Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dani(j)el Simić: Prekriženi krst

Datum objave: petak, 2 jula, 2021
Veličina slova: A- A+
Na Jadovnu svikao na svašta. Ali nijesam da krst koji sam donio, vraćamo nazad sa jame. U savremenom srpskom jeziku prekrižiti, ne znači isto što i prekrstiti.

To mi je ove 2021. godine palo teže, nego što prošle nijesmo ni išli. Ne marim za žegu, umor, nepravdu i nipodaštavanje. A ne i zadržimo se dugo. Samo smo u dva navrata boravili duže od 24 časa u Neovisnoj Republici Hrvatskoj.

Sigurno ću pisati tek kasnije, kao i obično. Mogu ja i odmah, ali znam da nakon 24.06. koji smo ustanovili kao Dan sjećanja na sistem logora smrti Nezavisne Države Hrvatske Jadovno-Gospić-Pag, preteču Jasenovca, niko sem mrežne strane Jadovno.srb neće pominjati do naredne godine u ovo doba.

Tim više što moja priča počinje 19.06.2021. u ranim jutarnjim časovima. Tim više što je, kao i za portal na kojem ovo čitate, napravljena za nesrpske pare zbunjujuća kopija Dana sjećanja na Jadovno. Koja će se u režiji Pupovčevih Hrba odigrati 24.06.2021.

Valjda sam malo oguglao na tugu i jad, koju se borim da pretvorim u rad. Ne u bijes i osvetnost. Mislim tako, dok krećem na zborno mjesto. Stalno i opravdano me kritikuju kako kasnim. Topla je noć. Baš. Bacam smeće u otvoren kontejner, prepadajući mačku koja iskače kao ošurena.

Nije crna, ali prepade i ona mene.

“Vazduh je bio prešećeren mirisom lipinih cvjetova”

Uvijek mi u mjesecu lipnju, kada prolazim pokraj pripadajućeg drvoreda, na pamet padne taj moj sinestezični stih. Više je za ljubavnu pjesmu, nego pripovjest o još jednom paljenju zagrobne svijeće za 42.000 ljudi ubijenih i nesahranjenih već 80 godina. Jedan zajednički krst, postavimo na svaku novopronađenu i novopohođenu jamu.

Umotano u karton, najlon i ljepljivu traku; deseto po redu pravoslavno znamenje leži vezano za krov kombija. Vrhom u pravcu kretanja. Nijesam zakasnio. Sjedam i napipavam u džepu na butini pasoš i laboratorijsku potvrdu o negativnom nalazu iz nosa.

Po parkovima sjede ljudi na klupama, jer su se ugostiteljski objekti zatvorili i po nekoroničnim standardima. Četiri je ujutru, za “još koji sekund pa okasnio sam” vremena.

Isti prizor, zvuk i miris pijanih ljudi. Isto kao i svaki put, kad idem po posprdnu etiketu prebirača kostiju, iz indukovane psihoze i Štokholmskog sindroma mog naroda.

I ta titula je zaslužena, kao ona za kašnjenje.

Izaći iz Izačića

Više nijesu neobične ni kolone afroazijskih mladića. Čak ni nama iz Srpske. Traje njihov pohod ka civilizovanim zapadnim demokratijama dovoljno dugo, da se razvije navika na takav prizor u Bihaću. Do AVNOJ-administrativne linije stižemo relativno brzo.

Sad je treba preći. Što je za UG Jadovno 1941 uvijek teži posao od dolaska do nje. Nekada traje i duže.

Na graničnom prelazu prema Ličkom Petrovom Selu, gotovo pusto za ovo doba godine. Tu sam svega nekoliko puta prešao bez dugotrajnog čekanja. Ovaj nije iznimka, mada se na prvi pogled nije činilo tako.

Policajci sa žuto-plavim krpama na nadlaktici puštaju nas rutinski brzo, ali i onaj sa dezenom kafanskog stolnjaka čini isto. Pošto je sa dokumenta iz njihove policije vidio da idemo organizovano i na jedan dan, ne traži ni nalaze laboratorije. Problem nastaje na carini.

