Crnogorski sveštenik-padobranac: Gospod nije dao da velika Rusija propadne

Datum objave: utorak, 3 aprila, 2018
Objavljeno u Srbija 1999
Veličina slova: A- A+

Nije rijedak primjer u burnoj istoriji Balkanskog poluostrva da su mnogi sveštenici umjesto službe Bogu bili prinuđeni da se sa sabljom i puškom u ruci suprotstavljaju porobljivačima.

Foto: in4s.net
Foto: in4s.net

Stopama sveštenika koji su se proslavili svojim junaštvom, poput Petra Jagodića, Luke Lazarevića i Mila Jovovića,  otišao je i crnogorski sveštenik Mijajlo Backović, koji je nakon završene Bogoslovije na Cetinju 1997. godine stupio u legendarnu 63. padobransku brigadu Vojske Jugoslavije i 1999. branio otadžbinu od agresora.

Redovan vojni rok za mladog bogoslova u najboljoj jedinici nekadašnje jugoslovenske vojske, zbog događaja koji su uslijedili tokom 1998. i 1999. produžio se na gotovo dvije godine. Svoje utiske i sjećanja iz tih teških vremena podijelio je ekskluzivno za „Russia Beyond„, osvrnuvši se i na aktuelne rusko-crnogorske odnose.

Intervju prenosimo u cjelini

Kako ste nakon završene bogoslovije dospjeli u elitnu 63. padobransku brigadu Vojske Jugoslavije?

Mijajlo Backović: Zaista su čudni putevi Gospodnji, ali svaki od tih pravaca u našem životu biramo svojom voljom i svojim temperamentom.

Bogoslovija na Cetinju, tek obnovljen rad, 90-te, sankcije, ratovi svuda oko nas, a najveći onaj u nama, početak divljanja dukljanskog „nacionalnog ponosa“. Tu se prvi put u životu susrećem sa otvorenom mržnjom i stalnim napadima na našu školu, manastir, vladiku Amfilohija! Mogu reći da su me godine provedene na Cetinju dobro pripremile za dalji život, u svakom smislu!

Rođen sam u Južnoj Africi, otac mi je od malena puštao gusle i tim svetim zvukom, koji me je učio o mojoj otadžbini i velikim ljudima koji su tamo živjeli, učio o Bogu, i svim onim divnim i uzvišenim idealima, to je bio moj prvi srpski udžbenik.

Slušajući o svom prađedu čije ime nosim, perjaniku, borcu sa Bregalnice, nosiocu zlatne Obilić medalje za hrabrost, komiti, ja nisam imao dileme u kojoj jedinici naše vojske želim biti – onoj najboljoj! S obzirom da sam na regrutaciji dobio mornaricu morao sam da nađem vezu i odem u Niš. Nisam odustao i uspio sam.

Da li ste u momentu stupanja u 63. padobransku brigadu pretpostavili da ćete uskoro doživjeti i neposredno ratno iskustvo?

M.B.: Niko od nas to nije znao. Bili smo djeca i niko rat nije želio. Bili smo dobro obučena djeca u čiju je obuku Vojska Jugoslavije uložila mnogo sredstava. Ja sam u vojsku otišao još 1997. i zbog ratnog stanja ostao sam tamo sve do kraja NATO agresije. Dva svoja rođendana proveo sam u uniformi 63. Padobranske brigade.

Bilo je to jedno bratsko druženje kroz koje nam je sva ta obuka lakše padala. Znam da nije bilo u Vojsci Jugoslavije bolje jedinice, gdje smo kroz padobranske skokove koji su posebna veza među nama, postajali jedno!

Bili smo efikasni u akcijama. Podsjetiću da je naša jedinica zauzela najveće terorističko uporište „Junik“. Bili smo i veoma aktivni u bici za Košare i nizu drugih žarišta. Međutim, teško smo podnosili one bolne rastanke sa našom braćom koji su istinski heroji, a o kojima se danas na žalost ne priča. Meni je velika čast bila što sam bio saborac istinskih vitezova iz najbolje jednice Vojske Jugoslavije. Kako u onoj pjesmi kaže „A najboljih nema, odnio ih Bog“, mnogo mojih saboraca je nažalost položilo život za Kosovo i Metohiju. Bilo je i onih porijeklom sa teritorije Crne Gore, poput zamjenika komandanta naše brigade, heroja i velikog čovjeka Gorana Ostojića. Moram pomenuti i našeg brata Radoša Cerovića iz Leskovca, Marka Avramovića iz Tivta, čiji grob obilazimo na svaku godišnjicu NATO agresije.

Bitno je pomenuti i sve one koji su bili tamo gdje je bilo najteže kad je trebalo, i mnogi od njih su iz Crne Gore -veliki junaci koji su opravdali svoje pretke. Oni danas žive i rade ovdje i širom svijeta, ja ih ovim putem pozdravljam i želim da im kažem da je velika čast biti njihov brat!

Da li ste vi i vaši ratni drugovi iz 63. padobranske brigade bili spremni za NATO kopnenu intervenciju i neposredni sudar sa najopremljenijom i najmoćnijom vojskom na svijetu?

M.B.: Apsolutno, mi smo gledajući sve vrijeme nemoćno, to nepravedno, kukavičko „ratovanje“, priželjkivali da se kopneno iskrcaju, ali i oni su to dobro procijenili, zato do kopnene invazije nije ni došlo.

Kako ste primili informaciju da se, iako neporažena, Vojska Jugoslavije mora povući sa teritorije Kosova i Metohije?

