Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Darko Đogo: Ko nas je delio, nije dangubio

Datum objave: nedelja, 24 januara, 2021
Objavljeno u Kosovo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Nemanjićki svetorodni kraljevi su gotovo svi stremili Carstvu Božjem. Da li danas i najbolji od naših vlastodržaca imaju ikakvu tranccendentnu svrhu i etičku vertikalu?

Protojerej stavrofor dr Darko Đogo

Opstaćemo samo ako se vratimo vitalizmu, integralizmu i zavjetnosti – što su najtemeljnije osnove Svetosavlja. Narod koji ne voli djecu, narod koji te posmatra kao ludaka jer imaš troje, četvoro djece – nema budućnost. Narod koji je od Crkve načinio kesu sa likom svetitelja – nema budućnost. Narod kome su Kosovo i Metohija „teret“, a seks na rijaliti programima – događaj, nema budućnost. Uprkos svemu tome, čvrsto vjerujem u čudo. U božansku intervenciju, poput one u Crnoj Gori. U neku djecu koja će nići ispod radara režimskog programiranja i zaglupljivanja, kaže u razgovoru za „Pečat“ protojerej stavrofor dr Darko Đogo, vanredni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Učesnik ste posljednjih dešavanja u Crnoj Gori, bili ste u prilici da doživite borbu iznutra, ali i da povremeno budete posmatrač. Možete li sabrati svoje utiske – koliki je značaj pobjede SPC u Crnoj Gori za samu Crnu Goru, za Srpstvo, pa i za pravoslavlje?
Značaj je najprije u obnovljenom vitalizmu. Upravo u osjećanju da nismo dotučeni, ni u Crnoj Gori, ni kao narod, da nekako ničemo iz kamenja, da nemamo više kuda da se krijemo i saginjemo glavu. To je najvažnija i trajna tekovina – sve ostale će se nekako kanalisati političkim putem a tu sam oprezni optimista, jer znam da nije lako procese vraćati na normalno stanje stvari, pa ne smijemo biti nestrpljivi, ali ne smijemo ni izgubiti pred očima cilj koji imamo, što nam se često u političkim nadmudrivanjima desi. Taj vitalizam se nekako viđao naročito kod mladih ljudi koje decenije Đukanovićeve neoustaške propagande i „obrazovnog“ sistema nisu reprogramirale. I to je bilo zaista čudo i čudesno: „klinci“, djeca su iznijela svojom energijom litije. Mislim da se upravo ta vitalistička energija prelila u Srpstvo i da su to ljudi osjećali i u Crnoj Gori i u svim srpskim zemljama. Treba da očekujemo i reakciju nama neprijateljskih sila. I to je za ljude. Svaki put kada sam išao na litiju u Crnu Goru, očekivao sam pendrek i suzavac. To je normalno, nema jeftinih pobjeda, ni žrtve bez bola. Hvala Bogu, zasad je sve prošlo bez mnogo nasilja (ne smijemo zaboraviti ni one prebijene i šikanirane mladiće, ni ljude koji su do prošle godine glavom platili tu pobjedu). Za pravoslavlje – tu je stvar nešto drugačija. Moram priznati da me napušta optimizam kada je u pitanju odnos helenskog i slovenskog svijeta. Nažalost, mislim da će se s vremenom zaista raslojiti ono što danas znamo kao Pravoslavnu crkvu, da će helenske crkve ipak pristati – uz manje ili više otpora, ponekad uz onu scensku buku karakterističnu za mediteranske narode – da u Fanaru vide Novi Rim, dok je takvo poimanje protivno svemu onome što znam i osjećam kao pravoslavlje. Tu je naša pobjeda samo znak da se pritiscima može odoljeti. Taj znak je mnogo značio ljudima u Ukrajini, na primjer, ali nisam siguran koliko su negdje drugdje uopšte željeli da vide.