Na pitanje: Što to vozite gore? U bočnom ogledalu vidim, odgovorno lice udruženja kako podiže pogled ka krovu i odgovara sa osmijehom, veselo:

Ah, pa to je križ

U vozu na liniji Tel Aviv – Haifa, sa Jovanom Ćulibrkom kao svjedokom, danas vladikom slavonsko-pakračkim, prvi put sam čuo Dušana Bastašića da priča onako kao do 1991. godine. Kao Zagrepčanin. Tad sam se valjao od smijeha, jer on to radi bolje od Beogradskih glumaca, izuzimajući Bogdana Diklića. Prosto ne glumi.

I ovo jutro mi je smiješno. Tim istim naglaskom i leksikom, on objašnjava carinici (rodno sam osjetljiv) da su u pitanju jame u koje su ustaše bacale ljude prije osam decenija.

Idemo na Dan sjećanja, te su to dva komada drveta koja ne koštaju ni 50 evra, a da ih mi nosimo da nakon srpskog pravoslavnog obreda postanu svetinja nemjerljive vrijednosti. I tu je, naravno, prekid filma.

Dušan možda misli da će u plavo ofarbanoj carinskoj službenici pojmovi kao NDH, ustaše, logor, jame, križ… izazvati unutrašnju neprijatnost i ubrzati postupak, već po logici koju doživi Nijemac kad počne priča o Trećem rajhu, nacistima, Aušvicu, gasnim komorama, kukastom krstu…

Ona samo na pridjev “srpska”, a posebno “pravoslavna” i to još “crkva” ima sasvim drugačiji uslovni refleks: Parkirajte tu sa strane da ja to pogledam…

Načinje kako je to za nju roba koja se uvozi u Europsku uniju. Ona ne zna kako smo prethodnih devet puta to isto prenijeli bez ikakve deklaracije. Ona to ne može. Ona ne zna šta da radi. Zajedno sa njom dolazi opet policijski službenik.

Uzima sve naše pasoše, sada tražeći i ljekarske nalaze. Odlazi, ostavljajući nas da čekamo sa carinicom, koja je u fantaziji da je carica. Stigla je tako daleko, da pominje i rad na crno. Van Evropske unije doduše.

U gnijezdu Vile Velebita

Čekamo. Za to vrijeme, iz kombija u limuzine su se pretovarili granični policajci, noseći kalašnjikove. Što će reći da hrvatska policija nije po NATO standardima.

Sa mjesta gdje čekamo, kao da su preko Plješevice kroz šumu probrijali neku vrstu mekog pojasa. Jasna čistina. Kao za dalekovod, ali bez dalekovoda. To je ekološko je infrastrukturna posljedica najezde barbara sa (Bliskog) istoka. Mudrujemo.

Nije prijatno nepotrebno čekanje dok se sunce penje, ali svi smo ljubazni. Sa obe strane. Vraćeni su nam dokumenti. Drugi put nemojte zaboraviti račun. Nekako dosadno, redudantno čujem carinicu i njen “ovaj put” frazem mastiljarske dobričine.

Zastajemo u restoranu Vila Velebita, koji zbog njenog vlasnika nastanjenog među Hrbima preporučujem kao da sam kafanski čovjek. Meni su se gazda i lokal baš dopali, prvi put kad smo tu stali.

A dopada se i Trip advajzoru. Opet ima gostiju, bez obzira što je era korona histerije. Pišem to zbog ljudstva, bez obzira što je jedan od mnogih za koje se pitam isplati li im se da ih uopšte pominjem, a kamoli hvalim.

Nastavljamo dalje prema Gospiću i stižemo do Smiljana, gdje se susrećemo sa Srbijancima. Tri crna kombija (autobus ne može da pređe most do Šaranove jame koji je u rekonstrukciji) sa beogradskim registracijama kao da nijesu dovoljno sablažnjiv prizor. Hrvaćanska policija gleda sa čuđenjem momka u rajtoznama i šajkači, sa sve drvenim krstom u rukama.

Tematski park Nikola Tesla nije mjesto gdje su Hrvaćani navikli da neko, bar tako očito, pokazuje da je Srbin.

Srbijanac ili Priječanin, svjedno.

Srbvati, Hrbi i ostali pravoslavci

Hrvatijancima je neprirodno da neko javno, Pavelića po strani, iskazuje pripadnost srpskoj naciji još od Josipa Broza.

Za pun utisak socrealističkog SFRJ-Diznilenda i “našeg” Nikole Tesle, obnovljena je pravoslavna crkva srušena od strane Nezavisne Države Hrvatske. Ali u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nije bilo govora da bude živopisana ili da se u njoj skupljaju vjernici.

