Bez mudrosti Srba i Hrvata Balkan ne može naprijed

Datum objave: četvrtak, 13 novembra, 2014
Objavljeno u Ostala stratišta
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/danilo_ljubotina.jpg

Ne moramo propagirati bratstvo i jedinstvo, simbole Francuske revolucije, ne moramo se pretjerano ni voljeti, ali moramo surađivati –to je uslov našeg opstanka. Imamo materijalnu, historijsku i intelektualnu odgovornost da opravdavamo naše bivanje na ovom tlu, da opravdavamo historijski hod po ovoj zemlji i da živimo evanđelje, ističe Danilo Ljubotina, arhimandrit rođen u Peroju, koji se nakon deset godina izbivanja vratio vjerno služiti svojoj crkvenoj zajednici u Hrvatskoj

Na istarsko se tlo davnoga 26. jula 1657. iskrcalo 13 porodica, predvođenih sveštenikom Mihajlom Ljubotinom; 77 pravoslavnih duša barkama je doplovilo iz Crne Gore i nastanilo se u opustošenom Peroju. I četiri vijeka poslije, tamošnja zajednica čuva svoje ime i porijeklo, a ionako bogata historija još je bogatija kada joj se pridodaju suvremene priče, posebice one o perojskom arhimandritu Danilu Ljubotini, obrazovanom svešteniku, zapadnom studentu, za komunizma “pravoslavnom popu”, zamjeniku episkopa i svjedoku burnih devedesetih, ali i domaćinu brojnih ljetnih škola i slikarskih kolonija u Peroju u to i poratno vrijeme. Nakon deset godina izbivanja i službovanja u Srbiji, s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem vratio se vjerno služiti svojoj crkvenoj zajednici u Hrvatskoj.

Hrid u katoličkom moru 

Koja je tajna vjekovnog opstanka male srpske enklave poput Peroja? 

Opstali smo ne slučajem, ne zato što smo mi neka posebna nacija, zato što smo Srbi i Crnogorci… jer i mnogi drugi su to bili, pa više to nisu. I prije nas u Istru je doseljavano s prostora Crne Gore, BiH, možda i iz stare Srbije i Kosova. Od svih tih malih i velikih seoba danas u Istri postoje samo znakovi. Nesumnjivo je da istarski Popovići, Radoševići, Brajkovići, Miloševići… imaju isto porijeklo kao i mi, ali oni više nisu ni Srbi ni pravoslavni. Prvo su izgubili pravoslavlje, a onda i srpstvo i crnogorstvo, svaki osjećaj nacionalnog bića. Mala, zatvorena zajednica poput naše opstala je zahvaljujući Crkvi, našoj pravoslavnoj vjeri. To nas je opredijelilo i to je bila suština na kojoj smo zidali naš nacionalni identitet. Opstali smo teškom borbom, zahvaljujući našoj borbenosti i žilavosti da očuvamo tu našu hrišćansku, pravoslavnu vjeru, kroz koju se razvila naša kultura. Iskustva nas Perojaca sasvim su različita od iskustva svih drugih. Mi smo mala hrid u katoličkom moru – niti smo se mi proširili, niti nas je katoličko more potopilo. Istra je nešto posebno, a mi smo vrlo mala oaza, nebitna za geostrateške pojmove, i razmišljamo kao takvi. Tu je razlika između male enklave, gdje ljudi gledaju kako da skoče na malu barku da se spasu, i velikog broda kao što su bili krajiški krajevi, koji se razbija o stijene. Mi Istrani stalno smo služili tuđe vojske. Od mletačke, austrougarske, talijanske… najviše smo jugoslavensku smatrali svojom, ali nije nas dovela do sigurnog broda. Ali nijedna vlast i vrijeme nisu mogli ugušiti našu vjeru i duh. Neki pisci kažu da Peroj nije bio samo otočić u velikom katoličkom moru, nego svjetionik-lanterna u velikom moru bura, mraka, oluja, svjetionik koji su drugi Slaveni gledali kao svijeću.

