SVJEDOČENJE I POSJET SLANI JOSIPA BALAŽA – JOŽE

Na slijedećoj pregršti stranica iznijet će nam svoje svjedočenje Josip Balaž, Joža, po narodnosti Madžar, sada penzioner u Daruvaru. Iz njegove lično pisane izjave, 9. 10. 1970. god. koja se nalazi kod SUBNOR-a u Pagu, drug Balaž navodi da je rođen 1912. god. u Goveđem Polju, općina Daruvar. Sa 6 godina ostao je siroče, bez oba roditelja. Otac mu je poginuo u I svjetskom ratu, majka, brat i sestra umrle su od »španjole«. Kasnije je Joža seljanima čuvao guske i svinje, a još kasnije i goveda. Za to je dobivao oskudnu hranu i spavanje u štalama. Njegov ujak, kao tutor uzima ga k sebi u Daruvar čim je navršio deset godina i tada je mogao raditi u uljari te dvoriti i čistiti veliki broj svinja. Tada je tek počeo pohađati osnovnu školu, koju je završio kao što je završio i tri razreda zanatske škole.

Godine 1932. uključen je u radnički pokret, a 1937. primljen je u K.P.

U ovoj knjizi, poslije Jožinog napisa – koji je ustvari rezime razgovora vođenog s njim na Pagu 1970. god, donosimo ujedno i odlomke samog razgovora zabilježenog na vrpci. Mi, koji smo s drugom Jožom razgovarali, nastojali smo podrijeti u detalje, pa je počeo razgovor s bolesnim i već starijim drugom bio za njega i naporan i težak, posebno zbog prebrzog prelaska s jednog na drugo područje. U nekim djelovima razgovora ponovo se govori i o onome što se već nalazi u njegovom spisu, ali je ovdje, zbog svježine razgovora, ipak dosta novog i neće smetati zanimljivosti i vjerodostojnosti (a do koje nam je najviše stalo) onome što smo već iz članka saznali.

Iz jedne i druge cjeline kaplje ponekad po koja nejasna okolnost – uprkos našeg dosta čvrstog zaključka – koja ni s ovim neće dokraja biti raščijana. Mi smo do sada sigurni za dva logora jer o njima znamo mnogo, imamo ih na centimetar izmjerene, ali Joža, svojim dokazivanjima nakon toliko godina, pomalo zbunjen položajima logora koje za davnog boravka kao utamničenik nije mogao slobodno razgledati onako kako ih sada, prvi put, gleda slobodan, a po godinama odmakao – otkriva treći logor koji mora da je bio jugoistočno od srpskog, tamo, u pravcu u kojem Joža pokazuje da su ih odvodili na kupanje među ježeve. Ovaj prostor nije bio u žici, već samo pod kontrolom mitraljeza i straža – mogao bi po mojme zaključku biti datiran poslije prvog augusta do negdje najdalje 20. VIII; nakratko, svega nekoliko teških dana; ili je bio toliko fluktuativan da se u njemu, što je stizalo, brzo otopilo te žice nisu ni bile potrebne, dakle, vrlo kratko za onoga tko je stigao. Uostalom, ni židovski logor, dok je Joža bio u njemu, nije sav bio u žici (sve do pred kraj, kako to tvrdi i dr Radan da su još zadnjih dana ukucavali žicu).

Slana, veliki dio Slane ostaje tajna i za onoga tko je u njoj boravio a kamoli za nas koji istražujemo čitava pola vijeka kasnije. Da li smo kod naslućivanja trećeg logora vrlo blizu istini, nismo sasvim sigurni, ali smo daleko zbunjeniji kad na suprotnom kraju posmatramo četvoroinaste, niskim kamenim zidom, obrubljene prostore, nekoliko njih, koji se jedan nad drugim nižu u oblasti Baške Slane, uvlačeći se uzbrdice u kratkom klancu koji pada prema plaži Baške Slane.

Ako je govora o nekoj (ili nečijoj)zaštiti, onda je grupa s Balažem – katolici – bila u neku ruku »zaštićena« nije odlazila na rad zbog čega se kod Jože u trideset godina izgubila predodžba o geografskom orjentiru, a nije – osim svakidašnjeg smrtnog straha i srahota koje su prijetile – ni ušla u njega dovoljno upečatljivo (onakva, kakva treba danas nama) osim ipresije golog i nepremostivog kamenjara, kamene stupice, malog prostora mora (u rukavcu Baške Slane) gomilom (ne) ljudskih slika koje ga i sada pri razgovoru dovode u stanje uzbuđenosti i lome mu tok kazivanja. Poslije Slane prošao je Joža još nekoliko logora i zatvora koji mu se miješaju u redosljed viđenog i doživljenog. Sve su to elementi građe kojoj treba ljudski pristupiti da bi je se shvatilo i na taj jedno mogući način doživjelo i utvrđivalo nesretno vrijeme. U vezi Balažovog izlaganja javile su se i neke nedoumice koje nas podstiču na mijenjanja (ili ne!) nekih dosadašnjih uvjerenja i stavova. Na pr. iz ondašnjeg kotara Grubišno polje, u logor »Danica« (Koprivnica), osnovanog upravo s ovim ljudima koji su pohapšeni noću 26/27 travnja 1941. god, dopremljen je srpski živalj u broju cca 500 muškaraca od 18 do 45 god. Tamo su za njima dospjeli i Židovi iz Zagreba i Tuzlaci i Pakračani, Daruvarčani itd.

Prema zapisu jednog preživjelog (radi mješovitog braka), učitelja Gojka Utješinovića, njih oko 3500 odvedeno je put Gospića. Već smo opisali, kako se u Gospiću, dosta proizvoljno, neke ukrcavalo na kamione za Jadovno a neke na druge, prema Oštarijama ili se svezalo u kolone i tjeralo pješice prema Karlobagu. Nije rečeno nigdje da su svi Tuzlaci iz iste grupe dospjeli do Slane kao što imamo i podatke da nisu ni drugi, iz istih grupa, dospjevši do Gospića pa i do Oštarija, stigli na Slanu. Ako nas Balaš uvjerava da je vidio u grede urezana imena (Popović, Popara… i kraj toga ime mjesta, Grubišno Polje) onda mu treba vjerovati. Tim više što imamo i svjedočenje bivšeg ustaše (kasnije partizana) Nikole Matijevića koji nam u svom iskazu (kojeg je dao 24. II 1946. pred Komisijom u Senju), nezavisno od Balaža i daleko prije njega, kazuje slijedeće: »… U mjesecu srpnju 1941. godine prijavio sam se u ustaše u Karlobagu. Mene su uputili u Slanu, a zatim u Metajnu… Čuo sam i vidio da ima i pravoslavaca za koje su ustaški vođe kazali da ih ima 1313 i po pričanju svi su pravoslavci bili najviše iz Grubišnog Polja i Pakraca…«

Matijević (r. 1923, u Prizni) bio je sirotinja koja je sigurno otišla u vojsku, u ustaše zbog tople juhe i vojničkog kruha kao što je mnogi među njima jednako tako dospio u ove redove ni ne znajući u početku gdje je dopao. On vjerojatno do tada nikada nije ni čuo za ime kotarskog središta Grubišno Polje i Pakrac i kad ih je povezao jednog s drugim, upamtio ih kao svoj odviše jaki užas, nije zaboravio njihovo ime pri davanju iskaza. Do ova dva iskaza moglo se živjeti u uvjerenju da su Grubišnopoljci ubijeni u Jadvonom. I nije se moralo pogriješiti. Enigma ostaje i dalje otvorena. Međutim, ipak je ovim iskazima dato vrlo jako uvjeravanje da su Grubišnopoljci nažalost stigli i u Slanu.

U SUBNOR-u Grubišno Polje popisana su imena svih odvedenih, po mjestima njihovog tadašnjeg stanovanja, pa njihovi žalosni brojevi izgledaju ovako: Iz Grubišnog Polja 142, iz Velike Barne 111, Gornje Rašenice 67, Rastovca 45… najviše poljoprivrednika; međutim, iz centra, iz Grubišnog Polja su i građanska i obrtnička zanimanja.

»… - kao predratni komunista uhapšen sam 24. 07. 1941. godine u Daruvaru zbog mojih aktivnosti koje su bile poznate žandarima i frankovcima. Još prije hapšenja primio sam od člana kotarskog komiteta KP, Lončar Mitra, iz Gornjeg Daruvara (koji još tamo živi . br. 80) letke »PROGLAS NARODIMA JUGOSLAVIJE NA USTANAK« koje sam do posljednjeg primjerka podijelio – raspačao. Proglas sam stavljao u džepove ljudima koji su svakodnevno dolazili u uljaru, iz okolnih sela. Po gradu sam ih ubacivao kroz otvorene prozore.)

