Na granici: Prvi roman o slavnim Mitrovdanskim bitkama

Posljednjih godina, u dane oko Mitrovdana prisjećamo se na slavne Mitrovdanske bitke vođene oko Nevesinje, 1992. i 1994. godine. Mnoge su priče ispričane, od strane svih učesnika i sve je ostavljeno vremenu da donese svoj sud i potvrdu znanog i otkrovenje onoga što je možda sada obavijeno velom tajne. Ali, činjenica je da su to bile velike bitke, možda i najveće u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini. Nevesinje je, pred daleko brojnijim protivnikom, nakon žestokih višednevnih borbi odbranjeno. Hercegovci sa svih strana su stali u štit srpstva i pravoslavlja, jer Hercegovina se tih dana branila baš na tom ratištu.

Ovoga puta smo se odlučili da se na jedan poseban način prisjetimo Mitrovdanskih ofanziva. Naime, Velibor Šipovac, hercegovački književnik,

dotakao se u svom opusu Mitrovdanske bitke 1992. godine. On je prvi pisac, sa srpske strane, koji se dotakao čuvene bitke kada je odbranjeno Nevesinje i Hercegovina. S obzirom na starosnu dob, nije iste doživio na liniji fronta, ali je doživio svo zbivanje u Nevesinju. A kako je bilo tada – svi kažu „ne ponovilo se nikad“.
Šipovac je napisao roman „Na granici“, u izdanju Opštine Nevesinje, koji je i promovisan u okviru svečanosti obilježavanja 20 godina od Mitrovdanske ofanzive, dana Opštine Nevesinje i centralne proslave Krsne slave Boračke organizacije Republike Srpske, 2012. godine. Na poseban način, kroz psiho priču dotakao se u nijansama fakata koji su obilježili bitku 1992. godine. Uglavnom, njegov romansijerski prikaz je dao duhovnu notu kroz univerzalnu priču svih dešavanja. Svojstvenost prikaza je vjera koja je sačuvala srpsko ime i srpsku zemlju, upravo kroz pomoć svetog Dimitrija – zaštitnika Nevesinja. Kroz roman su se predstavile razne granice tih krvavih dana, granici koje ima i nema, granici između dobra i zla, života i smrti, stvarnog i nestvarnog i granici između božanskog i nebožanskog.

DIO IZ ROMANA „NA GRANICI“

„…Meci su zviždali oko glava. Zabijali su se u grede i zemlju rova u kojem su se nalazili.
Jovan je izvirio i hladno rekao:
– Krenuli su na nas! Eto ih!
Petar se prekrsti. Nije vidio to što je Jovan vidio, jer je držao na oku drugu stranu rova.
Prebaci se do Jovana načas. Nekoliko vojnika se prebacivalo od drveta do drveta i približavalo njima. Kretali su se brzo i znakovima davali smjernice jedan drugom za način upada i akciju.
– ‘Ajmo ovamo, izlazi, jer nema nam spasa, pa neka bude što biti mora! – predlagao je Jovan.
– Idemo – prihvati Petar, te krenuše izlaziti iz rova, na suprotnu stranu od kretanja napadača. U tom času smrt je bila bliža od života, te se nije imalo šta izgubiti. Bombe su praštale. Kada su ispuzali iz rova, Jovan i Petar su se našli na čistini bez zaklona. Puzali su jedan iza drugog, povremeno zaklanjajući glavu puškom.
Eksplozija bombe u rovu u kojem su se nalazili odjeknula je već nepun minut poslije njihovog izlaska iz njega. Neprijatelji su bili svuda oko njih. U tom momentu, kada uočiše dvije siluete ispred sebe, raspališe prema njima. Kamenje je prštalo od udara metaka. Meci su zviždali i parali vazduh. Petar i Jovan su bili u središtu vatre. Iz njihovih automata krenuše meci, koji su se mimoilazili sa drugima upućenim ka njima.
Petar se u jednom trenu okrenu iza sebe. Jovan je ležao krvav. Bez krika i uzdaha ostalo je da leži nepomično Jovanovo tijelo.
– Jovane! Jovane! – dozivao ga je saborac.
Jovan je skamenjeno gledao, bio je obliven krvlju po licu, a u rukama je čvrsto držao pušku.
Petar se približi mrtvom drugu. Na koljena je kleknuo pored njega. Osjećaj je nadvladao situaciju. Petar uzima za ruku svog druga, pa onda mahinalno stavlja svoju ruku na njegov vrat da opipa puls, iako je znao da je to uzaludno.
U tom momentu, Bog mu je dao snagu i smirenost. Uzima lančić i skida ga sa Jovanovog vrata i stavlja u džep od košulje. Nekoliko sekundi poslije, Petar biva pokošen i pada pored Jovana. Krv zapljušta iz Petrovog stomaka i desne noge.
Veliki bol para njegov organizam. To je bio smrtni bol koji odvodi ljude u drugi život. Istovremeno, pojavi se slika njegove porodice koju ostavlja. Njihovi osmjesi i pogledi su bili tako nježni. U trenu mu je prošao čitav život, svaki detalj od rođenja do tog časa. Svijest se gubila, pa se vraćala. Petar se nalazio na granici života i smrti.
Iznenada, pored Petra pojaviše se dva mladića, koji su blještali nekom neobičnom i neovozemaljskom svjetlošću. Njihova lica, njihove ruke, pa čak i njihova bijela odjeća sa pojasevima preko grudi je blistala svjetlošću. Njihovi pogledi, koji su odisali ljubavlju i pažnjom, bili su upereni u Petrovo tijelo, a potom u njegove oči. To su bili anđeli koji su došli po njega.
– Anđeo čuvar i anđeo susretnik, ja nisam živ! – pomislio je u taj tren, a imao je osjećaj da to izgovara naglas. … “

