Čovjek koji je 37 godina tragao za istinom o logoru Danica – prvom ustaškom logoru

Danas je izdan nalog Zapovjedništvu zatočeničkog logora ‘Danica’ u Koprivnici da preprate u Jasenovac dana 17. HII. 1941. sljedeće zatvorenike: Josipa Antonina, Franju Belulovića, Ante Zoricu, Vinka Aljinovića, Mirka Bukovec, Luciju Borjan rodj. Jurina, Ivana Benevolia…”, na listi je još 39 imena hrvatskih komunista i komunistkinja te 24 Jevreja emigranta uglavnom iz Austrije koji su “predani u Zagrebu satniku Luburiću”, stoji u dokumentu Ravnateljstva ustaškog redarstva Nezavisne Države Hrvatske koji govori o logoru Danica koji se nalazio u Drnju, tri kilometra od Koprivnice.

Bio je to popis komunista većinom iz Dalmacije koji su preko logora Danica odvedeni u Jasenovac i Staru Gradišku gdje su većinom ubijeni 1942. godine. Drugi dokument, koji Jevrejska bogoštovna opština u Zagrebu šalje 2. jula 1941. godine Ustaškom redarstvu, također govori o logoru Danica u Koprivnici. “Prije od prilike mjesec dana odvedeno je na radnu službu u Koprivnicu 168 jevrejskih omladinaca, djece pripadnika naše opštine. Ovi omladinci smješteni su u velikoj zajedničkoj baraki sa mnogim političkim pritvorenicima. Roditeljsko vijeće u krilu naše opštine moli, da se ti omladinci presele u Uljaru u Koprivnici, pa je izjavilo svoju spremnost da snosi troškove preseljenja, kuhinje i da iz svojih troškova plaća potrebnu stražu…”. Za to je bilo kasno.

– Od te grupe od 168 jevrejskih omladinaca dvojica su nakon intervencija ubrzo puštena, a jedan kasnije u Gospiću, dok će od ostalih 160 biti već 30. juna 1941. prebačeni iz Danice u logor Gospić i logor Jadovno, a devet u Jasenovac. Samo četvorica iz te grupe dočekala su kraj rata. Gestapo je uticao u hapšenju ovih Jevreja, kao i drugih grupa Jevreja – govori istoričar Zdravko Dizdar.

Četnici, režimlije i komunisti

On je autor knjige “Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942.: knjiga 1.”, prve od tri knjige kojih su ovih dana objavljene uz financijsku pomoć Muzeja grada Koprivnice. Sa Zdravkom Dizdarom te direktorom muzeja, Robertom Ćiminom, našli smo se u Zagrebu. Ta je prva knjiga znanstvena obrada logora i logoraša koji su prošli kroz Danicu. Naime, dosad se često manipuliralo brojem logoraša Danice, navodeći i broj od 30.000, kao i brojem ubijenih u njoj, najviše Srba, u političke svrhe. Sada na osnovi dokumenata i dostupnih izvora u knjizi se navodi poimenično imena i prezimena 4348 identifikovanih logoraša Danice prema kotarevima NDH.

– Logor Danica nalazio se na prostoru i u objektima Tvornice hemijskih proizvoda Danica koja je prestala raditi 1937. godine. To je bila glavna tvornica za umjetno gnojivo u Habsburškoj Monarhiji. No, uspostavom Kraljevine SHS/Jugoslavije strojevi su iz nje odneseni u Šabac, a ona je zatvorena te je oko 600 ljudi ostalo bez posla. Za ono što se kasnije ovdje dogodilo bilo je presudno to što je tvornica uz velike objekte u svom krugu imala svoj željeznički kolosijek – kaže Z. Dizdar.

Jedno od otkrića knjige pokazuje da je odluku o osnivanju logora Danica donijelo još u Italiji vodstvo Glavnog ustaškog stana na čelu s dr. Antom Pavelićem, koji je nakon proglašenja NDH 15. aprila. 1941. godine sa grupom ustaša povratnika stigao u Zagreb.

