Alija Izetbegović je izabrao rat

Datum objave: subota, 21 jula, 2012
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat/nove/amir-camdzic.jpg

U ovom članku nastojaćemo da osvijetlimo jednu istinu. Riječ je o tome da su Alija Izetbegović i muslimanski rukovodioci iz Stranke demokratske akcije (SDA), odbacivanjem „historijskog sporazuma” sa Srbima iz avgusta 1991. godine, svjesno izabrali rat. No prije svega, predočićemo tekst ovog dokumenta:

„Suočeni s razvojem događaja koji u sebi nose sve veću opasnost od konfrontacije naša dva naroda, čiji se interesi historijski ne sukobljavaju i koji nikada nisu imali sukob takve vrste, svjesni svoje odgovornosti pred narodima koje zastupamo i svim narodima Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, odlučili smo da u cilju buduće suradnje i mira uspostavimo i potpišemo sljedeći politički sporazum:

1. Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se, u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje istorijskih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve, i kao takav će biti otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.

2. Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njenog istovjetnog ustavnopravnog položaja sa ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.

3. Po našem mišljenju, Jugoslavija ima puno istorijsko opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.

4. Saglasni smo da Bosna i Hercegovina treba da bude pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svoje teritorije, pod uslovom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnov pravnog sistema zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.

5. Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti, te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u Jugoslaviji ili izvan nje, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.

6. Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biće uređeni u zajedničkom ustavu, uz korišćenje evropskih standarda.

7. Svjesni smo da ovaj sporazum predstavlja tek političku i historijsku osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcionisanja saveznih odnosno zajedničkih organa: monetarnog sistema, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i spoljnih poslova.

8. Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslovenska zajednica ona koja obuhvata svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituišu takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice onih naroda i republika koje to žele podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.”

Tekst Sporazuma objavljen je u sarajevskom dnevniku Oslobođenje 2. avgusta 1991. godine; Sporazum je objavljen i 1. avgusta 1991. u Beogradu, kao „usaglašeni tekst“, koji je, prema nekim izvorima, „usaglašen” 14. jula 1991, a po drugima – 12. avgusta te godine.

Smatramo da je „historijski sporazum“ bio veoma dobra osnova da se izbjegne nepotrebni bratoubilački i građanski rat između Srba i muslimana, te da se nastavi živjeti u slozi i zajedništvu, što je, razumije se, bilo najbolje rješenje i za Srbe i za muslimane. Naročito ako u obzir uzmemo međusobnu upućenost jednih na druge, kao i međusobnu „izmiješanost” i u BiH, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, odnosno na teritoriji takozvanog Sandžaka. „Historijski sporazum“ osiguravao je zajednički život Srba i muslimana u jednoj državi, Jugoslaviji, bez podjela i bez odvajanja ovih naroda, te bez odvajanja unutar tih naroda. To bi, dakle, značilo da se Srbi u BiH ne bi odvajali od Srba u Srbiji, niti bi se muslimani u BiH odvajali od muslimana iz takozvanog Sandžaka kao sastavnog dijela Srbije.

U vezi s „historijskim sporazumom“, jedan od kreatora i ujedno pregovarač s muslimanske strane akademik Muhamed Filipović u intervjuu za Nezavisne novine iz Banjaluke, objavljenom 15. oktobra 2008. godine, navodi sljedeće:

„Prvo ću se, dakle, osvrnuti na ‘historijski sporazum’, o kojem su vođeni pregovori tokom ljetnih mjeseci 1991. godine, da bi u ranu jesen bili grubo prekinuti od strane Alije Izetbegovića i SDA (voditelj TV emisije, u kojoj su Adil Zulfikarpašić i Nikola Koljević saopštavali javnosti preliminarni tekst sporazuma, dobio je telegram iz Centrale SDA, u kojem je odbijen ne samo tekst o kojem je postignuta određena saglasnost, nego je bila odbačena čak i sama ideja i svaka mogućnost sporazuma). Time se ova inicijativa, koja je počela davati rezultate, ne samo u toku sporazumijevanja nego i u poboljšavanju odnosa na terenu, neslavno završila.

