Stojan Stojaković
Banjaluka
Svjedoči:
Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga rođenja.
Selo Slabinja je bilo jedno od većih i razvijenih sela toga kraja, tj. između: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Kozare. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa nekoliko stotina đaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izučavanjem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. "školaraca" (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i učiteljskim školama). U ovom selu je među prvim, u selima tog područja, osnovana zadruga kako bi se spriječilo "lihvarsko" ponašanje privatnih trgovaca. U sklopu zadruge je osnovana i biblioteka. Poznat je bio i tzv. Slabinjski zbor, koji se održavao svake godine, a zvao se "Ilindanski zbor" (2. avgust), u Cintoru (prostor između crkve i škole, koji je bio zasađen višedecenijskim lipama i hrastovima) koji su posjećivali i žitelji šireg područja.
Intenzivno se obrađivala zemlja i svako domaćinstvo se bavilo ratarstvom i stočarstvom, ali je dominirala proizvodnja za vlastite potrebe. U promet se davalo samo onoliko koliko je obezbjeđivalo nabavku neophodnu za domaćinstvo, plaćanje poreza i drugih dažbina.
Selo je imalo i nekoliko zanatskih radnji: šnajderske, obućarske i kovačke djelatnosti.
Moj djed Stojan i baka Miljka imali su četiri sina i dvije kćeri, od kojih je na posjedu ostao samo moj otac i vodio domaćinstvo. Ostala braća su imala druga zanimanja, a sestre su se rano udale u susjedne zaseoke.
Djed Stojan (1870-1929) je bio zaposlen kao putar na relaciji Komlenac-Bačvani. Ostala je poznata "njegova" aleja oraha zasađena na toj relaciji. Poslije njegove smrti baba Miljka je ostvarila penziju. Bila je prvi porodični penzioner na tom području.
Baba Miljka (1871-1949) je bila veoma vrijedna i vitalna žena koja se sa dosta umijeća bavila kućanstvom (kuhanje, uzgoj živine, svinja i krava), vodila brigu o unučadima. Naročito se trudila da ima najbolju bašču i obezbijedi zimnicu. Bila je poznata i po tome što je sakupljala i ljekovite trave i dosta uspješno ih koristila. Od 1941. godine ostala je jedini staratelj za unučad, okupljala ih i usmjeravala.
Stric Vasilija (1904-1941), bio je profesionalni žandar i sa svojom porodicom živio na području Bijeljine i Brčkog. Po izbijanju rata sklonio se u Slabinju. Odmah se priključio ustanicima i poginuo u prvom napadu ustanika na Dubicu 1941. godine.
Stric Sava (1905-1945), je završio šnajderski zanat i u Sarajevu imao svoju samostalnu šnajdersku radnju. Do rata nije se ženio. Svima nama je ostao u sjećanju zbog toga što je svim članovima porodice za svaku Novu godinu donosio novo odijelo, a uspješnim đacima i posebne poklone. Za vrijeme rata nije se znalo za njegovu sudbinu. Nakon oslobođenja smo saznali da je u decembru 1944. godine uhapšen od strane ustaša. Otjeran je u logor Jasenovac i u januaru 1945. ubijen.
Tetka Milica (1906-1975) se udala u zaselak Rakovača u porodicu Dragaš. Ispoljavala je sve osobine svoje majke Miljke (vrednoća i briga o porodici). Za vrijeme Kozarske katastrofe bila je sa svojom porodicom sa djecom u privremenom logoru u Prijedoru, iz koga su joj odrasliju djecu hrvatske vlasti poslale na prinudni rad u Njemačku, a ona s mlađim u Slavoniju.
Moj Otac Miloš (1902-1941) bavio se poljoprivrednom proizvodnjom. Oženio se Milicom (1908-1937) iz zaseoka Iškovac, iz porodice Budimir. Imali su troje djece: Stojana, Cviju i Ljubicu. Mama je iznenada umrla, pa su ostala sitna djeca, te je baba Miljka insistirala da se otac ponovo oženi Ljubom iz sela Babinjac sa kojom je imao djecu: Boška (1938-?), Pavu (1940-?), čiji tragovi se gube u hrvatskom logoru Caprag kod Siska. Maćeha je iz sabirnog logora Prijedor transportovana na prinudni rad u Njemačku.
Naše domaćinstvo je imalo: oko 100 ari obradive poljoprivredne zemlje i cca tri ara šume (bukva, hrast, kesten); prostranu kuću, zgradu, štagalj, svinjac, kokošinjac i ostale nus objekte; kompletnu opremu i oruđe za obradu zemlje; stočni fond: zaprežne konje, krave, svinje, kokoši guske i patke. Kraj same bašte je proticao potok Čapaja, a kraj luka rijeka Slabinja.
Tragedije koje su se dešavale na području Bosanske Krajine u toku Drugog svjetskog rata su brojne i skoro identične za čitavo područje (veliki broj stanovnika je poginuo ili je ranjen, sela spaljena, stočni fond uništen i sl.).
Za vrijeme Kozarske katastrofe svi članovi naše porodice, sa najnužnijim stvarima, su izbjegli u planinu Kozaru, i za vrijeme trajanja opsade živjeli u uslovima permanentnog svakodnevnog granatiranja i bombardovanja. Za čitavo vrijeme ofanzive neprijatelja na Kozaru, naša porodica, rodbina, prijatelji i komšije su se nalazili na lokaciji "Pašinih konaka". Za vrijeme artiljerijskog napada i avionskog bombardovanja skrivali smo se iza drveća. Tako se sjećam da je jedna granata pala na drvo gdje smo bili skriveni i nije eksplodirala. Isto tako, sjećam se da je tih dana često padala kiša, što je posebno otežavalo život u izbjeglištvu. Ishrana nije mogla da bude organizovana, nego su se porodice i rođaci samoorganizovali, te su koristili ono što su sa sobom donijeli uz stočni fond koji su imali na raspolaganju.
Svakodnevno smo očekivali izlazak iz okruženja. Međutim, iz dana u dan nade su bile sve manje. Počelo je skrivanje u najnepristupačnijim uvalama. Tako se desilo da je naša porodica bila zarobljena u jednoj uvali. Hrvatski vojnici su nas istjerali i postrojili na jednoj čistini. Očekivali smo da će nas streljati. Međutim, stiže naredba da nas otjeraju u Prijedor. U Prijedoru smo bili smješteni u improvizovani logor Ciglana, koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Napominjem da su u tom logoru bile zatvarane samo žene (uglavnom starije) i djeca. U logoru smo dobijali vrlo oskudne obroke hrane, uglavnom supu, tako da smo se mi, malo odraslija djeca, provlačili ispod žica, i u susjednim praznim rovovima tražili bilo šta što se moglo koristiti za ishranu. Sjećam se da smo u tim rovovima, uglavnom, nalazili ubuđale komade hljeba, koje su ostavili vojnici.
U logoru su logorske vlasti tražile da se djeca odvoje i odvedu u posebne logore. U našoj porodici je dogovoreno da se ja i moj najmlađi brat Boško (4 godine) i najmlađa sestra Pava (2 godine) odvojimo, a ostala djeca ostanu sa babom Miljkom.
Nas, odvojene za tzv. dječiji logor, potrpali su u kamione i preko Banje Luke otpremili u dječiji logor Sisak - Caprag (tzv. Sokolana). Još mi je u sjećanju da nas je od Prijedora do Banje Luke u kamionima stalno pratila kiša, a da su nas u Banjoj Luci, na glavnoj željezničkoj stanici (sada zgrada Muzeja savremene umjetnosti) dočekale i nahranile žene organizovane preko Crvenog krsta.
