Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
(Iz bilježnice jednog preživjelog sveštenika-logoraša)
Pred rat napuštena tvornica „Danica“, postala je godine 1941. – logor „Danica“. Kao avet u podravskoj ravnici sa svojim visokim vodovodom i tvorničkim zgradama duž ceste i, paralelno sa druge strane magazinima do kojih su stizali vagoni, čija je utroba gutala ljude i odvozila u nepoznatim pravcima – ravno na stratište. „Danica“, nasmijana djevojka kako je bila ranije prikazana na kutijama od krema za cipele, nije više zaštitni znak proizvoda ove napuštene tvornice; sada je krvavo ustaško znamenje – slovo „U“ – zamijenilo ovaj dražesni osmijak i ceri se kao avet iz svakog kuta ovog zdanja – logoraši ga vide i tamo gdje nije, iz zemlje niče, noć ga rađa i pada sa zvijezdama.
Strašno „rogato“ slovo, među zadnjima u azbuci, uzeli su kao simvol zadnji ljudi u ovozemaljskom rodu.
Pucaju leđa… rade kundaci, vrisak i suze.
Pet hiljada, a možda i više, ljudi donijelo je ovde svoje sudbine, pronijelo svoje patnje i kosture, koji su najzad pokošeni rafalima mržnje negde u plačnoj dolini Like.
Tri prethodna zatvora za mene su bila tri fakulteta. Ušao sam do sitnica u načela po kojima se stvara jedna „država“ na suzama i krvi nevinih, izvan zakona stavljenih Srba. Čitam sakrivene karte: znam približno kada će da tuku, odvode. Doručak i večera obično su batine. Često se proziva noću i odvodi u noć i smrt. Do proziva čekanja su strašna. Strah ulazi u krv i kosti, skameni srce i ohladi tijelo. Ljudi pretstavljaju samo sjene, izgubljeni pogledi otsječene noge. Strah utanji čovjeka, smanjuje mu težinu. Kad pretučenog ubacuju u baraku, pad mu je mlitav; samo se složi uz tupi pad. Ne bole ga udarci već svijest o tome da je nedužan. Svi nosimo žig krivice.
„Najkrivlji“ su sveštenici i za stratište prvi na redu; po ustaškim načelima za njih nema nikakvog opravdanja: kriv si prosto zato što si sveštenik.
Na zemlji pred barakom br. H leži proto Adam Marin. Zgrčen u bolu pretučen do iznemoglosti, hteo bi da se podigne ali nema zato moći. Zabo prste u pijesak, jednom se nogom odupire, ali opet nemoćan pada. Krajnjim naporom diže malo glavu: „Ubite me psi krvavi“ – patnički doviknu ustašama, a glas mu se izgubi u pijesku u koji zari glavu. „Ubite me, zašto me više mučite“ – šaptao je potmulim ropcem u vrućem pijesku. Njegov pješčani poljubac ustaše nisu mogle da čuju. Takav je ubačen u vagon za transport.
Već nekoliko dana osjećam strašan predosjećaj zla. Ustaše su užurbani kao muve pred kišu: ujedaju riječima i pogledima. Zle slutnje podgrizaju misao. Noć je kao u rogu. ležimo na malo srušene slame. Buve, uši i stjenice imaju svoje puteve. Noću su te životinjice neumorne. Bole ruke od stalne odbrane. Ni sto ruku ne bi bilo dosta.
„Svi dolje“ – zagrmi naređenje stražara ispred barake. Taj glas bode i para srca kao usijani mač. Kao sjene na prstima ulazimo u mrak, tihi, i po komandi sjedamo. Sjedimo i čekamo glas iz tame, – glas čovjeka ili puške. Zeleno baterijsko svjetlo sječe pomračinu. nastaje proziv po spisku. Dvije stotine i dvadeset ljudi odlazi u noć, puni jeze i straha. Pod cokulama škripi pijesak i odjekuje u srcima logoraša.
Među prvima prozivani su proto Nikola Ban i sveštenik Đorđe Milojević i unesoše u noć svoj strah i misao o smrti. Proto Nikola zapliva u noć kao u vodu, a Đorđe, povijen kao klas, priđe zelenom svjetlu, slomljen i skrhan od svjetla i – neizvjesnosti.