Pregovori su vođeni na inicijativu Adila Zulfikarpašića i moju. U njima smo, s muslimanske strane, učestvovali nas dvojica, a sa srpske strane pokojni Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Pregovori su započeli uz punu saglasnost Alije Izetbegovića, koji nam je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer mi nismo željeli da pregovaramo bez njegovog mandata, a srpske predstavnike je ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam učestvovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora.

Inicijativa za pregovore nastala je zbog očitog i stalnog pogoršavanja stanja u zemlji i napetih odnosa između nacionalnih stranaka, od kojih su se neke već uveliko vojno organizirale i naoružavale i ušle u sistem vojnih i policijskih organizacija susjednih država (Jugoslavije i Hrvatske), dok su Muslimani bili bez ikakve podrške sa strane, bez oružja i između čekića i nakovnja, tj. hrvatskih i srpskih želja za prisvajanjem naših teritorija i priključenjem matičnim državama.

U razgovoru sa Izetbegovićem ukazali smo na sve te okolnosti i krajnje zabrinjavajući tok stvari i zatražili od njega da pregovara sa Srbima, s kojima je njegova stranka bila u savezu i vladala zemljom, a s kojima je bilo najviše napetosti u odnosima. On je rekao da se slaže s nama u analizi i ocjeni da je krajnje vrijeme da se pregovara, ali da njemu Srbi više ne vjeruju, te je nas dvojicu zamolio da pregovaramo u ime Muslimana. Znajući Izetbegovićevu kolebljivost i sklonost da demantira i sebe, a kamoli nas, ja sam kazao da mi trebamo njegovu javnu izjavu da odobrava pregovore i podržava naš pregovarački plan. Mislio sam, naivno, da će to biti dovoljno da se izbjegnu moguće situacije osporavanja našeg pregovaračkog mandata.

Pregovori su otvoreni početkom jula jednim razgovorom, u kojem su učestvovali Adil Zulfikarpašić i ja s jedne, i Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić s druge strane. Karadžić je znao (od Izetbegovića) da smo ovlašćeni da pregovaramo i zbog toga je i pristao na pregovore, u kojima su se glavna pitanja ticala naših odnosa i budućnosti Bosne i Hercegovine. Glavno pitanje bio je raspad Jugoslavije, do kojeg je već došlo zbog izlaska Makedonije, Slovenije i Hrvatske iz nje.

Pitanje od kojeg su pregovori morali započeti bilo je kako će se Bosna i Hercegovina i njene glavne političke snage ponašati u toj situaciji. Budući da smo mi bili inicijatori pregovora, ja sam rekao da smo pregovore inicirali kako bismo na miran i civiliziran način riješili glavno pitanje, a to je pitanje odnosa BiH prema Jugoslaviji, koje implicira i odnose između Srba i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Rekao sam da znam da Srbi po svaku cijenu žele da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji. Muslimani u načelu nemaju ništa protiv toga, jer mi nismo nikada mislili o nekoj muslimanskoj nacionalnoj državi i ne smeta nam da sa Srbima i Hrvatima živimo u zajedničkoj državi, kao što smo živjeli u cijeloj svojoj historiji. Ono što mi od te zajedničke države zahtijevamo i od čega ni mi nikako nećemo odstupiti jeste da Bosna i Hercegovina ostane teritorijalno cjelovita i državno suverena, a Muslimani potpuno ravnopravni, dok se o svim drugim aspektima odnosa u zajedničkoj državi može postići sporazum.

S obzirom na ponašanje Srbije u zadnjih nekoliko godina i njenu želju da mijenja stanje stvari u Jugoslaviji, i s obzirom na rat u Hrvatskoj, koji u stvari vodi Srbija i za koji vjerujem da će se slomiti na lokalnim Srbima, bez obzira na ozbiljne razloge njihovog nezadovoljstva Tuđmanovim režimom i ulaskom ostatka ustaša u taj režim, kao i ustavnim rješenjima koja sve druge narode svode na status manjina u Hrvatskoj, nije ispravno započinjati rat. To govorim zbog Srba. Oni imaju loša sjećanja na ustaški režim, zbog genocida koji su ustaše nad njima vršile, ali Srbi bi trebalo da znaju da su u toj situaciji imali i političku i moralnu podršku svih poštenih ljudi i 80 odsto Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji su već u ljeto 1941. godine odlučno odbili ustašku genocidnu politiku u Muslimanskim rezolucijama.