Iz Banje Luke su nas otpremili u dječiji logor Sisak (Caprag - Sokolana), ograđen žicom. Bili smo toliko iscrpljeni da se nismo mogli kretati, a nama odraslijima bilo je zabranjeno da se približavamo ogradi i kontaktiramo sa građanima koji su navraćali i donosili hranu, a mlađa djeca se nisu ni mogla kretati i prilaziti žici da bi mogli primati hranu. Nisam mogao da ocijenim motive građana koji su obilazili logor, tj. da li su to bili humani motivi - da se djeca nahrane, ili neki drugi. Meni se desilo da me je iz logora uzeo Knežević Mile i odveo svojoj kući u selo Cepeliš kod Petrinje, sa ciljem da obavljam poljoprivredne poslove (briga o stoci, i poslovi oko obrade zemlje). Taj Knežević Mile je bio pružni radnik na relaciji Petrinja-Sisak. Imao je tri sina koji su bili ustaše, od kojih je najmlađi Jure, čitavo vrijeme rata bio angažovan u logoru Jasenovac. Porodica Knežević je u toku rata došla iz Like (Malovan) i smještena u Cepelišu, u kuću Srbina za čiju sudbinu nisam uspio ništa saznati. Inače, u selu Cepeliš je živjelo uglavnom hrvatsko katoličko stanovništvo.
Kod ove porodice sam ostao čitavo vrijeme rata, obavljao sve poljoprivrdne poslove. Niko me od članova porodice, pa i sinovi, koji su povremeno dolazili na kraće odsustvo, nije maltretirao. Čak su me u šali zvali "Staljin". Radio sam i trpio, jer to je bila borba za preživljavanje.
Tako sam u ovoj porodici ostao oko dvije i po godine, bez ikakvih vijesti o svojoj porodici i prilikama u svom rodnom kraju.
U dječijem logoru u Capragu uglavnom su se nalazila mala djeca. Samo nas nekoliko smo imali sedam i više godina. Svi smo bili malaksali zbog teških uslova života: bježanja u planinu Kozaru i boravka u sabirnim logorima. Osjetile su se i posljedice našeg odvajanja od roditelja i rođaka, koji su razaslani u druge hrvatske logore ili poslani na prinudni rad u Njemačku.
U našem logoru bilo je zabranjeno nama odrasloj djeci da prilazimo ogradi od žice i da razgovaramo sa posjetiocima koji su iz raznih razloga obilazili logor. Neki su dolazili i donosili djeci razne prehrambene artikle. Moj brat Boško (četiri godine) i sestra Pava (dvije godine) stalno su bili stisnuti oko mene.
Meni se urezao u sjećanje događaj kada sam jednom prilikom zagalamio na brata Boška i grubo ga nagonio da se digne i ode do ograde kako bi mogao da dobije nešto za jelo, a on nije mogao da se pokrene. Ta scena mi se kasnije često pojavljivala u sjećanju. Noću sam se budio, oznojen i uzbuđen od sjećanja na taj događaj.
Čim su jedinice NOR-a stigle i oslobodile ovaj region i protjerale ustaše preko Kupe, ja sam se pješice (Petrinja-Kostajnica-Slabinja) vratio u svoje selo. Na zgarištu kuće našao sam babu Miljku (80 godina), brata Cviju i sestru Ljubicu. Otac je streljan u Jasenovcu, a bratu Bošku (4 godine) i sestri Pavi (2 godine), koji su iza mene ostali u logoru Sisak, gubi se svaki trag.
Poslije rata smo na razne načine pokušavali da saznamo za sudbinu nestalih članova uže porodice, a i drugih rođaka (preko Crvenog krsta, rubrika u "Areni", usmenih konsultacija i sl.), ali bez rezultata.
