Dugo žigosanje srpskog imena (prvi deo)

Datum objave: subota, 22 marta, 2014
Veličina slova: A- A+

GENOCIDNOST HRVATSKE POLITIKE:

Tragom tužbe protiv Srbije za navodni genocid počinjen nad Hrvatima

Povodom hrvatske tužbe protiv Srbije za navodni genocid počinjen nad Hrvatima u vreme građanskog rata, prilikom raspada Jugoslavije, i protivtužbe Srbije protiv Hrvatske za počinjeni genocid nad Srbima u Hrvatskoj, kao i rasprava koje se tim povodom ovih dana vode pred Mađunarodnim sudom pravde u Hagu, želim da upoznam javnost s malo poznatim ili nepoznatim činjenicama koje se tiču predistorije genocida počinjenog nad Srbima u Hrvatskoj. Izneću ogoljene činjenice koje ubedljivo govore o tome da su mnogi istaknuti hrvatski političari, i deo hrvatskog društva, još od sredine XIX veka, smatrali da se pitanje Srba u Hrvatskoj, kao remetilačkog faktora, može rešiti nasilnim uklanjanjem Srba sa hrvatske državne teritorije.

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/tudman-hrvati.jpg

IME KAO „PRESTUP”

U nauci je dobro poznato da je svuda u svetu gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije to bio znak za fizički napad na tu naciju, da je to bilo javno žigosanje i upiranje prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepoželjni. Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj uvek je bila praćena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su „narodna neprilika“, „da Hrvati nisu srpska braća, jer su Srbi braća sa psima“, da su hajdučki i razbojnički narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je „Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu“, jer u njemu je „krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat“.

U određenim krugovima Hrvatske, posebno u pravaškoj i frankofurtimaškoj (frankovačkoklerikalnoj) štampi, Srbi nikada nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, već raznim pogrdnim imenima kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari) Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije, i slično. Ante Starčević nazivao ih je: „blatni skoti“, „gnusna ropska stvorenja“, „sužanjska pasmina“, „nakot zreo za sjekiru“, „prodane mešine“, „pseta austrijska“, „pseta pustjena s verige“, „smeće“ itd. Prilikom antisrpskih demonstracija koje su se u više navrata desile u Zagrebu (1895, 1899. i 1902. godine) rulja je izvikivala parole s čisto genocidnim porukama, kao što su: „Udri, udri in der štat Srbom štrik za vrat“, „Srbe o vrbe“ i „Srbom sjekirom za vrat“.

Vrlo brzo se ispostavilo da je destrukcija srpskog imena urodila željenim plodovima. Samo srpsko ime počelo se tretirati kao „politički prestup“ pa su preduzimane mere da se ono sasvim potisne i iskoreni kako bi se stvorila etnički čista, verski jedinstvena – katolička – velika Hrvatska. Do koje mere je porasla mržnja prema Srbima od Hrvata, koji su sledili politiku hrvatskog državnog i povjesnog prava, savršeno pokazuje Politička povijest hrvatskoga naroda dr Pere Gavranića, objavljena u Zagrebu 1895. godine. U njoj je napisano: „danas za cielo nema nigde u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje, nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima. Ta je mržnja doduše nezgodna, ali je vrlo razumljiva. Težnja hrvatska i težnja srpska ne bori se doduše oružjem u ruci, jer takve nam borbe ne bi dozvolili naši sadašnji gospodari, ali zato borba itekako obstoji, i to podmukla, potajna, gadna borba jedne eksistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez počinka, bez kraja i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebalo ni od koga bojati, buknuo bi za cielo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpopularniji.“

Istorijski događaji koji su se zbili od 1941. do 1945. i od 1991. do 1993. u svemu su potvrdili ocene P. Gavranića izrečene 1895. godine. Oba puta kada su Hrvati stekli „svoje nezavisne državice“, došlo je, kako je Gavranić i predvideo, do krvavog pira u kojem su žrtve bili Srbi. Mržnja protiv njih ispoljena je tada na najbrutalniji način, ali sa jasnim ciljem: da se stvori etnički čista i što veća hrvatska država.

Poznati hrvatski vajar jugoslovenskog opredeljenja, Rudolf Valdec je povećoj grupi srpskih pisaca, slikara i vajara, koji su grupno posetili Zagreb 1905. godine, kritikujući ekstremnu antisrpsku politiku Hrvata, između ostalog izjavio da kada bi Hrvati „dobili ma i najmanju nezavisnost državnu, sa lica zemlje zbrisali bi sve ono što nosi srpsko obeležje“. Vreme i događaji su potvrdili Valdecove sumorne ocene, koje su slabo obaveštene Srbe iznenadile i zbunile.

