Dan bijelih trakavica: Šuti ako se ne slažeš (da lažeš)

Datum objave: sreda, 1 juna, 2016
Veličina slova: A- A+
fotografija: DHS
fotografija: DHS

Piše: Dani(j)el Simić

Postoji ekipa koja već godinama organizuje Dan bijelih traka u Prijedoru i drugim gradovima, te u čijem kratkom manifestu, između ostalog, stoji:

31. maja 1992. godine vlasti u Prijedoru naredile su nesrpskom stanovništvu da svoje kuće obilježi bijelim zastavama ili čaršafima. Pri izlasku iz kuće, oko ruke su morali nositi bijelu traku.

U mjesecima koji su uslijedili, više od 30.000 građana i građanki Prijedora nesrpske nacionalnosti zatočeno je u logore. Ubijeno je više od 3.000 ljudi. Među njima su bila 102 djeteta.

Zamislite da ste već četvrti put organizator manifestacije po imenu Dan bijelih traka? Zasnivate svoje aktivnosti na kulturi sjećanja na nevino pobijene civile, uzdajući se isključivo u istorijske činjenice?

No, kad vas se 30.05.2016. u Banjoj Luci pita da date konkretan materijalni dokaz da je neko u ratnom rukovodstvu Prijedora izdao naredbu, uredbu ili odluku; da pokažete fotografiju barem, koja dokazuje da su osobe nesrpske nacionalnosti (dakle i Romi, Jevreji, Kinezi, Argentinci) morale da nose bijelu traku preko ruke – vi nemate odgovor?!

Zato sad sve zaboravite.

Fašizam u ime ljudskih prava

Već smo pisali o tome, pa ne mislim raspravljati o objektivnosti, iskrenoj namjeri da se bavi „svim civilnim žrtvama rata“, finansijerima, motivima i ikonografiji ovog i sličnih dešavanja. To je već odavno jasno. Djelima dokazano.

Florens Artman najbolje svjedoči koliko je Haški sud sprdnja. I to sam joj i rekao, pošto su je iz Oštre nule pozvali. Da uveliča sprdnju.

Srpski zločinci Vase Miskina Sarajevo Frontal

Meni je, pak, Neartmanovica za stolom rekla da “žali što sam se prvi javio za riječ, što govorim uopšte”. Citat završen. Valjda da se jasno demonstrira spremnost na dijalog i uvažavanje različitog mišljenja. Zato se znaju lijepiti etikete, klevetati i pričati sve moguće druge gluposti, osim da se da odgovor na jednostavno pitanje:

Dajte dokaz za tvrdnju po kojoj se zove vaša manifestacija?

Govor na izboru za mis

Ljudi muslimanske vjeroispovjesti u Prijedoru se nijesu sami pobili. Niko nema pravo njihovoj rodbini, prijateljima ili poštovaocima zabraniti da ih se sjeća na civilizovan i primjeren način.

Od ovih riječi mi se već povraća, koliko se podrazumijevaju. Ali, nekima ih morate napisati i ponavljati samo zato što se služite ćirilicom. Predrasudni šovinizam u ime ljudskih prava je čudo jedno. Pogotovo ako pitate pitanja na koja nemaju odgovor.

Šta je tu uvredljivo ili provokativno? Niko ni tada, ni godinu kasnije, pa najposlije ni ja sada ne mislim raspravljati o broju žrtava. Još manje negirati zločin ili analizirati masovne grobnice i slične autopsijske stvari. Da se i o tome, ali mene je zanimao odgovor na jedno razumljivo pitanje.

Dajte više dokaz, makar ga falsifikovali!

Ne mislim raspravljati ni o tome kako Srbi u Efbihu i Neovisnoj Republici Hrvatskoj nemaju takve uslove za izgradnju kulture sjećanja. Ono o čemu mislim raspravljati, jeste da već nekoliko godina zahtijevamo da se pruži dokaz o tome da je neko naredio da se nose bijele trake?

