Gavrilo je odlučio onako kako je verovao! Nije, nažalost, dočekao slobodu o kojoj je toliko sanjao, ali ona je stigla!

„Jeste li videli onog Gavrila?! Pa, njemu se na faci videlo da je glup. Nije ni čudo što je napravio takvu glupost koja nas je skupo koštala“.
Reči koje mi je je onako „u poverenju“ pre neku veče uputio jedan beogradski taksista, odzvanjaju mi u ušima. Posebno danas dok, bar zvanično, slavimo Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Da, skupo su nas koštali Gavrilovi pucnji u Franca Ferdinanda i njegovu Sofuju, ali…
Znam, reći ćete sad – šta te briga šta misli neki taksista, ali…
Reći ćete – ima u Srbiji mnogo važnijih tema od te, ali…
Ona čuvena rečenica koju smo svi naučili u školi da je ubistvo austrijskog prestolonaslednika bilo povod, ali ne i uzrok rata, iščilila je izgleda iz glave ovog „mudraca“. I ne bi to bio problem da nije iščilila i iz mnogih drugih, pa i onih pametnijih od čoveka koji potpunom neznancu (meni) drži istorijski čas dok ga vozi od tačke A do tačke B.
Nisam istoričar, ne znam mnogo toga, ali mogu da pretpostavim po onome što sam do sad naučila, čula i pročitala da je Gavrilo Princip bio rodoljub, sanjar, idealista, romantični zanesenjak koji je verovao da će svojim postupkom promeniti život obespravljenih. Nije on, verovatno, razmišljao o svetu koji je jedva dočekao varnicu iz Sarajeva… da se zakrvi, po ko zna koji put. Taj mladić, gotovo dete, sanjao je o slobodi. O slobodi u kojoj nije rođen ni on, ni generacije njegovih predaka. I nije bio vođen velikosrpskim idejama (onako kako se one danas tumače) već željom da se južnoslovenski narodi oslobode austrijske čizme. Srbija je u tom trenutku bila slobodna i zato su sve oči željne slobode, s one strane Drine, bile uperene u nju.
Gavrilo je, kao i mnogi drugi revolucionari kroz istoriju, verovao da vredi žrtvovati život za ideju.
I učinio je to!!!
Učinio je čista srca, nadajući se promenama i boljim vremenima za narod kojem je pripadao, ali i za sve one koji austrijsku krunu nisu doživljavali kao svoju.
Gavrilo je pucao verujući u slobodu i sanjajući o njoj.
Da li je mogao pametnije postupiti?! Jeste, naravno! Poštedeo bi sebe užasnih muka kojima je bio podvrgnut u austrijskim kazamatima! Poštedeo bi svoju porodicu velike boli i progona. Najmanje verujem da bi poštedeo svoj narod stradanja jer sam prilično sigurna da bi do toga došlo i bez Gavrilovog atentata.
Odlučio je onako kako je verovao! Nije, nažalost, dočekao slobodu o kojoj je toliko sanjao, ali ona je stigla!
Sarajevski pucnji označili su početak kraja jednog moćnog i bezobzirnog carstva! Bili su istovremeno i kamen temeljac nove države koja je, na ovaj ili onaj način, opstajala više od sedam decenija!
Nije sve to mogao da predvidi golobradi mladić iz Bosanskog Grahova, ali…nadao se!!!
Čudile bi ga i ljutile mnoge stvari kad bi, nekim čudom, mogao danas da nas vidi!
Možda bi i sam za sebe rekao da nije bio baš pametan i razuman kad je uperio pištolj ka Beču, ali sigurno bi ga dotuklo kad bi čuo onog beogradskog „mudraca“ sa početka priče!
Ali šta ćete… život sasvim drugačije izgleda iz toplog automobila u slobodnom Beogradu 2025. godine i iz mračnog, siromašnog i vekovima porobljavanog bosanskog vilajeta 1914. godine!
Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš