Dinamit u dvorištu, mine u zakonu

Da pravo i pravda nisu isto i da će trebati još puno vremena da sve žrtve rata

budu jednako tretirane, najbolje znaju članovi udruge Pravda iz Bjelovara. Njih stotinu
zastupa interese svih onih kojima su tokom devedesetih godina minirani stambeni
objekti na području izvan ratnog djelovanja. Umjesto odštete, posljednjih godinu i
po na njihove adrese učestalo stižu rješenja o naplati sudskih troškova za izgubljene
sporove protiv Republike Hrvatske, koja nije osigurala zaštitu njihove imovine. Nagomilani
tokom dugih sudskih godina, ti troškovi danas iznose i do sto hiljada kuna.

Jedan od najdrastičnijih primjera je onaj Gojka Čizmića, koji je nakon pravomoćno odbijenog tužbenog
zahtjeva zbog visokih parničnih troškova na javnoj dražbi izgubio suvlasnički dio
svoje očevine. Ovrhe nad računima, uglavnom siromašnim penzijama, i dražbe nad djedovinom
prijete mnogim oštećenim hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti, koji su se
usudili da tuže državu. Stoga su nevladine udruge pokrenule inicijativu za promjenu
zakonske regulative kako bi oni čije su kuće uništene u ratnom razdoblju u zoni izvan
ratnih djelovanja mogli biti obeštećeni. Documenta, Centar za mir, Građanski odbor
za ljudska prava, udruga Pravda, Srpsko narodno vijeće i Projekt građanskih prava
proslijedili su svim nadležnim organima, od predsjednika Ive Josipovića, preko Sabora i Vlade, do ministarstava, Državnog odvjetništva
i institucija Evropske unije, navedenu inicijativu sa hitnim mjerama oslobađanja
od sudskih troškova svih žrtava terorističkih akata.

Javno zagovaranje pravednijeg zakonskog rješenja prvi put je naišlo na odjek
u programu aktualne Vlade za razdoblje do 2015. godine, međutim kako se godinu dana
poslije dolaska na vlast Kukuriku koalicije navedena problematika još nije našla
na dnevnom redu, nevladine organizacije upozoravaju na rastući broj pojedinaca koji
nisu ostvarili nijedan vid obeštećenja, a prijeti im naplata troškova izgubljenih
parničnih postupaka.

– Građani srpske nacionalnosti po drugi
su put žrtve pravnog sistema Hrvatske. Prvi put to smo bili kada su nam minirane
kuće, a drugi put kada smo pravnim putem izgubili bitku za svoje pravo. U Hrvatskoj
je, prema podacima DORH-a, u postupku 381 slučaj tužbi protiv države radi nadoknade
štete uslijed terorističkog akta, što znači da to nisu velike proračunske stavke,
tek 1,5 promila državnog proračuna. No, to je samo jedan dio onih kojima je učinjena
šteta uslijed terorističkog akta. U Bjelovaru je u periodu od 1991. do 1995. minirano
i eksplozijom uništeno oko 650 kuća. Pitam se gdje su svi ti oštećeni ljudi – kaže Jovica Brkić iz udruge Pravda, koji se nada obećanoj pomoći predsjednika Josipovića.

– Rekao nam je da se naš problem mora riješiti i da će se staviti na čelo inicijative
koja će pokrenuti određene aktivnosti da se građani srpske nacionalnosti obeštete
i dobiju zadovoljavajuću satisfakciju. Do sada nemamo niti jednog papira, odluke,
presude, gdje bi pisalo da je država trebala zaštititi svoje građane srpske nacionalnosti
u zoni gdje nije bilo ratnog djelovanja. Naša imovina i mi nismo bili pod zaštitom
nijedne države, a nismo ni sada. Zakonski nemamo više nikakvo pravo, za što se država
jako dobro pobrinula još prije desetak godina – dodaje Brkić.