Crkva tu treba, da se vidi kontrast Nikole kao naučnika, u odnosu na zaostalost klera koju simbolizuje njegov otac. Srbi u SR Hrvatskoj, većinom su pisali latinicom i na grobovima. Čine to i danas.

Neki Rajčevići su, u Titovo vrijeme i pored krsta umjesto petokrake, već u sljedećoj generaciji sebe potpisali za vječnost po zakonu Ante Pavelića o zabrani ćirlice. Azbukoubistvo stane u jedan kadar.

Crkva je tu, jer su bajci o Nikoli Tesli previše često spominjali da je njegov otac bio pravoslavni sveštenik. Pravoslavac, što bi rekli Hrvatijanci. Pravoslavac, ne Srbin.

Danas će vam neki Bugarin reći da je Milutin Tesla bio pripadnik njegove crkve, a on to zna kao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, koja vuče svoje pravo na postojanje iz (pazite sad) mitropolije u Sremskim Karlovcima.

Meni, iskreno, nikako nije jasno zašto onda, jer litijskih političkih zbivanja kao u Crnoj Gori očigledno neće biti, Tuđmanov Nedodirljivi Pupovac i ekipica ljevičara na baterije ne idu odlučnije u ovom pravcu? Zašto tako stidljivo i dalje, sa petokrakom umjesto krsta?

Gledam to ispreturano groblje u Smiljanu o kojem sam već pisao i koje opet nijesu pokosile nadležne službe parka, već Dragan Mihajlović, paroh gospićko-smiljanski. Mladi Semberac, naš već stari drug, kojeg me još više i strah hvaliti od gazde Vile Velebita.

Zašto?

Zato što pišem o hodočašću koje se zbilo 19.06.2021. godine. A na taj dan, i pored blagoslova patrijarha srpskog Porfirija, on je jedini sveštenik Srpske pravoslavne crkve koji ide sa nama.

Živopisana razvodna kutija i prekidač

Bez obzira na to, sa ponosom gledam naš drveni iza kamenog krsta. Postavili smo ga bez ikakve dozvole, a na kamenu sada tačno i srpskim pismom piše da je to masovna grobnica, a ne mjesto gdje turisti mogu odmoriti i pojesti paštetu.

Izradio ga je i poklonio pokojni vajar Mirko Čelić, kao jedan od posljednjih svojih radova.

Unutrašnjost crkve u Smiljanu je nešto najveselije duhu, što sam ikako vidio otkad sam počeo da pohodim Jadovno. To je nekako uciljanih mogućnosti, potreba i trajnosti.

Opet jake simbolike i izuzetnog značaja za Srpstvo u cjelini, sve urađeno takođe bez traženja ikakve dozvole svjetovnih vlasti Neovisne Republike Hrvatske.

Živopis je novokomponovan. Udešen manirski, ali zanatski vješto i ideološki ispravno. Milina ga je gledati. Živopisac na par mjesta piše I kao što drugdje piše N, ali i dalje ga je milina gledati. Nema ničega hrbskog u njemu.

Tu je Sv. Vukašin Klepački i Jasenovački. Tu je Frontalova nezvanična krsna slava, Sv. Petar Zimonjić Dabrobosanski, postradao na Jadovnu.

Tu je lijevo od ulaza, velika kompozicija Sv. novomučenika Jadovinskih, koji postaju sve stariji i sve nepoznatiji. Ali ništa manje mučeni. Tu su mnogi srpski svetitelji i mučenici. Tu je, sa desne strane od ulaza, i kompozicija “Krštenje maloga Nikole Tesle u Smiljanu 1856”.

To je nešto najživlje, najpristalije i najsavremenije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, poslije arhitekture Rebrovačke crkve u Banjoj Luci.

Kada sam prvi put bio u Ravanici, pitao sam tamošnjeg sveštenika, kako ne prihvataju druge stvari, a u srednjovjekovnom manastiru su ugradili ormarić za osigurače i uveli sijalice?

Ovdje je ta diskrapancija trijumfovala u ukomponovanom strujnom ormariću i utičnici, uz realistički lik Nikole Tesle sa najčešće korištene fotografije u udžbenicima.

Raskršteno s krstom

Po izlasku sa parastosa, dočekala nas je vijest. I nije bila blagovijest. Krst koji smo ponijeli na jamu Badanj nećemo moći postaviti. Novoizabrani gradonačelnik Karlobaga je rekao da ne može. Do danas se trudim da mu ne zapamtim ime.