Devedesetih i dvijehiljaditih bili ste domaćin Ljetne škole SKD Prosvjete: kakvi su ti susreti bili? 

SKD Prosvjeta organizirala je devedesetih godina Ljetnu školu za našu djecu, uglavnom onu iz Krajine. Dolazila su puna strahova, iz krajeva koji su bili strašno uništeni, iz sredina koje ih nisu ni trpjele ni uvažavale, a kod nas su našla utočište, toplinu, gnijezdo ispunjeno ljubavlju okoline. Bila su prihvaćena ne samo kao dio naše zajednice nego i kao dio našeg bića. I sama njihova pojava, po našim uličicama, davala je sliku živosti toga kraja. Velika većina nije bila krštena, krstili smo ih tradicionalnim načinom krštenja u moru. Mnoga od te djece krštavala su kasnije svoje roditelje.

Kakva je njihova budućnost, s obzirom na traume proživljene u djetinjstvu? 

Ta su djeca preživjela kalvariju, rođena su u neimaštini, ratnom vremenu, u traktorskim prikolicama, u izbjegličkim centrima, mijenjala su adrese, škole, došla na uništena ognjišta svojih roditelja. To je jedna strašna životna drama. Ali to su ipak krajiška djeca, sposobna da prežive sve drame. Njihovi djedovi preživjeli su stradanja Drugoga svjetskog rata, njihovi roditelji rat devedesetih, u njihovim genima je borba za opstanak. Vjerujem da će ta djeca naći sebe u cijelom vrtlogu nove historije, novih pojmova, novih vrijednosti. Hrvatska je danas članica EU-a i to je novi kontekst u kojem oni treba da nađu svoje mjesto, svoje ja. To je velika zajednica koja nama na neki način simbolizira Austro-Ugarsku Monarhiju, u kojoj su naši djedovi, pradjedovi uspješno našli sebe i u to vrijeme duhovno, školski i ekonomski napredovali. Nije nepoznato da su se u prošlosti, u velikim svjetskim imperijima, razvili ljudi svjetskoga glasa i značaja, a pritom nisu izgubili ni pravoslavno ni srpsko porijeklo, kao što je, uz ostale, bio i Nikola Tesla.

Identitet obilježen stradanjima 

Što danas čini identitet Srba u Hrvatskoj? 

Identitet Srba u Hrvatskoj poremećen je uslijed tragičnih zbivanja. Krajina je pusta zemlja, zemlja koja gubi svaki smisao i vrijednost, neobrađena, ali ipak se pojavljuju pojedini centri koji su živnuli. Naš identitet ne može biti samo nacionalni. Jer kao što naš vladika Porfirije kaže, mi smo prije svega hrišćani pravoslavnog duha i to nas čini i opravdava da smo Srbi, a ne obrnuto. Srbin bez vjere u Boga samo je kora koja se ljulja na nekoj pučini, ali bez sadržaja, bez svoga historijskoga hoda, od pradjedova koji su tu došli, sazidali svoje crkve, išli u svoje škole, imali svoju kulturu i svoja groblja. To čini identitet našega srpskog naroda, koji je u labirintu evropskih zbivanja bio žrtva i ostao kao žrtva.

Koliko stradanja čine identitet? 

