Zaklani su Vimer i Takač

Već je negdje polovica avgusta, mašinanje se privodi kraju. Opet jedna nemirna noć sa mnogo pucnjave u varošu. Čule su se i mine. Jedna je pala negdje blizu u našoj bašči. Grmilo je od rafala, pušaka i mina do u svitanje, a onda odjednom prestade. Kako nismo gotovo ništa spavali, rano smo poustajali i završili svakodnevne jutarnje obaveze. Ne izlazimo nikuda iz dvorišta. Tregnerovi isto hrane stoku. Svatko ima svoje dojmove o protekloj noći. Mi se prećutno radujemo što su partizani stalno prisutni sa svojim aktivnostima. Oni nas hrabre – osjećamo da su jaki, sve jači. Međutim, ne smijemo to ispoljiti ni na koji način, a već je teško i glumiti, da ne kažem lagati. Doručkujemo i čekamo da ugledamo štićenike „žice“ – već je osam, a njih nema. Onda iza firange ja prvi opazim ustašu kako ide grabom na Tregnerovoj strani, sa puškom u ruci i pognut. Ide i drugi iza njega. Neki idu i našom grabom, a preko u grabi prepoznam ustašu Mirka Markotu, Hercegovca, i njegovog mlađeg sina Miroslava. Idu pognuti jedan za drugim. Nešto poslije toga, ide uobičajena kolona – na čelu je Markotina žena i oko nje još nekoliko žena, pa onda idu ostali. Idu polako, a u grabama se i dalje kreću ustaše. Konačno prođoše svi, a mi se pogledasmo bez komentara. „Ajde, ti otiđi, nasjeci nekih sitnih drva i granja“, reče mi mama. U bašči vidim, tik uz onaj mlađi orah, crnu jamu u zemlji, a odbijena je i kora od oraha. Dođem bliže, vidim da je orah oštećen od gelera, a jama poduboka. Nasjekao sam drva i ponesem jedan naramak u kuću, kad vidim tetu Anku, sjedi za stolom. Pričaju o prošloj noći, a ja odmah upadnem sa pričom o orahu. „Ma, je l’ ga jako oštetilo“, pitaju. „Pa, dosta“, odgovorim ja. „I mi smo noćas ćuli da je tu neđe kod vas pala mina“, reče teta. Ustadoše i one i Jovanka pa idu da vide orah. Eto iz đedovog dvorišta Luce i Zvonka, pa kad su čuli za orah, otvoriše ljesu i dođu u našu bašču. Putem se vraćaju ustaše iz obavljene pratnje. Idu pojedinačno i u grupicama. Pošto su se komšinice dovoljno iščudile jami i orahu, Luca potvrdi da je i ona čula kako je nešto blizu grunulo. Poče priča o protekloj nesanoj noći i velikoj pucnjavi. Složiše se da skoro nikad nije tako jako pucalo k’o noćas. „Pa i ono u Barni je bilo vražije“, dodade teta jer je od Jozefa Ringlovog čula još goru priču od one Lojzine. Lucu zove kći Matija da „iđe kući“ jer su došli Slavko i Miroslav. Ode Luca i sa njome Zvonko. Vraćamo se u kuću i ja ponesem još jedan naramak sitnih drva. Teta Anka i mama porazgovaraše idući prema plotu, gdje su još malo zastale, pa se raziđoše. Poslije njih priđem i ja k plotu i sjednem na onaj plotić što ograđuje cvjetni vrtić pod prozorima od dvorišta. Sjedim tu i bez posebnoga razloga gledam niz put-uz put. Prolaznika nema, sve je prazno, a onda mi se učini da idu neka dvojica odozgo, negdje u visini užareve kuće. Prepoznajem Markotu, a onoga što ide nekako ispred njega ne poznam. Onda mi se učini poznatim, ali nekako ne hoda normalno pa nisam siguran. Kad su došli negdje ispred Pricine kuće, prepoznajem Takača iz gornjeg kraja, Emičinog tatu. Ruke su mu pozadi, izgleda da je svezan. Markota ide za njim sa puškom na ramenu. Odmah sjašim sa plotića i otrčim u kuću. Ispričam šta sam vidio. Jovanka pođe prozoru, ali je mama prekori: „Gledaj iza firangi“. Čekamo mi tako neko vrijeme, a ono se odužilo. Već su trebali proći. Mama otvori vrata, izađe van, ali se uskoro vrati. Pred kapijom je vidjela Lucu, Markotu joj prijaka, njegove sinove i Zvonka. Takač kraj grabe stoji svezan. Nešto se