Ako Srbi danas započnu neki novi rat, a u Bosni i Hercegovini bi taj rat bio rat protiv Muslimana, oni će biti izolirani u svijetu i neće uspjeti u ostvarenju svojih ciljeva. Zbog toga je za nas sve najbolje da postignemo sporazum o uvjetima pod kojim će Bosna i Hercegovina moći ostati u Jugoslaviji i na taj način će Srbi ostvariti svoj najbitniji cilj o ostanku u zajedničkoj državi sa ostalim Srbima, a Muslimani biti zadovoljni svojim statusom i položajem Bosne i Hercegovine u budućoj zajedničkoj državi. Jugoslavije više nema i treba stvarati novu zajedničku državu, i mi stojimo na stajalištu da to bude savez država koje žele ostati zajedno zbog brojnih historijskih, političkih, kulturnih, ekonomskih i strategijskih razloga, a mi i zbog velike muslimanske manjine u Srbiji i Crnoj Gori.

Zulfikarpašić je govorio o tome da pregovori treba da se razlikuju od pregovora koji se kod nas uobičajeno vode i da počnemo od toga što ćemo fiksirati naše minimume, tj. ono od čega ni jedna ni druga strana neće nikako i nikada odstupiti. Mi Muslimani nećemo nikada pristati na podjelu Bosne i Hercegovine i dovođenje u pitanje njene ustavnopravne i historijske individualnosti u bilo kojoj varijanti buduće države. Za Srbe pretpostavljamo da je najvažnije da ne žele izaći iz zajedničke države sa ostalim Srbima. Usvajanjem ova dva načela mi smo veoma blizu sporazumu koji može donijeti mir i sigurnost u ovoj zemlji i među nama. Radovan Karadžić je podržao pregovore i rekao da je za Srbe najvažnije da ostanu u Jugoslaviji i u nekoj formi državne veze sa ostalim Srbima, ma kakva ona bila, te da je to načelo ono što određuje njihovo političko ponašanje. On podržava pregovore i uvjeren je da oni mogu doprinijeti da se situacija smiri i izbjegnu dalje komplikacije koje prijete miru u zemlji. I ostali učesnici ovih preliminarnih razgovora izrazili su zadovoljstvo zbog otpočinjanja ozbiljnih i sadržajnih razgovora o najbitnijem pitanju naših odnosa, tj. definiciji uvjeta pod kojima je Bosna i Hercegovina spremna ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, a da Muslimani budu potpuno ravnopravni u toj zajednici, bez ikakvih ograničenja i diskriminacija. Zajedno smo zaključili da ćemo o toku pregovora obavještavati Izetbegovića i posebno Stjepana Kljujića, kako bi i Hrvati bili u toku i kako bi znali da ovdje nema ništa antihrvatsko, osim da mi želimo da spriječimo rat u zemlji i da ne želimo da budemo uvučeni u rat između Srbije i Hrvatske.

Taj prvi razgovor mogao se ocijeniti kao veoma dobar početak. Osnovna načela su bila da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, čime bi bio realiziran najvažniji cilj srpske politike, a da Bosna i Hercegovina zadrži puni suverenitet, ostane u svojim historijskim granicama sa statusom države koja sa ostalim članicama zajedničke države ima spoljnju politiku, vojsku, carine, novac i opštu ekonomsku politiku, dok je u svim ostalim aspektima samostalna. U budućim pregovorima trebalo je ove elemente konkretizirati u osnovnim definicijama budućih odnosa. Koljević je zamolio da se o tome zvanično obavijesti i Slobodan Milošević, jer je u cijelu stvar involvirana i Jugoslavija. Kako mi nismo imali ništa protiv toga, to je ovaj prvi sastanak završen sa osjećanjem da smo uspješno otvorili pregovore i postavili solidnu osnovu za sporazum.

