Pripreme za nastavu

Krenut ćemo poslije doručka, trotoarom. Ići ćemo slobodno, bez neke kolone, da ne smetamo prolaznicima. Vratit ćemo se istom stranom. On će ići na čelu.

Za večeru je bilo kuhano jaje, mlijeko i kruh. Na krevetima smo našli po dva peškira – jedan za lice, drugi za noge. Legli smo prilično rano. Neko vrijeme smo razgovarali i pričali viceve na svoj račun – Živka treba staviti na začelje, a Nikolu Vitasa na čelo, da se kolona ne raspada. Milana treba staviti naprijed da svi izgledamo ispeglani. Treba prebrojiti grede da upamtimo što smo sanjali itd. Ujutro smo ustali kad je već bio dan. Brzo smo obavili umivanje, ravnanje kreveta i doručak. U verandi je bilo toplo, sjedili smo za stolovima dok nismo krenuli u školu. Vidimo da izlaze i Daruvarčani, a dolje, niz put, vidimo još dvije grupe. Oni su, valjda, isto iz nekih internata. Usput gledamo te velike kuće sa haustorima. Skoro da niđe nema plota do ulice. Sve visoki zidovi, na mnogima se vidi crta dokle je došla vlaga, na nekima je otpao kreč pa se vidi zemlja (nisu zidani ciglom). Put je vrlo širok. Sa obje strane uz nogostup su stabla dudova i još nekog drveća. Idemo polako, ali i prilično dugo. Znači, škola je dosta daleko od našeg internata. Onda se pronese glas: „Eno, ona žuta, velika zgrada! To je škola“. Išli smo još podosta dok smo došli do nje, a onda opet uz nju do glavnog ulaza. Zgrada je stvarno velika – ima je tamo desno, uz ulicu, ali i ovamo, kud sad idemo, uz nju do glavnog ulaza. Pred nama je puno đaka. Valjda su to drugi internati. Eto me pred ulazom – širok je, haustor dugačak, ali dupke pun. Puno đaka nastoji da uđe, a malo ih izlazi. Po zidovima se vide neki ramovi, pred njima stoje đaci. Tu su valjda spiskovi. Trotoar duž škole i sav prostor ispred škole je pun. Ima tu dvije-tri stotine đaka. U gužvi vidim Peru Kašića. Ide natrag i prebrojava nas nekoliko, koji smo, kako kaže, u istom kombiniranom razredu. „U razredu ih ima puno koje ne poznam“, veli on. Kaže da zbog velike gužve nije vidio gdje, odnosno u kojoj prostoriji će biti taj razred. Ulazim u haustor mic, po mic. Neki se teško probijaju nazad. Konačno se pojaviše dva čovjeka iz haustora. Stadoše na neko uzvišenje i viču da nitko ne može ulaziti dok svi ne izađu. Rekoše da će nas oni tada početi puštati. Ići ćemo u koloni, po jedan sa obje strane, da ne bude gužve. Tako će, kažu, i brže ići. Sad počeše brže izlaziti i uspostavio se red pa sam se i ja našao u koloni među nekoliko naših. Čitaju naše na glas. Tu sam i ja. Krsta nam pročita gdje je prostorija u kojoj će biti naš razred. Ne napuštamo kolonu. Idemo uz stepenice i čovjek nas upućuje gdje su kombinirani prvi i drugi, a gdje redovni razredi. Brzo smo našli naš kombinirani – prvi i drugi B – i u koloni se bez gužve vratili, ujedno vraćajući naše iz istog razreda. Na povratku usput vidimo da na nekim haustorima pišu imena internata – Slatinski, Pakrački, Osječki... Kad smo stigli u internat, vidimo da su Stana i Anka već postavile sve za ručak. Stevo nam je za ručkom rekao da nije očekivao onakvu gužvu, ali misli da smo se na kraju snašli i da sutra neće biti većih problema do početka nastave. Ipak je pitao da li svi znamo gdje su nam razredi, na što smo horski odgovorili da znamo. „Ima li netko da ne zna? Dobro, vidim da nema“, reče on zadovoljno.