Jedan Frontalov autor, Srbin po sopstvenom izjašnjenju, napisao je serijal tekstova o ratu u Prijedoru, među kojima je i Nosio sam bijelu traku. On, kao i mnogi drugi Prijedorčani sa kojima sam razgovarao, tvrde da nikad čuli za to nijesu. Da je to čista laž u službi neorginalne, banalne i prozrive propagande. Koja je preambiciozno zagrizla, pa sad ne može da sažvaće, bez da se ljuti, viče i vrijeđa.

Dan bijelih traka Florens Artman Dražana Lepir Frontal

Četiri godine se, dakle, sa Frontala tvrdi da je to laž; te sam ja, kao osnivač predmetnog glasila, odlučio da ne budemo u zabludi. Lično sam otišao sinoć, da neposredno pitam te ljude da mi odgovore, kad već neće da se pismeno izjasne? Stigli su se žaliti organizaciji istih motiva i finansijera kakvi su i sami. Nama, da dopune svoju izjavu ili nešto demantuju – nijesu.

Četiri godine imaju da smisle odgovor, a odgovora nema.

Vod ljudi i dva kera

Četiri godine bavljenja ovom manifestacijom uslovile su da se u orijentalnom dvorištu veoma oronule i za arhitektonsku istoriju važne kuće u Banjoj Luci, skupi skoro dvadeset ljudi. Sa sve uračunata četiri govornika za stolom. Dva psa. I jednom macom.

Izvinjavam se četvoronošcima ako sam nepažnjom nekog izostavio, ali do otvaranja diskusije tu uopšte nije jasno o čemu se radi. Žutog cuku češkam, da ne umrem od dosade. To je esnafsko ćaskanje. Hljeba preko pogače. Pije se pivo. Nikotin se plete u zrake zalazećeg sunca. Pričaju se neki NVO-mikronarativi, koji izgleda uopšte nijesu svjesni da se iza visokih zidova njihove avlijice krije neki sasvim drugačiji, realan svijet.

Basok oronula kuća

To su neke impresionističko-emotivne opservacije na političke i društvene teme o kojima se nema blage veze. O politici pogotovo. Svima njima je nešto dodijalo. Sve je isto kao i prošle godine. Svi su umorni. Svi su poraženi inertnošću društva. Nertmanovici nikako ne prija: Što političari imaju legitimitet, a mi ga nemamo? Čovjeku dođe da zaurla: Kandiduj se na izborima, uvidi kakav je stvaran svijet! Ali šutim pristojno, što ljubiteljku verbalnog delikta, Cvetu Artmanovu, neće spriječiti da bude prva koja će me pokušati prekinuti kad progovorim.

Florens se neumjereno hvali. Ali ako nastavite insistirati, vidi se da ni ona nema odgovor. A puna je priče. Dohvataju se obe govornice pametnih telefona. Guglaju, pišu, čitaju. Ali ništa. Ostali pričaju o aktivizmu kao da su zaista neki aktivisti.

Aktivisti, altruisti, azbučari…

Kada neko ko za četiri godine rada u gradu od skoro 200.000 stanovnika, okupi blizu dvadeset istomišljenika (većinom i članova organizacije), te ne može dati dokaz, tj. odgovor na pitanje koje je u srži imena njihove manifestacije, zatim se zbog toga ljuti i diskriminiše goste, najbolje je sam sebi odgovorio na pitanje šta je sa aktivizmom. I o vrsti svog poriva za istim.

Kvarite im žurku. Ne razumiju. Još se više prave da ne razumiju.

