Nisu sveti ni spomenici, sporna i ćirilica

I dok bi se sve bogomolje i groblja, koja su svjedok neprolaznosti, morala poštovati, na našim prostorima ipak na bezbroj primjera, pojedincima smetaju čak i stvari koje običan čovjek ne može ni pomisliti da ikome mogu naškoditi.

Piše: Miloš Vasiljević

Lako je biti Srbin u Republici Srpskoj i Srbiji, ali nije u Federaciji Bosne i Hercegovine, a pogotovo ne u Hrvatskoj.

Strašna stratiša, ubijanje i protjerivanje naših ljudi su iza nas, ali čini se da ni u miru ono malo srpskog življa što je ostalo na vjekovnim ognjištima, nije spokojno.

Posljednji u redi ispada i provokacija, kojim se doslovno rugaju našem narodu je i primjer u blizini Zadra, gdje tamošnje komunalno preduzeće traži uklanjanje nadgrobnog spomenika, koji je gle čuda na ćirilici.

Opšte je poznato da je latinica službeno pismo u Hrvatskoj, ali da li je moguće da može biti sporan ćirilični natpis na jednom spomeniku.

Odgovor je da, i to u opštini Vrsi, a rok da se ukloni taj natpis je 15 dana.

No, nije ovo jedini problem. I ne samo tu.

To najbolje znaju jasenovačke, velebitske, paške vrleti i mnoge druge , koje u tišini čuvaju još poneku (ne)ispričanu priču.

Ima li išta i šta je to sveto?

Mogu li ljudi koji odlučuju, na trenutak da razumiju one što pate ili što su već propatili.

Teško.

Da ovo nije izolovan slučaj, svjedoci smo i na primjeru Srba koji žive ili bolje reći životare u FBiH. Sa najminimalnijim uslovima za život i pristojnom svakodnevicom koja je kao misaona imenica, a sa izazovima koji se kose sa realnošću živi naš narod i u Livnu, Bihaću, stradalničkih Prebilovcima.

Ono što je svim ovim mjestima zajedničko jeste da je sve manje Srba.

Tako, u ovom trenutku u Bihaću jedva da živi 50 Srba, a i kako bi, kad pogledaju Garavice, vide ignorantski odnos prema stratištu.

Ipak, mnogi kao oni u Prebilovcima vjeruju u Vaskrsenje, sabirajući se oko svetih hramova a ono se polako i dešava.

No i ti ljudi odu li malo prema Mostaru vidjeće prešarane saobraćajne znakove, uvredljive natpise, oskrnavljena groblja, a nerijatko dođe na red i zastrašivanje povratnika.

U Sarajevu više i nije vijest kada se oskrnave groblja, posebno u vrijeme velikih vjerskih praznika. Sve te, negativne sličnosti dijeli naš narod da li živio u Gospiću ili u Ljubuškom, a to je nepredvidljivost, nezaštićenost.

Ono što im niko ne može oduzeti je vjera i nada u bolje sutra.

Događaj iz zadarskog zaleđa, gdje je sporan ćirilični natpis, morao bi biti crveni alarm i upozorenje, da niko nema pravo da nam određuje kako ćemo se krstiti, kojim pismom pisati i kojem se Bogu moliti.

Ipak, ovo je 21. vijek a sloboda izražavanja ne smije ostati samo mrtvo slovo na papiru.

 „Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.