Drugi lički ustanak – opomena koju nismo vidjeli

Datum objave: utorak, oktobar 29, 2019
Veličina slova: A- A+

Na današnji dan, 29.oktobra 1976. godine, likvidirana je grupa hrvatskih terorista na širem lokalitetu Ravnog Dabra na Velebitu u pokušaju da podignu ustanak i “oslobode Hrvatsku”.

Uvala Ravni Dabar
Uvala Ravni Dabar

O ovom događaju vrlo malo se zna što je omogućilo da se o ovom “gerilskom dvojcu” u većem dijelu hrvatske emigracije i javnosti ispredaju mitovi i bajke sa ciljem predstavljanja njihove borbe kao svojevrsne žrtve i mučeništva za Hrvatsku.

Hvalospjeve o njihovom stradavanju je imao i Trpimir Gudar, odnosno Leo Marić, u “Desetotravanjskim mislima” gdje se zapitao, “tko danas zna za Ivana Matičevića, hrvatskog političkog emigranta koji je svoj mladi život ostavio za Hrvatsku na vrletima Velebita stradavši od ruke jugoslovenskih policajaca? Zna li netko danas za tog vrlog hrvatskog rodoljuba koji je revolucionarnim putem pošao srušiti Jugolsaviju ali je svoj idealizam skupo platio?”.

Ivan Matičević (rođen u Vijaci kod Vareša) i Mate Prpić (rođen 26.10.1929. godine u Ravnom Dabru kod Karlobaga) imali su “ustaški pedigre”. Ivan se mogao “pohvaliti” da su njegov otac i dva strica – Marko, Mato i August odbijali predaju i nakon rata, te da su poginuli 1946. godine. Netačna je tvrdnja da je Ivanov otac sa svoja dva brata bio “zapovjednik domobrana toga kraja” jer je u suđenju generalu Dragoljubu Draži Mihajloviću predočen dokument tužilaštva, kao dokaz navodnog savezništva četnika sa ustašama, a koji je potpisao Mato Matičević, zapovjednik ustaške milicije u Varešu. Na taj položaj postavio ga je komandant Crne Legije Jure Fracetić.

Matin otac Jakov i stariji brat Ivica bili su takođe ustaše, a nakon propasti NDH-a obojica su kao križari poginuli na Velebitu 12. juna 1945. Plan ustaša bio je da ostaci 11. ličke ustaško – domobranske divizije na nepristupačnim dijelovima Velbita, u širem rejonu Crnog Dabra izvrše pripreme za dolazak i iskrcavanje “saveznika Engleza”. Na taj neosvojivi i ustašama odan prostor trebao je doći i sam poglavnik Ante Pavelić. Upravo na taj prostor dolaze Prpić i Matičević sa idejom da podignu ustanak.

Iako Prpić i Matičević nisu imali visoke škole, po mišljenju Kazimira Katalinića pisca knjige “Od poraza do pobjede – Povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990. „malo je bilo Hrvata u emigraciji koji su bili toliko politički izgrađeni kao Mate Prpić”.

Obojica su bili pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je bila osnovana 1961. u Australiji. Osnovni cilj HRB-a bilo je “oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije”, te rušenje komunizma. HRB je već u julu 1963. poslao devetoricu (tri “trojke”) diverzanata u Jugoslaviju da podignu oružani ustanak. Diverzije nisu uspjele, a diverzanti su uhvaćeni i osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne. Ta grupa je poznatija kao “Skupina Tolić-Oblak”.
Najpoznatiji pokušaj ubacivanja terorista datira od 20.juna 1972. godine i aktivnosti tzv. Bugojanske grupa“ i operacije “Feliks”. Dvojac Prpić i Matičević su i osnivači Hrvatske narodne fronte (HNF) i vrlo su oprezni u svom radu. Njih dvojica se u aprilu 1972. falsifikovanim pasošima prebacuju u Jugoslaviju duboko uvjereni da se “hrvatska država i narodna sloboda neće postići bez oružane borbe”. Na ruku su im išli i političko previranje u vidu “Hrvatskog proljeća”, studentski protesti, ali i raspoloženje hrvatskog naroda na području opština Gospić i Perušić.