Osjećanje da je učinjeno nešto dobro imalo je svoje opravdanje u daljem toku pregovora koje smo Adil i ja vodili s Koljevićem i Krajišnikom. Oni su informirali rukovodstvo SDS-a, a mi smo informirali Izetbegovića o toku pregovora, a u potrebnoj mjeri i Stjepana Kljujića.

Nije prošlo mnogo vremena, a mi smo došli do nacrta sporazuma u kojem su izraženi elementi o kojima smo se sporazumjeli. Sporazum je predviđao da smo saglasni oko toga da Bosna i Hercegovina ostane u okviru zajedničke države sa Srbijom i Crnom Gorom, uz uvjet da ima položaj potpuno ravnopravne i suverene države, jednak ovim dvjema, i da je neovisna i suverena u onoj mjeri u kojoj su to i one u odnosu na sopstvenu sudbinu. Bosna i Hercegovina mora ostati u svojim historijskim granicama, koje su nepovredive. U njoj ne može biti nacionalno definiranih teritorija. Zajednička država će biti savez država (naš stav) ili savezna država (stav srpske strane), gdje je došlo do jedinog razmimoilaženja, a dogovor će dobiti podršku EU. U Bosni i Hercegovini neće biti unutarnjih teritorijalnih separacija. Vojska koja će biti stacionirana u Bosni i Hercegovini biće sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca i njome će komandovati general koji je Bosanac ili Hercegovac. U zajedničkoj državi će delegacije država članica imati veto u svim pitanjima koja se tiču opstanka i vitalnih interesa njihovih nacija i država.

Kada je sve ovo utvrđeno, održan je plenarni sastanak pregovarača uz učešće lidera obje strane, tj. Izetbegovića i Karadžića, na kojem smo pokojni Nikola Koljević i ja izložili ono oko čega smo postigli sporazum, kao i ono oko čega se još nismo potpuno složili (savez država ili savezna država). Izetbegović, koji je prilikom dolaska iz posjete SAD, na aerodromu, izjavio da zna da su pregovori u toku i da ih odobrava, sada je izjavio da smatra da su pregovori uspješni i da je nacrt teksta budućeg sporazuma dobar, te predložio da ‘dvojica profesora’ (Koljević i ja) definiraju konačnu verziju teksta. Na to sam ja upozorio da nismo došli do pune saglasnosti oko prirode buduće zajedničke države, što je on ocijenio kao marginalno.

Srpska strana je tražila da pregovarači odu u Beograd i da se razgovara i s Miloševićem. To nije bilo nužno jer je on svakodnevno bivao informiran (Koljević ga je svaki dan obavještavao o toku pregovora), ali smo mi prihvatili taj zahtjev zbog naših partnera, ali i zbog toga da ocijenimo kako se onaj koji vodi cijelu srpsku politiku odnosi prema cijelom pitanju. S Miloševićem smo razgovarali Zulfikarpašić i ja. On je bio zadovoljan postignutim i počeo je govoriti o tome kako Srbi nemaju ništa protiv Muslimana i kako u Beogradu ima 150.000 Muslimana, a u ostaloj Srbiji gotovo pola miliona, da ne računa Albance. Na to sam mu ja replicirao da je Beograd jedno, a Sandžak ili Bosna i Hercegovina drugo, a i što se tiče Muslimana u Beogradu, kad ih ima 150.000, upitao sam ga zašto im već 40 godina odbijaju zahtjev za izgradnju barem još jedne džamije, nego se tiskaju u maloj Bajrakli džamiji, dok Srbi sebi grade najveći hram na Balkanu. Predložio sam da se ne razgovara o blagodeti položaja Muslimana u Srbiji, nego o rješenju pitanja odnosa naših država. On se složio i odmah predložio da, u smislu potvrde dobre volje i ozbiljnosti njihovog odnosa prema ovom sporazumu, kako je u Bosni i Hercegovini većina Muslimana, prvi predsjednik buduće države bude Alija Izetbegović, a da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo Bosanci i Hercegovci i da komandant te oblasti uvijek bude general koji je Musliman.