Već sam napomenuo da sam na sve moguće načine pokušavao da saznam istinu o sudbini moga brata Boška, četiri godine starog i sestre Pave, koja je imala dvije godine. Oni su iza mene ostali u logoru Sisak (Caprag, Sokolana). No, stalno je bila prisutna nada da ću nešto saznati. Ova preokupacija je bila stalno prisutna i kod svih mojih preživjelih rođaka. Dok sam se nalazio na studijama u Sarajevu, iz Banje Luke mi javljaju da je u dnevnoj štampi objavljeno da se u Beogradu rasformirao Savezni centar ratne siročadi i da se djeca raspoređuju po republikama prema podacima o njihovom porijeklu. Dat je i spisak djece sa poznatim ličnim podacima (ime, starost, kako su se izgubila od porodice, šta su završila od škole dok su se nalazila u ovom centru). U spisku djece koja dolaze u Sarajevo nalazi se i dijete čije je ime Boško, kojeg su našli u snijegu 1943. godine u okolini Bosanskog Novog i koji je završio tokarski znanat. Saopšteno je da će djeca iz BiH stići vozom u Sarajevo.
Ja sam tada bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kao stipendista RDI "Grmeč” iz Drvara i preostalo mi je samo nekoliko mjeseci da završim studije i da se zaposlim u firmi čiji sam stipendista.
Bez obzira na šture podatke o Bošku, koji je u jesen 1942. godine ostao u logoru Caprag, a 1943. godine "pronađen" kod Bosansog Novog, pokušao sam da i ovu priliku iskoristim ne bih li našao brata, kojeg nisam vidio 14 godina. Znao sam da je moj brat imao malu brazgotinu na desnom obrazu. U međuvremenu sam pokušao konsultovati ljude koji bi mi mogli pomoći da ne pogriješim. Jedan ljekar mi je savjetovao da obratim pažnju na utisak koji dobijem kod prvog kontakta sa njim (uzbuđenje i slično). Ja sam razmišljao da neću njemu ništa naškoditi ako ga prihvatim kao brata, a mogu mu samo pomoći da se snađe u životu i da se osjeća sigurnije, da ga zaposlim u firmu čiji sam i ja stipendista i u kojoj ću i sam raditi, jer su radnici njegove struke potrebni. Mogu mu samo pomoći da organizuje svoj život, da se lakše adaptira u novim uslovima. Ja ću našim rođacima reći da je naš i da ga prihvate kao rođaka.
Kada je najavljeni voz stigao, susreo sam se s Boškom. Odmah mi je djelovao kao stranac (nije imao brazgotinu na licu), ali sam se trudio da on to ne osjeti. Odveo sam ga kod sebe gdje sam kao podstanar stanovao, a hranio sam se u studentskoj menzi (dijelili smo moje obroke). Kako ovakva situacija ne može dugo trajati, a meni je trebalo još nekoliko mjeseci da završim studije, predložio sam da ga odvedem u rodno selo Slabinju, da ga upoznam sa preživjelim bližim i daljim rođacima i da tamo ostane dok ja ne diplomiram, pa da zajedno idemo u Drvar.
Odvedem ga u Slabinju, rođaci prihvate moje sugestije da je on naš rođak i da bude kod njih dok ja ne završim studije. Ja se vratim u Sarajevo, a Boško za nekoliko dana opet dođe k meni. Pokušao sam da ga zaposlim u "Famosu", ali nije htio da radi. Ponovo sam ga vraćao u Slabinju, a on se opet vraća k meni. To se ponavljalo više puta, i već sam počeo da gubim strpljenje pokušavajući da nađem izalaz iz ovakve situacije. Kada sam ga posljednji put odveo u Slabinju i od njega tražio da ne dolazi u Sarajevo, već da čeka dok ja dođem po njega, on je u susjednom selu upoznao djevojku i odlučio da se priženi.
U međuvremenu je morao da se javi na regrutaciju. Upućen je na odsluženje vojnog roka u Daruvar. Tamo se slučajno sreo sa svojom rođenom majkom, koja je u toku rata iz sabirnog logora deportovana na područje Daruvara. Od tada se sa njim prekida svaki kontakt.
Ja sam 1958. godine (vodeći ekskurziju maturanata srednje Ekonomske škole iz Drvara u obilazak željezare Sisak, koja je podignuta na terenu Capraga) imao priliku da u kancelariji SSRN Sisak vidim i pregledam logorske knjige i tu vidim da sam i ja umro. To ukazuje na to da su hrvatske vlasti namjerno zatirale tragove male djece, koja nisu znala za svoja prava imena i prezimena, a data su hrvatskim porodicama, te im se tu gubi svaki trag i bivaju asimilirani. (Sjetimo se slučaja Božidarke Frajt, koja je tek nakon 30 godina saznala za svoje porijeklo, tj. da je srpsko kozaračko siroče.)