U čemu, pored težnji Fanara ka tome da bude Novi Rim, vidite izazove za pravoslavlje danas?
Tu su stari izazovi, ideologije od kojih nikako da stvorimo odmak. Tu su razni ekstremi, lijevi i desni, mnogo bijesnih ljudi koji bi radije razbili nekome glavu, jer mu se „brat u Hristu“ ne sviđa iz ovog ili onog razloga, nego što bi se prihvatili psaltira. Ko nas je razdjeljivao, nije dangubio. Toliko neke histerične ekumenističke, antiekumenističke, sentimentalno-bljutave militantno-kvazikonzervativne histerije u svim pomjesnim crkvama. Nedostaje one suzdržanosti, a opet srdačnosti starih vladika i sveštenika. Nedostaju mitropoliti Nikolaj Mrđa i Amfilohije: iako po mnogo čemu različiti, obojica nisu ukalupljivali ljude oko sebe, već su dopuštali da se s njima privijemo nekako uz Hrista. Brine me i sveopšta potreba klira da se približimo državi, ma koja da je. Mi smo tu – mi jesmo naša država. Naravno, samo naše postojanje ima simbolički značaj, znači nešto. Ali nikako da nađemo tu simfoniju, ako je nje ikada bilo. Jer i s druge strane su ljudi. Nemanjićki svetorodni kraljevi su kao kraljevi mogli biti ovakvi i onakvi – ali su gotovo svi stremili Carstvu Božjem, poput svakog vladike, monaha, sveštenika, vlastelina, sebra. Danas je pitanje da li i najbolji od naših vlastodržaca ikakvu tranccendentnu svrhu, etičku vertikalu, da li mu je jasno šta znači Carstvo nebesko.         

Govorite da je srpski identitet „sadržinski identitet“. Šta čini osnovu srpskog identiteta i u kojoj mjeri je moguća integralistička srpska politika u postojećim okolnostima?
S godinama mi je naročito postao blizak Žarko Vidović, uz Milana Radulovića, mog duhovnog mentora i takoreći oca, koji je nedovoljno poznat čak i u krugovima književne kritike, iako je bio jedan od naših najvećih mislilaca u HH vijeku. (Pitanje nedovoljne recepcije Milana Radulovića takođe je paradigmatično za pitanje identiteta srpske kulture danas. Ukratko: ona je i dalje dominantno nereceptivna prema bilo kome ko misli na tragu svetosavskog i svetonikolajevskog.) Treba čitati Vidovića, uvidjeti zavjetnu osnovu srpskog identiteta. Mi smo narod koji se opredjeljivao da radije umire u smislu nego da živi u besmislu. I sve do genocida i pokolja do 1945. i komunizacije i industrijalizacije poslije 1945. nalazili smo snage da budemo zavjetni narod. Mislim da je vrlo važno da ne zaboravimo ni ovaj drugi momenat, takođe ključan. Mi smo demografski uništeni dvojako: brutalnim istrebljenjem u dva rata i prihvatanjem tekovina industrijalizacije (idi u grad, kupi stan, budi klijent države, posmatraj djecu kao poteškoću, okreni se stvarima umjesto ljudima…) Dakle, uprkos mnogima koji govore da će nam biti bolje kad izvršimo reindustrijalizaciju, vjerujem da je tajna našeg vitalizma izgubljena u „dobrom standardu“. Matematički, statistički, demografski, sve države koje imaju manji životni standard u drugim dijelovima svijeta imaju veći priraštaj. Logika bi rekla da bi sa padom standarda i proizvodnje trebalo da budemo demografski produktivnije društvo. Ali nismo. Već četiri generacije (moji djedovi, očevi, mi, djeca rođena devedesetih) žive sa prioritetima koji su obrnuti: stvari i nereproduktivna seksualnost, provod, nazor nešto porodice, na okrajcima nešto identiteta. Čak i kada smo religiozni, mi smo često religiozni na pasivan, patetičan način. Lik našeg sveštenika se promijenio. Ranije su ljudi tražili harambašu, vojvodu, Zimonjiće i Đujiće. Danas: neku verziju pravoslavnog dalaj-lame.

Zato pitanje identiteta ne možemo odvojiti od društvene dinamike. Naš identitet je slavska ikona: ali mi danas od nje tražimo (ili uopšte ne tražimo) pomoć – naši stari su znali da će doći dan kada će je uzeti u krpu i dati sinu, a oni krenuti sa puškom naprijed. Oni su čuvali nju, i ona njih – danas bismo mi uglavnom da ona čuva nas.