Citirane su neke odredbe koje se tiču parka prirode i do mogućnosti da policija interveniše, ako pokušamo jamu da obilježimo ekološki prihvatljivim i biorazgradivim materijalom kao do sada.

Zbog toga tradicionalni skup kod Šaranove jame, ispod komunističkog spomenika, protiče nekako gorko i u iščekivanju. Odlučili smo da krst odnesemo nad jamu.

Taj krst zbog kojeg je preko 10.000 Srba tu i pobijeno. Nikada im niko nije došao da ih opoje po obredu koji su ispovjedali. Bili su “žrtve fašističkog terora” potlačene od “kapitalista i crkvenih dogmi”. Neko danas hoće da ne budu ni to.

Veliko je i šuplje to razočarenje. Baš je nekako sa policijom u Gospiću sve bilo u evoluciji tolerancije i atmosferi uvažavanja. Već sa svojih ranijih fotogafija poznajem onog što nas snima svake godine kamerom. U Smiljanu sam ih pitao može li se, je li im vruće? Izvjestio ih da je kod nas u Banjoj Luci mnogo toplije.

Sad je sve nazad u atmosferi realnosti.

Neko kaže da ne može da se obilježi masovna grobnica i to je to. Nakon graha i kobasice u manastiru Medak, gdje smo ostavili krst, prvi put sam vidio hrvatske policajce da se pridružuju u jelu sa našeg kazana. Ali uzalud.

Sve je to suviše realno u osjećaju da Hrvatska neće biti normalna država, dok motoristi koji prolaze kroz nju i nose na anteni zastavu Velsa, kamperi sa izvješenim žutim krstom Švedske pred šatorom, ne budu isto tako neuznemiravani kao da nose zastavu sa četiri slova S.

Zir, taj kameni vis iznad nas, stvarno je strašan i divan. Badanj je jama stvarno nadvirujuće jeziva. Mi smo stvarno prepušteni sami sebi.

Niko neće dobiti nikakvu novinarsku nagradu, pišući o nepravdi i sakrivanju Pokolja. Niko neće izgraditi muzej genocida nad Srbima u Zagrebu, kao što su izgradili muzej Holokausta.

Drveni, smeđi krst kraj jame, bar kao znak da neko u nju slučajno ne upadne, ekološki je neprihvatljiv. U parku prirode, koji je ispresjecan makadamskim putevima i pješačkim stazama, odakle se siječe šuma i koji ima oznake za turiste na svakom koraku.

To su putokazi uvažavanja i budućnosti Srba u Hrvatskoj. Sa Hrbima je možda druga priča, ne znam. Ali pošto sam Srbin, znam kojim su me putem poslali.

Premužićeva staza

U današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj, ktitor oslikavanja crkve u Smiljanu je naveo samo inicijale. Živopisac je iznad ulaza, spolja, apostole Petra i Pavla potpisao grčkim pismom, bez obzira što su bili Jevreji. Iz straha da ako vide srpsku ćirilicu, crkvu ne oskrnave. Kao da oni koji znaju čitati samo latinicu vide tu razliku…

U današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj, pozivajući se na rezultate popisa iz 2011. kada se njih 16.647 izjasnilo kao Hrvati, ali pravoslavci, postoji Hrvatska pravoslavna crkva. Samo zbog svoje prošlosti iz Nezavisne Države Hrvatske je, zasad, registrovana kao NVO. Na njenom čelu je Bugarin Aleksandar Ivanov.

U današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj, postoji i NVO Srpsko narodno vijeće, pozivajući se valjda na Milorada Pupovca koji je glasao 1991. da Srbi ne budu konstitutivan narod. Na grbu im je latinica na prvom mjestu, a na čelu odjela za kulturu i potpredsjednica je Aneta Vladimirov. Iz sela Besna kobila, Opština Bosilegrad.

U današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj, Aneta, Milorad i Boris (Milošević koji proslavlja Oluju) uzimaju pare iz budžeta da izdaju novine. Na 3 od 40 strana pišu srpskim pismom. Zapravo na dvije i tri četvrtine. U nekakvoj “Kronici”, čija boja je očigledno crna. Ostatak Novosti se pečati latinicom, hrvatskim pravopisom i novogovorom. U ime Srba, unapređenja uslova života i očuvanja njihove nacionalne svijesti, oni izdržavaju Drugosrbijance, Nevladiniće i kriptoustaše.