Stvorena je opća, euroamerička fama o Srbima kao zlom narodu, a to je planski učinjeno da bi se desilo ono što se zbilo. To je jedan strašan akt, planiran u krugovima podstrekača i planera rata, koji su uspjeli da veći dio našeg naroda smatraju ili u očima svijeta učine krivcem za događaje devedesetih. Ali sve smo to već elaborirali u ovih 20 godina. Svijet se promijenio i ljudi to vide. Sretan sam da se veliki dio našeg naroda vrlo brzo vraća u normalu i uviđa da je to bila farsa, da se uništi jedan etnos na jednom prostoru zbog geopolitičkih strategija velikih pretenzija. Nismo imali dovoljno školskih, političkih i crkvenih struktura da se mlade generacije upute na ono što jesu, da su hrišćani, da su pravoslavni i da su, na kraju, Srbi. Raznorazni surogati su izvitoperili realnost i istinu. Mi se polako, kao poslije strašnog uragana, vraćamo u normalne tokove života. Kao što vladika Porfirije ponavlja biblijsku temu, da nas stradanja čine boljima, da nas čiste od naših intimnih, ličnih i općih zala, od naše intimne i opće prljavštine. Mi smo navikli na stradanja i, nažalost, ne bojimo ih se; kao što jedna pjesma iz dubokog srednjeg vijeka kaže, spremni smo stići i uteći i na strašnom mjestu postojati.

Kako se srpski identitet u Hrvatskoj oblikovao tokom vremena? 

Naš identitet je došao s nama, s našim seobama. Mi smo bili potrebni ovim prostorima, ne samo Habsburškoj Monarhiji, Austro-Ugarskoj, nego i domaćim velmožama, kao što su bili Zrinski i Frankopani; mi smo branili te zemlje i obrađivali ih. I od toga se hranili i davali caru carevo, a Bogu božje. Naši episkopi su bili članovi raznih parlamenata, nositelji odlikovanja gotovo svih poznatih univerziteta i carskih odličja onoga vijeka. Oni su vrlo uspješno vodili svoj narod i taj narod davao je svoj prilog nauci, društvenom, ali i vojničkom životu, koji nam je, nažalost, nekako suđen. Naš identitet bio je zaokružen našim materijalnim stanjem, imali smo dobro organizirane institucije, Srpsku banku, Privrednik, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i brojne druge. Srbi toga vremena financirali su svoju djecu, nisu se oslanjali na nekoga, uzdali su se u se i u svoje kljuse. Srbi su školovani u Beču, Budimpešti, o svome trošku, i vraćali su se u svoje krajeve, dajući im veliki doprinos. Za vrijeme komunizma kod nas je bila jaka doktrina boljševizma i ona je uspjela. Kao što je rekao Nikoletina Bursać: “Komesar je rekao da Boga nema”; kada su bogovi umrli, bogovima su postali određeni ljudi, nastali su kultovi ličnosti i trebalo je pravi kult uništiti. Čovjek bez Hrista Bogočovjeka postao je opasan čovjek. Komunizam nam je odnio identitet, cinički nas je utopio u neko more, oduzeo nam naše korijene. Ateističko-komunistička filozofija i ustrojstvo totalno su nas poremetili i tu smo izgubili svu ljepotu našega duhovnog života, što je bilo uništeno u Drugome svjetskom ratu i što kao duhovno i kulturno dobro nismo uspijevali obnoviti poslije rata jer je to smatrano nepotrebnim, pa i štetnim. Nažalost, s padom komunizma probudio se “identitet”, ali u dosta surovom i negativnom smislu. Pjevali smo “Nitko nema što Srbin imade”, a u tome ničega nije bilo. U propasti velike ideje južnoslavenstva mi smo sebe našli na ledini, na proplanku strahovitih vjetrova. I što smo uradili? Prepoznali smo sebe, povukli se u šume i, kao drvosječe, digli seljačku bunu koja nikada i nigdje nije uspjela.

Onaj različiti nije neprijatelj 

Koja je uloga Srpske pravoslavne crkve u očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj? 

Zadatak naše Crkve jest da sačuvamo naše stado, naš hrišćanski pogled na život, svijet, ljubav i toleranciju prema drugačijima, jer to je bogatstvo. Naš će identitet opstati ako naš narod bude prije svega pravoslavni, hrišćanski narod, koji će sačuvati tradiciju svojih roditelja i praroditelja u bogatstvu našeg folklora i duhovnog života. Tako ćemo dati doprinos svim ljudima svijeta i svome kraju. To je jedini mogući put čuvanja identiteta. Nikakva politička ustanova, bankarska institucija, fudbalska ekipa neće sačuvati identitet jednog naroda koliko će to sačuvati Pravoslavna crkva.

