DRUGI SABOR BILOGORACA: Zavičaj čine ljudi

Datum objave: utorak, 19 jula, 2011
Objavljeno u Grubišno Polje
Veličina slova: A- A+

U subotu 16. jula u Rumi je održan drugi po redu Sabor Bilogoraca, na kojem se u organizaciji Zavičajnog udruženja „Bilogora“ okupilo nešto više od sto učesnika.

Već pri iniciranju i osnivanju ovog udruženja tokom 2008. i početkom 2009. godine, Sabor Bilogoraca zamišljen je kao središnje mjesto na kojem će se sabrati svi bivši žitelji istočne Bilogore čija je glavnina danas u Republici Srbiji, dio u Republici Srpskoj i državama nastalim od bivše Jugoslavije, a brojne porodice rasijane po svim kontinentima izuzev Anktartika.

Dio učesnika Sabora na zajedničkoj fotografiji

Dio učesnika Sabora na zajedničkoj fotografiji

Sabor nije samo mjesto cjelodnevnog druženja i konvencionalnog izleta i zabave u šta prijete da se izrode skoro sva slična okupljanja Krajišnika, već i prilika da se progovori o onom što je učinjeno tokom protekle godine i dogovori kako spasiti i sačuvati tradiciju predaka, svijest o porijeklu i specifičnom bilogorskom rodu, istražiti njegovo istorijsko i kulturno naslijeđe, o svemu zbog čega je Zavičajno udruženje „Bilogora“ i osnovano, nebi li nekako pretekli i u ovim, našem i rodu i narodu nenaklonjenim vremenima.

Tako je bilo i ovoga puta u Rumi, gdje su se predsjednik udruženja dr Milan Bastašić i ostali izlagači na Svečanoj skupštini udruženja, uz sve nedaće i propuste, mogli pohvaliti i ne malim rezultatima, gdje su samo u okviru izdavačke djelatnosti u nepune dvije godine napisane četiri knjige vezane za bilogorske teme, a najmanje još toliko je u pripremi. Prisutni su imali priliku da vide i heraldička znamenja roda Bilogorski koja je Upravni odbor „Bilogore“ usvojio 2. jula ove godine, a čiju je prezentaciju iznio Ranko Radelić.

Ipak, najznačajniji dio rada skupštine vezan je za izbor odbora sa Aleksandrom Lolićem na čelu, čiji je zadatak određivanje stalnog datuma i programa obilježavanja izlaska Srba iz Bilogore 1991. godine. Slične manifestacije posvećene stradanju Krajišnika poslije napada hrvatskih oružanih snaga postale su tradicionalne u pet primjera – Maslenica 22. januara, Bljesak 1. maja, Miljevci 21. juna, Medački džep 9. septembra i Oluja 4. avgusta, međutim, zaOTKOS 31. oktobra, odnosno 1. novembra 1991, kada je Ilovu prešlo i začelje duge traktorske kolone u kojoj su bili žitelji 20 kompletnih bilogorskih sela i dio stanovništva još desetak drugih naselja, jedva da iko zna u široj javnosti. Kažemo namjerno samo žitelja istanovnika bez etnonimika Srbi, jer je među njima bilo i oko 250 Hrvata, Čeha, Mađara, Roma, pa čak i Italijana. Da bi provela svoj genocidni naum i „očistila“, kako su govorili, Bilogoru od onih koji su svoja sela držali pod „okupacijom“ puna četiri vijeka, hrvatskim vlastima su smetali svi koji su je branili ili bili u dobrim odnosima sa braniteljima.

Genocidna ideja sadržana je već u samom kodnom nazivu hrvatske oružane akcije Otkos, koji sugeriše neselektivnu sječu svega što raste, a ne samo napad na 400 branitelja Bilogore. Po hrvatskim izvorima u direktnom napadu učestvovalo je oko 2.500 vojnika, a procjene su da je sa rezervama, osiguranjima pravaca napada, logistikom i pomoćnim službama broj angažovanih mogao doseći i 20.000.