Samnom su uhapšeni: Rudi Hanževački, Pongrac Mato članovi KP od 1940. godine, te član SKOJ-a Klubička Vlado i veći broj Srba od kojih se sjećam Kovačević Đure, Kovačević Pere, Matijevića, Milojević Svetozara, Miličić Pere, Gvozdić Blagoje, Bosanac Ljuboja, Sudar Nikice te Kocorepa i nekoliko Jevreja kao Rohlitz Oskar, Dragutin Goldberger, Vajs Josip, Rethy Gvido i Lukač. U ovoj grupi nas je bilo 22-25,

Istog dana, dakle 24. 7, 1941. godine prvim vlakom noću smo otpremljeni u Zagreb ja južni kolodvor. Tamo su nas pretovarili u dugački marvinski (teretni) vagon kojim smo krenuli nekuda u nepoznato i tek kad smo stigli na stanicu utvrdili smo da se nalazimo u Gospiću. Za cijelo vrijeme, prilikom ukrcavanja i vožnji i iskrcavanja iz vagona bili smo dobro čuvani od njihovog obezbeđenja gotovo kao špalir. Tako smo dotjerani u dvorište kaznionice u Gospiću. Ovo dvorište i cijela zgrada bilo je prepuno ljudi (naroda) da smo jedva utrpani među njih i stiskani kao u konzerve. Za kratko vrijeme jedan Daruvarski ustaša (zvali smo ga Popaj) dotjerao je 500 Srba sa Banije, koje su ustaše pohvatale po njihovim njivama (poljima). Kada nas je pri ulazu spazio, pljuvao je po nama, ćuškao i udarao kundakom i gnjusno psovao. U tom sveukupnom metežu i užasu sa prozora kaznione i svih kutova dvorišta prkosno su se orile pjesme kao »Budi se istok i zapad« i mnoge druge koje su nam podizale moral u tako jadnom stanju. Ovdje nismo dobivali nikakvu hranu, ali je drug Milojević Svetozar iz naše grupe imao nekog poznatog u Gospiću, koji nam je neznam ni kako doturio kukuruznu pogaču koju smo podijelili na zalogaje. Ako je netko trebao vršiti nuždu, morao je iz tog mravinjaka da zove stražara da mu to dopusti, jer čim bi ustaše opazile kakvo komešanje, odmah su pucali, na sreću u zrak. Četvrti dan od našeg hapšenja, ponedeljak 28. 7. 1941. najavljen je pokret iz kaznionskog dvorišta. Kolona kamiona stajala je pripremljena, te su nas svirepo tjerali iz dvorišta i ubacivali u kamione, ritali su nas kao stoku, opet udarali kundacima, urlali psovali i samo brže, brže. Napominjem da sam grupu nagovarao da se čvrsto držimo na okupu da se ne uspiju prepoloviti i tako je naša grupa uspjela da ostane zajedno osim 3-4 Jevreja kojima to nije uspjelo. Jedan za drugim, kamioni su odlazili u raznim pravcima. Kasnije smo čuli da je većina kamiona otišla za »Jadovno« a danas svi znademo da je to bila ljudska klaonica. Naš kamion je vozio na vrh Velebita gdje se je nalazilo 4-5 kuća i zvali su to Velebitske Oštarije.

Iskrcali su nas u jednu štalu gdje nije bilo stoke ali je bila puna đubra. Tu smo i mi vršili nuždu, sjedili ili ležali do poslije podne. Tada je došao veći broj ustaša postrojili su nas i pješice su nas tjerali u nepoznato. To je bio marš u pakao. Tada, kada su nas ustaše dobili u kolonu prebijanju kundacima nije bilo kraja. Nije bilo čovjeka sa čitavim rebrima. Svi redom, isto kao i ja, nastojali smo pritajivati jauke od boli, jer bi tada dobili još više udaraca.

Između nas, svojim lijepim i velikim stasom isticao se Miličević Perica, sportaš-nogometaš-golman. Njega su tukli da su ga prebili da nije uopće mogao stati na noge, te smo ga nosili u deki, mijenjajući se. Gvozdić Blagoje umirovljenik financ. nosio je bradicu. Mi smo ga još u Gospiću opominjali da obrije bradu, jer je s njom ličio na pravoslavnog popa, ali nije pristao i tvrdoglavo to odbijao. Naše pretpostavke su se obistinile. Ustaše su ga smatrali popom, putem su mu čupali bradu sa komadićima mesa i stalno je krvario.

