Dugo žigosanje srpskog imena (drugi deo)

Datum objave: petak, 28 marta, 2014
Veličina slova: A- A+

Višedecenijske pripreme za brutalni obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj ideologiji u okvirima Austrougarske do 1914. godine. Kada je te godine u Sarajevskom atentatu ubijen nadvojvoda Ferdinand, na genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada Srbe treba uništiti

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/radni_logor_lepoglava.jpg

Zbog toga što hrvatska Stranka prava nije priznavala nacionalnu posebnost Srba u Hrvatskoj i što ih je prisiljavala da budu pravoslavni Hrvati, na šta oni nisu pristajali, Eugen Kvaternik, pored Ante Starčevića najugledniji prvak pravaša, izjasnio se za uništavanje Srba, koje je nazivao „nakotom vere“ pravoslavne. U pismu napisanom 22. juna 1869. hrvatskom političkom prvaku iz Dalmacije, don Mihovilu Pavlinoviću, Kvaternik je o Srbima, koje je označavao kao „najoštriji nož“ u rukama hrvatskih neprijatelja, između ostalog napisao: „/…/ Otvoreno velimo dotičnim, da će znati hervatski narod osvetiti takovo izdajstvo, uništiv takovi nakot vere, koja je kadra iz ljudih učiniti izdajice kervi i svetinjah svakom narodu najmilijih /…/“ Ako se Hrvati tako budu ponašali prema Srbima, tvrdio je Kvaternik, „/…/ ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol/skih/ alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste, neoskvernjene Hervatske /…/“

„SUŽANjSKA PASMINA” Zato što Srbi nisu pristajali da budu Hrvati pravoslavne vere, i Starčević je, poput Kvaternika, samo godinu dana kasnije, nagovestio put kojim će ići Hrvati u rešavanju srpskog pitanja, u stvaranju velike i etnički čiste hrvatske države. On je 1870. napisao: „Narod hervatski neće trpeti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervata.“

Ugledni hrvatski političar, Frano Supilo je, poput Kvaternika i Starčevića, smatrao da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može i mora rešiti, ako nema drugog načina, njihovim fizičkim uništavanjem. O tome je napisao da Hrvati, ako žele da emancipuju Hrvatsku od Srba, „moraju najprvo da se svih sredstava (pa i najgorih: u politici je koješta dopušteno) late, da toga najpogibeljnijeg, jer domaćeg i istojezičnog, narodnog protivnika bilo kako ili apsorbuju, ili ga inače unište. Od ove potrebe, do proklamacije ‚nema Srba!‘ sa svim onim posledicama, koje ona sobom nosi, nije nego jedan korak“.

Držeći se devize da je u politici sve dozvoljeno, kako je napisao Supilo, frankovački zastupnik u Saboru Hrvatske dr Jerko Pavelić brutalno otvoreno izjavio je u Saboru 1907. godine kako bi on, sa svojim političkim istomišljenicima, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i Slavoniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u naručje hrvatske misli. Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, „takozvani“ Srbi za 48 sati postali bi „pravoslavni Hrvati“.

Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. „Izjavljujem“, rekao je on, „da smo mi Srbi ljuto uvređeni Pavelićevim rečima. Čudim se da je takovo što mogao reći baš dr Pavelić, koji bi kao poznavalac povesnice trebalo da zna, da se mora poklati čitava generacija dok se narod koji ne pretopi u drugi /…/“ Naravno da je Pavelić to dobro znao, ali je na takav način rešavanja srpskog pitanja bio spreman, jer od Kvaternikovog i Starčevićevog vremena istrebljenje Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije postalo je deo programa znatnog dela hrvatske politike.

UBEDLjIVI DOKAZI Da su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bili nepoželjni i da ih je trebalo, po svaku cenu, ne birajući sredstva, milom ili silom asimilovati i iskoreniti sa tla Hrvatske, svedoči i pisanje Gaje Radunića iz 1911. godine. Po njegovom viđenju, biti Srbin u Hrvatskoj je žalosno „a najsmješnije je i danas još vrlo pogibeljan naziv Srbski“. Radunić je bio uveren da će taj naziv iz Hrvatske nestati i da će biti samo žalosna pojava, koju će pominjati istorija, jer ime srpsko tu će se izgubiti, pošto će svi Srbi postati Hrvati. Srpsko pitanje, po njegovoj oceni, stoji „kao mač nad glavom Hrvatima“ pa će stoga „svako hrvatsko srce da obveseli dan kad budemo vidjeli da su se ove nezdrave biljke na našoj narodnoj njivi izgubile, kada vidimo da svi ko jedan čovjek pristupismo ozbiljnom radu za ostvarenje i oslobođenje naše mile Hrvatske Države“. Drugim rečima, Hrvati će biti veseli kada Srbi iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije budu nestali, kada Hrvatska bude etnički čista i verski – katolički jedinstvena, bez Srba, jer oni su, za Hrvate i Hrvatsku, po oceni poznatog političara Josipa Miškatovića, „dračje“, koje Hrvati „iz svoje bašče moraju počupati“.

