Do vječnosti, Generale! Narod pamti, Otadžbina te čeka

Nekoliko svijetlih slika iz djetinjstva i uspomena na Generala – uvijek su me tjerale da za njegovim tragom idem, kao i za očevim. Sva potonja propaganda nikad mi nije umrljala uspomenu na tog gorostasa, veličanstvenu ličnost, vojskovođu kakvog, recimo, jedna ogromna Rusija, nije imala od 1945 naovamo.

Piše: O. Darko Ristov Đogo

U dokumentima i svjedočanstvima koja sam sabrao izdvajaju se Generalov govor 12.5.1992, na dan osnivanja VRS. U njemu je sažeo svoj budući program: imamo dva puta – da se borimo i opstanemo ili da se predamo i propadnemo. Izabrali smo put borbe. U njoj je valjalo naći realne ciljeve i moguća sredstva.

Tako je govorio i djelao General. Realista u ocjeni situacije, idealista u srcu. U onom srcu heroja, onome što ga Homer naziva θυμός.

Drugi malo spominjani detalj našao sam kod J. Guskove: u sred našeg Otadžbinskog rata, kada je Velika Rusija u svom smutnom vremenu i čečenski teroristi ubijaju ruske vojnike – General nudi Gračovu da pošalje pomoć naših najboljih jedinica. To je srpski impuls i saznanje: srpski front je dio ruskog fronta, ruski front je srpska briga.

U trenutku kada se značaj Generala i njegove ličnisti i perspektive shvati u Moskvi, kada se tamo on bude gledao ne kao dio dešavanja na periferiji već centralna ličnost zajedničkog otpora Imperiji agresije – čitava naša civilizacija kreće iz zastoja i magle.

Surovost haškog kazamata najbolje svjedoči koliko su neprijatelji znali koga treba da se plaše. Jednog čovjeka su se plašili više nego nuklearnog oružja.

Skupilo mi se zato u oku i grlu, skupilo, ali znam da General ne želi da se kuka. Zato nema plakanja. Samo ponos.

Do vječnosti, Generale! Narod pamti, Otadžbina te čeka.

Izvor: IN4S