Nema muškaraca, pa se organiziraju žene

Osjetim ja da u kući od mene kriju neka događanja. Vidim da se donose neke korpice, culca… Donosi se u krilima preklopljenog fertuna, a sve se to sprema u sobici (ostava). Kad se toga nakupi, dolazi Jelena Popržanova ili njezin muž Joško Šimunović i to u krumpirskoj košari odnose. Dolazi tako i Tina Gruberova i cure Grbine (Danica i Božica), a nerijetko sa mamom na prozoru razgovara Ljuba Pejnovića. Nekad uđe i u kuću. Mama često o Ljubi razgovara sa prijom Jelenom Parmak, simpatičnom sijedom staricom prkosnih manira. Ona stanuje desetak kuća od nas, uza selo, a Ljuba toliko od nje, u istom pravcu. Moju znatiželju i protest majka je ublažila obrazloženjem da je to pomoć starim roditeljima, čije su sinove poubijali ustaše – ali da nitko ne smije znati jer će i nas poubijati. To mi je bilo dosta. Poslije rata sam saznao (o tome je i pisano) da je to bio Prvi odbor AFŽ-a u Grubišnom Polju čija je predsjednica bila Ljuba Pejnović, a tajnica Evica Bastašić. Ne prođe dugo vremena, dođe prija Jelena i priča kako je čula od komšija da je noćas uhapšena Ljuba. Svi smo se uplašili i nastalo je veliko iščekivanje, no nije bilo novih hapšenja. Ne odmah, nego kasnije, doznajemo da je Ljuba uspjela pobjeći! Nasta radost i olakšanje, no neizvjesnost je ostala. To se uskoro potvrdilo točnim. Ljuba je već ranije svoga petogodišnjeg sina Nikicu odnijela kod svoje tetke Mikelić u Malu Jasenovaču. Sve kasnije priče potvrdile su da je Ljubu te noći hapsilo šesnaest ustaša.

O tome kako se sve odigralo svjedoči Ljuba.

Izjava Ljube Pejnović

Bilo je više razloga da naslutim moje hapšenje. Radi toga sam moga petogodišnjeg sina Nikicu odnijela mojoj tetki u Malu Jasenovaču, u kuću Mikelića. U kući je sa mnom ostala samo svekrva, žena duboke starosne dobi. Uskoro je uslijedilo i hapšenje. Te noći čula sam snažno lupanje na vrata i nekakvu viku: „Otvaraj”! Na kraju razbiše vrata i nekoliko ustaša našlo se u kuhinji i sobi gdje sam ja spavala. „Ajde, spremaj se, uhapšena si”! Pitam: „Zašto”, no oni samo potjeruju: „Brže, brže”.

Ja sjedim na krevetu i zamolim ih za dozvolu da idem u zahod. Jedan od njih mi dozvoli i naredi ustaši kraj vrata da me prati. Idem bosa i u nastavku. Ustaša me doprati do kraja kuće i tu ostane. Zahod je bio iza ugla, na sredini kuće. Služio je našoj kući i susjednoj Sene Pejnović. On je imao dvoja vrata, a jedno „sjedište”. U Seninom dvorištu ništa se ne čuje, jer, pošto su me uhapsili, sve ustaše su se okupile u mom dvorištu pred kućnim vratima. Kuća više nije bila opkoljena. Pređem preko „sjedišta” zahoda, polako otvorim vrata, ne vidim nikoga, tiho zatvorim vrata i bježi niz ogradu. Već sam pretrčala i livadak i trčim uz brijeg kad su počeli da pucaju. To mi je još dalo ubrzanje. Došla sam u Jasenovaču sva krvava, izgrebana od raznog trnja i kupine, jer sam išla van staza, poprijeko. Sva sam i zadihana, i znojava, i tresem se od straha i hladnoće. Tetka je nalila vode u lavor. Tu sam se osvježila i obrisala. Probudim Nikicu i odosmo prema Jasnovačkim brdima i Polumu. Tu je bila partizanska baza i time počinje moja partizanija kroz koju sam stalno vukla i mog Nikicu.

< Doseljavanje novih gospodara u srpske kuće                  Sadržaj                  Tragična sudbina komšija Židova >