28. avgust – još jedan Dan zaborava

U sjećanje mi se urezalo jedno jutro. Tmurno, sivo jutro.

Piše: Anja Petrović

Kao neko ko je odgajan u pravoslavnom duhu, imala sam tu sreću da živim prekoputa Srpske pravoslavne crkve u Blažuju. Odlasci u crkvu svake nedelje, zborovi, recitacije za Svetog Savu, snimanje emisija za Pravoslavni radio u crkvenom domu, svatovi koje mi kao djeca idemo da gledamo… Moram priznati da se moj odnos prema Crkvi i shvatanje vjere promijenilo tokom godina, ali sjećanje na te dane vraća mi neki osjećaj topline.
Onda je počeo rat. Živjeti prekoputa Crkve tada poprimilo drugo značenje. Svatova sve manje, pogrebnih kolona sve više. Svakodnevna, uobičajena scena.

U sjećanje mi se urezalo jedno jutro. Tmurno, sivo jutro. Muk takav da tišina odzvanja. Stojim kod crkvene ograde, a čitavom dužinom ograde poredani vijenci. Onda, jedna za drugom, pogrebne kolone. Iz ove perspektive te mi scene izgledaju nadrealno, ali taj muk još odzvanja. Nisam sanjala, sa svojih nevinih osam, devet godina to sam posmatrala.

Onda je osvanuo 28. avgust 1995. Godine. Život je tekao normalno. Kažem normalno, jer tada je bilo sasvim okej biti bez struje i vode. Sasvim normalno mjesec dana ranije preživjeti udruženi muslimansko-hrvatski napad i čuti da je poginuo ovaj, onaj… sve poznata imena. Sasvim normalno ne znati gdje ti je tata u tom momentu i da li će doći njegovi drugovi oborenih pogleda da jave. Znači, i taj 28. avgust je bio jedan sasvim normalan dan. Štaviše lijep, jer je umjesto sahrane taj dan u crkvi je bila svadba. Umjesto kuknjave i plača, čula se muzika. Sa dvije drugarice sam sjela na biciklo, djevojčice kao djevojčice otišle smo da vidimo mladu i onda da se vozamo kroz naselje. Odvezle smo se malo dalje niz cestu, dovikivale se, smijale i onda… čitav svijet se zatresao. Bukvalno. U dijeliću sekunde svijet se trese, oborena sam na zemlju, ustajem i trčim. Kažu instinkt za preživljavanjem je najjači. U ratu se taj instinkt posebno izoštri. Još naučiš šta da radiš u opasnim situacijama. Nije bitno što ti je deset godina, to znaš.

Potpuno nesvjesne toga šta se desilo, samo smo ustale i počele trčati u naselje, među kuće. Dok slušaš zvuk eksplozija, razmišljaš gdje se sakriti. Vrlo brzo vidimo nekog dobrog čovjeka, stoji ispred svoje kuće, maše nam i govori „Djeco, dolazite ovamo“. Ušle smo, slušale zvuk granata i čekale. U jednom momentu kroz prozor ugledale smo jednog jedinog čovjeka kako trči kroz naselje i osvrće se oko sebe. Bio je to moj stric koji je pošao da me traži. Poslije su mi ispričali kako je krenula mama, potpuno izgubljena, uspaničena u svom tom metežu, vrišteći gdje joj je dijete. Zaustavio je kum tražeći da mu pomogne. I sam ranjen, vukao je za sobom dvije teško ranjene žene. Kako je mama skupila snagu da u svemu tome brine o ranjenima, komunicira sa bazom Osmog odreda Specijalne brigade policije Republike Srpske, inače tatinom jedinicom, nikada mi neće biti jasno.

Nakon što smo se uvjerili da je granatiranje stalo, kroz neke livade smo otrčali do kuće. A tamo me dočeka drugi pakao. Tragovi krvi svuda. Ranjenici. U jednom ćošku sjede moji drug i drugarica iz razreda, oboje ranjeni. Dolaze auta, odvoze jedno po jedno u bolnicu. Na motoroli koja je tati ostala mama javlja u bazu šta se dešava. U jednom momentu se čuje neki nepoznat glas, govori: „Ćetnici, kako vam je bilo na svadbi?“ i bahato se smije. Ne sjećam se više šta se do kraja dana dešavalo. Kasnije kada smo otišli na mjesto pada prve granate između tri dječija bicikla našli smo rupu od ekspolozije. Ni dan danas mi nije jasno kako nas nijedan geler nije okrznuo. Neko kaže da smo imali sreće što je pala blizu, a geleri odletili u visinu, a neko da nas je samo čudo spasilo na Veliku Gospojinu.

Naveče smo na malom televizoru prikačenom na agregat gledali Dnevnike. Svuda vijesti o agresorskom piru na Markalama. U ćošku se vide oznake CNN, BBC. Osim na SRT, nigdje ni riječi o onome što se dogodilo na Ilidži. Čak i razumijem medije, ispred crkve se nisu baš u tom momentu zatekle kamere da snimaju krvoproliće. Ako je neko i snimao svadbu, vjerovatno je bacio bježeći da se spasi. Bilans žrtava je bio – 1 poginulo, oko 40 ranjenih. Kažem oko 40, jer me tako sjećanje služi. Pokušala sam, ali nigdje, baš nigdje na internetu nisam mogla naći podatke, niti jednu riječ, jedno svjedočanstvo o krvavoj svadbi na Ilidži 28.avgusta 1995. Rekli su mi da je poginula žena čiji je muž ranije ubijen u logoru Tarčin. Iza njih su ostala djeca. Dvadesetjednu godinu slušam o 28.avgustu 1995. u Sarajevu. O četničkoj agresiji, nevinim žrtvama.

Ovo pišem bez ikakve želje da umanjim žrtve tih ljudi. Oni su ostali da leže u krvi na Markalama, za njima je ostao neko da žali. Pišem i bez ikakve želje da spekulišem o tome sa čijih položaja je pala granata na Markale. Pišem, jer treba da znamo da se u isto vrijeme na mjestu nekoliko kilometara udaljenom desio drugi masakr koji više ni Srbi ne pamte, niti spominju. Ovaj dan se ni na koji način kod nas ne obilježava. Nema delegacija sa cvijećem, nema pompeznih naslova, kao što sam rekla nigdje nijednog traga. Na ovaj dan pokušavamo da ignorišemo ili da objasnimo da mi nismo krivi za Markale. Bili smo i ostali šampioni zaborava.

Ali 28.avgust negdje sigurno pamte djeca one nesrećne žene. Pamte mladenci kojima je to trebao biti jedan od najsretnijih dana u životu (mi Srbi baš nemamo sreće sa tim svadbama). Pamte one moje dvije drugarice koje su se sa mnom krile, pamte svi oni koji su svoju krv ostavili oko crkve u Blažuju. Pamtim i ja, koja sam godinama kasnije sanjala avione i bombardovanje koje je uslijedilo kao posljedica 28.avgusta, u okviru NATO akcije „Namjerna sila“. Većina ne pamti i zaslužuje zlatnu medalju u našoju omiljenoj disciplini – zaboravu.

Izvor: Frontal

Vezane vijesti:

Životna ispovjest Saše Radulovića: Kako su mi ubili oca oficira u Sarajevu

Ne zaboravi Dobrovoljačku ili tradicionalni godišnji susret žrtve i dželata