Kako ste doživjeli ratne devedesete? 

Devedesete su bile neizvjesne i opasne. Stradanja u Krajini doživljavali smo kao veliku tragediju. Kada su na scenu došli najcrnji simboli, probudili su kod srpskog življa još uvijek svježa sjećanja na Jasenovac, Jadovno, na sve naše jame. S razbijanjem Jugoslavije nije naš narod htio da bude nešto više pravoslavan, da budu više Srbi, nego su se plašili da će se opet otvoriti jame i centri za njihovo istrebljenje. Propovijedao sam evanđelje, mir, dobro, ljubav i smirenost. Govorio sam da isto kao što je Istra golubica mira, da to mora biti cijela Hrvatska, da ne dođe do krvoprolića. Smatrao sam da je tadašnja, i hrvatska i srpska, politika pogubna i da trebaju i Srbi i Hrvati maknuti oružje i da se svatko vrati svom poslu. Kada su buknule međunacionalne strasti, mi smo kao Istrijani uspjeli sačuvati strukturu države, čak je bez kapi krvi izvršena promjena policije i odlazak JNA – zamislite koliko je tu visoka svijest bila! Sve se tada tako podesilo, tako je Bog htio da imamo odličnoga rimokatoličkog biskupa Antuna Bogetića, blagog i dobrog čovjeka, pravog hrišćanina, imali smo i jednog pametnog hodžu koji je bio uz nas i s nama. U istarskom poimanju, onaj različiti kraj nas ne predstavlja neprijatelja, nego prijatelja i bogatstvo. Promjenu sistema nismo doživljavali kao tragediju, jer nama je u krvi promjena država i uprava. Naši djedovi i pradjedovi mijenjali su zastave svakih 30 godina.

Kako gledate na zajednički život Srba i Hrvata u budućnosti? 

Bez mudrosti Srba i Hrvata Balkan ne može naprijed. Mi ne moramo propagirati bratstvo i jedinstvo, simbole Francuske revolucije, ne moramo se pretjerano ni voljeti, ali moramo surađivati – to je uslov našeg opstanka. Naša dužnost u Hrvatskoj je da ispoštujemo hrvatski narod i sve njegove osobine i da mu pomognemo da stane na svoje noge. Imamo materijalnu, historijsku i intelektualnu odgovornost da opravdavamo naše bivanje na ovom tlu, da opravdavamo historijski hod po ovoj zemlji i da živimo evanđelje. Moramo se vratiti svojim korijenima i pokazati najplemenitije izraze naše kulture i civilizacije, jer ne možemo pristati na to da budemo samo radna snaga. Hrvatski bi narod trebao biti zadovoljan: imaju svoju državu kojoj su vjekovima težili i trebali bi biti ponosni i pošteni u tim tekovinama te shvatiti da je sami ne smiju razbaštiniti. Ustoličenje mitropolita Porfirija daje nadu; bio je to nevjerojatan događaj, koji je okupio cijeli hrvatski državni vrh i cijeli vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj. Bilo je to kao doček patrijarha Rajačića 1848. na Trgu, kada je ustoličio bana Jelačića. Trebali bismo iskoristiti okvire nove evropske stvarnosti i sve mogućnosti koje nam ona nudi, da bismo uspješno i kreativno mogli opravdati svoje postojanje. U tom smislu, moramo pažljivo osluškivati šta nam nudi nova briselska prijestolnica i u tom smjeru prilagođavati naše kreativne moći te iskoristiti šansu koja nam je pružena.

RAZGOVARALA: Paulina Arbutina 
FOTO: Jovica Drobnjak

Izvor: SNV

 

Vezane vijesti:

SRBI U HRVATSKOJ ZABRINUTI DA ĆE NESTATI




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top