Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Velebit, velelepna planina, koja razdvaja Liku od Jadranskog mora. Puna životinjskog i biljnog svijeta, prepuna jama, previše krvi, previše smrti. Smrti koja se desila 1941. godine u kojoj je za samo 132 dana ubijeno 40.000 Srba i Jevreja.
Zar postoji životinja koja može ubiti malo dijete ili nemoćnog čovjeka, nemoćnu ženu, majku, baku?
Da se iživljava, naslađuje mukama, vadi oči i iz utrobe nerođeno dijete, siluje, nabija na nož, pije krv tog napaćenog covjeka?
Postoji!
Postoji zvijer, zvijer koja se ne kaje za svoja nedjela.
Odlazeći na Jadovno, da se poklonimo nevinim žrtvama i da im zapalimo svijeće, na graničnom prelazu nas dočekuje tortura.
Pretresaju nas, provociraju, snimaju, vade nam zastave da kojim slučajem ne piše nešto na njima.
Ali nije im uspjelo. Ostali smo mirni, ponosni.
Na samom parastosu, oko nas hrvatska policija, opet slikaju, snimaju. Ali neka i oni vide kako se na dostojanstven način poklanja žrtvama, i pjeva opelo u sav glas.
Velebit se tresao.
Hodajući prema jami pod Grginim brijegom, spuštene glave, u jednoj ruci mi Barjak sa dvoglavim orlom, molim se Bogu za sve nas, za nas žive i za mrtve koji su dali život za slobodu. Krvavu slobodu.
Molim se Bogu da generacije koje dolaze moraju znati gdje su nam djedovi, stričevi, gdje su sva ona ugašena ognjišta.
Da znaju da su završili u jamama, pod humkama, po rijekama. Rasuti po čitavoj Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj.
Zemlja nam je natopljena krvlju. Nevinih.
Ne smijemo zaboraviti:
Donju Gradinu,
Jasenovac,
Gospić,
Jadovno,
Pag,
Šargovac,
Motike,
Kragujevac,
Jastrebarsko,
Prebilovce!!!
Ne zaboravimo sva stratišta tokom Drugog svjetskog rata!
Srbi, ne zaboravite, jer su nas zaboravili!
Autor: Sandra Blagić
4 Responses
Sandra je svjetlost za mnoge zabludjele srbske ovčice
Šta da kažem odavno je sve rečeno, ali treba i dalje to ponavljati da se ne zaboravi. Ti što su to uradili i njihovi potomci čemu li se nadaju. Mnogima od njih puna su usta humanosti. Neka se stide svoje ljudskosti. Trba i drugi da žive.
Samo napred, tuga je velika ali su ponos i istina prave vrednosti.
Bravo Sandra! Kratko i jasno do suza. Gledajući tvoju fotografiju zaigra mi srce nekom neizgubivom nadom – nije sve izgubljeno kad izgleda da je izgubljeno sve. Sjećaj se mladosti. Samo te to razvaja od marve i od nečovjeka. I pozdrav dostojanstvena mladosti srbska.