Bolji Nijemci, nego ustaše

Prođe par dana, kad u gornji kraj iz varoša prođoše dva kamiona i jedna “marica”. Kod nas je bila Cvijeta Popovića i njen sin Živko. Svi glasno zaključimo: „Sigurno će nas kupiti“. Nama dvojici kažu da bježimo u iskopanu rupu u štaglju i da se nikome ne odazivamo. Sijena je bilo malo, pa smo se lako podvukli u prostor koga su omeđavali visoki i debeli podsjeci. Preko podsjeka bili su dugi komadi drveta, a unakrst preko njih kraći komad. Tako sijeno nije bilo na zemlji iako je dijelom propadalo i visilo između te “mreže”. Smjestili smo se u tu rupu koja je bila plitka možda pola metra. Nedugo zatim uđe u naše dvorište “marica”. Uplašenima, postade nam jasno da “kupe”! Izlaze iz “marice” njemački vojnici, iznose nekakve sanduke. Dvojica vuku nekakav konopac do oraha, a onda se jedan vrati i donese lotru. Prisloni on lotru uz orah, a onaj drugi se pope na orah i gore zaveza taj kanap. Nekakvu opremu nose u uvoz štaglja. Sad su tu kraj nas na dva-tri koraka. Govore njemački, dozivaju se neki iz “marice” sa onima kod oraha. Zaključimo da oni rade neki svoj posao, da nas neće “kupiti”. Ali, kako sad izaći van ispod štaglja? U dvorište uđoše još neka dva manja auta, a putem prolaze kamioni, a idu Nijemci i pješice. Nakon nekog vremena, eto mame i tete Cvijete. Tu kraj nas malo postajaše pa mama reče da se pripremimo da se izvučemo kad nas zovne. One, kao, odoše pod orah po nekakva drva i po granje jer je tu drvljanik. Kad Švaba nije bilo blizu (stalno su u nekakvom kretanju) one tu stadoše, zaklone nas od pogleda i mi izađosmo. „Idite i vi pa ponesite drva“, rekoše nam. Tako učinismo i dođemo u kuću. Na stolu je nekakav radio, kraj njega sjede dva vojnika, oficira, obojica imaju slušalice na glavi. Malo pričaju, malo slušaju. Ima ih i u ganjku. Objasniše se sa mamom i sestrom, koja iz gimnazije zna nešto njemački, da će oni tu noćiti, a da mi spavamo u spavaćoj sobi. Kažu da će preko noći ložiti i da će platiti drva. Nije bilo nikakve drskosti ili neugodnosti. Mama je ujutro skuhala čaj i njima i nama, a oni su dali šećer, kojeg je i ostalo. Odjednom počeše da odvezuju onaj kanap sa oraha, pakuju sanduke, unose opremu u auta i u “maricu” i odoše. Eto, najprije smo se uplašili, a onda smo zaključili da je šteta što odoše jer su bolji nego ustaše.

Te Švabe su bili predmet razgovora nekoliko sljedećih dana. Tregnerovi pričaju da su njima rekli da idu na ruski front. Od naših komentara sjećam se da su Jovanka i Tina zapazile da je onaj Švaba, koji je najviše razgovarao na slušalicama, bio najljepši među ostalima, da je imao lijepe bijele zube i veliki prsten sa “okom”. Ostavili su nekoliko hiljada kuna za drva koja su popalili. Već je lijepo toplo, dani su duži, trava se lijepo zeleni, ali krave ne smiju na pašu jer bi dobile proljev. Još ćemo sačekati.

Dolaskom proljeća dani su sve više ispunjeni poljskim radovima. Radne snage ja malo, osobito u srpskim porodicama. Mi to nekako obavljamo sa kumom Draganom koja je uvijek pri ruci i u prvom planu. Vrijeme je već da se misli i na ljetne radove – košenje ječma, pšenice, pa onda sijeno. Tko god dolazi da nešto radi, mora biti poslužen rakijom. Neki neće da idu raditi u kuće gdje nema rakije! Ima i takvih koji za naknadu traže neku mjeru rakije. Ima nešto malo šljivovice, ali to se čuva za posebne prigode. Ovi razni majstori piju sve, važno da je rakija, ne pitaju od čega je. Tako je pala odluka da i mi u kačicu od tri stotine litara složimo smjesu za rakiju. Recept smo dobili od Tregnera. Spremaju i oni takvu smjesu, jer i oni su u prilici da traže radnu snagu – Slavko i Vilim su u gestapovcima, tko zna gdje, Franto je boležljiv sa svojim čirevima i nije nikad ništa ozbiljno radio, pa ni svoj obućarski zanat. Lojzo, sin Anke i Slavka, je dečko petnaest-šesnaest godina koji se sa njihovim velikim gruntom ne može nositi. Moraju, dakle, imati rakije. Smjesa za rakiju je od krumpira i posija (mekinja) u određenom omjeru

< Tito zabranio kralju Petru II povratak                                Sadržaj                          Rakija, srčanica i gestapovci >