Tokom devedesetih rijetki su se usudili
tužiti Republiku Hrvatsku radi svoje imovine uništene terorističkim aktom. Na ruku
im je tada išao članak 180 Zakona o obveznim odnosima, po kojem je država u tim
situacijama snosila odgovornost za nastalu štetu. U vrijeme kada su u korist oštećenih
Srba počele stizati prve prvostupanjske presude, tadašnja vlast na prijedlog Vladimira Šeksa i Vice Vukojevića donosi famozni Zakon o izmjenama Zakona
o obveznim odnosima i briše članak 180, čime se štete od terorizma stavljaju izvan
snage do donošenja novog zakona. U službi državnih interesa, kako je predlagač objašnjavao
te izmjene, punih sedam godina trajala je pravna praznina u kojoj nije bilo zakonskog
okvira za rješavanje pitanja odgovornosti zbog štete nastale terorističkim aktom.

Početkom 2000-ih Evropski sud za ljudska
prava u Strazburu počinje usvajati tužbe oštećenih građana srpske nacionalnosti i
donositi odgovarajuće presude za naknadu nematerijalne štete za duševne boli. Pod
evropskim pritiscima, Račanova vlada 2003. donosi Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed
terorističkih akata i javnih demonstracija, no njime su oštećeni Srbi opet izigrani.
Misleći da imaju pravo na naknadu štete, građani su ponovno pokretali sudske postupke,
ali su ih gubili, uz obavezu da zbog velike vrijednosti predmeta plate enormno visoke
sudske troškove. Zakonom iz 2003. zapravo su retroaktivno ukinuta prava stečena
Zakonom o obveznim odnosima te se oštećene Srbe upućivalo na odredbe Zakona o obnovi
iz 1995. godine, izjednačavajući ih tako sa osobama čija je imovina oštećena ratnim
djelovanjem na ratnom području. Također, prema problematičnom članku 11, iskristalizirana
je sudska praksa prema kojoj su sva njihova traženja bila u zastari.

– Ironično je da građani srpske nacionalnosti
koji su mirno sjedili u svojim kućama dok im je netko te iste kuće dizao u zrak,
poslije svega moraju plaćati sudske troškove državi koja se nije pobrinula za njihovu
sigurnost. Ti su ljudi živjeli na području gdje je bila uspostavljena civilna vlast,
gdje je policija normalno funkcionirala, gdje nije bilo rata i gdje nisu padale
granate. Eksplozivne naprave postavljali su ljudi usred noći, te mine nisu mogli kupiti
u mini-marketu, sprave su stručno postavljane, što nije mogao uraditi bilo tko, a
to znači da je to rađeno smišljeno od strane tadašnje vlasti, u cilju protjerivanja
Srba – govori Bojana Ivanišević, odvjetnica koja članove Pravde zastupa u sudskim sporovima

– Apsurdno je štetu nastalu uslijed terorističkog akta usmjeravati na Zakon
o obnovi kao da je to ratna šteta, odnosno posljedica više sile za koju se primjenjuju
pravila društvene solidarnosti. To je igra prebacivanja loptice, dok je nastala šteta
posljedica grubog propusta države da navedenu štetu spriječi, odnosno uhiti počinitelje
i od njih nadoknadi vrijednost uništene imovine – zaključuje odvjetnica.

Osim što se Zakon o obnovi odnosi samo na obnovu obiteljske kuće, bez poslovnih
i gospodarskih objekata ili pokretne imovine, on postavlja i niz strogih ograničenja
koja osobe kojima su kuće uništene terorističkim aktom ne ispunjavaju. Prije svega,
tu je uvjet da je podnositelj zahtjeva devedesetih godina morao imati prijavljeno
prebivalište na adresi uništene kuće, zatim da nema drugu useljivu kuću ili stan
na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, te da nakon obnove kuće deset godina mora živjeti
na toj adresi. Realizacija prava na obnovu praktički je bila nemoguća i zbog prekratkog
roka od samo 14 mjeseci. Kako to izgleda u praksi najbolje pokazuje stanje na bjelovarskom
području, gdje od nekoliko stotina zahtjeva za obnovu pozitivno nije riješen niti
jedan, već je tokom vremena, kako su pojedinci obnavljali svoje obiteljske kuće, Ured
državne uprave samo smanjivao kategorizaciju štete.