Dakle, povratak zavjetnosti je najbitnija stvar u identitetu. A onda povratak integralizmu. Integralizam podrazumijeva odanost cjelokupnom srpskom narodu, u svim njegovim pojavnim oblicima, na svim prostorima u cijeloj istoriji – saznanje da smo i prije Nemanjića imali kraljeve, da smo od Nemanjića imali i Rašku i Sremsku kraljevinu, da su Kotromanići naši kraljevi, saznanje da učestvujemo svi u svima njima. Mi obično imamo jednu verziju Srpstva – onu moju, lokalnu – i smatramo da je to Srpstvo po sebi pa su Srbi „bolji“ ili „gori“, manji ili „veći“ u odnosu na tu našu projekciju. Integralizam je, dakle, stvar kulture: mogućnosti čovjeka da zna sebe i svoj narod.

Najveći problem, tj. izazov integralizma jeste užasna neobrazovanost srpske političke kvazielite, na cijelom srpskom prostoru. Posljednja srpska upravna sila koja je imala izvrstan intelektualni potencijal, možda začuđujuće, jeste ona na ratnim Palama kada ste, osim raznih sumnjivih tipova, lažnih i istinskih ranih junaka, imali i Nikolu Koljevića i Aleksu Buhu, recimo, mada se već tada vidjela politička razvlašćenost „intelektualaca“ koji će, ukoliko nisu ljubitelji sinekura i ulizice, kao ljudi nedostatne društvene inteligencije za pridvorne intrige, uvijek „ispadati iz igre“ za moć. Miloševićevska elita jeste integralistička, ali nikada nije razdvojila jugonostalgiju od srpskog integralizma i nikad do kraja osvijestila istoriju svoga naroda, ni po istorijskoj dubini ni po geografskoj širini. Savremene političke elite – one u Beogradu, Banjaluci i Podgorici – nisu integralističke. To lako možete da vidite po činjenici da, osim povremene retorike srpskog jedinstva, svaka od tih elita njeguje svoju verziju lokalizma ili mu bar podilazi. Bez političke volje (ili nedostatka volje) ne bi bilo moguće da djeca u Banjaluci i Beogradu uče da je njihova zemlja u suštini BiH i Srbija, a da su im Srpska ili Srbija „bliske zemlje“. Crna Gora je tek problem, klatno u kome se, mimo dukljanizma, uvijek pojavljuje neka globalna ili lokalna politička sila koja srpski integralizam kanališe preko „srpskih“ zelenaških, konfederalističkih i „državotvornih“ političkih sentimenata. Naša politička kvazielita, dakle, poput ruske, fingira patriotizam (u mnogo čemu su ih kolonijalni upravnici i pustili da upravljaju nama jer su odlično procijenili da iza povremene retorike ne stoji nikakav sadržaj).      

Kako stvoriti srpski intelektualni krug koji bi vodio računa o srpskom identitetu?
Teško ili nemoguće. Prvi razlog jeste enormna sujeta ljudi koji bi trebalo da budu u tom krugu, a koja je naročito vezana za Beograd. Beograd je veliki grad, meni izuzetno drag zbog ljudi koji u njemu žive, ali ne poznajem Beograđanina – uključujući i najbolje ljude u njemu – koji nije životni cinik. Valjda te metropola učini takvim. Više nego u malim mjestima, gdje je to, valjda, očekivano, u Beogradu se gleda „ko je s kim“ i „zašto“, ko se kome u čemu zamjerio i ne prašta se, a patriotski krugovi nisu mnogo različiti. Od ljudi koje zaista poznajem, samo Bogoljub Šijaković i Miloš Ković jesu, koliko je meni poznato, ljudi spremni na integralizam o kakvom smo govorili. Dakle, nisam optimista u uverenju da bilo kakva elita, pa i „intelektualna“ može da bude savjest naroda. Pogledajte naš jezik (a jezik je, kako reče Hajdeger, „dom u kome pjesnički stanuje čovjek“): meni se dva puta dešavalo da mi diplomirani filolozi-srbisti traže da promijenim riječ „vrlinoslovan“ jer je „nerazumljivi neologizam“, dok recimo oksimoron „elitna prostitucija“ sasvim normalno funkcioniše u srpskom jeziku danas. Šta nam to govori? Nešto se promijenilo i u jeziku i u samom narodu. Mi nismo oni koji su bili – mada to još uvijek možemo biti. I neće nas vratiti ni političari, ni intelektualci, ni vladike. Samo svako sebe može da vrati najprije Bogu, pa svojoj porodici, pa rodu. Onda ćemo se pitati šta treba da se radi a ne kako da se preživi.