SEJAČI MRŽNjE

O toj za zdrav razum neshvatljivoj mržnji, koja je ovladala znatnim delom hrvatskog društva u drugoj polovini XIX veka, izrekla je svoj sud i dobronamerna i humana mis Adelina Paulina Irbi, koja, kao strankinja, Engleskinja, nije imala nikakvih razloga da pravi razliku između pravoslavnih i katolika. Povodom masovnog zatvaranja Srba u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru i drugim mestima Hrvatske i Slavonije, do kojeg je došlo u vreme ustanka u Bosni i Hercegovini (1875–1878) mis Irbi je napisala: „Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima opet protivu Srba.“

Najveći sejači mržnje, oni koji su je uobličili u državne, nacionalne i političke programe, koji su joj dali osobine borbe različitih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Starčević, u hrvatskom društvu prihvaćeni su kao najveći patrioti i rodoljubi. Tim činom razdor između Hrvata i Srba duboko je bio usađen u njihova bića, jer dok su jedni bili spremni da slave, hvale i slede pomenute korifeje, drugi su s razlogom od njih zazirali, jer su osećali teške posledice njihovog pogubnog delovanja.

Ruženi i satanizovani u prošlosti, još gore su Srbi prošli u vreme hadezeovske vlasti Franje Tuđmana i njegovih naslednika. Kad je Hrvatska demokratska zajednica došla na vlast, sačinjen je za novinare poseban glosar s uputstvima kako treba govoriti i pisati o Srbima. Kao što se u vreme Pavelićeve NDH govorilo o žido-komunistima, od novinara je sada traženo da govore o Srbo-komunistima. Tada je izdato jedno uputstvo da se na radiju i televiziji, u novinama, časopisima, knjigama, govorima, predavanjima i u svim javnim nastupima uvek za Srbina koristi izraz „četnik“. U februaru 1990. Tuđman je zahtevao da se Srbi u Hrvatskoj, kao hrvatski građani, označavaju kao „pravoslavni Hrvati“. Zalagao se za to da se ne koristi kovanica „pravoslavni Srbi“ a, u potpunom skladu sa zakonskim odredbama iz vremena Pavelićeve NDH, nagovestio je da će u Hrvatskoj biti zabranjena Srpska pravoslavna crkva. Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj i ne bi se preselili u Srbiju, obećao je da će njihova crkva, kao i u vreme NDH, postati hrvatska.

Držeći se pomenutog glosara, ali i konkretnih uputstava Franje Tuđmana, reporter Hrvatske televizije, Jerko Tomić, u emisiji „Kuda srpska horda prođe“, emitovanoj 20. avgusta 1996, o Srbima je rekao da su „neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje, da su trgovci svinjama, četnička gamad, da su gori od stoke, srbadija prljave šape, sotonski dobošari, da su civilizacija ražnja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave šubare, jad i beda, đubrad, srbočetnički vampiri, ljudsko zlo, stvorovi, bolest, guba, neslavni Jovani, bijesne razularene četničke zveri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku došli pre sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i pre dolaska hitlerovaca u Beograd“.

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/Dubrovnika_prije_1873.jpg

GETA ZA SRBE

Početkom avgusta 2001. godine dogradonačelnica Petrinje izjavila je da „dok i jedan pravaš živi na svom području (tj. u Hrvatskoj – V. K.) dok i jedan Hrvat diše svojim plućima i hoda po ovoj zemlji“, Srbin neće „moći živjeti ovdje kao svi ostali“. Za čelnicu Petrinje Srbin „niti je čovjek, niti životinja, životinja ne zaslužuje takvu usporedbu s njim“. Sve Srbe ona je videla kao četnike a za njih nema života u Hrvatskoj. O tome je ona kazala: „/…/ Mi možemo sa svima, osim s nekrstima, jer vjera i vrag ne idu skupa. Očistit ćemo Hrvatsku od smeća /…/“