„Ovo su oni pravi“ – ceri se glas iz mraka, „ovi bradati“.
Prozivanju nikada kraja, oteglo se kao ova dosadna noć i ravnica pod njom. Da bar mjesec malo osvjetli put, lakši bi bio i ovaj put u smrt. Grupa najzad otabana u noć.
„Svi gore“ – rascijepa glas stražara muklu tišinu, noć i srca.
Olakšani pomalo mišlju sami se tješimo: još ćemo da živimo… još, makar i malo. Nošeni tom sakrivenom mišlju, dobivamo pomalo krila. Mala su to lagana krila, koja nas ipak nose, nose korake naše… Zašušta pljeva na našem ležaju. Mala, krvožedna gamad stade da posluje, a kroz noć se opet prolomi: „Svi dolje! Žuri stoko“.
Već sjedimo. Trebaju još, mislim. Nikada dosta.
„Nikola Dokmanović, mehaničar“ – jedva se kroz noć dovuče glas iz daljine, pa onda sve jače, po vezi, pred svakom barakom, te dođe red i na našeg stražara: „Nikola Dokmanović, mehaničar“, ponovi on.
„Ja“ – odazva se mek, skoro dječački glas ispred mene, i izgubi se u noć.
„Dajte još sedamdeset lopata“ – ponovi se glas po istoj vezi. Začu se zveket lopata, koraci i – šum u ušima. Kad se sve to utiša i mi polegosmo, začuše se mitraljeski rafali pomiješani sa vriskom, koji su sjekli jezivu tišinu i krvavo uranjali u naša preplašena srca. U sobi je bilo mirno, samo se moglo čuti kako neko u blizini guta pljuvačku, da ovlaži suvo grlo. „Blago njima“ – šapućem u sebi, drobeći prstima jednu stjenicu na upaloj bočini, „i nas ovo čeka, prije ili poslije, svejedno“.
Prošlo je deset dana od ove jezive noći. Za to vrijeme zbilo se dosta promjena. Meni je to već treća soba. Odabiraju nas; svaki čas – klasiraju. Seljaci polaze na rad. Svako jutro bliskaju lopate u koloni, koja podiže prašinu u pravcu prema Koprivnici. Spočetka, red je bio ovakav: najprije popovi i „gospoda“, a poslije tolikih klasiranja – sami seljaci. Mjesec dana proveo sam i ja u ovoj koloni – seljaka. Režim je sve stroži. Ležim i mislim. Nikada ne mogu ni jedno ni drugo. Svi putevi vode u smrt, badava je sve.
Ali ipak, nada u spas, i u najtežim trenucima, ne isčezava potpuno. Varaš se najstrašnijim predznacima, na momente dolaziš do spoznaje da su ti svi predznaci lažni, ali opet, praćakaš se u obmani, koja je nekako ovdje i ugodna i slatka. Uvijek se nekako ispriječi preda te neka pravda koja podiže pokleklu nadu: toliki ljudi, pa nedužni, ej, kakva krivica pred istorijom… nešto nam ipak govori: bićete spaseni. Ležim tako i maštam. Znam, da i svi to čine, a cilj nam je svima zajednički: spasiti se samo odavde. Noći se pretvaraju u maštanja i iščekivanja… sablasti se kreću njima. Mrtvi ustaju, dozivlju, i mi ih jasno vidimo. Đorđe savijen kao klas, prelomio bradu na prsima, uronio u mislima i ide pravo k meni.
„Mića – kaže – baš tebe tražim“. Glas me ubode u srce i zanijemih. Đorđe Milojević je mrtav, znam, čuo sam i rafal, i vrisak.
„Ti dolaziš iz mrtvih, znam – to je obmana i san“ prozborih nečujno. „Ne živ sam, svi smo živi – prošaputa široko kroz bradu – pucali su preko nas… Nego, imaš li šta za jelo? Deset dana već gladujemo. Ništa – ni vode. Ulovio sam evo priliku… ukrao se… svejedno, odavde nikuda, glava će najzad otići.“ Sjeo je kraj mene, a vilice su pucale i zalogaji glasno putovali. Sutradan su ih pomešali sa nama i našim nevoljama. Svi su bili neobrijani. Ispucala usta znak su patnji. Đorđeva brada nekako se oduljila, a glava utonula u bradu. „Glavu dajem, brade ne dajem“ – znao je često ponoviti reći – „s glavom nek ide i brada“. Obilježen bradom, bio je tako često meta kundacima. Jednom je sam brojao, bilo ih je 70 – sve na račun brade. I pored toga, nije je brijao.
