Brezovom Polju, među rijetkim banijcima srpske nacionalnosti koji su u Oluji ostali na svojim ognjištima, niti dan danas, dvadeset godina nakon tih dramatičnih dana, nisu sigurni da li su donijeli dobru odluku. Ne prođe dan, a da o tome ne razmišljaju.

Uzalud su ih susjedi 5. kolovoza 1995. pozivali da krenu s njima prema Dvoru na Uni, pa dalje prema Srbiji i potpunoj neizvjesnosti, no Evica i Mile oglušili su se na sva nagovaranja i već za nekoliko sati ostali su s bolesnim sinom Duškom potpuno sami, ne samo u Rakitićima, već i na cijelom području Brezovog Polja.

Računica je bila vrlo jednostavna. Njihov Duško bolovao je od multiple skleroze pa bi panično bježanje, u kojemu se ne zna niti kuda bježiš, niti što te čeka, u dobroj mjeri ugrozilo Duška. Osim toga, nikako im nije bilo jasno zašto uopće trebaju bježati. Nikoga nikada nisu povrijedili niti uvrijedili, živjeli su mirno u kući Milinih djedova baveći se poljoprivredom, dijelili dobro i zlo sa susjedima i prijateljima.

– Kada je selo ostalo pusto, nas troje skupili smo se na kućnom pragu da vidimo što dalje. Oko nas grobna tišina. Čuli smo tek pokoji lavež psa i vidjeli stoku kako bezglavo tumara na sve strane. Znali smo da će uskoro doći Hrvatska vojska. Nismo se brinuli za svoje živote, ali smo svi troje razmišljali kako da ih dočekamo. U jednom trenutku moj muž je donio odluku, sjeo je za stol, uzeo papir i olovku i počeo nešto pisati – prisjeća se Evica.

Mile Petrović do dana današnjeg nikome nije rekao što se dogodilo kad su ga opkolila trojica vojnika. Činjenica je da je jedva doteturao kući sav modar od batina, u teškom šoku i depresiji

Mile Petrović počeo je pisati pismo koje je naslovio: ‘Hrvatskoj vojsci’. Napisao je tko su i što su, naveo imena članova obitelji i obavijestio ih da će se sakriti u stotinjak metara udaljen šumarak, a oni ‘neka rade što im je raditi’. Opisao je točno mjesto gdje su otišli, kako ne bi ispalo da imaju nekakve zle namjere. Na stol kraj pisma ostavio je litru rakije, kavu, šećer i nešto kruha. Uzeli su nešto hrane, malo odjeće i najnužnijih stvari, nepokretnog sina Duška posjeli u tačke i sakrili se u nedaleki gustiš odakle su mogli kriomice promatrati kuću i dvorište.

– A onda, kasno poslijepodne, vidjeli smo kako ulaze u selo i u naše dvorište. Obišli su i pomno pretražili ono malo napuštenih kuća i dvorišta, a našu kuću su odabrali za mjesto gdje će boraviti. Vjerujem, zbog pisma. Da su pročitali moje pismo znao sam po povremenim pogledima prema našem šumarku, ali na tome je sve ostalo. Prenoćili su u kući, ujutro smo ih vidjeli kako hodaju po selu, nešto rade i razgovaraju, a nas su potpuno ignorirali. I tako četiri dana. Onda su iznenada otišli i selo je opet opustjelo. Čekali smo sat, dva i polako krenuli prema kući – opisuje Mile.

U kuhinji su zatekli sve kako su i ostavili, ništa nije bilo razbijeno ili uništeno. Rakija je bila popijena, kava je bila u više navrata skuhana, a sudeći po praznim limenkama, vojnici su jeli svoju hranu koristeći tanjure Petrovića. Hrana u frižiderima i smočnici bila je netaknuta. Petrovići su prenoćili, ali čitavu noć osluškivali su udaljene glasove sa ceste Glina – Dvor u Brezovom polju, pa su zaključili da se vojska tamo povukla. Mile je ujutro odlučio krenuti na cestu da vidi što se događa, a i da kaže vojsci da su se vratili u svoju kuću.

– Odveli su me zapovjedniku jedinice, sjećam se da mu je ime bilo Božo, prezime sam mu zaboravio, ali sam čuo da je bio iz Zagreba. Rekao mi je da zna za nas, da je bio gost u našoj kući četiri dana i da nas nije htio uznemiravati. Pitao je treba li nam što, a kad sam rekao da ne treba ništa, pozdravio nas je i rekao neka ne brinemo, da se vratimo kući i da nam se ništa neće dogoditi. Tako je i bilo, ali ne zadugo. Uskoro je u selo stigla nekakva druga Hrvatska vojska i sve je pošlo naopako – prisjeća se Mile.

Tražeći svinje koje su se razbježale prema cesti, Mile je nakon nekoliko dana naišao na grupu hrvatskih vojnika koji su čuvali straže na cesti. Oni su ga opkolili i počeli ispitivati. Ovdje Mile Petrović prestaje bilo što govoriti i do dana današnjeg nikome, pa niti najbližima, nije rekao što se tamo dogodilo. Činjenica je da je jedva doteturao kući sav modar od batina, u teškom šoku i depresiji. Na pitanja nije odgovarao, šutio je i zurio ispred sebe, a ruke i noge su mu se toliko tresle da nije mogao niti hodati. Jedino što obitelj zna je da je torturi bio prisutan i jedan policajac koji mu je spasio život. Drhtanje ruku nije prestalo ni nakon dvadeset godina, pa je Mili Petroviću država odredila za njegu 500 kuna mjesečno.

Ubrzo su trojica vojnika ponovo stigla u zaselak, ponovo se okomili na Milu, stavili mu šljem na glavu, kredom označili mjesto na šljemu i rekli mu da će u tu točku pucati. Zaprijetili su i Evici govoreći da će je ustrijeliti, a od Mile su tražili da im kaže ‘gdje su skriveni četnici’ i ponovo ga odveli. Nakon sat vremena Mile se, potpuno izmučen, vratio živ, ali što se tamo dogodilo, kao i raniji događaj sa ceste kad je Mile pretučen i najvjerojatnije mučen, zauvijek su ostali tajna. Tek što su sjećanja na te dramatične dane počela blijediti, obitelj Petrović zadesila je nova tragedija. Kod sina Duška bolest je uznapredovala, javila su se i nova oboljenja, pa je 2002. umro.

Evica i Mile žive danas sami, paze i pomažu jedno drugome koliko znaju i umiju i uskoro će obilježiti 60 godina braka. Šezdeset godina žive u slozi, ljubavi i uzajamnom poštovanju. Gostoljubivi su domaćini koji nikome ne daju naslutiti kroz što su sve prošli. Cijeli život su se borili s raznim nedaćama, a bore se i danas. Ono malo kokoši jedva da mogu sačuvati od jastreba i lisica. Sve što posiju i posade otimaju divlje svinje, a starost sustiže.

 

Izvor: PORTAL NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Neuznemirena javnost

UBIJEN JER NIJE HTIO DA NAPUSTI SVOJU KUĆU

Zaboravite “Oluju”

Oluja – Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top