– Imali smo slučaj da su oštećeni nakon ukidanja članka 180 podnijeli zahtjev
za obnovu koji je bio odbačen, kako je objašnjeno, zato što se radi o terorističkom
aktu, te su nas uputili da čekamo “svoj” zakon. U tom čekanju, stranka u neimaštini
prodaje plac sa ruševinom, a nakon dolaska novog zakona 2003. ponovno podnosi zahtjev
i dobiva odgovor da mora tražiti svoje pravo na osnovu Zakona o obnovi, iako su
je već jednom odbili. Ovaj put odgovor je glasio da stranka ne može dobiti naknadu
štete jer je prodala plac sa uništenom nekretninom. Znači li to da je moja stranka
morala 1995. biti vidovita i znati da će 2003. izaći Zakon o odgovornosti za štetu
nastalu uslijed terorističkog akta koji će je opet vratiti na Zakon o obnovi? Da
nije tragično, bilo bi smiješno, da se svi kao društvo smijemo. Miniranje tuđe imovine
dešavalo se tokom ludih, ratnih devedesetih, ali pitam se zašto danas nitko ne prizna
štetu tim ljudima, nego se svi prave blesavi – kaže Bojana Ivanišević.

Prema mišljenju velike većine pravne struke, navedeni zakoni su po svojim namjerama
i posljedicama koje su proizašle iz njihove primjene u dubokoj suprotnosti sa ustavnim
načelima Republike Hrvatske. Kako Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed
terorističkih akata i javnih demonstracija čini samo 12 članaka, svakako da je bilo
dovoljno prostora, mjesta i vremena da se sva bitna pitanja razrade i da Hrvatska
iskaže solidarnost prema svojim građanima srpske nacionalnosti, za što očito nije
bilo političke volje. To dokazuje i rješenje Ustavnog suda iz 2008. kojim se ne prihvaćaju
prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti zakona iz 2003. godine, što
ne treba čuditi kada se zna da je među ustavnim sucima tada sjedio i Vice Vukojević.

Opet pod pritiskom evropskih krugova,
vlada Jadranke Kosor 2009. donosi odluku o otpisu pravomoćno dosuđenih troškova
u postupcima koji su započeli do 1996. godine. Slučajevi koji su pokrenuti nakon
zakona iz 2003. ostali su u nemilosti, pa čak i kada je nova vlast donijela uredbu
koja je zbog uvođenja imovinskog cenzusa bila krajnje restriktivna i omogućavala otpis
dugova jedino korisnicima socijalne skrbi, hrvatskim braniteljima, vojnim i civilnim
invalidima rata. Pošto ne spadaju ni u jednu od navedenih kategorija, oštećenici
srpske nacionalnosti opet su ostali uskraćeni.

– Kako sada stvari stoje, u toj igri politike mi u Hrvatskoj nemamo nikakvih
prava niti mogućnosti za naknadu štete nastale terorističkim aktom, jer se ne nalazimo
ni u jednoj grupaciji po formulaciji novih zakona. Državno odvjetništvo teroristički
akt preinačuje u teško krivično djelo ugrožavanja javne sigurnosti koje nakon deset
godina zastarijeva, za razliku od terorističkog djelovanja koje nema zastare. Nekada
je na području Bjelovara živjelo 15.000 Srba. Pod pritiskom prijetnji, miniranja kuća
i gospodarskih objekata te onemogućavanja prava na odštetu, danas ih je ostalo samo
1.870, uglavnom starijih. Ako država za to nije odgovorna, tko onda jest? – želi
znati Jovica Brkić.

Piše: Paulina Arbutina

Izvor: NOVOSSTI