Najzad je silom obrijan, i opremljen iz logora prvim transportom. Brada je ostala u „Danici“, a glava negde u Lici – u Jadovnu pod Velebitom. Sa njima je otpremljen protođakon Lazar Živadinović, – trojica sveštenika na tri stotine ljudi. Na povratku, ustaše su radosno trljali ruke.
Sa većom grupom Bosanaca, nabrzo su stigli u logor: prota Božić, iz Sarajeva i prota Magarašević iz Tuzle. Jedan sredovečan, sitan seljak iz te grupe imao je ogromnu ranu na čelu, da su mu se jedva nazirale oči. Student Lukić iz Olova, ubijen je pred magazinom i bačen u latrinu. Kad su ga njihali nad latrinom visila je njegova glava i plava kovrdžava kosa. A iz usta liptila mu krv. Režim je pooštren, a glad se uvukla u naše sobe. Na žici, kradimice, moglo se kupiti nešto hrane. Ali novaca nema. U potrazi za novcem već smo iscijepali svu odjeću. Prota Božić donio je nešto hrane u logor. Prvih dana već je sve razdijelio sirotinji koja je sa njim došla iz Bosne. Da je od te sirotinje ko preživio, spominjao bi dobrog protu kroz sav život.
„Proto gladan sam“… „Evo ti brate, samo se čuvaj“, brinuo se prota za svakog čovjeka, čije rite od odela nisu govorile da bi i ovakvi siromašni seljaci bili neki politički krivci, kako su bili optuženi.
Prota Magarašević, u plavoj vesti, suv i brižan – bio je težak bolesnik, ali ko te je za to pitao. Sa njim je, rekli su mi, dotjeran i jedan đakon, koji je odmah sutradan po dolasku u logor otpremljen prvim transportom – na stratište.
Nabrzo, krenuo je i drugi transport, kojim su se od logora rastali prota Božić i Magarašević.
Jedno jutro zacrnio ulaz u logor od mase ljudi: Ličani. Pun ih prostor pred barakom broj H, u koju ih trpaju. „Ajme, majko moja“, izbija često glas iz te mase. Tuku ih, vidim. Jedan od njih svu grupu nadvisio. Poznajem ga. To je Stevo Ćurčić iz Ogulina. Skače uz njega ustaša, čupa mu bradu, a on se na mahove saginje i kupi po zemlji čuperke od brade. Ustaša jedva dohvaća bradu koja ponosno stoji na visini od dva metra. Pljušte udarci. Uza zid zabili ljudi glave, a odzad ih tuku. „Nos mora da dira zemlju“ – komanduje ustaša. Nos je svakome krvav, a pogledi zariveni u zemlju. Strašan prizor. Razvrstavaju ih po sobama. Sve je već puno i malo se nađe još mjesta. Jedne su zbili u neku kolnicu do naše barake br. IH. Ta baraka je konjušnica i mi smo smješteni gore na sjeniku. Nekada su tu stanovali debeli fabrički konji, a sada su njeni stanovnici – gladni i iznureni logoraši.
U kolnici Ćurčić je sagnut – ne može da se uspravi. Gleda me preplašenim pogledom. Oči su mu iskrvavljene udarcima, a na mantiji je otkinut rukav i rame mu viri preplanulo od sunca. U džepu čuva dio iščupane brade. Vlado Bosnić, trgovac iz Ogulina pada mrtav, raskrvavljene glave. Na njega se svaljuje jedan željezničar, otac šestoro djece. Ja sam sakriven za zidom porušene barake, dok u kamion bacaju mrtve. Mrak polako pada i sve se stišava. Ulazim u našu sobu teška srca. Ćurčić se kod nas tu noć krije, ali ga odaje njegov uzrast. Ubrzo, dočekao je i on transport za Liku, zajedno sa ostalom svojom braćom, a ta noć provedena kod nas ostala mi je u dubokom sjećanju.