Ubedljive dokaze o tome da je jedan deo hrvatskog društva, još u okvirima Austrougarske, došao do zaključka da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može rešiti genocidom, ostavio je za sobom Stjepan Radić, predvodnik Hrvatske seljačke stranke. Nasrtanje hrvatskog bana Pavla Rauha na Hrvatsko-srpsku koaliciju Radić je objasnio time što je iza bana u svemu stajao Beč. O tome je napisao: „Kad god su gospoda u Beču bila u stisci, tražila su kakvu bilo smutnju, u kojoj će narod kao slijep i lud udarati bilo na koga, a do tada će gospoda svoje poslove obaviti /…/ A Srbi su bili najzgodniji, da se radi njih načini smutnja. Oni su doseljenici, druge su vjere, domaćemu narodu s većine razloga – nepoćudni – pa zato i treba kadšto samo malo namignuti i eto klanja!“

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/stjepan-radic.jpg

Uočavajući zloćudne frankovačke namere prema Srbima, naročito u vreme Aneksione krize 1908/9. godine i zagrebačkog Veleizdajničkog procesa, Radić je o tome zabeležio: „Na poslednjem vieću Frank-Starčevićeve stranke prava prihvaćen je čudan zaključak, o kojem novine mnogo pišu /…/ Ustrojila se naime ‚Hrvatska narodna legija‘ tj. oružana četa ‚za obranu hrvatske domovine‘ /…/ No najstrašnije je ovo: Ovo što hoće legija, to je ne samo mržnja, to je gotovo klanje Srba. I onda oni koji su za legiju, govore, da će se Bosna, u kojoj ima oko 700.000 Srba, sjediniti s Hrvatskom da te Srbe ‚žedne hrvatske krvi‘, ili mi pokoljemo, ili oni zbilja popiju našu krv /…/“

Dr Ivan Ribar, poznati političar, pripadnik napredne jugoslovenski opredeljene omladine, pristalica politike Hrvatsko-srpske koalicije, kao aktivni učesnik zbivanja u Hrvatskoj uoči Prvog svetskog rata, zabeležio je da su ban Rauh i Josip Frank, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom Aneksije Bosne i Hercegovine, sklopili sporazum koji „je glasio da se izvrši pokolj i iseljenje svih Srba iz Hrvatske“.

Poznati hrvatski političar i profesor Zagrebačkog sveučilišta, Iso Kršnjavi, koji je jedno vreme bio i ministar bogoštovlja i nastave a učestvovao je u svim važnijim političkim zbivanjima krajem XIX i početkom XX veka, u svojim Zapiscima je napisao – da u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo oko 700.000 Srba, ban Pavle Rauh bi ih najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti. Kršnjavi je u svojim Zapiscima zabeležio i sledeće svedočenje: „Bilo je jedno vrijeme, kada se je pisalo da treba sve Srbe sjekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe, i to nešto vrlo važno; ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno jedini način, kojim bi se dala provesti ‚hrvatska misao‘. Drugo je, dakako pitanje, bili se Srbi dali tako jednostavno utući, kao u Sjevernom moru ona dobroćudna morska telad nazvana tuljani. Mogao bi čovjek prilično sigurno proreći da bi se oni dosjetili narodne poslovice, po kojoj batina ima dva kraja.“

PROTIVEVROPSKO RASPOLOŽENjE Sama pomisao na fizičko uništavanje Srba, kao i rasprava koju je Rauh o tome vodio sa svojim istomišljenicima, najbolje svedoče o protivsrpskom raspoloženju koje je vladalo u krugu oko tadašnjeg hrvatskog bana i o tome kojim idejama su oni bili zaokupljeni i na koji način su nameravali da reše pitanje tamošnjih Srba.

Višedecenijske pripreme za brutalni obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj ideologiji u okvirima Austrougarske do 1914. godine. Kada je te godine u Sarajevskom atentatu ubijen nadvojvoda Ferdinand, na genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada Srbe treba uništiti. Na dan atentata, usred Zagreba, javno je rečeno da se „i u našem krugu na našem tielu nalazi sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj!“ U svojim još neobjavljenim zabeleškama i Ivan Ribar je napisao da je u programu frankovaca bilo da 1914. razbiju Hrvatsko-srpsku koaliciju i najradikalnije, pokoljem se obračunaju sa Srbima.