Sve ovo je našlo snažnog odjeka u srpskoj, ali i bosanskoj javnosti, osobito ondje gdje Srbi i Muslimani žive pomiješani. Odnosi su se relaksirali i svijet je odahnuo. Međutim, to se nikao nije svidjelo Tuđmanu, koji je Bosnu i Hercegovinu tretirao kao stratešku rezervu i želio je da Muslimani postanu tampon između Srba i Hrvata.

S druge strane, neki desni krugovi u SDA smatrali su da je mala stranka Adila Zulfikarpašića i moja (svega tri poslanika u Skupštini) ovim pregovorima dobila silnu afirmaciju i da dobiva sve veću podršku muslimanske javnosti. Vjerojatno u tome treba tražiti razloge da se SDA i Alija Izetbegović preko noći i bez ikakve najave odluče da grubo i uz opasnost otvaranja nezaustavljive krize odnosa prekinu ove pregovore, diskvalificiraju mene i Adila i otvore onaj zloćudni tok zbivanja koji je uveo Bosnu i Hercegovinu u najteži i najkrvaviji rat u njenoj historiji. Najveća žalost je u tome što su svi učesnici rata, bez obzira na svoje planove i nade, dobili mnogo manje nego što su mogli dobiti ovim sporazumom.”

Prethodno navedeno u potpunosti potvrđuje kao istinitu izjavu dr Radovana Karadžića, koja glasi:

„Muslimani i Srbi su imali sukobe isključivo zbog trećeg. Nigdje Srbi i Muslimani, slijedeći svoje interese, nisu bili u sukobu. Dokle je dopirao interes trećeg, dotle je dopirao i sukob Srba i Muslimana. Međutim, i tamo gdje je hrvatska država u vrijeme Drugog svjetskog rata sa svojom soldateskom uspostavila svoj aparat, i tu se našlo ljudi, pa su se susjedna srpska i muslimanska sela štitila… Kad govorimo o našem dijelu Jugoslavije, koji nije moguće podijeliti, onda moramo da kažemo da sve što se dešava u Hrvatskoj jeste rezultat inauguracije takve države koju Srbi neće da prihvate. Sve ono što se tamo dešava bilo bi bijelo perje u odnosu na ono što bi se desilo u BiH kada bi uspjelo onima koji žele da zavade narode ove republike“ (Trebinje, 25. avgust 1991. godine).

Takođe, u cjelosti istinitom potvrđuje se i sljedeća izjava Radovana Karadžića:

„Razočarani smo kako zvanična BiH gleda na taj sporazum. Teška istorijska odgovornost pašće na one koji ga sabotiraju. Zapanjeni smo da zvaničnici SDA osporavaju sporazum, kao da je on na štetu hrvatskog naroda. Mi smo pošli od činjenice da su Srbi i Muslimani izmiješani. Hrvati i Muslimani nisu mnogo izmiješani, ni Srbi ni Hrvati nisu mnogo izmiješani, ali Srbi i Muslimani jesu. Hoće li se YU kriza razriješiti ako padaju komšijske glave, ili ako ne padaju komšijske glave? Nijedna komšijska glava neće doprinijeti razrješenju YU krize, nego će je zakomplikovati još više” (tribina SDS i MBO, Trebinje, 25. avgust 1991. godine).

I na kraju ovog teksta zaključak se nameće sam po sebi. Alija Izetbegović i SDA su odbacivanjem „historijskog sporazuma“ odbacili mir i uveli muslimane u nepotrebni bratoubilački rat sa Srbima.

Odbili su mir koji im je donosio mnogo više nego rat.

Amir Čamdžić

 

Izvor: NSPM

 

Vezane vijesti:

BOJIĆ: RAT NAJAVIO ALIJA IZETBEGOVIĆ

IZETBEGOVIĆ KREIRAO BROJ STRADALIH

Alijin amanet Taipu

 

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top