– Pavelić je odmah 15. aprila imenovao Stjepana Pižetu, za političkog logornika u ‘sabiralištu’ logora Danica, dok je 18. aprila ustaški poručnik Martin Nemec postavljen za povjerenika Povjerenstva glavnoga ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, a time i za organizacijskog komandanta logora Danica. Tako je osnovan prvi ustaški logor u NDH. Prva skupina, prema nacionalno-političkom kriteriju, od 530 Srba u logor stiže već 29. aprila iz Grubišnog Polja, pod inkriminacijom da pripremaju četnički ustanak protiv NDH – govori povjesničar Dizdar.

Među prvim uhapšenim i interniranima u logor Danicu, kako dalje objašnjava Dizdar, bili su mnogi Srbi, predstavnici pojedinih vladajućih srpskih i jugoslavenskih političkih stranaka i organizacija bivše vlasti Kraljevine Jugoslavije, poznati po “protuhrvatskom djelovanju” najčešće pod nazivom “četnik” i “režimlija” te Hrvati režimlije i orjunaši. Prema političkom kriteriju dovođeni su u logor Danicu i komunisti, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Prema rasnom kriteriju u Danicu su stigli svi koprivnički Jevreji i Romi, dio Jevreja iz Zagreba i Karlovca.

– Tih dana pored logora Danica Gestapo je u dogovoru s Didom Kvaternikom planirao da se u koprivničkom području osnuje još jedan logor za 3000 Jevreja, kod glogovačkih rudnika, ali se od toga odustalo. Tako je Danica bila samo privremeno sabiralište Jevreja iz Koprivnice, Zagreba i Karlovca, odakle su išli dalje na put bez povrataka u Jadovno, Jasenovac… Iz Koprivnice su među prvima u aprilu 1941. godine bili uhapšeni istaknuti Jevreji dr. Жeljko Selinger i profesor Ivo Hiršl – kaže Zdravko Dizdar.

Njegova je knjiga o logoru Danica nastajala u daljem razdoblju. Samo je u uskim stručnim krugovima poznato da je ona pripremana, sukcesivno pisana, mijenjana i dopunjavana punih 37 godina. Zdravko Dizdar istraživao je ranije niz tema kao što NOP, logori u NDH, četnički zločini u BiH (1941. – 1945.) i logor Kerestinec. Ovaj sad penzionisani znanstvenik skupljao je godinama informacije o temi logora Danica.

Ustaški Zagreb

– Radio sam u Institutu za istoriju radničkog pokreta Hrvatske koji je prerastao u Hrvatski institut za istoriju u Zagrebu. Tokom svojih istraživanja još u doba Jugoslavije susretao sam se s raznom građom, imao sam sreće i vidio sam raznu građu u arhivima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, dijelom i onu u SUP-u koja je bila teško dostupna, u tome mi je pomoglo poznanstvo s Ankom Berus, narodnim herojem i članom CK SKJ, koje mi je tada otvorilo neka zatvorena vrata – priča Zdravko Dizdar.

Radio je dugo i na temi logora u doba NDH u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je bilo 20-ak logora te pripremao knjigu s Darkom Stuparićem o logoru Kerestinec koja nikad nije objavljena, a rad zaustavljen zato što neka saznanja nisu odgovarale tadašnjim vlastima.

– U Beogradu se često tada govorilo ‘ustaški Zagreb’, ali podaci pokazuju da je Zagreb dao oko 50.000 sudionika Narodno oslobodilačke borbe, tj. svaki četvrti Zagrepčanin, za razliku od Beograda i Srbije, gdje je prije oslobođenja 1944. godine bilo 5000 sudionika NOP-a. Nekima nije odgovarala niti činjenica da je August Cesarec, koji je ubijen u Dotrščini, prije smrti s uhapšenim komunistima iz Kerestinca u ustaškom zatvoru na zidu napisao ‘Жivjela sovjetska Hrvatska!’, a bilo je još toga… – kaže Zdravko Dizdar.

Rezultat njegova često mukotrpnog istraživanja jest taj da je sada Koprivnica dobila znanstveno djelo kakvoga u tematici ratnih žrtava nema gotovo nitko u Hrvatskoj, i to u doba kada opet, ali na drugi način, nije baš poželjno govoriti o ovim temama.