Ako se uporede navedeni dokazi o tome kako su istaknuti hrvatski političari, pravaši i frankovci iz druge polovine XIX i s početka XX veka, nameravali da reše pitanje Srba u Hrvatskoj sa činjenicama kako su to pitanje rešavale ustaše i kako ga je rešio dr F. Tuđman, onda je jasno da u svemu postoji neraskidiva logična i organska veza, da postoji kontinuitet. Jasno je i to da je hrvatska politička misao bila, i da je do naših dana ostala duboko prožeta idejom genocida. O tome ćemo, zbog ograničenog prostora, navesti samo nekoliko dokaza. U Katoličkom listu od 29. juna 1941. Mile Budak, Pavelićev ministar za bogoštovlje i nastavu, napisao je da je ustaška lozinka koja se odnosi na Srbe „Ili se ukloni ili se prikloni“. Takav način rešavanja srpskog pitanja sadržan je i u njegovoj izjavi: „Jednu trećinu Srba ćemo poklati, jednu trećinu proterati a jednu preveriti.“

Sveštenik i ustaša, dr Ivo Guberina je 1943. napisao da će ustaški pokret, kad je reč o Srbima, neprijateljima Hrvatske i Hrvata, koji su otrov u hrvatskom državnom organizmu, upotrebiti „sredstva, kojima se služi svaki liečnik pri liečenju organizma. Gdje je potrebno pravi potrebne operacije“. Pošto su Srbi neprijatelji hrvatske države, Guberina je naglasio da će ih ustaše, „po svim načelima katoličke moralke“, mačem uništiti. Kada su ustaše iz Slavonije proterale 65.000 Srba, čije kuće i imanja su zaposeli Hrvati, Pavelićev ministar pravde Mirko Puk je 25. februara 1942. tim povodom izjavio: „Hrvatska državna vlada izvršila je u tom pravcu svoju hrvatsku i svoju ustašku dužnost.“ Poput ministra Puka i ministar Milovan Žanić, koji je u NDH bio predsednik Zakonodavnog povjerenstva hrvatske državne vlade, rekao je 2. maja 1941. godine: „Ja govorim otvoreno, ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija druga /…/ Ova zemlja mora biti zemlja Hrvata, i nema metoda koje mi kao ustaše nećemo upotrebiti da ovu zemlju učinimo hrvatskom i očistimo je od Srba /…/“

Zašto je Hrvatsku trebalo očistiti od Srba, objasnio je Mladen Lorković, ministar spoljnih poslova NDH. On je septembra 1942. diplomatskim predstavnicima izjavio: „Hrvatska država ne može postojati ako u njoj živi 1.800.000 Srba i ako mi za leđima imamo snažnu srpsku državu koja bi uvijek zasezala u naša područja i predstavljala vječitu opasnost za nas. Stoga je sreća što je do uspostave NDH došlo u ovim vremenima, jer samo sada možemo riješiti taj problem. Mi stoga nastojimo da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu je već mnogo učinjeno /…/“ U govoru održanom u Donjem Miholjcu 27. jula 1941. Lorković je naglasio: „moramo istrijebiti Srbe u Hrvatskoj! To je naša dužnost i to ćemo uraditi. Ići ćemo do kraja, ne obazirući se na ono što govore oni preko Save i Drine u ime osjećanja čovječnosti /…/“

NE SAMO USTAŠE Sve ove i mnoge druge slične izjave ustaških glavešina rezultat su ranije osmišljenog plana poglavnika Pavelića o genocidnom uništavanju Srba. Još u jesen 1940, godinu dana pre no što je došlo do Drugog svetskog rata, za taj plan saznao je Vlatko Maček, tadašnji potpredsednik jugoslovenske vlade u Beogradu. On je bio obavešten da je Pavelić, u Sijeni, u Italiji, za vreme zatočeništva, „na osnovu višegodišnjeg proučavanja pokolja Jermena u Turskoj“ pripremio plan za pokolje Srba u Hrvatskoj. Iako je Mačeku sve to bilo predočeno i plan mu je pokazan, on o tome nije obavestio vladu ni svoje političke partnere iz Seljačke demokratske koalicije, koji su predstavljali Srbe u Hrvatskoj. Ima indicija da je s tim „bezbožnim planovima“ upoznao nadbiskupa Stepinca i da je od njega tražio da utiče na Pavelića i njegove ljude da odustanu od izvršenja tih zločinačkih namera.

