Partizani mobilišu i mene

Poslije podne, kad sam nešto razgovarao sa Lojzom kod njihovog plota, dođe jedan partizan i kaže nam da idemo u stroj, da smo mobilisani. Vidimo u stroju poznate mladiće iz gornjeg kraja. Ali, oni su svi bar dvije, tri godine stariji od mene. Požuruje on nas, a mi hoćemo da se javimo kući, da nešto ponesemo. Ja se pohvalim i puškom. Uzmem pušku i, nekako smotan, nespretan, nisam se javio ni mami ni Jovanki. Izađem na put pa u stroj. Dolje još pokupiše nekog Zagorca iz Izdovića kuće, Boška Preradovića i još poneke. Predvečer smo krenuli za Gakovo. Pustili su nas da svratimo kući i ponešto ponesemo. Mama se nešto protivila, ali ja sam se vratio u stroj.

Prespavali smo negdje u Velikoj Peratovici – netko u štaglju, netko u kući ili na štalskom tavanu. Neki govore da je najtoplije na tavanu, pa se i ja popnem uz onu lotru. Tu je bilo nešto sijena pa smo ga rastrvili poda se, a kaputićima se pokrili. Bilo je zima. Nisam baš mogao zaspati. Mislim – ako ovako bude svake noći, nadrljao sam. Sve je to lijepo, ali najbolje je kod kuće u krevetu. Zaključim da nije lako biti u partizanima. Ujutro nas bude: „Ustaj, u stroj“. Nismo se ni umili, a već smo krenuli za Gakovo. Kažu da ćemo tamo dobiti obrok. Kad smo stigli na mjesto, već je bilo i vrijeme ručku. Rekoše da do ručka odmorimo. Posjedasmo na travu. Neki odmah i legoše jer sunce lijepo grije.