Božić je bunt protiv čovjekovog otuđenja

Jerej mr Dragan Grujić iz Eparhije banjolučke Srpske pravoslavne crkve, naš je logičan sagovornik na današnji dan.

Šta predstavlja Božić, ovdje i danas?

Vrijeme u kome živimo definitivno i na žalost ističe u prvi plan sve ono što u svojoj suštini jeste negacija čovjeka, njegove ličnosti i slobode izbora. Praznik Božića gledano iz ove perspektive upravo naglašava i projavljuje bunt ovakvom otuđenju čovjeka 21. vijeka – pozivajući ga na zajedništvo, solidarnost i na najveću vrijednost svakog zdravog društva i nacije – porodicu.

Božić je praznik porodice – gdje svi sabrani oko zajedničke molitve i trpeze(ljubavi) projavljujemo najveću, nažalost zaboravljenu i ignorisanu vrijednost čovjeka – da živi u prvoj Bogom blagoslovenoj zajednici i da iz nje crpi sve neophodne vrijednosti i blagodati koje Bog kroz nju daje.

Od raspada SFRJ, stalno se priča o „povratku vjeri“. Da li se danas može reći da je on u RS stvaran ili je samo deklarativan?

Povratak vjeri i prihvatanje vjere je dugotrajan proces i ne može se okarakterisati kao poduhvat za jedan dan ili jednu godinu. Decenije koje su iza nas učinile su da generacije ljudi odraslih u bogoboračkim sistemima vjeru gledaju na način koji sve ono što je vezano za crkvu i vjeru predstavlja kao opasnost za državu i društvo.

Vratiti se vjeri znači, u našem slučaju preobraziti svoj način razmišljanja, življenja i odnosa prema drugim ljudima. To nije ni malo lak i jednostavan proces. U tom stepenu se može i okarakterisati naš povratak vjeri – koliko smo spremni da se mijenjamo sa Hristom i u Hristu.

Zbog tog diskontinuiteta, ljudi često ne znaju šta sve iziskuje pravoslavni obred. Postoji li neka vrsta svesrpskog „pravila službe“ koji bi vjernici mogli konsultovati, da ne bude kao u izreci „drugo selo drugi običaji“?

Praksa različitog poimanja vjerskih obreda ima svoje korjene u lokalnim običajima određene zajednice ali i u teoretskom nepoznavanju svoje vjere. Obredi Crkve su identični gdje god Crkva egzistira, jer bogoslužbene knjige su štampane i usaglašene sa svim pomjesnim Crkvama.

Problem nastaje u procesu „navikavanja“ određene zajednice Crkvom napisanim obredima, na uštrb lokalne prakse neke sredine koja vrlo često svoje razloge za određeno ponašanje crpi iz predhrišćanskog načina razmišljanja.

Jedno pitanje koje ilustruje ovo ispred. Da li se smije kititi badnjak, kao što se to čini sa jelkom? Da li je grijeh kititi jelku i kakav je stav SPC kao istitutima kao što je Deda Mraz?

Kićenje jelke je praksa potekla iz Francuske, vezana za hrišćane Zapadne Crkve – rimokatolike. Jelka je izabrana kao zimzeleno drvo koje oslikava trajanje, vječni život, negaciju smrti – uvijek je živa, zelena i uvijek se odnosi na Hrista, kao njegova ikona.

Prenešeno na naše terene projavljuje se Badnjak, sa dubokom tradicijom u vremenu pokrštavanja Srba. Simvolika je ista, unošenje Hrista u dom sa unošenjem badnjaka, odnosno jelke.

Priča o Deda Mrazu je pokušaj da se obesmisli sve ono što je vezano za hrišćanstvo. Sama priča o poklonima, pomoći djeci i putnicima je više nego jasan putokaz prema žitiju Svetog Nikolaja Mirlikijskog čudotvorca i čitava priča je duboko prožeta hrišćanskim nabojem. Naravno, ovako rezonovanje ne odgovara ili nije odgovaralo svima i traži se kompromis sa nekim drugim likom ili pričom.

Ove godine imamo slučaj da je služba u Sabornoj crkvi u BL zakazana u ponoć, a do sada je odlazak na taj obred o Božiću u narodu poznat kao „uranak“. Šta je razlog tome?

Želja da se satnice početka Božićnih Liturgija usaglase u svim ili u gotovo svim Eparhijama SPC, rezultirala je početkom Božićne Liturgije u ponoć.

U crkvenom životu neminovno dolazi do promjena, ali se SPC čini da je prilično inertna u odnosu na neke druge vjerske zajednice. Da li u Banjolučkoj eparhiji ima nekih projekata kao što je crkveni radio ili televizija u kablovskoj ponudi?

Mnogi ne mogu ili ne žele da razumiju da je i ćutanje takođe jedna vrsta odgovora ili poruke u određenim situacijama. Ne mješati se u nešto, jeste isto tako validan stav kao i želja ili potreba nekoga da se miješa u određene teme ili probleme.

Projekti misionarenja Crkve kroz vlastite medije jesu jedna od narednih faza u postojanju Crkve i oni će svakako biti prisutni i u Banjolučkoj Eparhiji.

Koliko crkva radi na tome da se približi svojoj pastvi, posebno mladima koji su pred velikim izazovima novog vremena? Stiče se dojam da ljudi nerado pitaju sveštenike pitanja poput ovih danas?

Crkva ogroman napor ulaže da dobije bitku sa „nominalnim“ hrišćanima i to je vjerovatno najveća obaveza Crkve u vremenu ispred nas. Ako bi svi oni koji se deklarativno izjašnjavaju kao hrišćani bili ili postali i praktični hrišćani onda bi se moglo reći da je Crkva uspjela u svom radu. Mladi ljudi su potvrdili da su u najvećoj mjeri zainteresovani da od nominalnih prerastu u praktične, živuće hrišćane.

Svaki nesporazum ili odbojnost nastaju kao rezultat nedovoljnog poznavanja ili upućenosti. Čini mi se da mi Srbi ovu činjenicu najviše primjenjujemo na svojoj Crkvi, gdje vrlo često donosimo zaključke o radu ili postojanju Crkve kroz prizmu maločas rečenu – ne poznajem, ne razumijem, stidim se… i kao rezultat projavljuje se slab, nedovoljan ili odbojan stav prema Crkvi.

Izvor: