DUBOKE RANE UVIJEK BOLE – Piše Vasilije KARAN

Za vas skita i pita Vasa sa Vrbasa

Promocija obimne knjige autora Milana Bastašića održana u Zagrebu predstavlja jedno prijatno iznenađenje, ali istovremeno i jak udar na emocije, na tugu i bol. Knjiga pod naslovom „BILOGORA I GRUBIŠNO POLJE 1941. – 1991.“ tretira dva žestoka i krajnje neshvatljiva rata u kojima su stradali Srbi. Ljekar Milan Bastašić napisao je takvo djelo (650 stranica) sa izrazito potresnim istinama koje su za današnjeg mladog čovjeka neshvatljive. Pisac ovog djela, dok je pisao, nije razmišljao kom rodu ili vrsti literature treba da pripadne njegovo djelo. Nije bio opterećen piščevom fikcijom, već je svom snagom, voljom i razumom, pet-šest godina ronio istorijskim krvavim drumovima, vršio popis stradalih Slavonaca, ne samo u Grubišnom Polju i užoj okolini, već je pratio istinu i sva ona stradanja ljudi na cijelom bilogorskom podneblju.

Krvavi noževi koljača trajali su i bili nemilosrdni u svom krvavom pohodu pune četiri godine tokom Drugog svjetskog rata, a takva zastrašujuća mržnja ponovila se i 1991. godine. U Hrvatskoj se ponovo izricala misao: Srbe na vrbe ili Srbe u Srbiju. Pisac ovog obimnog istorijskog djela uspio je da preživi ustaške kazamate u jednom ratu; ista nevolja ponovila mu se i u ovom građanskom (bolje reći nacionalno-vjerskom sunovratu) kada je morao da napusti svoju otadžbinu.
Doktor Milan Bastašić pišući ovakvu knjigu koristio je sve moguće izvore do kojih je dolazio svojim životnim iskustvom, ljubavlju, ali i nekom čudnom, moglo bi se reći nemjerljivom snagom. Rat je zapamtio, a za ono čega se nije sjećao, koristio je arhive, dokumenta privatnih arhiva, fotografije, ali njemu u susret najviše su krenuli ljudi koji su preživjeli ovaj ili onaj masakr. Njihove ispovjesti Milan je notirao, a onda to sve polako pretakao u svoj rečenični niz. U priči.
Dvorana Privrednika (Preradovića 18) bila je na promociji krcata Zagrepčanima (bolje reći Slavoncima koji žive u Zagrebu), pa je razgovor promotora bio krajnje ispunjen prejakim emocijama, uzdasima, ali i nekom ljudskom gorčinom. O knjizi su govorili: profesori Svetozar Livada i Đuro Zatezalo, kao i književnik Vasilije Karan. Sin pisca Milana Bastašića, mladi gospodin Dušan bio je organizator, domaćin, ali i voditelj. Ali, ni to nije sve.
Dušan Bastašić (takođe ljekar) nastavio je da „putuje“ očevim drumovima. U Banjaluci je formirao udruženje “JADOVNO 1941.” koje se poslednjih mjeseci stalno povećava. Učlanjuju se preživjeli logoraši, kao i njihovi potomci, a sve sa ciljem da jedno krvavo i suludo ratno vrijeme ne ode u zaborav, da se zna i pamti to kako su civili bez krivice bili krivi. Dana 26. juna, ove godine u Jadovnom će biti organizovan susret logoraša i potomaka, crkvenih dostojanstvenika, ljudi iz politike sa ciljem da se nad jamom u koju su bacani živi, ali i zaklani Srbi, ljudi sa jednim dužnim i hrišćanskim pijetetom poklone nad sjenima stradalnika. Tim da još jednom mislima vrate jednom neshvatljivom i preteškom vremenu. Na istom susretu biće govora o tome kako da se se iz kamene jame povade kosti mrtvih ljudi i sahrane na dostojanstven i hrišćanski način. A tim da se žrtvama podigne spomenik.
Sav ovaj teret preuzeo je i sebi stavio na pleća sin pisca Milana Bastašića. Mladi Dušan nije imao sreće, niti prilike da se nađe na djedovom krilu, da sluša priče i da se tako uz sav dječiji kikot raduje svemu. Njegovi djedovi i stric su završili u kazamatima, u jamama.
Dušan Bastašić je jedan jak i prejak, pomalo teško shvatljiv lik. Čovjek kog zanima krvava prošlost ne samo iz doba Drugog svjetskog rata, već i iz ovog otadžbinskog u kojem su Srbi istom žestinom ponovo ginuli. Iako je odrastao u Zagrebu, Dušan je morao da napusti svoj uži zavičaj. Danas živi u Banjaluci, a njegov otac u Beogradu. Nijedan više i ne pomišljaju da se ikada vrate u Hrvatsku.
Promocija knjige Milana Bastašića doživjela je pravo otkrovenje, jedan prejak emocionalni izliv, bol, tugu, ko zna šta sve. Promocija je održana u Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani pa evo i u Zagrebu.

Dakle, istina živi, nju ničija čizma ne može da potire, ona ne umire, njoj niko ne može da stane na put.

Vasilije Karan