Idejom o genocidnom uništavanju Srba nisu bile zaokupljene samo ustaše. Uverenje da su Srbi glavna prepreka za razvoj Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim delovima hrvatskog društva koje se nije svrstalo u redove ustaša. Tako, primera radi, predsednik Udruženja književnika Hrvatske Slavko Kolar nije bio ustaša, ali je 1941. godine, kad su Nemci bombardovali Beograd, izjavio da Srbe treba bombardovati „dok je i jedan taj gad živ“. Poznati profesor književnosti Mihovil Kombol takođe nije bio ustaša, ali je, uprkos tome, februara 1945. izjavio da milion Srba treba potući da bi se oni koji preostanu priključili Hrvatima. Izjave pomenutih ličnosti iz najviših redova hrvatske inteligencije rečito govore o tome koliko duboko i široko je u hrvatskom društvu bila rasprostranjena mržnja prema Srbima i ideja da se njihovim genocidnim uništavanjem na najbolji način može rešiti čitav splet pitanja koja se tiču Hrvatske i Hrvata, njihovog opstanka i njihove budućnosti.

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/tudjman.jpg

Čitava ova genocidna retorika o monstruoznim zločinačkim namerama i zločinima, kao i genocid koji se dogodio od 1941. do 1945. godine, počinjeni za dobro „hrvatske misli“, tj. za dobro velike, etnički čiste i rimokatolički jedinstvene Hrvatske, po oceni dugogodišnjeg urednika i glavnog saradnika zagrebačkog katoličkog nedeljnika, Glasa koncila, don Živka Kustića, imaju svoje opravdanje, jer, napisao je on, „veliki narodi znaju ne odricati se svojih važnih ljudi, ni onih koji su odgovorni i za povijesne zločine“. Dr Srećko Perić, franjevac i ustaša iz manastira Gorica kraj Livna, jedne nedelje pre pokolja Srba, sa oltara crkve u Gorici od okupljenih vernika – Hrvata ovim rečima zatražio je da započnu klanje Srba: „Braćo Hrvati, idite i koljite Srbe, najpre zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovjediti, pa će vam onda svi grijesi biti oprošteni.“ Tako su crkveni oci hrvatske Rimokatoličke crkve podsticali svoje vernike na zločin i nudili im oproštajnice, koje podsećaju na tzv. indulgencije, dobro poznate iz mračnog vremena inkvizicije.

Pripremajući se za nove „povjesne zločine“ a umanjujući i pravdajući one koji su se već dogodili u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine, dr F. Tuđman je u svojoj knjizi Bespuća povjesne zbiljnosti, Zagreb, 1989, čitavoj javnosti obznanio da je za njega genocid sastavni deo ljudske prirode, da se on događao od biblijskih vremena do naših dana i da ga treba prihvatiti kao ljudskom društvu primerenu pojavu. Ni pred međunarodnom javnošću Tuđman nije krio da je spreman na genocid. To je potvrdio Dejvid Fišer, direktor Instituta za proučavanje spoljne politike „World Affairs“ u San Francisku. Na promociji knjige bivšeg ambasadora SAD u Jugoslaviji Vorena Cimermana, Fišer je izjavio: „/…/ Sećam se konferencije diplomatskog kora u Nemačkoj 1989. na kojoj je bio prisutan i budući predsednik Franjo Tuđman i koji je tom prilikom istakao da kad on bude postao – ne ako bude postao – predsednik Hrvatske da će tlo u Krajini postati crveno od krvi /…/“ Razume se, od srpske, a ne hrvatske krvi.

Uveren sam da su saopšteni dokazi o tome da je genocidna ideja o načinu rešenja srpskog pitanja u Hrvatskoj negovana tokom mnogo decenija i da je bilo samo pitanje vremena kada će i kako ona biti realizovana. Podaci koje sam saopštio samo su izbor iz veće zbirke sličnih dokaza. Hrvatska strana takvih dokaza o spremnosti Srba na genocid nad Hrvatima nema. Stoga ona, uzaludno i drsko, ali uporno, pokušava da inkriminiše Načertanije Ilije Garašanina i Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Na sreću i na čast srpske strane, a na nesreću hrvatske, u tim dokumentima nema klanja, reči koja se kao ružan refren ponavlja u mnogim hrvatskim spisima vrlo istaknutih Hrvata.

Piše: Vasilije Krestić

Izvor: Pečat

 

Vezane vijesti:

Dugo žigosanje srpskog imena (prvi deo)

KRESTIĆ : PONOVNO OTIMANjE SRPSKE BAŠTINE

AKADEMIK VASILIJE KRESTIĆ: Istorija se nemilosrdno poigrava sa Srbima

AKADEMIK VASILIJE KRESTIĆ – Milost Hrvata kupujemo nacionalnim dostojanstvom (2.deo)

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top