Posljedice svih tih ratnih zbivanja teško je ocijeniti. To nije samo gubitak četiri godine u normalnom razvoju, prinudno doživljavanje groznih ratnih scena, gubitak najbližih rođaka, život u vanrednim (nepovoljnim) uslovima, adaptacija novim uslovima života i sl. Zato je u pravu Radivoje Lola Đukić kada kaže: "Ko nije doživio rat, taj ne može znati kako je lijep mir".
No, i taj poslijeratni mir je specifičan: život u domovima ratne siročadi, intenzivno učenje bez adekvatnih učila i literature, i školskih učila i dr. Kada se tome doda i stalni osjećaj da nemaš ni najbližih rođaka, da se moraš sam snalaziti i postavljati svoje životne ciljeve u okolnostima koje moraš uzimati u obzir.
Po povratku iz zarobljeništva i nađenog stanja na zgarištu kuće, u septembru 1945. godine sam smješten u internat u Dubici, gdje sam završio nižu gimnaziju, te 1947. godine usmjeren da učim Ekonomsku školu u Banjoj Luci. Bio sam smješten u đačkom internatu. Ovu školu sam sa uspjehom završio 1950. godine. Nakon toga bio sam raspoređen da radim u ŠIP "Grmeč" Drvar na poslovima računovodstva finansijske struke. U ovaj kolektiv bio sam dobro primljen, i u toku rada mnogo sam naučio. Nakon dvije godine rada u ovom poznatom privrednom poslovnom sistemu, organi upravljanja su mi odobrili stipendiju da nastavim školovanje na Ekonomskom fakultetu, koji sam završio 1957. godine u Sarajevu. Kada sam se vratio u Drvar, određeno je da radim kao profesor na Ekonomskoj školi u Drvaru na predmetima: Politička ekonomija i Ogranizacija i ekonomska poslovanja.
Nakon izvršene obaveze kao stipendiste, vratio sam se u privredu i od 1959 do 1980. radio na poslovima rukovodioca sektora, ili kao člana KPO u velikim poslovnim sistemima. U međuvremenu sam magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu na temu: "Organizacija i usmjeravanje naučnoistraživačke i inovacijske djelatnosti u SR BiH".
U 1980. godini primljen sam u radni odnos na Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, na kojem sam predavao predmete "Organizacija preduzeća" i "Kadrovski menadžment". Na ovom fakultetu sam radio do 30. 11. 2000. godine, kada sam zbog starosti i nakon 41 godinu ukupnog radnog staža, otišao u penziju. Na fakultetu sam stekao zvanje redovnog profesora. Bio sam i voditelj postdiplomskog studija i mentor na izradi i odbrani magistarskih tema i doktorata.
U koncipiranju prethodnog teksta nisam se pridržavao ponuđenog koncepta, uglavnom, iz razloga što sam imao u vidu da u mom kraju (Kostajnica, Novi i Knežica) nisu pisane nikakve publikacije, a na tom prostoru su nastale ogromne promjene u odnosu na stanje koje je bilo prije Drugog svjetskog rata (broj stanovnika, domaćinstava, djece...), bez obzira na to što je asfaltiran glavni put, uvedena struja i slično. Iz tih razloga sam, na osnovu sjećanja od prije 65 godina, pokušao da dam neke podatke. Ja, koji sada u selu nemam nikoga od rođaka, samo sam prije 30 godina poveo svoju porodicu da vide gdje sam rođen, ali im nisam mogao pokazati kuću i upoznati s nekim od rođaka.
Ova akcija me potakla da s nekolicinom prosvjetnih radnika koji sada žive u Banjoj Luci, pokušamo detaljnije istraživanje nastalih promjena.