M.B.: Razočarenje! Sada sam svjestan da je tako vjerovatno moralo, ali tada… izdaja je bila riječ koja bi se mogla istaći u našim osjećanjima tog trenutka. Naša jedinica skinula se tek sredinom jula i vratili smo se kućama.

Mnogo je ljudi direktno ili indirektno učestvovalo tih godina u ratu protiv terorista i NATO krvnika, u raznim jedinicama naše vojske. To su skromni junaci, sada roditelji koje molim da nikad ne zaborave taj period svog života i svoju braću koja su živote za nas dali. Molim ih i da ne ćute. Ne bojte se jer znam da ste neustrašivi. Učite vašu djecu da budu ljudi, mudri i hrabri!

Kada bi vas otadžbina ponovo pozvala da li biste ponovo obukli uniformu vaše brigade?

M.B.: Kada bi moja zemaljska otadžbina postala opet ono što je bila, svi mi bi se opet kao jedan odazvali pozivu i branili ako zatreba!

Služite u Grblju, parohiji u kojoj je mnogo građana Rusije kupilo nekretine. Mnogo vaših vjernika dolazi iz Rusije i drugih bivših sovjetskih republika. Kao neko ko dolazi često u dodir sa građanima Ruske Federacije, da li smatrate da je naša tragedija 1999. godine izmijenila i probudila Rusiju?

M.B.: Sudbine Balkana i Rusije uvijek su se kroz istoriju preklapale, tako se desilo i 90-tih godina raspadom SSSR-a i Jugoslavije. Mislim da je Rusija svoje dno dotakla upravo u godinama kada kreće „konačna“ ofanziva protiv srpskog naroda na Balkanu.

Godine 1999, kada su članice NATO-a kukavički napale maleni srpski narod, u Rusiji je vladala ekonomska kriza i nesposoban predsjednik. Izdvojio bih samo jedan detalj, veoma bitan za nas, ali mislim da to pokazuje stanje u Rusiji, a to je zauzimanje aerodroma u Prištini od strane naše braće, Ruskih padobranaca, koji mimo naređenja svoga predsjednika ostaju na aerodromu pružajući podršku srpskom narodu!

Vrijeme je pokazalo da Gospod nije dao da velika Rusija propadne, i oni se upravo tada „bude“, i velika je radost što za 19 godina imamo jakog brata koji opet može da nas brani!

Da li organizacija veterana 63. padobranske brigade u Crnoj Gori sarađuje sa sličnim organizacijama u Rusiji?

M.B.: Nas vojne padobrance cijelog svijeta povezuje srce i ljubav prema svojoj otadžbini! Naravno, tu bih napravio razliku između kolega iz drugih zemalja i naše braće iz VDV-a. Sa njima sarađujemo u svakom smislu, to pokazuju i vrlo česte posjete visokih delegacija, kako aktivnih tako i veterana iz Rusije.

Udruženja veterana 63-će padobranske brigade iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske aktivno sarađuju sa bratskim udruženjima iz Rusije kako na polju veterana tako i u sportskom dijelu takmičenja naših padobranaca.

Šta za vas predstavlja Rusija?

M.B.: Velika je čast biti sveštenik u Grblju, postojbini Svetog Srpskog Kneza Mučenika Lazara. Ova Srpska kolijevka koja leži na moru obasjana sa 65 kandila vjere, to su naši hramovi i tri manastira. Zbog toga bila je zanimljiva našoj braći pravoslavnim Rusima, Gruzinima, Jermenima… Svaka naša služba obogaćena je njihovim prisustvom, ta širina ruske duše i duboka pobožnost kod mnogih mještana probudila je ljubav ka Liturgiji.

Prije par godina, kada je odnarođena vlast u Podgorici u nizu svojih nepočinstava uvela sankcije našoj braći u Rusiji, crnogorske vlasti su prethodno opljačkale Ruse, pa onda stavile do znanja da im više nisu interesantni. Ja sam u ime Grbljana prije nekoliko godina boravio u Moskvi i predsjedniku Vladimiru Putinu odnio na poklon plac u Grblju. Neko će se nasmijati, ali to je bila važna simbolična poruka, da mi sankcije ne priznajemo!

Hvala Bogu, imam mnoštvo prijatelja i kuma koji je Rus. Svakog dana sam sa njima, i oni znaju istinu da nije narod Crne Gore uveo sankcije, kao što se narod nije pitao ni za priznavanje nekakve terorističke tvorevine na jugu Srbije, ili udruživanje sa NATO krvnicima. Nije to narod Crne Gore, to je nedostojna vlada u Podgorici.

Na žalost, zbog lošeg tretmana i uvredea mnogi su otišli i zbog toga u ekonomskom smislu opet strada običan čovjek koji je u Boki živio uglavnom od turista iz Rusije. Kraj našeg razgovora iskoristio bih za čestitku na ubjedljivoj pobjedi na predsjedničkim izborima u Rusiji, velikom čovjeku i iskrenom srpskom prijatelju Vladimiru Putinu!

Pored svešteničke službe, otac Mijajlo Backović se nalazi na čelu „Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore“, koja je bila inicijator mnogih humanitarnih akcija. Obavlja i dužnost generalnog sekretara NVO „Veterani 63. padobranske brigade“ u Crnoj Gori. Do sada je sakupio 33 padobranska skoka (32 sa kupolom i 1 sa krilima), na visinama između 600 i 5000 metara. Živi u Tivtu i otac je dva sina.

Tekst preuzet sa „Russia Beyond“

(in4s.net)

Izvor: ISKRA

Vezane vijesti:

Budite kao jedan, čuvajte jedan drugog – Ratni dnevnik 1999 …

Sećanje: Darko Milošević

Život za otadžbinu: Besmrtni bataljon | Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top