– Prvi put na jednom je mjestu obrađeno, na osnovi postojećih dokumenata, rad, uređenje logora i popis svih onih 4348 imena i prezimena do kojih sam uspio doći, poimence, sve precizno navedeni izvori – rekao je Z. Dizdar.

U knjizi ima raznih podataka o prvim mjesecima Danice. Logor je imao problem s prehranom, dio zaplijenjenih dragocjenosti završio je kod pojedinih ustaških komandanata logora, a neki čuvari su primali mito od zarobljenih četnika i s njima se opijali… U junu 1941. godine, kako kaže Dizdar, broj se logoraša popeo na 2175 jer su došli pripadnici drugih manjina, a dotad su tu uglavnom bili muškarci Srbi.

– Logoraši su tada razmješteni po objektima prema vjeroispovijesti. Posebno Srbi, Hrvati i Jevreji te posebno komunisti i posebno žene. U logoru su bili i zatvorenici kriminalci, koji su ovdje kasnije jedini ostali, nisu slani dalje kao drugi te su uglavnom i pušteni nakon isteka kazne. Otprema zatočenika u druge logore počela je krajem juna 1941. godine – navodi Zdravko Dizdar.

Od 8. jula 1941. godine u logor Danica više se nisu upućivali uhapšeni, nego u logor Gospić. Do 15. jula 1941. bilo je 1960 logoraša internirano dalje u logor Gospić, a 76 ih je pušteno. U Gospić su tada otpremljeni gotovo svi Srbi iz logora.

Noću 22./23. jula 1941. godine uhapšeni su gotovo svi koprivnički Jevreji, njih 497, koji su već sljedećeg dana bili otpremljeni za Zagreb te Gospić, a dio preživjelih iz Gospića u logor Jastrebarsko pa u logor Kruščicu, muškarci potom u novoosnovani logor Jasenovac, a žene i djeca u logor Loborgrad i kasnije u logor Aušvic, gdje je njih 475, ili 95,5%, stradalo. Tako je u holokaustu nestala jevrejska koprivnička zajednica. Potom su, navodi Dizdar, početkom avgusta 1941. uhapšeni i koprivnički Romi te su preko Danice otpremljeni u Jasenovac gdje su stradali te je i romska koprivnička zajednica gotovo u cijelosti nestala.

U početku uhapšeni komunisti, dobro organizovani, sa znatnim brojem Hrvata, dodaje Dizdar, nisu bili toliko grozno tretirani u logoru kao Srbi i Jevreji. No s obzirom na razvoj NOP-a te druge aktivnosti partizanskih grupa krajem 1941. i u proljeće 1942. godine na ovom i okolnom području i pokušaja da ih njihovi oslobode, iz logora Danica se postupno i oni prebacuju u logor Jasenovac i Staru Gradišku, gdje su uglavnom stradali, a tek ih je nekolicina puštena ili zamijenjena. Od maja 1942. godine u logoru Danici nalazila se tek manja grupa od nekoliko stotina zatvorenika, uglavnom zbog kriminala, i poneki saradnik NOP-a. Oni ostaju tu do 1. septembra 1941. godine, kada je logor Danica rasformiran. Logor je 1941. financirao MUP NDH, a u 1942. Ustaška nadzorna služba.

Ljudi iz logora Danica

Logoraša Danice, prema spolu, bilo je 3902 muškarca i 369 žena te 107 djece. Prema nacionalnosti bilo je 2830 Srba, 812 Jevreja, 504 Hrvata, 125 Roma, 30 Muslimana, 15 Crnogoraca i drugih. Stradalo je 3723 ili 64 posto logoraša, od kojih čak 2167 za koje se navodi u knjizi, a za dio pretpostavlja, u logoru Jadovno, uključujući tu Gospić i logore Slano i Metajna na otoku Pagu, od kojih su njih 1950 bili Srbi, 170 Jevreji, dok su ostali bili Hrvati. Zatim slijede logori Jasenovac i Stara Gradiška s oko 770 stradalih logoraša iz Danice, uglavnom Roma te Hrvata, Jevreja i Srba. Oko 300 logoraša Danice, uglavnom Jevreja, izgubilo je život u njemačkim logorima, posebno KL Aušvic.