Ne shvataju da je to loše za cilj njihove djelatnosti. Po definiciji. Da je minorna po broju dosegnutih ljudi, pogotovo ciljne grupe. Da nema dijaloga kad su za stolom i u publici sve istomišljenici. Da su to bačene pare njihovih sponzora u smislu stvarnog suočavanja sa prošlošću. Da kad se većina populacije u Republici Srpskoj NE SLAŽE sa njihovim pristupom povijesti, te da kad neko u startu laže za bijele trake, da mu neće vjerovati ni dalje kad bude govorio o broju i sastavu žrtava. Što je možda istina.

Djeca_citulja

Prave grešku kao Stefan Karganović. On je pravilno insistiranje na čvrstim dokazima u slučaju Srebrenice 1995. zamijenio političkim pamfletima za račun vlasti i naposlije agencijskom viješću da ga poreska uprava istražuje za utaju prilikom utroška donacija Vlade Republike Srpske.

Tad vam više ne vjeruju ni Srblji, a nekmoli njihova islamizirana braća.

004

Četiri godine nikom od njih nije palo na pamet da sastave neko saopštenje povodom naših “netačnih navoda” i pošalju nam da vide bi li mi to objavili. Ili bi bili kao mediji u Efbihu. Znaju da bi. Zato i ne šalju.

Četiri godine ni jedne fotografije, audiozapisa sa lokalne radio stanice, ili bilo kakvog dokaza da su vlasti Srpske Republike BiH svima koji nijesu Srbi, naredili u državno-organizacionom smislu, da nose bijele trake pri napuštanju objekata.

Kako je to moguće?

Četiri godine ih javno prozivate da se oglase tim povodom, a onda kada odete i uživo ih pitate, oni žale što ste uopšte došli i misle da ne bi trebali ni da pričate na njihovom skupu?!

Usput vam ni ne daju odgovor…

Sve u svemu, odgovora nema

Više puta sam, čak se i bučno nadglasavajući, postavio pitanje da li neko ima dokaz za tvrdnju oko bijelih traka? Kada ga uporno nijesam dobijao, a oni su bili namjerni da nastave dalje, saopštio sam sljedeće: Nijeste mi dali odgovor. Nemate pravo da se ljutite, kada svojim čitaocima budem rekao da lažete.

Novac ih se tiče

Jedan od aktivističke publike je polemisao, kako on isto može reći da ja lažem. Ne znam otkuda mi snaga, ali objasnio sam mu da ja ništa ne tvrdim, pa ne mogu ništa ni da lažem. Oni koji tvrde da je neko naredio i da je neko u Srpskoj nosio trake u stilu Ante Pavelića i Adolfa Hitlera, treba to i da dokažu. Ne ja. Ja tražim samo dokaz za nešto što je osnovni motiv njihovog četvorogodišnjeg rada u Prijedoru. Ako nema dokaza za nešto, iznošenje takvog podatka u javnost ne samo onda da je laž, već je i izazivanje vjerske i nacionalne mržnje. Što treba prijaviti policiji.

Šta reći kad se domaća Neartmanovica plaho spremila za događaj, pa je krenula da nam kaže tačan broj ubijenih u Prijedoru, te ga onda nije znala imenovati?

Koliko je srećo bilo tačno mrtvih u masovnoj grobnici u Mrkonjić Gradu, nakon agresije Vojske Hrvatske na ovu opštinu u Srpskoj? Što vas nema tamo ni jedne godine? Dobrovoljačka, Brčanska malta, Sijekovac, Bratunac, Tarčin..? Zašto se ne borite da sa natpisa iz centra Tuzle skinu “srpski fašistički agresor” ili “srpski zločinci” u dva navrata u Sarajevu?

Po odgovor na ta pitanja nijesam došao. Oni su nastavili da prave razradnju aktivizma. Pričaju o mandatu. O lojalnosti. O odgovornosti. Samo odgovora uz odgovornost ne bi.

Rekao sam im zatvarajući kapiju za sobom: Ćao ljudi, vidimo se kad spremite odgovor. 

Izvor: FRONTAL

 

Vezane vijesti:

Artmanova pokušala da konobaru stavi belu traku oko ruke

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top