Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Ćopić je skočio dok je zvonilo sa Saborne crkve!

Datum objave: ponedeljak, 7 decembra, 2015
Veličina slova: A- A+

Kako su izgledala posljednja dva sata u životu Branka Ćopića, jednog od najznačajnijih pisaca srpske književnosti, koji je skončao svojom voljom 26. marta 1984, mogla je da vidi publika Festivala autorskog filma u dokumentarnom filmu “Mala moja iz Bosanske Krupe”.

Branko Ćopić   Foto: Novosti.rs
Branko Ćopić     Foto: Novosti.rs

Ovo, po prvim kritikama remek-djelo reditelja i scenariste Puriše Đorđevića premijerno je prikazano 2. decembra. Polusatna priča zasniva se na dirljivom svjedočenju Momčila Srećkovića, iz sela Zabrežja kod Obrenovca, koga su Ćopić i njegova žena Bogdanka kao dječaka školovali u Beogradu. Dokumentarac se završava filmskom poemom “Grob u žitu”, koju je po Ćopićevim stihovima Đorđević snimio 1951. godine i koja do sada nikada nije prikazana.

Zahvaljujući Srećkoviću, kome je Ćopić u to vrijeme pomogao da završi novinarsku školu i počne da radi kao novinar (uz Ingrid Lotarijus bio je jedan od osnivača Studija B), “Novosti” su došle do proširene verzije njegovog svjedočenja.

– Branka sam upoznao 14. jula 1964. kada sam primao nagradu “Poletarca” za najbolju pjesmu, a on je bio član žirija. Ni danas ne znam zbog čega sam mu se dopao, tek, Branko i njegova žena Bogdanka došli su u selo i predložili mojim roditeljima da pređem kod njih da me školuju. Proveo sam u njihovoj kući skoro pet godina, prihvatili su me kao rođenog sina i naučili su me svemu vrijednom u životu. Bio sam plašljiv, smušen, nosio sam kredu u džepu i obilježavao svaki ćošak kad izlazim iz stana, jer nisam poznavao Beograd, i nisam znao da se vratim kući. Branko mi je dosta pričao o sebi, pa i to kako je 1935. prvi put došao u Beograd, kako ga na stanici nije sačekao Miloš Bajić, budući slikar, i pošto nikog drugog nije poznavao, prenoćio je ispod Savskog mosta… U tim pričama sjećao se svega – govorio mi je o svom detinjstvu, porodici, prvim ljubavima, kako je počeo da piše, svemu važnom što mu se dešavalo u životu. Nije me oslovljavao imenom, nego sa “jarane moj”… – priča Srećković.

Tog ponedjeljka, 26. marta 1984, kada je definitivno odlučio da okonča život, Ćopić se javio upravo Momčilu.

– Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sjedi u parku. Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: “Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj ‘dućan’, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.” Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu “Moskva”, pa je htio da sjedimo u bašti i popijemo po “koktu”. Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži “Doživljaji mačka Toše” i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom. Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča – govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji umije da pljucka smrti u brk…

Reidtelj Puriša Đorđević i Momčilo Srećković    (FOTO:Novosti)
Reidtelj Puriša Đorđević i Momčilo Srećković
(FOTO:Novosti)

Po Srećkovićevom svjedočenju, tako su stigli i do Savskog mosta – Branko je želio da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočari su mu pale dole…

– Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primijetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje. Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam vidio kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dolje skoro bez svijesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene…

Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je uslijedio novi šok – ispitivali su ga zašto nije spriječio Ćopićevo samoubistvo, ili da li ga je on možda gurnuo sa mosta… Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći…

– Ogromnu nepravdu je Branko doživeo i veliko zlo. Skoro svi su ga ostavili i izdali – brojne kolege – pisci, mnogi drugovi – saborci, prijatelji. Njegova smrt prošla je sasvim tiho, a film Puriše Đorđevića donekle ispravlja tu nepravdu i rasvjetljava istinu o tome zašto se Branko ubio.

– Žao mi je što se tako malo priča o Bogdanki. Bila je izuzetan ljekar – pedijatar, mnogo je voljela djecu, a njihova kuća za mene je bila najveća škola. Kad me je Branko upoznao sa Andrićem, samo što se nisam onesvijestio! Ja sam to povjerenje uzvratio poštovanjem i ljubavlju, pa i kasnije, kad sam otišao iz njihove kuće i vratio se u selo, uvijek sam se trudio da ne uradim bilo šta što bi moglo na bilo koji način da ih obruka. Ostali smo bliski prijatelji do kraja njihovog života. Branko je posljednjih godina često dolazio kod nas u selo i ostajao po nekoliko dana, jer više nije imao želju da se viđa sa ljudima… ispričao je Srećković.

On ističe da “partijski drugovi” nisu proganjali, pratili i saslušavali Ćopića samo zbog “Jeretičke priče” objavljene u Književnim novinama, iako je Tito tada lično pozvao na “obračunavanje” sa njim, nego i zbog humoreske “Ko s đavolom priče piše”.

– Početkom maja 1979. u Brankovom stanu upoznao sam Ljubišu Manojlovića, bivšeg uradnika Ježa, koji je 1950. objavio humoresku, a ona je bila ilustrovana karikaturom Zuke Džumhura. Manojlović je svjedočio koliko se strašnih stvari dešavalo zato što se Tito razgnjevio. A naročito Đido, Milovan Đilas, koji je u to vrijeme bio zadužen za agitaciju i propagandu u Jugoslaviji. On je bio toliko bijesan da je bio spreman i da ih strijelja, kako je rekao Manojlović, samo da ih je našao u trenutku kad je pročitao humoresku.

 

Izvor: Radio Televizija Republike Srpske

 

Vezane vijesti:

Bolela ga je izdaja pisaca

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top