„Kad ručate, odmarajte, a prije večere dobit ćete svatko po četiri teke i olovku, koju sami treba da zašiljite. Ustajanje je u šest, a doručak će biti na stolu u pola sedam. Vodite računa da na vrijeme krenete i stignete na nastavu“, još nam je rekao. Opet smo rano legli, ali nije bilo puno priče i zafrkavanja – slijedio je naš prvi radni dan i svatko se zabavio sobom i tako zaspao. Na ustajanje nas je glasno podsjetila Stana. Poče žamor – jedni odmah prave krevete, drugi odoše u kupatilo, treći u zahod... Ima i gužve i sudaranja, ali se spavaonica prazni i već neki sjedaju za stol. Tako je i sa drugim spavaonicama. Cure sjede sve zajedno na početku stola, pa je najviše mjesta tamo uz njih. Doručak je negdje postavljen i neki već jedu, a Stana hranu donosi i na druge stolove. Kakao nije bio vruć tako da sam ga brzo popio uz povelik komad kruha. Počeše izlaziti van, spremni za školu. Skoro svi nose one teke u rukama jer nemaju torbi. Tako i ja pokupim moje jer taška je velika kao nekakav kofer, prevelika za četiri teke i olovku. Sustižem one ispred sebe i vidim da su neki stavili teke u njedra, a drugi pod pazuh. Ruke im u džepovima. Počeše i mene zepsti ruke pa za teke nađem rješenje pod pazuhom. Snijeg škripi. Pred nekim kućama je trotoar očišćen pa se sigurnije hoda. Idemo nešto brže nego obično. Važno je da ne zebu ruke, a od hoda smo se već ugrijali. Sad je trotoar već pun đaka. Izašli su i iz drugih internata. To je čitava rijeka učenika. Neke prestižemo, uglavnom nema guranja, a graja je povelika jer se priča na glas. Ta široka i zgusnuta kolona, evo, stiže do škole i ugurava se u haustor. Radi toga je cijela kolona usporila. Krećemo se polako i zgusnuti, ali ipak napredujemo. Zapitkuju jedni druge iz koga su internata, kada su došli, da li su bili u „svrabari“, u koji su razred raspoređeni... Jedan pričljivi mali ispred mene, u engleskoj bluzi, sa titovkom, kaže da je iz Osječkog internata, a raspoređen je u kombinirani prvi i drugi B. „Da li znaš gdje nam je razred“, umiješam se ja. „Znam, znam. Bio sam jučer poslije podne. Vodili su nas da vidimo“, reče on. Znači, jučer prije podne nisu svi internati bili tu kao što smo mi bili. Pa, vjerojatno da neki razredi idu i poslije podne. Da nije tako, bila bi još veća gužva. Pratim ja sada to uniformirano čeljade i bezbrižno stigoh u taj moj kombinirani prvi i drugi B. Uobičajena đačka graja, ali uglavnom svi sjede ili stojeći čuvaju svoja mjesta. U drugoj polovici reda do prozora ima praznih klupa, pa pozovem Mitra Torbicu i pitam ga hoće li sa mnom sjediti. „’Oću“, odgovori Mito i mi zauzesmo svoja mjesta. Odmah, kao i ostali, stavismo sve četiri teke na klupu. Posjedaše tu još neki naši. Vidimo da ih ima i naprijed u klupama. Poče da glasno klepeće školsko zvono, kao ono u Grubišnom, a onda visok čovjek, bez lijeve ruke do polovice nadlaktice, uđe i zatvori za sobom vrata. Obučen je u urednu englesku uniformu. Rukav lijeve ruke presavijen mu je na rame. Odmah za njim uđe stariji čovjek i ostavi mu na stol veliku debelu knjigu, valjda dnevnik. Malo je postajao šuteći, a onda nas je pozdravio. Kaže da je on naš razrednik i da se zove Ljubomir Čič. On će nam, kako je rekao, predavati ruski jezik. Poslije još nekoliko uvodnih riječi, počeo nas je prozivati. Svaki je morao ustati i reći gdje je rođen i gdje mu žive roditelji.

Ostatak časa upotrijebio je govoreći o važnosti ruskog jezika, o snazi Sovjetskog Saveza i slavnoj Crvenoj armiji. Naše skromno poznavanje ruskog jezika provjerio je pišući na ploči neka slova kojih nema u srpskom jeziku. Mi smo ih čitali uglas, pa pošto nas je pohvalio, predložio nam je da nas odmah nauči dane u sedmici. Raspored sati bio je izvješen na zidu pa smo ga na odmoru prepisali. Smjenjivali su se profesori. Svi su nas prozivali i na isti način upoznavali. Neka upoznavanja smo obavili sutradan.