DIO IZ ROMANA „NA GRANICI“

„… Tridesetak kilometara od linije fronta nalazi se bolnica, koja je tih dana bila najposjećenije mjesto u gradu. Ratna bolnica u Nevesinju je bila prepuna ranjenika. Pred njom je stajala velika masa naroda. U pojedinim momentima čula se samo kuknjava.
– Kuku meni danas i dovijeka… Sine moj…
Leleci i naricanja bi se prolomili hercegovačkim nebom, koje je tih dana svijalo tugu u sebe. Potom bi plakali svi prisutni pred bolnicom. Dešavalo bi se da bi se jedna kuknjava, u pojedinim momentima, preplitala sa još nekom drugom. A iznad njih, visoko, prolijetali su projektili i fijukali kroz vazduh. Grmilo je sa svih strana.
Narod je sa balkona okolnih zgrada gledao u pravcu bolnice, da bi se potom spuštao povremeno na ulice da čuje i vidi šta se dešava. Svi su se bojali da ne čuju najcrnje vijesti za svoje najmilije. Jer, iz svake porodice neko je bio na ratištu. Nikome nije ni padalo na pamet da se sklanja po skloništima ili da negdje bježi iz grada. Niko nije imao gdje, niti je želio i da je imao tu mogućnost.
Mrtvi su dovoženi. Ranjenici su stizali u grupama. Bolničari su izlijetali pred kola, tako da se pomoć pružala i u momentu iznošenja ranjenika iz vozila. Bolničke porostorije su bile premale da prime sve one kojima je trebalo pomoći. Neki su ostavljani na nosilima u hodnicima, gdje su im o zakucane eksere u zid kačili infuzije. Teže slučajeve, koje nisu mogli adekvatno zbrinuti u nevesinjskoj bolnici, pripremali su za dalje transportovanje i liječenje.
U jednoj sobi ratne bolnice bio je smješten Petar. Svijest se lagano vraćala. Vidio je oko sebe trku osoblja. Pogled mu se obre na krevetu pored sebe, sa kojeg je kapala krv po patosu stvarajući manju lokvu te dragocjene čovjekove tečnosti. Vidjevši sa ulaznih vrata sobe šta se dešava, dotrča medicinska sestra i poče da doziva ljekara za hitnu intervenciju. Petar nesvjesno okrenu glavu nadesno i pogled se zaustavi na vratima sobe, na kojima se munjevitom brzinom smjenjivalo osoblje, koje je ulazilo, pa izlazilo, te nosilo instrumente, infuzije, zavoje i lijekove.
Metež je vladao u svim prostorijama. Malo zatim i Petru priđe jedan ljekar, stade pored kreveta, pogleda ga i reče obraćajući se sestri:
– Sestro, kakvo je stanje ovom našem junaku fenomenu?
– Sve vitalne funkcije su stabilne – odgovara sestra sa kraja prostorije, previjajući drugog ranjenika.
– Bog ti je pomogao ili ko zna već ko, i tebi, ali i još mnogima – nastavio je ljekar obraćajući se Petru – izrešetan si brate bio, ali evo te među živima!
Petar ga je nijemo gledao i slušao. Sve je on to znao. I više nego što iko zna!
Ljekar je otišao drugima kojima je bio potreban, a Petar je ostao da gleda na mjesto gdje je ovaj stajao do maloprije, da bi onda sklopio kapke očiju, pred kojima mu dođoše slike strahota koje je preživio. Misli ga odvedoše na lik svog saborca i prijatelja Jovana. Gledao je Jovana koji je nepomičan ležao pored njega. Sjeti se da mu je ostavio lančić da ga preda njegovom sinu za uspomenu. Tog momenta, Petar se trže, te slobodnom desnom rukom opipa džep od košulje. Osjetio je pod prstima da je lančić tamo gdje ga je i ostavio i odmah doživi u sebi neko olakšanje. I pored sve muke koju je osjećao kao ranjenik, teško mu je bilo sjećanje na posljednje trenutke života svoga prijatelja. Znao je da nije bio sam u tome, jer mnogi su tih dana gledali umiranje svojih prijatelja. Bliski dodir sa smrti morao je na svima njima ostaviti duboke tragove, jer je nemoguće potisnuti sve preživljene strahote.
Nakon što mu misli odoše na porodicu, Petru se pred očima pojavi viđeni lik i riječi Svetog Dimitrija. Sjećao se svega doživljenog, kao da sve ponovo gleda i sluša. Na trenutak bi ga obuzela neka unutrašnja radost jer je znao da je, osim što je njemu pomogao, isti svetac kao posrednik božiji, pomogao i mnogim drugim srpskim borcima.
– Možda ih ima još koji su ga vidjeli? – pitao se i bio ubijeđen u potvrdan odgovor na to pitanje. Jer, Sveti Dimitrije je štitio Nevesinje. …“

Izvor: Slobodna Hercegovina