Srbi Bilogore kontroliraju ceste

„I Bilogorci su počeli da ponešto rade. Prekjučer su uhapsili neke izviđače u Velikoj Peratovici, a jučer još nekoliko na cesti za Viroviticu. Jedan nije stao sa vozilom pa su ga ranili i zarobili. Zenge su blokirale Grubišno na dva mjesta – prema Bilogori i u Velikim Zdencima. Sve legitimiraju, Srbima oduzimaju dozvole i oružje, potvrde ne daju. Obukli su veliki broj domaćih u uniforme zengi i dali im oružje. Namjere im ne znamo. Po Srbe sigurno nisu dobre, a u nešto će krenuti. Još sutra nemoj ići tamo. Nema potrebe da žuriš, a ja ću ti se javljati. Večeras imam važan sastanak na Zvečevu. Morat ću ranije krenuti za Vučjak“, ispriča mi Milan. Za ručkom se vodio uobičajen razgovor, za vrijeme u kome živimo, uz nagađanja i predviđanja. Žene su se dale na poslove u kuhinji da čika Peri ostave sve u redu. Svi skupa smo popili kavu i počesmo se spremati za odlazak. Milana sam još jednom zamolio da bude ažuran, a ja ću mu se poslije napuštanja Daruvara prvom prilikom javiti preko Bose i Milene. Zaželio sam mu ratnu sreću, a on meni reče: „Čuvaj se“!

Iz Daruvara sam se javio na dva telefona u Grubišnom i pitao za novosti. Nisam saznao ništa više od onog što sam znao. Bosa je nazvala sestru u Banjaluci. Tamo nema posebnih novosti. Tako je i sa vijestima iz Zagreba koje je dobila Milena. Bosa je još jutros iz zamrzivača izvadila fazana i sad ga priprema za večeru. Poslije lagane juhice, jeli smo špikovanog fazana uz sav prilog koji se tu podrazumijeva. Uz vino, dao sam komentar: „Sve je lijepo i dobro, samo da nema ovih na rat smrdećih događanja“! Večer smo završili kao i obično – sa iritantnim TV-programom.

Bosa se ujutro neosjetno izvukla i otišla na pijacu i po novine. Pijaca je podaleko, pa nam baš nije bilo pravo što je otišla pješice. Da idemo pred nju, ne znamo kojim putem će se vraćati. Uključio sam televizor, a Milena donese kavu i rakiju. Kroz smješak reče: „Eto i rakija da kava ne bude udovica“. Prošao je gotovo čitav sat dok se Bosa vratila. Kuhamo ponovo kavu da se Bosa malo odmori. Iznosi nam utiske iz grada i priča koga je srela i šta je čula. Pričala je uglavnom sa našim svijetom. „Oni drugi prolaze bez pozdrava, kao da se ne poznamo. Nezamislivo“, ogorčeno priča. „Da, da, sve to ide iz centrale i oni to uvažavaju. Tako je i u Grubišnom, i u Orlovcu, i u Zdencima“, dodam ja. Razgovor se vodio uz obilnu marendu. Zaključili smo da ručak bude i večera. U Vjesniku orkestrirana antisrpska kampanja, gomila uvreda. I Srbi u Hrvatskoj su „agresori na samostalnu i neovisnu hrvatsku državu“. JNA je „srbokomunistička oružana sila koja hoće uništiti mladu hrvatsku državu i demokraciju“. List Politika muči se sa nekakvim brigama svih naroda i narodnosti. Ne pozna više ni samu sebe, a ni uloga joj nije jasna. Ne komentiram ništa glasno, ali usput slušam razne, uglavnom ugodne, kulinarske rasprave i sadržaje. Ne otklanjam ni jednu ni drugu kuhinju, jednu čitam, a drugu slušam… Kad, zazvoni telefon.