Važno je istaći da su se brutalni verbalni napadi na Srbe, koji su bili pravi ratni pokliči, čuli i u Saboru Hrvatske 4. oktobra 1990, u vreme konstituisanja nove Hrvatske, više meseci pre no što je došlo do oružanih sukoba. Na toj sednici poslanik Damir Majovšek je, između ostalog, rekao: „Ne veruj Srbima ni kada ti darove donose /…/“ Potpredsednik Sabora Stjepan Sulimanac založio se na toj sednici za donošenje rasnog zakona kad je izjavio da za „lica koja su se naselila iza 1918. godine u Hrvatskoj, a stekla su imetak, treba stvoriti zakon i zaštititi se od tih elemenata“, tj. od Srba. Poslanik Ivan Milas poručio je Srbima: „Na vaše pravo odgovorit ćemo oštrim mačem. Dan obračuna je vrlo blizu /…/“ Potom je dodao: „Srbe nikad nisam volio, a moji su roditelji krivi što ih nisam mrzio.“ Poslanik Anđelko Klarić založio se za to da se Srbi u Hrvatskoj izoluju, kao Kurdi u Iraku, i da se za njih stvore geta. Branko Požnjak je predložio da Sabor „razmotri mogućnost ukidanja imuniteta srpskim poslanicima“ a Viktor Grabovac je zahtevao da se za srpske opštine u Hrvatskoj „obustave sva finansijska davanja“. Na toj saborskoj sednici od 4. oktobra Srbi su počastvovani raznim epitetima. Tako je, između ostalog, rečeno da su „drumski razbojnici“, „pijana i drogirana, necivilizirana rulja“, „teroristi“, „osvajački divljaci“ i „četnici“ pa da sa njima, kako je rekao poslanik Ante Čezović, Hrvati ne mogu da žive zajedno. Još pre ovog saborskog zasedanja, jedan od prvaka HDZ, Slobodan Praljak napisao je u listu Start od 28. aprila 1990. da po ulicama „dečki već pevaju: Zaklat ćemo Srbe‘“. Ministar uprave i pravosuđa u Drugoj Vladi Republike Hrvatske, Bosiljko Mišetić, izjavio je: „Dete od rođenja, dakle pre nego što ga se nauči čitati i pisati, treba ga naučiti tko mu je neprijatelj, a neprijatelj mu je na ovim prostorima Srbin. To znači da od početka života (kao što treba učiti čitati) tako ga treba podučavati da svo zlo, koje je učinjeno hrvatskom narodu učinili su Srbi.“ Ako se jedna sredina, u ovom slučaju hrvatska, sistematski, smišljeno i u dužem periodu napaja ovakvim i sličnim ocenama koje sam naveo, onda je prirodno što je ona, teško indoktrinisana, došla do zaključka da po svaku cenu Srbe treba uništiti. Da je to tako, nauka obiluje brojnim dokazima.

DUBROVNIK PRETI – BOKA ŠTITI

Kad je izbila revolucija 1848, Srbima u Dubrovniku zapretila je smrtna opasnost. Hrvati su im otvoreno rekli da će ih sve u crkvi zapaliti. Dubrovački prota Đorđe Nikolajević je 22. marta 1848. napisao vladiki Jeroteju Mutibariću: „Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja veličajši strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće iseći.“ Na sreću, kad se o pretnjama saznalo u Boki, Srbi u Dubrovniku bili su spaseni. Nikolajević je o tome napisao: „Glas ovaj stigne u Kotor, gdje su pravoslavni Srbi mnogo pretežniji. Kotorski Srbi poruče Dubrovčanima, da ne tiču tamošnju braću, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika ostaviti neće. No i ova pretnja razjarene Dubrovčane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugij glas, koji u slučaju obistinjenja ne bi imao šale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iljada Crnogoraca, koji dolaze Dubrovčanima u pohode, i da ih pitaju, šta će oni sa Srbima.“

I u samom Zagrebu Srbima je 1848. godine zapretila velika opasnost. Po svedočenju Anastasa Popovića, poznatog i uglednog zagrebačkog trgovca i predsednika tamošnje Srpske pravoslavne crkvene opštine, kritičan trenutak po Srbe nastao je u času kada se u Zagrebu saznalo da su Srbi na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima izabrali vojvodu. Tim povodom u Zagrebu je zavladalo veliko nezadovoljstvo i skoro je „do toga htelo doći da sve Srbe pokolju“. Pokolj je zapretio i srpskim deputatima koji su se posle Majske skupštine našli u Zagrebu. Dr Konstantin Peičić je o tome zapisao: „Moja je zasluga što sam smirio u Zagrebu serežane (pandure) Šokce, koji su na Srbima deputircima vartolomejsku noć spremali bili, zato da im bana Jelačića šizmatički patrijarh naš ne inštalira i ne povlaši (posrbi).“

Piše: Vasilije Đ. Krestić

Izvor: Pečat 

 

Vezane vijesti:

KRESTIĆ : PONOVNO OTIMANjE SRPSKE BAŠTINE

AKADEMIK VASILIJE KRESTIĆ: Istorija se nemilosrdno poigrava sa Srbima

AKADEMIK VASILIJE KRESTIĆ – Milost Hrvata kupujemo nacionalnim dostojanstvom (2.deo)

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top