U nedjelju 24.09.1972. godine oko 15 časova na primorskoj strani Velebita, na prvoj krivini poslije Ure u rejonu Baških Oštarija, ubijen je iz zasjede komandir stanice milicije u Karlobagu Đuro Uzelac a ranjen je milicioner Boro Josipović. Na njih je otvorena vatra u povratku iz Gospića. Na početku je ostao nejasan motiv napada dok nije stiglo pismo iz švajcarskog Rajhenbaha u kome je napisano ko je i zašto izvršio atentat. Nakon toga intenzivira se potraga za njima.

Iako u dijelu hrvatske emigracije postoje stavovi da su Prpić i Matičević još od kraja šezedestih ulazili u Jugoslaviju izvodeći planirane i pripremajući nove terorističke akcije, ne postoje opipljiviji dokazi koji bi potkrijepili priču o “bombaškim napadima na objekte JNA i milicije”. Netačna je i teza da je njihova aktivnost bila kontinuirana na području Velebita.

Upravo je takvo mišljenje nekadašnjeg glavnog sekretara/tajnika Matice Hrvatske Krešimira Mikolčiča, koji u “Vijencu” (br.121.) o njihovim aktivnostima kaže da “ostaje sjećanje na silovitost borbe i snagu ljudske volje. Zadivljen sam upornošću tih ljudi. Od ubojstva komandira milicije dvije godine krio se u stijenama”.
I ovdje je zanimljiv pokušaj da se od žrtve napravi agresor. Tako Mikolčić piše da su “Srbin Đuro Uzelac i Milan Vučinić bili isto tako uporni da stvore veliku Srbiju”.

Spomen ploča na planinarskom domu u Ravnom Dabru, postavljena 1996. godine.
Spomen ploča na planinarskom domu u Ravnom Dabru, postavljena 1996. godine.

Nakon napada Prpić i Matičević se prebacuju u Njemačku odakle ponovo ilegalno dolaze u prvoj polovini jula 1974. godine sa namjerom izvršenja novih terorističkih aktivnosti. Iz Njemačke su došli do Rijeke u transportnom teretnjaku “Autoprometa” koji je vozio Mile Bačić, Matin komšija iz Ravnog Dabra. U Rijeci ih je prihvatio Matin brat Ante Prpić koji im pomaže da se preko Senja prebace na Velebit i Ravni Dabar gdje ih je čekalo ranije ostavljeno naoružanje i gdje su imali veliku pomoć mještana. Mate Prpić je uhapšen 18.01.1975. godine i osuđen na 15 godina zatvora koje je izdržao u Lepoglavi.

Pretpostavlja se da je polovinom septembra 1974. godine u službu državne bezbjednostu stigla informacija sradnika “Oskara” da su teroristi ponovo na Velebitu nakon čega dolazi do slanja dodatnog ljudstva iz svih krajeva Hrvatske u stanice milicije u Gospiću i Karlobagu. Cilj je bio pretraživanje teško pristupačnog terena što je uz nenakonjenost lokalnog stanovništa dodatno zakomplikovao snijeg koji je pao krajem oktobra.

Dana 29.oktobra 1974. godine grupa od tri lovca iz Karlobaga u potrazi za divljim svinjama uočila je u jendom kamenom usjeku dim te o tome informisala milicijsku patrolu koju su sreli u šumi. Zanimljivo je da je to bio zadnji dan koji je bio određen za traženje terorista. Plan je bio da se te aktivnosti nastave na proljeće.

Vremena prolaze, ali se način razmišljanja i sjećanje na Velebitu ne mijenja. Bar ne kod Hrvata. Srba tamo odavno nema..