Istinu o Otkosu bivši stanovnici Bilogore u poziciji izbjeglica sa svakodnevnim nedaćama nisu mogli plasirati u javnost do trenutka svog samoorganizovanja, kako zbog medija koji su sve prije nego slobodni, tako i zbog činjenice da u krugovima vlasti postoji interes da se oko nje ne diže previše prašine. Razlog za to je razumljiv. „Bezalternativni“ vjernici mogu lako diplomatski probaviti sve hrvatske akcije poslije 1991. uz sramežljivi prigovor zbog nekoliko stotina hiljada protjeranih, te uništene ili otete imovine. Hrvatska je tada već bila međunarodno priznata država. Međutim, kako se postaviti u tom diplomatskom ekvilibrijumu u odnosu na Otkos koji je 31. obtobra bio napad paravojnih snaga nepriznate države na Teritorijalnu obranu opštine Grubišno Polje koja je u sastavu Banjalučkog korpusa, dakle legalne vojne sile još postojeće države. Time bi se moralo tražiti ukidanje presuda za „oružanu pobunu“, isplata odšteta, koje bi, kada bi se poštivala ljudska i božija pravda, za područje istočne Bilogore, od Severina do Jasenaša i od Trešnjevice do Velikih Zdenaca, za ovaj ali i „onaj“ rat dosizala aproksimativno oko 3 milijarde dolara. To je ipak preveliki zalogaj za slabašnu aktuelnu srpsku vlast, ali još uvijek daleko manji problem nego otvaranje istorijskog pitanja i pratećih konsekvenci o geografiji srbomržnje, što u bilogorskom primjeru znači odgovor na pitanje – Zašto je prvi hrvatski genocidni udar 1991. uslijedio u Bilogori, ali takođe i 1941. kada je prvi uhapšeni Srbin koji je završio život u Jadovnu bio Simo Ormanović iz Bedeničke, odveden već 12. aprila 1941, a slijedili su žitelji Lasovca 20. aprila i masovni pogrom Grubišnog Polja i okoline 26/27 april?

Milenko, Aleksa i Darije – tri generacije Piščevića iz Velikog Grđevca ( u dalekoj prošlosti porijeklom od Paštrovića iz Crne Gore) na 2. Saboru Bilogoraca

Milenko, Aleksa i Darije – tri generacije Piščevića iz Velikog Grđevca ( u dalekoj prošlosti porijeklom od Paštrovića iz Crne Gore) na 2. Saboru Bilogoraca

Integralni dio tog pitanja, ali i recimo to tako, bilogorske priče, su i činjenice u kojima je možda sadržan i najveći dio odgovora. Dovoljno će biti za ovakav kratak napis da ih samo nekoliko nabrojimo, tek toliko koliko je dovoljno da se vidi da je srpska knjiga sa Bilogore za opštu srpsku javnost napisana na za sada, poput hetitskih tekstova za Bedřicha Hroznog – na nepoznatom pismu i nepoznatom jeziku – Arsenije Čarnojević je boravio dva mjeseca na Bilogori; u Severinu je u buni 1755. na okupu bila najveća srpska vojna sila poslije Kosovskog boja; u istočnoj Bilogori su još u prvoj polovini 18. vijeka otvorene prve srpske narodne škole i prva srpska srednja škola, napisana prva geografija, a Pavle Solarić istovremeno sa Savom Mrkaljem i kasnije Vukom započeo reformu pisma; u Severinu u hramu Svetih apostola Petra i Pavla su čuvani Statuti Valachorum  i još 41 dokumenat krajiških privilegija; aktivnošću „protopopa horvackog“ Nikole Popovića iz Velike Pisanice slomljena je vatikanska prozelitska ofanziva. Ne treba smetnuti sa uma ni da su u bilogorska sela sredinom 19. vijeka došle brojne porodice (Pokrajci, Tesle, Gatalice) iz Raduča, rodnog sela Milutina, oca Nikole Tesle. Malo se o sebi znalo u Bilogori i prije 1941, a i to malo je poslije 1945. zaboravljeno. Drugi su to bolje pamtili i nikada nisu oprostili odbijanje Bilogoraca da kleknu pred pontifeksa. Nije im uzeto za olakšavajuću okolnost ni to da od srpske ruke u tri rata 20. vijeka u Bilogori nije stradala ni jedna žena ni dijete.

U Zavičajnom udruženju „Bilogora“ ne gaje iluzije o tome da će istinu o Otkosu plasirati u javnost oni koji su plaćeni za to. Zbog toga je za 2011. zadatak novoformranog odbora da organizuje obilježavanje 20 godina izlaska iz Bilogore sa parastosom za tada poginule, kao i civilne žrtve terora prije i poslije oružanih dejstava, a tokom novembra se planira i organizovanje konferencije za medije na tu temu. Već za naredni period u Zavičajnom udruženju se planira izdavanje posebnog rada sa opisom okolnosti stradavanja pojedinih žrtava, a u toku je i opsežni projekat – knjiga o uzrocima, toku i posljedicama oružanih sukoba u ovom dijelu Zapadne Slavonije,  pod radnim nazivom Rani mraz na Bilogori.

 Okupljanja poput ovog uvijek su protkana pomiješanim osjećanjima radosti zbog susreta prijatelja i rođaka, bivših komšija i saboraca, ali i tuge zbog gubitka zavičaja, čitavog jednog svijeta koji poslije dvadeset godina nije ni zaboravljen ni prežaljen. Ovogodišnja posjećenost skupa još uvijek je ispod ambicija koje ima organizator, ali ovo je tek drugi susret, poslije kojeg se, kako je rečeno „možemo sa još većim uvjerenjem nadati da će ovo druženje nas i naših potomaka uskoro doseći i takvu brojnost koja će činiti pravi narodni sabor našeg bilogorskog roda, našu istinsku kuću, jer zavičaj čine ljudi, a ne parlozi i šikare u koje su se pretvorila naša imanja i naša sela“.

RR

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top