raspravljaju, ali Markota na kraju gurne Takača kundakom, ne skidajući pušku sa ramena, i oni pođoše prema varošu. Prošli su mimo naše kuće. Tregnerovi stoje kraj plota, gledaju i šute. Sad i mama otvori prozor pa sačeka da se Anka oglasi. „Pa kuda ga tera, pa bar je Takać miran i povućen ćovjek“, kaže Anka. Kad, eto Zvonka, ide i smije se. Veli: „Reka je Mirko da je Takač partizanski predsednik i da ga tera ustaškom logorniku na sud“. Izađem ja na dvorište i tu se nas dvojica sretosmo. Njemu je i dalje smješno kako Markota tjera Takača na sud. „Reka je Mirko Slavku i Miroslavu da je on jednom partizanskom saradniku već prisudija gori. Mirko sudija... Ha, ha, ha... On sudija... A znaš li ti kako su noćas partizani došli blizu ’žici’“, pita on mene. „Miroslav kaže da ih je vidija. On je puca iz puške cilu noć. Pokaziva nam je ruke – sve su mu žute i garave od puške“, priča Zvonko. Vidim ja da odozgo prođe Emica, Takačeva kćerka, i ode mimo nas u varoš. Ona je inače dobra kolegica sa Jovankom. Pozdravim se ja sa Zvonkom i uđem u kuću, a mama nešto kori Jovanku: „Ti bi nju zvala, a ustaša joj otera svezanog ćaću. Hoćeš da i tebe sveže“? Tada jaučući prođoše niz put dvije žene. Ne poznamo ih. Mama kaže da joj se čini da su to žene iz one kuće poviše šustera Gloca, pa otvori prozor da se u to uvjeri. „Ma, gle’te koliko se svijeta skupilo pred Šegića baščom! Nešto se dogodilo“, kaže ona. Odoh ja bez pitanja da vidim o čemu se radi. Žurim se kad me sustiže Zvonko i pita šta je to bilo. „Ne znam“, kratko mu odgovorim i oba potrčavamo da što prije vidimo o čemu se radi. Čuje se jauk, pa sam pomislio da se nešto događa sa onim ženama što malo prije prođoše jaučući. Ne možemo se progurati do plota, ali vidimo da u bašči kleči neka žena i jako plače, maše rukama. Prepoznam Emicu! Ne shvatam šta se događa. Svi uglavnom šute, znatiželjno se propinju... Nitko ne kaže šta je. Onda netko izgovori: „Ma, Markota zakl’o Takača. Doter’o ga dovle, skren’o u bašču i tu ga svezanog povalio i zakl’o“. Netko još dodade: „Zakl’o je i Vimera. Eto, ode mu žena i sestra u varoš prijaviti da ga je zakl’o u dvorištu“. Sav sam van sebe od straha. Odlazim kući. Zvonko isto ide i govori: „Ma ne znan zašto je to učinija“, i produži kući. Ispričam mami i Jovanki što sam vidio i čuo. One su kroz prozor gledale onu gomilu svijeta, ali nisu znale što se događa. Kažem i za Vimera, a one zanijemile, odrvenile. „Jadna Emica“, prva se oglasi Jovanka. „Jadna je, ali ti joj ni iz daleka ne prilazi. Mogu i nju zaklati, a kamoli tebe kraj nje. Vidiš da kolju i svoje, a sa nama oduvijek rade šta ’oće“, reče joj mama. Ove mamine riječi još me više uplašiše. Sjedim na sećiji i drhtim. Ovladao je muk. Znači, ako se nekome prohtije da nas, danas ili noćas, zakolje, to će se i dogoditi! Ako preživimo danas i noćas, to ne znači da ćemo preživjeti sutra. Tko zna po koji put ja gledam smrti u oči i samo igrom slučaja ostajem živ. Da, samo igrom slučaja, jer prisutni dželat je uvijek bio spreman da to učini. Bilo je to na ogradi 27. septembra (kad sam ispod đedovog oraha odveo Ankicu Šimunovića kojoj je klanjem zaprijetio ustaša Slavko Markota), pa 28. septembra 1942. godine, sutradan na ogradi u pokušaju bijega sa Jovankom i petnaestak minuta kasnije kod ljese u bašči, a onda i pola sata kasnije kad sam išao po mamu kod Nane Ringlove u pratnji ustaše. Pa onoliko puta u Jasenovcu tokom dva mjeseca... Isto tako je bilo kad su nam lupali, razbijali vrata. A onda mi lijepo reče i moj vršnjak Zvonko: „Meni je tebe zaklati – ovako“, kaže pa iščupa jednu travku.