U strahu da dođe do pomjeranja terorista, a i zbog nemogućnosti brzog uspostavljanja veze sa nadređenima, četveročlana milicijska patrola je bez informisanja nadređenih odlučila da provjeri istinitost tvrdnji lovaca te su ispred jedne improvizovane kolibe kraj koje se nalazila i manja pećina, ugledali Prpića i Matičevića kako pripremaju obrok sa oružjem spremnim za dejstvo. Nakon što su se rasporedili došlo je do poziva za predaju oružja što su velikohrvatski teroristi odbili.

Prvi metak ispaljen iz pištolja pogodio je Matičevića. Prpić je u pokušaju bijega preko usijeka naletio na milicionera Mirka Vučinića, pripadnika specijalne jedinice Zagreb, rodom iz Okučana, koji je pokušao otvoriti vatru automatskom puškom M-56, ali mu se metak zaglavio u cijevi. To je iskoristio Prpić i pucao u njega iz pištolja te je pokušao aktivirati bombu i baciti je ka trojici milicionera. Po tvrdnjama očevidaca zapeo je za granu te izgubio ravnotežu na skliskom snijegu nakon čega je pao aktivirajući bombu koja ga je i usmrtila. U kolibi i pećini pronađene su namirnice kupljene u Rijeci i Karlobagu ali nisu pronađene veće količine eksploziva i municije što je ostavilo prostora za sumnju da se isto nalazi sakriveno na drugim lokacijama ili kod jataka.

Skloni da od terorista i zločinaca prave svece hrvatska politička elita i katolička crkva do danas se nisu ogradili od aktivnosti terorista Mate Prpića i Ivana Matičevića.

U ‘Vjesniku’ od 3. novembra 1974. godine zagrebački Sekretarijat za unutrašnje poslove kratko je objavio je da su na Velebitu ubijena dva ‘ustaška terorista’, koji su 1972. ubili komandira milicije Đuru Uzelca.

Do danas je ostalo nejasno da li je Mate Prpić čekajući u zasjedi znao za da je komandir Uzelac iznenada pozvan da sa rekreacije u kuglanju (kuglana SUP-a Gospić) odmah dođe u Karlobag, kao i da li je znao na kome će mjestu u vozili sjediti Uzelac?!

Nejasno je i da li je likvidacija Đure Uzelca bila greška te da li je zasjeda bila namjenjena za jednog od vodećih komunističkih vođa Like i Hrvatske, Jakova Blaževića kako to tvrdi odličan poznavalac ustaške emigracije Zvonimir Došen iz Hamiltona . On smatra da su Prpić i Matičević “znali da Blažević u Lukovo dolazi preko Oštarija te su navodno ocijenili da ga prevozi milicija zbog čega su otvorili vatru”.

Skloni da od terorista i zločinaca prave svece hrvatska politička elita i katolička crkva ne samo da se do danas nisu ogradili od aktivnosti Mate Prpića i Ivana Matičevića nego su uoči Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, 2012. godine, postavili spomen ploču na mjestu njihove pogibije. Nešto ranije, 1996. godine, podignuta je spomen ploča na planinarskom domu u Ravnom Dabru onima koji su dali živote u “tisućljetnoj borbi hrvatskog naroda za neovisnu hrvatsku državu”. Na spomeniku se nalaze imena 38 ljudi iz tog kraja. Većina njih živote je izgubila davno nakon što su Sovjeti ušli u Berlin. Tu je i ime Mate Prpića.

Vremena prolaze, ali se način razmišljanja i sjećanje na Velebitu ne mijenja. Bar ne kod Hrvata. Srba tamo odavno nema, a o njihovom postojanju i stradanju u ovom dijelu Like oglasi se tek poneko i ponekad. Možda je baš i zato “Drugi lički ustanak” i ostao pod velom tajne.

Priredio: Nebojša Tojagić

Vezane vijesti:

Velebitski ustaški ustanci | Jadovno 1941.

Od istog autora:

Nebojša Tojagić – zato je ovo i moje Jadovno! | Jadovno 1941.

Zaboravljeni zločini nad zaboravljenim precima

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top