ĆUTALA JE DO GROBA
Ћирилица
I zapis koji slijedi datira iz avgusta 1990. godine:
Na surčinskom groblju već četiri godine počiva Danica Stojić, rođena Lalić, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac.
Sa crne nadgrobne ploče gledaju vedre oči, a na mirnom ovalnom licu nema ni traga petnje, ništa što bi neznancu kazalo kakva je muka prerano slomila ovu stamenu ženu, šta je skršilo duh i snagu koja zrači sa tog lica.
Ne umiju to da objasne ni njena djeca Draginja i Branko. Malo, premalo znaju o sudbini svoje majke, o onome što je preživjela kao jedanaestogodišnja djevojčica tog crnog ljeta 1941. godine, daleko odavde, u utrobi Dinare. Nije majka nikad željela da ih opterećuje tim gorkim sjećanjima, čak ni u trenucima kada je počela da pobolijeva, kad su stigle posljedice i teška bolest počela da kruni njeno zdravlje. Ćutala je do groba i tiho, kako je i živjela, odnijela je sa sobom svoju muku, svoje stradanje, svoju neprekidnu i neostvarenu želju da zaboravi.
Ostalo je samo nekoliko rečenica zapisanih prije više od dvadeset godina, tek toliko da se zna kako je bilo, ali ni tada gotovo ništa nije kazala o sebi:
— Prije nego što smo došli na red nas osmoro Lalića, majka, baba i nas šestoro djece, pred otvor jame je stigla Boja Lalić — zapisao je novinar „Politike Ekspres” Dušan Čolović. Boja je sama bacila svoje dijete u jamu, a onda se grčevito uhvatila za noge jednog od ustaša — da i njega povuče u jamu. Ali, pucnji prekidoše njenu namjeru i ona se u samrtnom grču srtrmoglavi u ponor… Kad se i ja nađoh na dnu jame, pogledam gore kad odozgo pada — moja majka! Ja bjež' pod babinu pregaču… Od nas osmoro, samo sam ja preživjela…
Jedini ko je Danicu poznavao i razumio bolje od ostalih je njen muž Janko Stojić. I to ne samo zato što su proživjeli godine srećnog braka već mnogo više stoga što su im i sudbine bile slične:
— Dana je bila najstarija od njih šestoro djece. Bila tri brata i tri sestre. Otac joj Mile uspio da pobjegne noć uoči pokolja i izbjegne sigurnu smrt u Prologu, a kod kuće ostale baba i majka joj Ruža sa djecom.
Sjutradan pošto su pobili muškarce u Prologu, počeli su kupiti nejač po selu. Pokupili i Daninu familiju…
Nikada nije voljela da se sjeća i priča o tome što je doživjela i kako je preživjela u jami. Majka joj, baba, dvije sestre i jedan brat su izgleda bili odmah mrtvi i nijesu se patili, a dva joj brata bili zadugo živi. Jedan, kako je kazivala, do na tri dana prije nego će ih izvaditi iz jame. Svisnuo je, kukavac, od žeđi. Samo je, veli, zaiskao vode i sklopio oči…
Tako je ona jedina od njih osmoro preživjela. Ako bi kad nešto o tome i progovorila, obično je jadikovala za braćom što su pomrli od žeđi kao i mnogi drugi koji su živi dospjeli na dno jame. Govorila je da ih je sve žeđ pomorila, da glad niko nije osjećao već poslije nekoliko dana. Pričala je jednom kako im je taj neki momak, Hrvat, koji je čuvajući ovce došao nad jamu i čuo ih kako zapomažu, bacio parče hleba, ali niko nije mogao zalogaj progutati. Tako za dugo ni poslije pošto su ih izvadili iz jame…
A opet, sve bi bilo drugačije da joj je barem otac poživio. Izbjegao ustaški nož, ali kasnije nastradao u četvrtoj ofanzivi. Njih šestorica se bili sklonili u Dinaru, u Šilanovoj košari, gore iznad Čaprazlija, ali ih Njemci našli i pobili sve do jednoga…
To je sve što i Janko Stojić može da kaže o svojoj supruzi Dani (tako su je svi zvali iz milošte). Ili, možda, i on poštuje nekakav njen prećutni i nepisani amanet, nekakvu želju za samožrtvovanjem — da ona bude posljednja karika u tom mučeničkom lancu.
DANICA LALIĆ, udata STOJIĆ: Nije voljela podsjećanja na strahote koje je preživjela
A Janku dosta i njegovih jada. I njega su ustaše žestoko ujele za srce i ta rana ne zacjeljuje ni poslije pedeset godina:
— I iz moga sela Čaprazlija ustaše su tada, na Ognjenu Mariju, pobile i bacile u jamu Samograd dvadeset i četiri muškarca od šesnaest do šezdeset godina i četiri žene. Meni su stradali otac Marko, braća Nikola i Branko, sestra Draginja sa troje djece, zet Marko Erceg…
Brat mi Nikola imao osamnaest godina i da im ne bi živ pao u ruke, sam uskočio u bunar pored kuće.
Dosta je naroda uspjelo pobjeći i na vrijeme se skloniti u planinu. Pohvatali su ipak nas oko sedamdeset. Sve žena i djece. I dva starca — Sima i Marka Boškovića i sakatoga Gojka Stojića, bio kontuzovan u obje noge. Držali nas u zatvoru tri dana, sve u nadi da će se ostali vratiti kućama pa da nas onda sve potuku. Kad su uvidjeli da od toga neće biti ništa pustili sve sem nas desetak mladića od petnaest-šesnaest godina.
Bog zna kako bi sa nama bilo da se i svi oni ostali koje su pustili nijesu vratili i rekli da neće ni oni kućama dok nas ne puste. Pustili nas, ali smo poslije tri mjeseca bili pod njihovim terorom i strepacom…
A tek kako je prošao Dušan Stojić! Bio mi to stric. Nekako izbjegao hajku i uskočio u jedan trap. Mjesec i po dana je tu ostao sakriven pod zemljom, sve mu žena nekako krijući dodavala vodu i hranu. Niko nije znao ni je li živ ni je li mrtav.
Jednom se ipak nekako doznalo i neko kazao ustašama. Eto jednoga dana komšije Miće Ercega i još jednoga ustaše. Zbore ženi Dušanovoj:
„Maljkuša — bila od Maljkovića pa je tako zvali — di ti je čoek? Neka se slobodno prijavi, ništa mu faliti neće, evo Poglavnikova pisma, naredio da više niko ne smije na Srbina ruku dići…“
Ne vjerujemo mi, džaba im priča i lažunjanje. Džaba i nama bi. Povratiše se oni za neki dan pa pravo na trap kao da su ga oni kopali: „Izlazi, srpski četniče, dolijao si u toj jazbini…!“
Nema kud kamo: Dušan se izvuče.
Ni mi ga ne poznajemo. Brada do pasa, kosa preko ramena, ispila ga memla pa crnje njegovo lice no zemlja u kojoj je bio.
Pognaše ga Jurišića kući. Za neki dan, pa onda u Livno. Mi ga prežalili kao i sve one ostale koje su poveli…
Ne bi tako. Dušan se vrati kad se niko nije nadao. Na njegovu sreću u Livnu se sreo sa nekim prijateljem Muslimanom i taj uložio te ga nekako izbavio - sjetno je zaključio Janko Stojić podsjećajući da je živih svjedoka iz dana u dan sve manje, a oni koji bi čuvali uspomene i starali se da se zlo nikada ne ponovi i ne zaboravi, dobrim dijelom su se raselili i svoje muke ponijeli niz bijeli svijet, daleko od rodnog kraja.
* * *
Ni Janko Stojić više nije među živima. I on se prije nekoliko godina vječno smirio daleko od rodnih Čaprazlija i u grob odnio nezacijeljene rane iz Drugog svjetskog rata i čemerno saznanje da se zlo ponovilo poslije pedeset godina i da je utrnula i potonja nada za vaskrs Srba i njihov povratak na okrvavljena vjekovna ognjišta podno Dinare...