Često su nas zaustavljali na pogodnim mjestima zaklonjenim od pogleda uz samu cestu i vršili pretrese. Ljudi su još imali satove, prstenje i novac a ustaše su sve oteli. Činilo im se malo, pa su nas od bijesa zlostavljali sve više. Udarac za udarcem i puknuto novo rebro. To divljanje je trajalo sve do Karlobaga.

U Karlobagu, prije nego što smo ukrcani u čamce došao je Maks Luburić koji je zapovijedao svim logorima i počeo odvajati Židove, Srbe i »Katolike«. Kada je vidio nas nekoliko, »Katolika« Luburić se strahovito razbijesnio i vikao da smo komunisti i da će nas sve postreljati. Matijević i ja smo ga uvjerili da dobro poznajemo daruvarske ustaše, da s njima od prije rata igramo nogomet, što je ustvari bila istina, jer sam stanovao kod samog nogometnog igrališta. Lopte i dresovi su po partijskom zadatku dani na čuvanje kod mene, te sam igrao sa omladinom. Kako je kler imao veliki uticaj na omladinu, ja sam putem nogometa mnoge odvratio od križarskih sastanaka. Luburić je zatražio da navedem ustaše koje poznajem. Ja sam ih nabrojao, sve, jer je Daruvar bio tada mali gradić i svi smo se međusobno poznavali. Tada se Luburić umirio i rekao, »vidjećemo što ću sa vama«.

Tako su Židove i Srbe ukrcali u čamce, svaku grupu posebno, kao i nas »katolike«, i svaki je čamac otplovio u drugom pravcu, ali svi prema Pagu. Stigli smo na Pag i iskrcani smo na jedno mjesto gdje su se nalazile dvije barake većeg razmjera. To su zapravo bile nastrešnice čvrsto građene, ali bez bočnih zidova. U daljini su se nazirale joše neke barake i prostor oko njih je bio oivčen visokim plotom bodljikave žice u razmaku od 10 cm a između tri reda takvog plota nalazili su se smotkovi bodljikave žice zv. bubnjevi. Pričalo se je da nas na ovom mjestu ima 500 a cjelodnevno sledovanje hrane je bilo 20 kg krompira i 10 kg brašna. Neoljušteni krompir stavljen je kuhati i na njega je naliveno razmućeno sirovo brašno i ta bijel vodena kašasta i odvratna hrana bila je cjelodnevni obrok od čega se većina ljudi razbolila od dezinterije. Ta naša grupa Daruvarčana bila je ovdje smještena među nepoznate Jevreje, same trgovce, koji nisu mogli podnijeti takovo jelo i strašnu glad. Poviše baraka, takoreći iznad glava nalazila se jama – latrine u koju su se izljevale vječne pune kible fekalija; no nisu svi ni stigli na kiblu ili do latrine jer krvavi proljev ne dopušta čekanje na red. Ljudi su bili zamazani od fekalija i na njima kao i svagdje okolo su se sakupljali rojevi muha i zaudarao je nesnosan smrad koji se širio u sve strane, a napose pod krovom nadstrešnice. Epidemija dezinterije i glad iscrpljivali su ljude, te je svakodnevno netko nađen mrtav. Kuda su mrtvace odnosili ili sahranjivali ne znam.

Jednoga dana, ustaše su nas ponovo premjestili i smjestili u one barake koje su bile tako čvrsto ograđene kako sam napred naveo visokim trostrukim plotom sa žicom i žicom između redova. Tamo nismo nikoga zatekli, ali po urezanim imenima i prebivalištima to su bili Srbi iz Grubišnopoljskog kotara (susjedna komuna Daruvara). Odavde smo imali bolji pregled na cesti, te smo svakodnevno vidjeli pokrete zatvorenika u raznim pravcima, tako sam prepoznao Srbe i Židove iz okolice Daruvara, bilo da su uhapšeni prije ili kasnije.

Odavde su nas vodili – gonili svakodnevno na »kupanje« u jednu uvalu koja je bila prepuna ježinaca od kojih se dno crnilo, ali kad su nas otjerali u vodu dobro se crvenila od ljudske krvi. Ljudi su zapomagali od silnih bolova, ne samo od prebivenih rebara, već od uboda, a tako je to trajalo cijelo vrijeme dok smo bili na Pagu. Jedan drugome smo vadili bodlje, mnogima je pomogla čista slana voda, a mnogima su se zagnojili ubodi, a mnogi su umrli od trovanja.