Priča Stevo o svojim patnjama: „Ležim tako u zatvoru na pritkama, izduljen, kakvog me je Bog dao. Opazi me jedan italijanski vojnik, razrogačio oči i zove svoje drugove. Hoće da me slikaju. Htio bih da pripalim cigaretu. Podigoh se i pođoh prema njima da tražim vatre, ali oni u taj čas jedan preko drugog glavačke pobjegoše sa vrata zatvora. Dugo se čuo kroz hodnik bat njihovih koraka i zveket automata…“
U jednom magazinu smješten je čitavi crkveni sud iz Plaškog. Prvi dan već sam čuo da je u logoru proto Iso Pejnović, a tako isto profesor Milan Radeka iz Karlovca. Sretnem protu Dokmanovića – Ljutog i iz njegovog zlog pogleda i brzih širokih kretnja čitam kao da hoće reći: „Iako ubijaju, ne bojim se smrti“. Jaša Stepanov priča mi o zatvoru i boravku u „Kuli“ u Ogulinu. Strašna slika kao i svuda. Prota Milan Rajčević sav splasnuo i utanjen. Ostale mu samo krupne vodenkaste oči. Ko raskova, mislim, ovu širinu i snagu od čovjeka. Milan Đukić, uvučen u sebe – razmišlja. Prota Vladimir Dujić pun samopouzdanja i dostojanstven kao i uvijek. Na saslušanju pitaju ga ustaše: „Za koga si ti glasao?“ – „Za Mačeka kao i ti, otsječe proto, pa ja kriv a ti nijesi“. Ilija Pavlica obrijan, jeromonah Nektarije Dazgić ćutljiv, a đakon Dositej Obradović uvijek u pokretu.
Mnogi nisu mogli ni da shvate svoj položaj. Pero Vučinić zvaničan kao i uvijek, u donjoj i gornjoj mantiji. „Pero, kažem mu, skidaj ovdje mantije da sačuvaš glavu, a i sebe od težih muka, a poslije… Znaš, logor ima svoj poseban zakon: što manje zapažen, a nigdje ni prvi ni poslednji.“ Tako se skoro sav crkveni sud iz Plaškog držao.
U to vrijeme često sam mjenjao „stan“. Najsigurniji sam bio među seljacima. U jednom od tih mojih „stanova“ našao sam starog protu Popovića iz Dobrljina. Dotjeran je iz Kostajnice ovamo sa većom grupom pretučenih i iznemoglih Banovaca i Bosanaca. Proti su počupani brkovi i brada. „Teže je – kaže on – kada čupaju brkove“. I toj je grupi i neki Kijuk bez noge kažu, da je gerilski kurir. Za drugog koji je od Grubišna Polja i potpuno slijep, ustaše govore da je bio neki izviđač. Mladi šegrt limara Kukrike iz Kostajnice priča o svom majstoru, koga su ustaše razapele na kućna vrata, a sve Srbe tamo poklali. Kaže on da je i proto bio uhapšen, ali je pušten kao star i nemoćan.
Vesela grupa Pakračana ušla je u logor gotovo sa pjesmom. Veseli Slavonci ne pomišljaju uopšte na smrt. Sjećam se, jednog dana u baraci u kojoj su bili smješteni zaorila se pjesma. Prijatni glasovi zaigraše u našim srcima punim bola i čamotinje. Htjeli bi da živimo, ali nam se eto ne daje. Pjesma je nabrzo prestala i glasovi umukli.
U toj je grupi i prota Jova Stanojević. Jedna strašna masnica preko čitavih njegovih leđa. Tu su i sveštenici Landup i Rajičević. Opet sam preseljen u baraku boj IH, koja je i njima dodjeljena. Tu je već od ranije stanovnik proto Radeka. Ovdje je tuča redovna. Nekoga ponekad i preskoče. Čudno, ko prošao bolje ko gore, ali popovi su uvijek na redu.
„Ustajte popovi“, čuje se još sa dvorišta, a onda – „mudrolije“ nastaju.
Prilikom svakog „preslušavanja“ najviše je plaćao račune sveštenik Landup zajedno sa protom Stanojevićem. Ja sam se dovijao na razne načine koristeći se već stečenim iskustvom u logoru. Jednom sam bio trgovački putnik bez posla, a moj spoljašnji izgled upravo je pružao takvu sliku. To je začudo omekšalo nekog Hampu – ustašu iz Tuzle, koji mi je često bio branitelj. Na drugima se zadrže, a mene preskoče.
Za treći transport trebalo je još dvadeset ljudi da se popuni broj. Hvatali su tada po barakama ko im se „svidi“. Ja sam slučajno ostao. Proto Radeka je uzet, ali ga logornik zadrža i tako je i on ostao.
Broj je namiren i transport je otišao.
Među poslednjima stigli su u logor lepavinski kaluđeri, jeromonasi Joakim Babić i Dositej Stojanović.
Od spomenutih 26 sveštenika, koliko ih je prošlo kroz ovaj logor, streljano je njih 16 i to: proto Adam Marin, proto Nikola Ban, Đorđe Milojević, proto Božić, protođakon Živadinović, proto Magarašević, proto Dokmanović – Ljuti, proto Rajčević, Milan Đukić, Pero Vučinić, proto Dujić, proto Stanojević, Stevo Ćurčić, Jaša Stepanov, Ilija Pavlica, Pantelija Landup i još dva bogoslova. U smrt sa sobom odnijeli su i svoje vapaje za pravdom koju su očekivali. Kad bi progovorila njihova usta, čuli bi zaista za jednu strašnu priču o gladovanju, mučenju i smrti, o strahu i trpljenju svake nevolje, batinanju do nesvijesti, vraćanju u život i ponovnom umiranju; o prisilnom skakanju u latrine do guše, vješanju iz straha i očaja; čuli bi, jednom riječju, sve što su nam sa „novim poretkom“, a zadojeni mržnjom prema čovjeku, donijeli u nasljedstvo „heroji“ Janka-Puste i svjetski probisvjeti Hitlerove tvorevine tzv.. NDH.
Čuli bi dalje čitavu istoriju o herojskom držanju toga golorukog naroda, kome su sveštenici ostali vjerni i u njegovim najtežim danima – na putu u smrt, kroz neviđena stradanja i natčovječanske muke i patnje. Čuli bi, najzad, i o veličini nemoćnih, koja uliva poštovanje i divljenje. Ali, – žrtve fašizma ćute.
Crkva je na oltar slobode prinijela i ovom prilikom neizmjerne žrtve, i ugradila ih u čvrste temelje naše otadžbine. Te žrtve su i velike i dragocjene, koje se nikada ne mogu niti smiju zaboraviti. Od brojnih sveštenika, jedan sam od posljednjih, koji je iznio glavu iz logora „Danica“, i svjedok sam svih patnji žrtava koje su kroz njega prošle. Osim smrti, sve sam vidio i doživio.
U znak sjećanja i dužnog pijeteta na sve saputnike iz ovog logora – i mrtve i žive – narod i sveštenstvo, ove moje riječi neka budu umjesto voštanice i vjenca mrtvima, na njihove grobove, rasute po raznim krajevima i provalijama, koje ostaše obilježene njihovom nevinom krvlju i žrtvama, a živima za sjećanje na te teške dane proživljene u jednom od najsudbonosnijih perioda naše istorije.
Dimitrije Joka, sveštenik
(Objavljeno u knjizi „Spomenica pravoslavnih sveštenika 1941-1945. godine“)
One Response
Sećanje je zaštita od zla koje se dogodilo da se nebi ponovilo i baš zato su titoisti sakrili monstruozno ustaško zlo u bratstvo jedinstvo čime su se i samio indetifikovali kao to isto zlo ! Z aprvi svetski rat Srbi nisu sačuvali onoliko podataka koliko je trebalo a ipak ostalo je dovoljno da se zlo pamti i da se nosioci tog zla identifikuju istoriski zauvek a za drugi svetski rat ima još živih svedoka i prvih potomaka a i arhiva koje čuvaju ISTINU pa je potrebno sve obraditi da zauvek sve ostane istoriski upisano da generacije Srba pamte i prvi i drugi a o sve u titoizmu da bi se ISTINOM štitili u budućnosti !