U današnjoj Neovisnoj Republici Hrvatskoj Srbi imaju latinične smrtovnice, a Milorad, Aneta i Boris; dan koji je uspostavilo UG Jadovno 1941 obilježavaju 24.06.2021. godine. Uz tri episkopa Srpske pravoslavne crkve, a bez nas kojima se gadi prisustvo ustaškog apologete Stipe Mesića. Zato uz pratnju svih hrvatskih medija, koji su nas ignorisali svih ovih godina, osim kada su ih službe poslale pred hapšenje Daneta Lukajića.

Ko smo to mi i kome trebamo?

Prvi put da nam je zabranjeno obilježavanje mjesta gdje još leže zemni ostaci ljudi. Privremenim, krhkim objektom, tamo gdje nije grob. Tamo gdje su ih bacile ubice.

Četiri dana kasnije Aneta, Milorad i Boris se zbog toga ne bune, niti to zahtijevaju. Samo su prepisali naš scenario od toliko dana ranije. Kao i svih ovih godina do sada. Ali bez odlaska nad jamu Badanj. To ne.

Njihova omiljena knjiga je Čiča Tomina koliba. Jer vole sve američko, pa makar i književnost. Pilipenda i Bakonja fra Brne su im previše banalni i patetični.

Šešeljev bivši radikal Aleksandar Vučić je na liniju Karlobag – Karlovac – Virovitica poslao B92 bombardera, Verana Matića. Koji je, doduše, počeo svoju novinarsku karijeru pišući o slavnim podvizima četničkih jedinica Momčila Đujića, ali danas je toliko rasprodani Seks i grad jujesejdovac na budžetu Srbije, da je u ovoj priči o Pepeljugi bajku mogla pogriješiti i Grdana Čomić.

Od Krivokapića, ne možemo očekivati da pošalje čak ni veselnika Dritana Abazovića. Čak ni na 24.06.2021. Bez obzira što bi došao na od Hrba Neovisne Države Hrvatske odobren dan, a prijavi se i na proslavu dešavanja iz 1995. godine u Kninu.

Zdravka su navodno vidjeli da sa naherenom krunom od Crvene zvezde, kako jauče iz mora pod rivom u Splitu da je vjerni saveznik iz NATO i da je tu turistički, jer Srbi nemaju izlaz na more.

Ko smo mi, da budemo veći Hrbi od Pupovca?

Jedino mi

Jedino je, ne gadeći se nas Srba iz UG Jadovno 1941, a ne strahujući od gospodara nad Hrbima, obraz nasrpskije državne tvorevine osvjetlala savjetnica Maja Radivojac. Po komandnoj odgovornosti el komandantea Radovana Viškovića, a po na naređenju Duška Milunovića, zajedno sa nama je postavila vijenac u ime Republike Srpske. Tog 19.06.2021. godine.

Kad smo, čuvajući tekovine operacije Koridor 92, proslavili Vidovdan na 26.06.2021. prosto jer je bila nedelja. Kad paradu nijesmo održali zbog epidemiološke situacije, ali jesmo koncert policijskog orkestra i najavljujemo niz latiničnih SFRJ-festivala. Kad Grad Banja Luka ili Republika Srpska nijesu poslali nikoga na projekciju dokumentarnog filma o Prvoj gardijskoj motorizovanoj brigadi Glavnog štaba Vojske Repubike Srpske, mogu onda i ja da pišem o Jadovnu danas.

Posljednjni dan lipnja mjeseca dvijetisućedvadesetiprve.

Teško da će neko danas da mi bude konkurencija u tome. Računam ni sutra. Ni prekosutra.

Mi smo tu gdje smo, samo jer ono što rade Hrbi smatramo poniženjem, preko kojeg ne može preći bilo koji Srbin kojem je stalo do predaka i potomaka. Do sebe kao živog bića. Do ljudskog dostojanstva. Koji njihove postupke prezire i neopisivo ih se gadi.

Nije to pitanje ideologije. To je u slučaju nevladinićko-hrbskog splačinarstva, pitanje nepostojanja čojstva i junaštva. I eto. Tu sam, negdje, shvatio ko smo to mi i kome trebamo.

I zašto ću i dogodine otići na Jadovno.


Izvor: FRONTAL

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top