Tamo, kuda smo se svi morali ići kupati, židovska djeca su donosila otpadke iz ustaške kuhinje da izliju u more. Kada su to izlili tada su se na te otpatke bacili i hvatali taj otpad u ručice i gutali. Oglodane kore od lubenica bile su za njih neopisiva poslastica. I danas taj prizor imam pred očima, pa osjećam muku. I mi smo bili beskrajno gladni, ali smo imali svijest i ponos, što jadna djeca nisu mogla imati. To je za ustaše bio bajan prizor, tako da su te događaje slikali sebi za uspomenu.

Jednoga dana je iz Banjaluke stiglo oko 500 Srba. Oni su morali odmah podići baraku. To je bilo malo dalje od nas. Lijepa baraka je bila vrlo brzo gotova, a između njih je bio jedan dobar harmonikaš, sa prekrasnom harmonikom kakvu do tada nisam vidio. On je cijelo vrijeme svirao i pjevao i nastavio dugo u noć. U jutro kad smo ustali nije bilo ni barake ni ljudi. Progutala ih je noć i nigdje nije ostao ni najmanji trag, kao da je to bio samo san.

Odjednom se među logorašima proširila vijest, da u Slanom narod ima dosta sira i da bi ljudi prodali. Vođe grupe – logoraši su sakupili novac i tražili dozvolu za odlazak u kupovinu. Donijeli su velike količine sira s time da se dnevno smije pojesti samo jedna kockica. Za dva dana došao je Luburić sa svojim koljačima oteo sav sir i imao je tačno obavještenje tko ima novaca; i tako je sakupio veliku svotu novca koju su Židovi imali ušivenu neprimjetno u svojim odijelima. Po svemu sudeći, to je bio podmetnut mamac na koji će izgladnjeli nasjesti.

Jednog dana počelo se šaputati da su se u blizini otoka pojavile engleske podmornice. Ustaše su počeli da nas prebacuju na kopno i tada sam tek primjetio da nas tamo^[15] ima vrlo mnogo, rastrskanih po kamenjaru, ne znajući jedni za druge. No, u Karlobagu nas je preuzeo neki talijanski oficir, smjestio u kamione i bez maltretiranja dopremio u Gospić na stanicu, gdje su nas ponovno preuzeli ustaše. Svi smo se čudili takvom postupuku, no čuli smo da će te predjele zauzeti italijanska vojska i da nas treba što prije ukloniti odande.

Putem ne sjećam se gdje, našoj grupi iz Daruvara priključeni su i hapšenici iz Karlovca i to: Krznar Ivo, Klemenčić Miroslav, Gregorić Zvonko, Torbar i Korpar čijih se imena više ne sjećam. Tokom razgovora i ponašanja putem i po daljnjim logorima kroz koje smo zajedno prošli, utvrdio sam da su to bili također predratni komunisti članovi KP.

Od Gospića ponovo put u nepoznato. Putem su vagonima sa logorašima, pripajani za raznim stanicama novi vagoni; na nekim manjim stanicama gdje je to bilo moguće, izlijevane su kible sa fekalijama. U tim pripojenim vagonima bili su Židovi i Židovke koji su bili strahovito zaprljani od izmetina, tako da nisu ličili na ljude. I tako se nastavio put za još strašnije patnje.

Na Pagu sam bio oko mjesec dana, a pošto sam poslije Paga prešao još kroz 5 logora, smatram da je Pag bio prvi logor u NDH, osim postojećih kazniona.

U veljači 1942. godine, sastao se je i Hrvaski Sabor NDH i valjda u povodu i značaju toga i radi propagandnog dejstva u Hrvatskom narodu, donio akt o pomilovanju određenog broja logoraša.

U grupi od 49. logoraša iz Jasenovca koji su postrojili našao sam se i ja, i odveli nas u Zagreb. Doveli su nas u glavni ustaški stan, to je tamo gdje je sada studentski dom, kod muzeja revolucije ili, kako su tada zvali, kod džamije.

Kada smo došli tamo, jednostavno su nam rekli da smo slobodni i da možemo ići kući. Ni mi nismo vjerovali tome. Sjećam se da sam kod vođe naše grupe intervenirao da nam daju nekakvi dokument, kojim ćemo moći slobodno otići kući. Na ovo je vođa grupe intervenirao (iako je reagirao), da se ja uvjek nečega sjetim. Dobili smo propusnicu za slobodno kretanje do kuće, s preporukom da nam na putu i kod kuće ne prave nikakve smetnje.

Eto, to je bila sretna okolnost kako sam preživio i izašao iz ustaškog logora na slobodu.«