Antić: Deklaracija o jeziku nova podvala Srbima

Datum objave: ponedeljak, 3 aprila, 2017
Veličina slova: A- A+

Iz Sarajeva je potekla Deklaracija o zajedničkom jeziku. Pokrenuta od strane filologa i intelektualaca, ova inicijativa na prvi pogled djeluje kao priča o carevom novom odijelu.

Čedomir Antić Foto: Sputnjik, www.mc.rs
Čedomir Antić Foto: Sputnjik, www.mc.rs

Nešto što je očigledno decenijama da na prostorima od Kupe do Timoka i od Subotice do Dubrovnika, velika većina naroda govori jednim jezikom formulisano je u dokumentu koji su već potpisale hiljade građana. Iako su pokretači ove inicijative uglavnom iz Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, dio njih je iz Srbije i Crne Gore.

Deklaracija je donesena upravo o pedesetoj godišnjici odluke hrvatskih nacionalnih kulturnih ustanova da raskinu „Bečki dogovor o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku“. Pisana je balansirano, ona govori o nacionalizmima i politizaciji, kao da su nacionalizmi svih naroda koji govore ovim jezikom doveli do njegovih vještačkih podjela. Takođe, oni prihvataju „policentričnost jezika i odbijaju da se izjasne oko njegovog imena, odričući ovom pitanju veći značaj.

Uprkos brojnim pozitivnim komentarima u srpskoj javnosti, profesor sa Filološkog fakulteta u Beogradu Veljko Brborić izjavio je da deklaracija ima smisla ukoliko „zove na pomirenje“ i „ne ruši ugled srpskog jezika“.

Pođimo od početka. Među potpisima je svega nekoliko filologa. Sa srpske strane to su uglavnom politički potpuno neaktivni i nezainteresovani naučnici. Pisci deklaracije nastavili su običaj da postoje dvije vrste krivice: srpska i ona koju Srbi dijele sa drugima, pa je tada ona opšta zbog čega njeni nosioci nisu imenovani. Kao i oko ratnih zločina, i ovdje mi govorimo o „svojim“, a oni o „našim zločinima“. Pitanje jezika svuda je riješeno na isti način: jezik je dobio ime u davnini i bez obzira na kasnije političke razvoje i ratne ishode ono je ostalo nepromijenjeno.

Danas svega nekoliko procenata Austrijanaca sebe vidi kao Njemce, među Amerikancima nema nacionalnih Engleza, vjekovi su prošli od kada su Brazilci otjerali portugalske Braganse i ukinuli carstvo… Ipak, austrijski, američki i brazilski jezik nisu nastali. Nisu Srbi, ni Srbija odbacili ranije jezičke sporazume. Mi smo prvi prihvatili sadašnji, potpuno netačan i u suštini šovinistički naziv (pošto je vezan za teritoriju na kojoj ga većina ne prihvata) jezika Bošnjaka/Muslimana. Kod nas je moguće zaustaviti rad suda pozivajući se na stručne prevodioce za hrvatski ili „bosanski jezik“. Nije zabilježeno da je u Srbiji iz biblioteke izbačena bilo koja knjiga, a posebno ne zato što je pisana na drugom pismu ili na nekom novom jeziku. Nije Srbija pri Unesku isposlovala da zbog pisma na kome su pisana neka djela hrvatskih pisaca budu proglašena srpskom kulturnom baštinom.

U Srbiji nikada niko nije dobio batine zbog jezika ili pisma. Da li je tako u Hrvatskoj gdje razbijanje tabli sa hrvatskim grbom koje su pisane ćirilicom donosi pobjedu na izborima? Pa, tvrdnja Nikole Stojanovića o jeziku objavljena u jednim srpskim novinama početkom 20. vijeka dovela je do pogroma nad Srbima u Zagrebu.

Ne želim da učestvujem u stvaranju političkih jezika kakav je crnogorski i otimanju srpskih pisaca kakvi su Vladan Desnica ili Meša Selimović. Ne želim ni da učestvujem u obezimenjavanju jezika koji pod ovim imenom postoji hiljadu godina. Da, srpska naučna i kulturna elita bila je spremna na kompromis. Da, Srbija je bila autonomna kneževina koja je imala vladu, vojsku, škole, carinu. U vrijeme kada je hrvatski jezik bio sveden na Zagorje i kada se u javnim ustanovama njime nije smjelo govoriti. Radi istine i u nadi u mirnu i sporazumnu budućnost stvoren je zajednički jezik. Hrvatski jezik time je normiran i spašen ako ne od propasti, a onda od ograničavanja na djelove današnje Hrvatske. Ako ne vjerujete, pročitajte memoare hrvatskog poglavnika Ante Pavelića morali su da ih prevode na savremeni hrvatski. Tako je: tokom „velikosrpske Jugoslavije stvoreni su drugi jezici, a hrvatski je uz pomoć Rimokatoličke crkve uspio da objedini tri dijalekta u jedan politički jezik“.

Godine 1914. čitava Srbija od Beograda do Đevđelije govorila je srpski jezik. Srpski je bio jezik čitavog naroda Crne Gore (osim Albanaca), srpski se govorilo u Dubrovniku, u značajnom dijelu Dalmacije. Srpski su sporazumom u Slavonskom Brodu kao svoj jezik prihvatili i muslimani Bosne i Hercegovine. Četvrtina stanovništva Hrvatske govorila je srpskim jezikom. Srbi su bili spremni da taj jezik zovu srpsko-hrvatski. I nisu ni Srbija, ni Milošević prekinuli takvo stanje, već su to učinili hrvatski, bošnjački i crnogorski nacionalizmi. Srpski i ćirilicu su u Beogradu 1915. zabranili austrijski okupatori, zabranu su provodili hrvatski i muslimanski vojnici. Đirilicu je zabranila NDH, zajedno sa cijelim jezikom i čitavim srpskim narodom. Danas u Hrvatskoj ima mnogo više Srba od onih koji govore srpskim jezikom. U mirnoj Istri taj broj je za 30 odsto veći. Jezik je put asimilacije.

Razumijem hrvatske i bošačke potpisnike ove deklaracije. U Bosni bi htjeli da se jedan jezik zove „bosanski“ (ili makar maternji, kao doskora u Crnoj Gori) pa da mirno u školama asimiluju Hrvate i Srbe. Pritom, duh koji je u 20. vijeku trijumfovao u Zagrebu i Sarajevu duh je fašizma i fundamentalizma. U nedostatku Srba, žrtve će biti sami potpisnici deklaracije i njihovi istomišljenici.

Poručujem im: „Žao mi je. Trpite. Ako niste htjeli da živite za Jugoslaviju, možete da ginete za NDH, Izetbegistan“.

Među Srbima potpisnicima preovladavju oni koji smatraju da je nacionalni identitet nebitan i da ih za Srbe ništa ne vezuje. Ako je tako, zašto onda govore tuđim jezikom? Svi oni dobro znaju engleski jezik pa sa tog stanovništa svojim prijateljima „finim Hrvatima“ i „dobrim Bošnjanima“ mogu bolje da objasne stvari, a nas Srbe ne bi dodatno maltretirali.

(IN4S, Dan)

Izvor: ISKRA

Vezane vijesti:

Potpisana Deklaracija o zajedničkom jeziku | Jadovno 1941.

U Sarajevu predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku …

Debata o Deklaraciji o zajedničkom jeziku država regiona …

Čedomir Antić: Genocidi i inkvizicije | Jadovno 1941.

Čedomir Antić: Rade | Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top