– Tek smo za trojicu logoraša utvrdili da su izgubili život u samom logoru Danica, dok se za deset pretpostavlja. U tom logoru nije bilo većih ubijanja logoraša, vjerojatno zbog blizine grada, ali je postupak ustaške logorske uprave i stražara najviše u razdoblju od travnja do avgusta 1941. godine bio vrlo surov – kaže Zdravko Dizdar.

Iz logora Danica i drugih logora, smatra Dizdar, bilo je vjerojatno pušteno na razne načine 608 logoraša, dok ih je 18 pobjeglo iz logora. Od toga 375 Hrvata i 146 Srba. Njih čak 250 kasnije se aktivno uključilo u partizanski pokret. Bilo je još nekih, rijetkih, slučajeva puštanja Jevreja iz logora Danica, recimo pušten je dr. Milan Pollak, suprug kćeri književnika dr. Milana Ogrizovića, zastupnika Hrvatske stranke prava.

– Za neke logoraše Srbe čitava su sela pisala pisma i garantovala da nisu bili četnici ili radili za vlast i tražila da se puste iz logora. Za ministra Stevana Ćirića intervenirao je i nadbiskup Stepinac kod Pavelića te je on pušten. Anka Crndić iz Koprivnice, koja je više puta intervenisala za dr. Richarda Steinera i porodicu, imala je i sama probleme zbog toga, ali je uspjela spasiti iz logora Loborgrad suprugu mu Silviju i djecu Smiljana i Marijana i prebaciti ih u Italiju, te je posmrtno dobila izraelsko priznanje Pravednika među narodima. Većina ljudi koja je pisala molbe i sama je zbog toga upala u probleme – kaže Zdravko Dizdar.

Među Jevrejima koji su prošli kroz ustaški logor Danicu bio je i ing. Ivo Goldstein, vlasnik knjižare u Karlovcu (otac Slavka Goldsteina), koji je potom stradao u Jadovnu. Postoje pisma njegove supruge Lotte u logor Drnje (Danica) u kojem moli da ga puste. Tu je bila i Marija Eker, koja je preživjela rat, prva supruga Josipa Manolića. U logoru Danica bio je i mladi slikar Zlatko Prica koji je pušten, kako kaže Dizdar, jer se pokazalo da nije bio aktivni komunist, nego se kao student družio s nekima od njih, a pomoglo je što mu je majka bila porjeklom Njemica. Tokom boravka u logoru Danica crtao je svakodnevicu logora Danica koju je predavao supruzi Zdenki te su kod nje pronađeni kad je uhapšena. Crteži su kasnije pronađeni i objavljeni kao knjiga “Ljudi iz logora Danica”. Prica je pušten iz Danice krajem 1941. godine, u ljeto 1943. godine s porodicom odlazi u partizane.

Gotovo sve članove ustaške uprave logora Danica, izuzev logornika Stjepana Pižete, te stražare tokom rata uhapsili su partizani i civilne vlasti te su osuđeni i likvidirani, ili neposredno nakon rata, među njima i Martin Nemec koji je osuđen 1947. godine i javno obješen na ruševinama Danice.

– Danica je danas prilično zapuštena. Spomen-područje Danica koje se nalazi malo dalje od pravog mjesta logora, u vlasništvu je i pod pomoći muzeja od 1975. godine. Od 2003. godine se programski i hortikulturno održava u granicama mogućnosti. Smatram kako će se upravo dovršetkom edicije o logoru Danica pojaviti razne ideje i modeli obnove i nove kulturno-istorijske valorizacije njenog prostora – kaže Robert Čimin.

Autor: Korana Sutlić

Izvor: jutarnji.hr

Vezane vijesti:

Ustaški logor „Danica“ 1941. godine

Sveštenici u logoru „Danica“ kod Koprivnice 1941.

Tihomir T. Prodanović: Sećanja na ustaški logor „Danicu“