Ako biste dobili priliku da reformišete srpske državne institucije, u kom pravcu bi tekla promjena?
Bio sam dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči, prorektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu i mogu iz iskustva da kažem: vlast i oni koji drže one koje mi poznajemo kao vlast nikad vam neće dozvoliti da reformišete društvo – da napravite neku zgradu, da okrečite fasadu, da ponešto izmijenite u ponečemu. Da se borite da se sve ne pokrade i raznese – da. Da reformišete mimo većih planova – ne. Pogledajte samo Republiku Srpsku. Naši planovi i programi su u pojedinim aspektima kao da ih je pisao neko u Sarajevu, iako, navodno, imamo i naše Ministarstvo prosvjete i naš Pedagoški zavod. A ja bih upravo počeo od obrazovanja. Jer tu su svi korijeni, sva rješenja. Društvena dekadencija počinje tako što roditelji, po navici iz SFRJ, delegiraju svoju djecu od predškolskog obrazovanja i vaspitanja pa nadalje – državi. Država se, s druge strane, brine samo kako da trenutna partijska elita ostane na vlasti: identitet je za nju u funkciji vlasti, a ne obratno. Zato „država“ u Srpskoj i Srbiji i dopušta da društvo tone sve dublje: stabilokratija je bitna samo za vlast, stabilnost je politička kategorija, a ne predah koji bi ovom narodu dao da diše. Za sve ostalo – čovjek je prepušten sam sebi, a to nisu dobre ruke: ljudi neće sami od sebe birati dobro (neki zato što ne znaju, neki zato što neće). I tu je potrebna intervencija države: regulativa za pinkizaciju, podsticaj za kulturu i identitet. Danas imate samo ono što ja zovem „apologija narko-dilera“, sve je svima slobodno, pa kupuje i koristi onaj koji to želi i može.

Dakle, počeo bih od vaspitanja i obrazovanja, izmijenio programe u pravcu srpskog integralizma kao etičke obaveze svakog od nas. Identitet obavezuje. Trudio bih se da „kultura“ ne bude manijakalni zanat nekolicine prestoničkih čaršija već nešto što se živi. U Rusiji i Ukrajini u najubogijem selu djeca imaju svoj ugrijan prostor, instrumente, učitelje muzike, male pjesnike i pisce koji rađaju velike. Srednjoškolsko obrazovanje ne smije odustati – kako je to danas – i od vaspitanja. Fakulteti ne treba da su tu da bi što više mladih držali na kućnom a ne državnom budžetu – njima je potrebno temeljno ukrupnjavanje jer mi nemamo kadrova ni za ovoliko državnih, a ne privatnih i državnih univerziteta. Integrisao bih sasvim školske sisteme Srpske i Srbije. Isti udžbenici, u kojima piše da nam je otadžbina od Vršca do Šar-planine i bar od Kostanice do Bosilegrada. Integrisao bih obrazovni sistem, tako da profesori iz Beograda povremeno odu da predaju u Niš i Banjaluku i obratno. Debeogradizovao bih i debanjalukizovao Srbiju i Srpsku. Jer zguraćemo se svi, prije ili kasnije, u beogradski pašaluk i Banjaluku i ta njena sela. Bez ispaljenog metka. Ali, kao što vidite, sve su to generalski snovi bez pokrića. Ipak, vjerujem u čudo i ne mogu da prihvatim da narod, jezik, Crkva kojima pripadamo mogu tek tako da se samoizbrišu sa zemlje.           

Razgovarala Milana Babić          
Izvor: Pečat

Foto: Katedra

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top