Realizacija politike HDZ-a u Grubišnom Polju
Sve se ovo dosljedno odražava na ovdašnjoj političkoj i društvenoj sredini. Pozicija Srba i svakog pojedinca u Grubišnom Polju može se ocijeniti kao nesigurna, na granici kritične. Preseljenje u Srbiju postaje aktualno u svakom međusobnom razgovoru Srba. Prve laste već odlaze. Javlja mi se ideja da bi konačno trebalo dostojno obilježiti pedeset godina genocida nad Srbima Bilogore koji se dogodio 26. i 27. aprila 1941. godine. Ranije je postojala ploča na bivšoj željezničkoj stanici, a sada je to zgrada građevinskog poduzeća pa je neka druga, manja ploča postavljena sa ulične strane. Onda je ona prva ploča polupana i nestala. Prošle godine, na tu žalosnu godišnjicu našao se tu Božo Miljanović, nekoliko baka i žena i ja. Smislio sam nekakav program ili red vožnje da se to realizira.
Predložit ću to Savezu boraca i zahtijevati sastanak na kome bi se formirao Odbor za obilježavanje pedesetogodišnjice aprilskih žrtava 1941. godine. Sastanak je održan, program obilježavanja je usvojen i imenovan je odbor za njegovu realizaciju. Poslije izbora, na kojima je u Grubišnom pobijedio SDP, predsjednik općine bio je Čedo Bubulj. Tuđman u Saboru otvoreno najavljuje rat Srbima, okupljanja Srba naziva pobunom, prijeti da će oni morati otići s radnih mjesta i da u Hrvatskoj više neće imati vlast i navodnu prednost. Ta mjesta u ovom razgovoru zauzimat će Hrvati. On će imati svoju suverenu i neovisnu državu, u kojoj će upravljati isključivo Hrvati. Glasanjem u Saboru Srbima se oduzima status i prava konstitutivnog naroda. To se u Hrvatskoj shvata kao pravo na odstrel Srba, a veliki broj Srba u Hrvatskoj je to shvatio prije njih. Na lokalnim nivoima od Srba se počinje zahtijevati „izjava lojalnosti“. Srbi se pozivaju na nekakve informativne razgovore. To postaje sve učestalije, a nekima to čine po nekoliko puta. Po neke dolaze milicijska kola. Mijenja se sastav milicije. Dovode se u milicijskim uniformama Hrvati sa strane. U Grubišno Polje došla je grupa Hercegovaca. To se brzo pročulo jer su morali proći proceduru prijave boravka. Dakle, opet nam dođoše ustaše Hercegovci, naoružani i ovlašteni za javni red po njihovom instruiranom shvatanju normi. Mijenja se i rezervni sastav milicije, smanjuje se broj Srba. Onda nema dosta pušaka, pa ih nema za Srbe rezerviste. U Grubišnom je kruna svega bila kad milicioneri Srbi nisu dobili municiju. Tada smo u Grubišno pozvali novinara Politike iz Zagreba. Ona je obavila razgovor sa aktivnim i rezervnim milicionerima. U taj razgovor, kao slučajno, upala je jedna žena, Hrvatica, kako bi vidjela šta se u tom privatnom stanu događa. Dakle, prate! Komšije su postale nekako i previše hladne. To se osjeća još od proljetos kad je po katoličkim crkvama svećenik Baković vjernicima davao instrukcije koga da zaokruže na izborima. Ranije bi me u prolazu dozivali nekom dosjetkom i kad sam daleko od ceste. Dovikivali bi pozdrav. Sad prtljam nešto oko loze ili plota, tu blizu, pravim se da prolaznika ne vidim, a on prođe kao da me ne vidi. Građane ispravljaju ako netko kaže „hiljada“, jer sada je „tisuća“. Srbi više ne mogu dobiti oružni list, zahtjevi se odbijaju. Upućeni upozoravaju da se Hrvati naoružavaju masovnim izdavanjem oružnih listova i za kratke i za duge cijevi. Učestale su tribine sa raznim stranačkim pripadnicima. Svi su u trendu održavanja i povećavanja tenzija razmirica i mržnje prema Srbima. Po onoj narodnoj – svi pišaju u istu tikvu! U varošu se vide grupice Srba, pa grupice katolika. Tako je i na autobusnom kolodvoru, ali sve više i u birtijama. Kod Mađarića u birtiju navodno ne dolaze Srbi, a kod Vase Tvrdorijeke, na vrh sela, ne navraćaju njihovi. Isto je sa birtijom Stojića, Lekšića i Žuće. Netko je polio crvenom bojom poprsje kralja Tomislava na križanju u Velikim Zdencima. To se tumači kao srpska diverzija. Mnogo i glasno, uz sto komentara. Očekujem da neki agilniji aktivista okrivi Srbe da su upravo oni svojevremeno ubili toga hrvatskog kralja. Bilo je oko toga puno informativnih razgovora, sa nekima i po više puta. Pero Vučković gotovo je zaprijetio ukoliko i dalje budu zbog toga maltretirali njegovog pastorka. Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata na republičkom i nivou regije Bjelovar nedvosmisleno podržava i brani nacionaliste i ustaštvo. Oni sve tumače kao razvoj demokracije u Hrvatskoj, a ne vide guranje ustaštva na vlast. Sa jednim glumcem učestvovao sam u otvorenoj radio-emisiji bjelovarskog radija. Govorili smo o događanjima na političkoj sceni Hrvatske, sa aspekta programa JSDS-a. Bilo je dosta pitanja, a na kraju emisije ispadosmo nacionalnosti. On odgovori da je Jugoslaven, a ja da sam Srbin. Onda nas jedan slušalac pohvali: „Pa tako i govorite zato što niste Hrvati“. Ispade, ’ajde, ako smo mi bili iskreni, zašto ne bi bio i on. Na političku scenu razjarene Hrvatske i njene emigracije stupa i Ivan Meštrović, dajući podršku i ekstremizmu i Tuđmanu. Prvog utorka u mjesecu oktobru, svake godine, sekcije bivše djece logoraša dolazile su u posjetu Spomen-groblju srpske djece u Sisku, koja su tu stradala 1942. godine. Iz Daruvara je vijenac nosila Bosiljka Lončar. Išli smo mojim kolima. Pred Siskom nas je milicija vraćala, pa na kraju pustila, jer su tu autobusima prolazili zenge. Poslije komemoracije došli smo, kao i ranijih godina, u jednu salu da posjedimo i malo se okrijepimo i ogrijemo, ali nam to nije dozvoljeno. Protestovali smo jer smo bili najavljeni, a onda su nam dali nekakvu drugu prostoriju, jer u onoj prvoj su zenge. „Oni su tu u pripravnosti radi Korduna“, reče netko iz Sekcije Sisak. Prošla mi je kroz glavu misao – mi, bivša djeca-logoraši, opet ukrstismo put sa ustašama! Strašna repriza – iste žrtve, oči u oči sa istim dželatima, samo četrdeset osam godina kasnije! I, zamislite, na tom, u svijetu neprimjerenom, stratištu srpske djece, na istom mjestu! Duboko zabrinuti i za sebe i za svoju djecu, prokomentirali smo to nekakvo ponavljanje povijesti i simbolike koja ne navještava ništa dobro. Pa i četrdeset druge su isto tako odavdje odlazili u krvave pohode na Kordun i Baniju. Istorija se ponavlja.